Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1737/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4181/2024-15 od 10. srpnja 2025. i dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4181/2024-20 od 19. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4181/2024-15 od 10. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4181/2024-20 od 19. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je: „Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. /treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 21. veljače 2007. zaključenog između tužitelja DČ, kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..."

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 418,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28.2.2007. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 1.356,18 eur sa zakonskim kamatama od 10.7.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.2. Pobijanim dopunskim rješenjem naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2025. do isplate na ime zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištu za objavu presude.

2. Protiv citirane presude i dopunskog rješenja tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se odluke preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao i odluka o trošku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u svezi jednokratne naknade za korištenje kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 21.2.2007. sklopile Ugovor o [broj kredita] prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.082,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

6.1. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je tužitelj sklopio ugovor u statusu potrošača.

7. Sporno je je li odredba čl. 3. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna, je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za utuženo potraživanje nastupila zastara.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu za koji je bila ugovorena naknada za troškove kredita koju je morao platiti, da o istoj nije pregovarao s tuženom bankom već je navedena ugovorna odredba bila sastavni dio predmetnog tipskog ugovora bez čijeg plaćanja ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu te je bila uvjet sklapanja istog pa stoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije bilo pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi 3,30% od sredstava koji su mu odobreni već mu je bilo rečeno da tako rade sve banke. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud prvog stupnja utvrđuje da niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni.

9.1. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem u konkretnom slučaju opći zastarni rok još nije niti počeo teći jer se tek ovom presudom utvrđuje ništetnost sporne ugovorne odredbe. Također prvostupanjski sud otklanja i prigovor nemogućnosti isticanja ništetnost predmetne ugovorne odredbe zauzimajući stajalište da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja kao uzroku utvrđene ništetnosti navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu pa da činjenica što je isti u cijelosti ispunjen ne može biti razlogom koji bi tužitelju onemogućio isticanje njezine ništetnosti.

9.2. Slijedom izloženih utvrđenja, prvostupanjski sud na temelju odredbi članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. u svezi čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP/03) zaključuje da je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nerazumljiva i nedorečena te ju utvrđuje ništetnom i pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) obvezuje tuženika da tužitelju isplati iznos od 418,54 eur koji je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate prema odredbi članka 1115. ZOO-a zaključujući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj.

9.3. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odmjerenim za poduzete radnje punomoćnika tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) te nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.356,18 eur sa zakonskim kamatama tekućim od presuđenja do isplate prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a u visini kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u svezi primjene odredbe čl. 326. ZPP-a koja regulira dospjelost tražbine do zaključenja glavne javne rasprave iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela na utvrđenje ništetnosti i posljedično tome od kondemnatornog dijela na restituciju tj. isplatu, a koji zahtjevi su međusobno vezani, obzirom da je zahtjev za isplatom ovisan o odluci za utvrđenjem ništetnosti. Stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 186.c stavak 1. ZPP-a ima pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u svezi razjašnjenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, da tuženik ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu da nije bezuvjetno prihvatio spornu ugovornu odredbu, da tužitelju banka nije objasnila zašto ista iznosi 3,30% od iznosa kredita niti mu je prezentirala na koje troškove se naknada odnosi odnosno da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita.

11.1. Polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz sporne naknade te da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tzv. ulazne naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao razumjeti krajnju svrhu te naknade.

11.2. Tako utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za osobne potrebe tužitelja (nesporan je status potrošača), nedvojbeno ukazuje da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj sporne odredbe kao niti njezinog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni razlozi o neprovođenju testa poštenosti spornih ugovornih odredbi.

12. Nadalje treba reći da uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a time i nesavjesnost tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem iste. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bio upoznat na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini odnosno postotku od iznosa kredita ista naplaćuje.

12.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da u situaciji kao u ovom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu sa svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 81. st.1. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste.

14. Neutemeljeno žalitelj osporava neosnovanost prigovora zastare koji prvostupanjski sud pravilno zasniva na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30.1.2020. sukladno kojem utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu jednokratne naknade za odobrenje kredita. Pritom pogrešno žalitelj smatra da se spomenuto pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora jer da se radi o povredama manjeg značaja.

15. Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a te dosudio tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku za poduzete radnje sukladno odredbama Tarife kao i troškove sudskih pristojbi pa je tako tužitelju osnovano dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur koji trošak je tužitelj stvarno imao jer je pristojbu u cijelosti i platio.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na dopunsko rješenje jer je prvostupanjski sud prema odredbi Tbr. 9.3. Tarife, uz opsežno obrazloženje o osnovanosti toga troška u smislu odredbe članka 155. ZPP-a koje prihvaća i ovaj sud, pravilno priznao tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i koji pristupi na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Rev 832/22, Rev 1094/24).

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

18. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci 11. ožujak 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić