Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-20/2025-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz OD Porobija i Porobija u Zagrebu, [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, pod poslovni broj P-426/2023 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, pod poslovni broj P-426/2023 od 15. studenog 2024. u točkama 1. i 2. izreke, osim za iznos parničnog troška od 1.391,23 eur sa zateznom kamatom.
II Uvaženjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točki 2. izreke za iznos od 1.391,23 eur sa zateznom kamatom na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
III Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 19.720,63 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 16.687, 21 eur od 29. siječnja 2016., a na iznos od 3.033,42 eur od 17. lipnja 2019. sve do isplate (toč. 1. izreke). Tužitelju je u toč. 2. izreke dosuđen parnični trošak od 4.844,18 eur sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) pri čemu predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu te odbiti tužbeni zahtjev, a podredno je ukinuti.
3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka.
5. Tuženik tvrdi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu osnove zahtjeva i njegove visine jer da je ostalo nejasno na koji način je tužitelj došao do iznosa kojeg potražuje i sud dosuđuje izrekom presude, niti navedeno ne proizlazi iz nalaza vještaka financijske struke za kojeg sud ne obrazlaže zašto prihvaća varijantu broj 1., umjesto varijante broj 2. Tvrdi kako je sud propustio ocijeniti i ostale okolnosti slučaja relevantne za usvajanje restitucijskog zahtjeva, te da su utvrđenja zasnovana na iskazu tužitelja kako ga sud prvog stupnja interpretira u pobijanoj odluci proturječna sadržaju iskaza tužitelja danom na ročištu. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju jer presuda sadrži opširne i jasne razloge o svim činjenicama koje su odlučne za rješenje spora između stranaka, a radi se o utvrđenjima osnovom kojih sud ocjenjuje kako tužitelj osnovano potražuje preplaćene iznose na ime ništetnosti promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.937,25 eur i valutne klauzule u iznosu od 11.749,91 eur, koji su obračunati od dana uplate do dana konverzije. Ukupno se radi o iznosu od 16.687,21 eur koji je dosuđen izrekom presude, dok se iznos od 3.033,42 eur odnosi na zateznu kamatu na iznos pretplate od 16.687,21 eur, te su ova utvrđenja suprotno navodima žalbe podudarna s nalazom vještaka odnosno iz istog jasno proizlaze. Varijanta 2. nalaza vještaka obuhvaća izračun preplate (nakon uračunavanja iznosa priznatih konverzijom) koji uvažava negativne tečajne razlike, no kako tuženik zahtjev po toj osnovi (protutužbeni ili prigovor radi prijeboja) nije postavio, sud nije bio dužan obrazlagati činjenice koje nisu predmetom utvrđenja u postupku i s pravom je prihvatio varijantu 1. (bez negativnih razlika) te o tome dao razloge. Jednako tako, ne stoji tvrdnja da presudi nedostaju razlozi vezani za potrošački ugovor, prigovor zastare, kamatnu tražbinu jer je sud sve navedeno iscrpno i na provjerljiv način obrazložio. K tome, tuženik bez osnove tvrdi da bi sud iskaz tuženika interpretirao proturječno sadržaju zapisnika sa saslušanja, naprotiv iskaz je u svemu vjerno prenesen, pri čemu nema potrebe za njegovim citiranjem, već iznošenjem ocjene suda o sadržaju i smislu cjelokupnog iskaza na kojem se temelje zaključci o odlučnim činjenicama. Utoliko presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u međusobnom proturječju, niti sa stanjem spisa, jasni su i razumljivi, jednako kao i izreka prvostupanjske presude sama po sebi i u odnosu na utvrđenja kojima je potkrijepljena. Time nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i presudu je moguće ispitati.
6. Nadalje, tuženik tvrdi da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je nepotrebnim izvođenjem financijskog vještačenja, a potom odlukom suda kojom odbija prijedlog tuženika radi dostave primjedbi na nalaz vještaku na očitovanje, onemogućen u raspravljanju odnosno u pristupu sudu. Prihvaćanjem dokaznog prijedloga stranke bez tvrdnje da bi bio istaknut u fazi postupka kada to ne bi bilo dopušteno, sud ne čini ovu povredu postupka kako to pogrešno smatra tuženik. Jednako tako, iako je točno da je sud odbio dostaviti vještaku tuženikove primjedbe na nalaz, treba reći da se radi o ispravnoj odluci koja nije suprotna ZPP budući je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da za tim nema potrebe. Tuženik nije prigovorio matematičkom obračunu vještaka sukladno zadaći određenoj rješenjem suda, nego je smatrao da zadatak kojeg je vještak dobio i u skladu s tim izračunati iznosi nisu pravilni zbog pravnog pitanja o nepriznavanju prava na kamate sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) čime su se preplaćeni iznosi trebali odbiti od glavnice. Dakle, radi se o pravnom pitanju o kojem odluku donosi sud i ne ulazi u domenu očitovanja vještaka. Kako nije bilo primjedbi tuženika na nalaz vještaka u odnosu na nalaz izrađen sukladno rješenju suda, nije ostvarena ni ova povreda postupka.
7. Nije ostvarena ni relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. st. 2. i 3. ZPP jer je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu i sudeći o preinačenom (povišenom) zahtjevu postavljenom u skladu s nalazom vještaka evidentno takvu preinaku dopustio. I to pravilno jer prije nego li je izvedeno vještačenje u fazi glavne rasprave tužitelj nije mogao znati za visinu zahtjeva stoga se, suprotno žalbenim navodima, ova procesna dispozicija tužitelja ne može tretirati kao postojanje krivnje na njegovoj strani sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP. Pa kako se tuženik preinaci protivio, a ista je svrsishodna za rješenje spora između stranaka u smislu st. 3. čl. 190. ZPP odluka suda prvog stupnja u svemu je pravilna i zakonita.
8. Kako nisu ostvarene bitne povrede na koje se žalitelj poziva, a ni jedna druga na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti presudu je moguće ispitati.
9. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.
10. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa osnovom utvrđenja o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose, uz temeljnu tvrdnju o pravu na potpunu restituciju kakvu su ostvarili potrošači koji nisu sklopili Dodatak Ugovora o kreditu.
11. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 2. travnja 2007. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao potrošaču kredit u svrhu kupovine stana u iznosu od 151.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.
12. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u relevantnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP i čl. 3., čl. 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09, dalje ; ZZP/07) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime zaključuje navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. Nadalje, primjenjujući pravno shvaćanje iz odluke Ustavnog suda U-III-4372/2021 saslušao je tužitelja iz čijeg je iskaza utvrdio da je nastupao kao fizička osoba te podigao kredit za osobne potrebe radi kupovine stana, te da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu stranke nisu pregovarale, niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti osnovnom kojih bi mogao donijeti informiranu odluku.
13. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužitelj stavljen u neravnopravni položaj kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužitelju kao potrošaču osnovom raspravljenog prethodnog pitanja o nepoštenosti ugovornih odredbi pripada pravo na restitucijski zahtjev koji se sastoji u razlici preplaćenih anuiteta od početno ugovorene kamatne stope u visini od 4.937,25 i početnog tečaja u CHF u visini od 11.749,91 eur, ukupno 16. 687,21 eur (varijanta 1. nalaza bez negativnih razlika, dok ne prihvaća varijantu 2. kojom su obračunate negativne razlike). Zatezne kamate na novčanu preplatu za razdoblje od mjesečnih plaćanja do dana konverzije iznose 3.033,42 eur. Od preplaćenih anuiteta i zateznih kamata odbija iznos priznat konverzijom od 30.551,97 kn/4054,94 eur i sudi razliku 19.720,63 eur sukladno tužbenom zahtjevu koji je usklađen s nalazom vještaka. Stoga obvezuje tuženika na isplatu iznosa za koje smatra da ih je stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi i bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 322. i 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od dana zatraženog tužbom 29. siječanj 2016 .i 17. lipanj 2016. (dospijeće određeno nakon sklapanja Dodatka Ugovoru) cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj.
14. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. i 225. ZOO-a sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u okviru općeg zastarnog roka 12. lipnja 2019.
15. Tuženik nezadovoljan pravnim stajalištem suda prvog stupnja smatra da je zahtjev trebao odbiti u cijelosti upravo sa shvaćanjem da su Dodatkom Ugovora stranke riješile sve pravne odnose pa tužitelj nema pravo na restituciju, a niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je pored valjano sklopljenog Dodatka postao bespredmetan u odnosu stranaka.
16. Odgovarajući na žalbene navode tuženika treba reći da ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje tužitelja kako se samom činjenicom sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
17. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).
18. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove tijekom razdoblja važenja ugovora o kreditu u CHF po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što je djelomično otklonjeno provedenom konverzijom.
19. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci VSRH br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
20. Sklapanjem Dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni je sud još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne (pa i kao prethodno pitanje), a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
21. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
22. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 RJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
23. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu RJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
24. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
25. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje ovo žalbeno vijeće smatra da na izloženi način dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Stajalište je ovog suda podudarno sa pravnim stajalištem prvostupanjskog suda, a oba su stajališta podudarna s pravnim stajalištem Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-1096/2022. u kojoj je odgovoreno na postavljeno pitanje na slijedeći način:
"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."
26. Iz svega navedenog slijedi kako tuženik nije u pravu kada odriče tužitelju pravo na isplatu kada tvrdi da bi sklapanjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu ostao bez učinka uz stajalište da bi stranke ugovorile novi pravni odnos i time anulirale posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Naprotiv tužitelj osnovano tvrdi kako mu pripada pravo na obeštećenje u vidu razlike između iznosa koji je uračunat konverzijom i iznosa kredita prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF zajedno sa zateznom kamatom. Ovaj sud je svjestan da je sudska praksa u Republici Hrvatskoj po pitanju prava na obeštećenje kod konvertiranih kredita neusklađena i poznate su mu odluke Vrhovnog suda i nižih sudova na koje se tuženik u žalbi poziva u prilog svojem pravnom shvaćanju, no ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje koje proizlazi iz odluke Rev-1096/22.
27. Stoga kada je sud na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odlučio o prethodnom pitanju na način da je našao ništetnim odredbe Ugovora o kreditu valja odgovoriti tuženiku da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno kad je dosuđen preplaćeni iznos u okviru prava na restituciju osnovom ništetni ugovornih odredbi sa zateznom kamatom na preplaćene iznose. S obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora iz čega proizlazi kako je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.
28. Naime, odredbe Ugovora kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,50%, o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna. Na jednak je način pravilno sud utvrdio da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a niti je transparentna budući tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao i u predugovornoj fazi nisu bile poznati svi parametri koji mogu dovesti do nekontroliranog rasta tečaja da bi mogao donijeti odluku utemeljenu na potpunim obavijestima i pristati da prekomjerno negativan učinak odredbe o valutnoj klauzuli na njegovu ekonomsku sferu.
29. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog Ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora dao odgovarajuću obavijest tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao. Stoga tuženik bez osnove u žalbi iznosi argumentaciju za tvrdnju da bi tužitelj bi nesavjestan je nije tražio pregovaranje i dodatne obavijesti, na što posebno upućuje činjenica da je sklopio ugovor slobodnom voljom.
30. Nadalje, kao što su pravilna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi osnovom kojih tužitelj ima pravo na restituciju preplaćenih iznosa i kamatu na restitucijsku glavnu tražbinu, pravilna je i visina istih određena sukladno nalazu vještaka koji je u obračunu primijenio odredbu čl. 172. ZOO, čime ne stoje žalbeni navodi o da bi se radilo o anatocizmu ili pak nepravilnom obračunu temeljem ZID ZPK/15. Ovdje se radi o dosudi temeljem stjecanja bez osnove pa su bez utjecaja žalbeni navodi da citiranim Zakonom potrošačima nije priznato pravo na kamatu. Još je za reći da su u svemu pravilna utvrđenja suda da tužitelj ima status potrošača budući je ugovor sklopljen u osobne potrebe radi rješavanja njegova stambenog pitanja što proizlazi iz samog ugovora i iskaza tužitelja. To što je istovremeno bio direktor trgovačkog društva koje je poslovalo na adresi različitoj od adrese prebivališta tužitelja u stanu kupljenom sredstvima kredita, ne govori u prilog suprotnom zaključku.
31. Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tražbina nije u zastari i o tome dao iscrpne razloge na koje se žalitelj upućuje. U zastari nije ni preinačeni dio zahtjeva jer se radi o činjenično i pravno istom zahtjevu odnosno nepravoj preinaci koju žalitelj pravilno u žalbi navodi nastojeći ukazati kako je Vrhovni sud po ovom pitanju promijenio praksu koja je do tada bila ustaljena i koju sudovi po njegovu mišljenju nisu obvezni prihvatiti. To je točno, međutim ovaj sud se priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda o nepravnoj preinaci koja ne dovodi do zastare, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je ovaj prigovor otklonio.
32. Utoliko je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. 1. izreke kojom je dosuđen iznos preplate sa zateznom kamatom, sve sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.
33. Sud je prvog stupnja odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Tuženik smatra kako nije bilo mjesta sve poduzete radnje tijekom postupka obračunati prema vrijednosti boda od 15,00 kn, već kombinacijom Tarifa važećih tijekom trajanja spora. Kako je vrijednost boda porasla Izmjenama Tarife od 1. studenog 2022. onda je za radnje koje su poduzete prije toga valjalo obračunati vrijednost boda od 10,00 kn, a nakon toga po 15,00 kn. Ovaj sud smatra kako je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno obračunao vrijednost boda u visini 2 eur/15,00 kn s obzirom je odredbom Tbr. 52/3 Tarife/23 propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.
34. Međutim u pravu je tuženik kada tvrdi da je trošak previsoko odmjeren. Trošak odmjeren za sastav tužbe, podneska od 29. studenog 2019. i pristupa na ročište od 25. rujna 2024., tuženik žalbom ne osporava. Za sastav podneska od 28. veljače 2020. smatra kako tužitelju ne bi trebalo priznati po Tbr. 8/1. jer se u njemu ponavljaju navodi, što ovaj sud ne prihvaća jer se radi o obrazloženom podnesku kojim tužitelj odgovara na navode podneska tuženika i potkrjepljuje ih sudskom praksom, pa ima pravo na puni iznos troška od 500 eur. No za podnesak od 12. studenog 2020. u kojem je tužbeni zahtjev postavljen u eurima tužitelj nema pravo na naknadu kao za obrazloženi podnesak jer on to nije, već na naknadu po Tbr. 8/4. (ostali podnesci) što iznosi 50 eur. Jednako tako, pravilno žalitelj tvrdi da tužitelju za pristup na ročišta od 20. veljače 2020. i 8. srpnja 2020. pripada naknada po Tbr. 9/2. jer se na istima raspravljalo o procesnim pitanjima, a što iznosi 250 eur po radnji, umjesto dosuđenih 500 eur. Tuženik se žali i na dosuđenu pristojbu na tužbu uz tvrdnju da nije plaćena koja je tvrdnja točna, pa time tužitelj nema pravo na naknadu iste.
35. Ukupni odvjetnički trošak uključujući i PDV iznosi 3.187,50 eur na što valja pribrojiti i trošak vještačenja od 265,45 eur, čime se dobiva trošak prvostupanjskog postupka od 3.452,95 eur. Iz tih je razloga žalba tuženika uvažena i odluka o trošku djelomično preinačena na način da je odbijen previsoko dosuđen iznos od 1.391,23 eur sa zateznom kamatom, sve temeljem odredbe čl. 380. st. 3. ZPP.
36. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku s glavnom stvari zbog čega nema pravo na trošak žalbenog postupka.
U Rijeci 11. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Brankica Malnar
