Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-481/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Mihalić, odvjetnici iz OD Mihalić & Pikija, Pisarnica Varaždin, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 19. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnicu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB:87939104217, da tužitelju MC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 6.106,41 EUR (šesttisućastošesteura i četrdesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.02.2011. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, a od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. godine do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 2 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. godine do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stop od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. godine pa do isplate po stopi od 5,31% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2 i 8. Zakona o obveznim odnosima, i to na:

- iznos od 71,64 EUR sa kamatom od 07.02.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 72,10 EUR sa kamatom od 07.03.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 72,10 EUR sa kamatom od 06.04.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 72,10 EUR sa kamatom od 09.05.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 72,10 EUR sa kamatom od 07.06.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 72,10 EUR sa kamatom od 07.07.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 98,64 EUR sa kamatom od 08.08.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 165,00 EUR sa kamatom od 07.09.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 165,00 EUR sa kamatom od 07.10.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 08.11.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.12.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 09.01.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 08.02.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.03.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 06.04.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.05.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 06.06.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 06.07.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.08.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.09.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 05.10.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.11.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 06.12.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.01.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 07.02.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 08.03.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 08.04.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 111,91 EUR sa kamatom od 09.05.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 07.06.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 05.07.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 07.08.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 05.09.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 04.10.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 07.11.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 113,77 EUR sa kamatom od 09.12.2013. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 15.01.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 07.02.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 07.03.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 07.04.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 07.05.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 09.06.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 07.07.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 08.08.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 08.09.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 07.10.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 07.11.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 09.12.2014. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 09.02.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 09.03.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 08.04.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 08.05.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 08.06.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 147,43 EUR sa kamatom od 07.07.2015. godine pa do isplate,

- iznos od 123,75 EUR sa kamatom od 10.08.2015. godine pa do isplate,

sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d, Jurišićeva ulica 4, 10 000 Zagreb, OIB:87939104217, da tužitelju MC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.794,00 eura (tisućusedamstodevedesetčetiri eura), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim dana donošenja presude 11. ožujka 2026. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv prednika tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. podnio tužbu radi isplate, navodeći da je 9. 05. 2005. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, KC, [adresa] kao sudužnika te UC, [adresa] i GC, [adresa] kao založnog dužnika sklopljen Ugovor o kreditu broj 310772 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju kao korisniku kredita odobren je kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita uz kamatnu stopu 4,60% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koji Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek dana 27.05.2005. godine pod brojem OU 636/2005 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje stana u [adresa] kako je navedeno u članku 2. Ugovora o kreditu, da je obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu je u cijelosti ispunjena slijedom čega je prednik tuženika Sperbank d.d. dana 20. veljače 2016. godine izdao Potvrdu da je kredit u cijelosti otplaćen i da nema više potraživanja po navedenom kreditu , da predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe prije svega u smislu Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu. Naime, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatama i naknadama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60% godišnje. Ugovorena je dakle jednostrana promjena kamatnih stopa kao i načina obračuna i naplate sve u skladu s odlukama banke odnosno tuženika temeljem koje je tuženik kao kreditor nekoliko puta bez da je prethodno o tome pregovarao s tužiteljem kao korisnikom kredita samoinicijativno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je o tome kratko obavijestio tužitelja. Nadalje, istim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata u 168 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate time da je određeno da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 371,88 plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. Ujedno je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. Slijedom navedenog odredbe Ugovora o kreditu proizlazio da je ugovorena valutna klauzula, da prilikom sklapanja Ugovora, tuženik ni na koji način nije informirao ni obavijestio tužitelja o značenju promjenjive kamatne stope kao ni o značenju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te rizicima ugovaranja istih već je navedeno ponudio tužitelju kao jedinu mogućnost dobivanja kredita te ujedno kao najpovoljniju opciju. Dakle, tužitelju kao potrošaču ponuđen je ugovor tipskog karaktera bez mogućnosti mijenjanja ugovornih odredbi. Tužitelj je jedino mogao prihvatiti ponuđeni ugovor ili odustati od unaprijed sastavljenog ugovora, a time i od kredita. Ugovor o kreditu sadrži standardne odredbe no bez jasnog i uočljivog navođenja same cijene novca koji je tužitelj primio od tuženika. Ističe se kako je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva. Obzirom da odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, takva je odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je iz Ugovora o kreditu jedino mogao saznati da ugovorna kamatna stopa iznosi u trenutku sklapanja 4,60% godišnje dok je u odnosu na valutnu klauzulu tužitelju bila poznata jedino visina tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelju ni na koji način nisu predočeni kriteriji niti su im dana objašnjenja i razlozi na temelju kojih bi mogli predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ujedno, tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati rizike koje takav ugovor nosi niti je mogao predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja istog budući da nije raspolagao takvim stručnim znanjem. Tuženik je kao financijska ustanova te pošten i savjestan gospodarstvenik trebao tužitelju priopćiti sve podatke o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i o rizicima i posljedicama ugovaranja istih, a nakon čega bi tužitelj mogao sagledati o kakvim se ugovornim odredbama radi te što znači ugovaranje istih. Takvim ugovaranjem uspostavljena je neravnoteža u ugovornom odnosu na štetu tužitelja, a koju neravnotežu je tuženik mogao i morao spriječiti da je prilikom ugovaranja predočio tužitelju sve podatke i rizike kao i činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru te činjenicu da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „Valute utočišta“ koji rizik ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Da je tuženik postupao kao pošten i savjestan gospodarstvenik te da je o svemu navedenom informirao tužitelja kao potrošača, tužitelj zasigurno ne bi pristao na takve ugovorne odredbe odnosno ne bi sklopio pravni posao koji nosi takve rizike i neizvjesnosti, a u konačnici i štetu za tužitelja. Naime, od trenutka plasmana kredita, uz od strane tuženika jednostrano mijenjanu kamatnu stopu, vrijednost švicarskog franka je enormno rasla što je rezultiralo znatnim povećanjem mjesečnog anuiteta u kunama, a sve na štetu tužitelja. Ugovorne strane Ugovora o kreditu su temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ( NN broj 102/15) dana 22.01.2016. godine sklopile Aneks 1. Ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR, a kojim je između ostalog, izmijenjen Ugovor o kreditu u pogledu valute kredita i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom kredita. Navedenim Aneksom br. 1 predmetni kredit konvertiran je u valutu euro temeljem zakona. Presudom Vrhovnog suda RH po izvanrednoj reviziji broj Rev- 2868/2018 od dana 12.02.2019. godine zauzeto je pravno shvaćanje da korisnici kredita u švicarskim francima, pa tako i tužitelj, a koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine konvertirali u euro, bez obzira jesu li ti krediti još u otplati ili su zatvoreni, imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Budući da ništetnost nastupa po samom zakonu, i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326. st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, da je ranije u tužbi spomenutim spornim odredbama Ugovora o kreditu tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditiranju, na način da je: ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to čl.81., 82., i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004 do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10.09.2003 do 06.08.2007. i to čl.81., 82., i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/2012 od 04.07.2013. godine koja je u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž.6632/17 od dana 14.06.2018. godine. Spomenute presude donesene su u kolektivnom postupku koji je Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao ovlašteni tužitelj pokrenuo protiv tuženika i drugih banaka. Predmetnim presudama utvrđen je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim obzirom da prosječni potrošač ne zna rizik tečaja švicarskog franka, te je značaj još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje prema tečaju švicarskog franka. Propust tuženika da tužitelja upozna s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi predstavlja odlučnu okolnost za ocjenu nepoštenosti postupanja. Takav stav dijeli i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-2521/215 od 13.12.2016. godine, u kojoj posebno ukazuje na isto. Ujedno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3. rujna 2019. godine donio presudu i rješenje broj Rev-2221/2018-11 kojima su odbijene revizije tuženih banaka, između kojih i tuženika na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž.6632/17 od dana 14.06.2018. godine. Visoki trgovački sud u presudi Pž.6632/17 ocijenio je da je ugovornim odredbama iz standardnih ugovora o kreditu koje je ovdje tuženik sklapao s potrošačima, mogao promijeniti ugovornu kamatnu stopu u skladu s uvjetima i parametrima naznačenim u točki 4. ugovora o kreditu, ali i prema svojoj jednostranoj odluci i svojim internim aktima u slučaju iz točke 9. toč.6. i toč. 9. toč. 20. ugovora o kreditu odnosno u slučaju nastupa drugih uvjeta po ocjeni banke (tuženika), dakle bez ograničenja ih je banka (tuženik) mogla promijeniti. Ujedno, drugostupanjski sud je zaključio da bez obzira što je banka (tuženik) odredila parametre kao što su kamatna stopa vezana uz tromjesečni LIBOR za švicarski franak, maržu za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu tužene banke, te metodu izračuna tih parametara (kamata se obračunava u švicarskim francima mjesečno po proporcijalnoj dekurzivnoj metodi) to ne utječe na ocjenu uočljivosti, jasnoće i razumljivosti tih ugovornih odredbi. Naime, Visoki trgovački sud zaključuje da odlučne odredbe koje se odnose na ugovorenu mogućnost izmjene ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, a propisane su kao bitni sastojci ugovora (toč. 9. toč. 6. i toč. 9. toč. 20.) su potpuno neuočljive. Nadalje, predmetne odredbe nisu ni jasne, jer odredba o obračunu kamatne stope propisana toč. 4. skriva pravni sadržaj ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u neuočljivoj toč. 9. toč. 6. i toč. 9. toč. 20. ugovora. Kako se radilo o ugovornim odredbama sadržanim u standardnim ugovorima sastavljenim unaprijed od banke (tuženika), drugostupanjski sud je ocijenio da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo u smislu da potrošač prilikom pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu na njih nije mogao utjecati. Ocjenjujući takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i njihovom učinku na prava i obveze ugovornih stranaka, drugostupanjski sud je ocijenio da su takve ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Stoga je primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 i čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu banke (ovdje tuženika) ocijenio nepoštenim i ništetnim. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju broj Rev-2221/2018-11 potvrdio navedeni stav Visokog trgovačkog suda i zauzeo sljedeći stav u odnosu na u kolektivnom sporu osmotuženu banku – u ovom postupku tuženika:

„Na temelju analize odredbi standardnih ugovora o kreditu sastavljenih po osmotuženoj banci, a u kojima je uređeno pitanje kamatne stope koja je promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, te rezultata u tom pravcu provedenog postupka, pravilna je ocjena iz pobijane presude da glede tih ugovornih odredbi iz takvih ugovora o kreditu sklopljenih između osmotužene banke s potrošačima se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako je pravilna ocjena da sadržaj tih odredbi nije bio lako uočljiv, baš kao što te odredbe nisu ni bile jasne i razumljive, a obzirom na njihovu formulaciju, posebno glede razloga koji omogućavaju banci jednostranu promjenu visine kamatne stope, uz samo obavještavanje korisnika kredita o tome. I glede terminologije koja je u tim ugovornim odredbama korištena, ne može se smatrati da je razumljiva prosječnom potrošaču, posebno što prilikom pregovaranja i sklapanja tih ugovora ove ugovorne odredbe nisu bile predmetom pojedinačnog pregovaranja. Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu.“Dakle, tuženik je svojim postupanjem u odnosu na tužitelja povrijedio više zakona budući da:

a) Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojed inoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i u ovom konkretnom slučaju, a sve to u skladu sa aktom Europske unije, Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koje su implementirane u hrvatski pravni sistem.

b) Nadalje, Zakon o potrošačkom kreditiranju jasno definira da je obveza vjerovnika potrošaču pružiti odgovarajuća objašnjenja kako bi ga doveli u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, i kad je primjereno, pojašnjavanjem informacija koje se pružaju u razdoblju prije sklapanja ugovora, bitnih značajki predloženih proizvoda i posebnih učinaka koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice ako potrošač ne ispuni obvezu plaćanja.

Pritom davanje informacija mora biti jasno, određeno i vidljivo putem reprezentativnog primjera te sadržavati:

1. kamatnu stopu s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača,

2. iznos kredita,

3. efektivnu kamatnu stopu,

4. trajanje ugovora o kreditu,

5. cijenu za gotovinu i iznos predujma, kad je posrijedi kredit u obliku odgode plaćanja za određene proizvode ili usluge vjerovnika,

6. ukupan iznos koji potrošač treba platiti i iznos obroka.

U konkretnom slučaju tuženik nije postupio sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno tužitelju ni na koji način nije pružio informacije o kreditu niti mu je dao odgovarajuća objašnjenja o istome.

c) Zakon o obveznim odnosima određuje trenutak sklapanja ugovora i to je trenutak kada se stranke usuglase o bitnim sastojcima ugovora. Predmet i cijena bitni su sastojci ugovora, a putem ovakvih ugovornih odredaba tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge strane na cijenu.

Ujedno, Zakon o obveznim odnosima propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja što općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stranke u konkretnom slučaju nisu posebno pregovarale niti razgovarale o pojedinim odredbama ugovora - sklopljen je tzv. tipski ugovor, unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj kao korisnik kredita koji plaća cijenu – kamatu vezanu na tečaj švicarskog franka nije imao nikakvog utjecaja na promjene sadržaja pojedinih odredbi ugovora, a tuženik nije uvažavao interes obiju strana već je postupao isključivo na štetu tužitelja.

5. Unatoč činjenici da je izvršena konverzija kredita, tužitelju kao korisniku kredita nije u cijelosti podmireno potraživanje koje ima naspram tuženika obzirom na ništetnost dijela ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

Temeljem izračuna dobivenog na način da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan korištenja kredita u ugovorenoj visini od 4,60% godišnje (a ne kamatna stopa koja se mijenjala temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu) i obveze izraze po tečaju na dan korištenja kredita (a ne prema prodajnom tečaju banke važećem za CHF na dan dospijeća obzirom na ranije obrazloženu ništetnost takve odredbe), u razdoblju od plasmana kredita pa do dana 30.09.2015. godine tužitelj je preplatio s osnove predmetnog kredita ukupan iznos od 46.008,73 kuna u korist tuženika, a u koji iznos je već uračunata konverzija.

Zakon o obveznim odnosima propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obzirom da je tuženik temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu neosnovano stekao iznos od 46.008,73 kuna, tužitelj je tužbom tražio plaćanje tog iznosa, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Podneskom od 30. 1. 2026. (list 208-212 spisa), tužitelj je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, obzirom na promjenu valute prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22), uskladio naznačivši potraživanje u valuti eur.

3. Tuženikov prednik, po tadašnjem punomoćniku, prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovarao je mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Ivancu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, da je čl.10. Ugovora o kreditu br. 310772, sklopljenog 9.5.2005 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, da Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost , pojasnio je prigovor na način da ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti, pozivajući se na autore M u knjizi Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine d.d., Zagreb, studeni 2004., str. 285. gdje se navodi:

Sukladno gore citiranom teoretskom dijelu teksta, identično pravno shvaćanje prisutno je i u sudskoj praksi, izraženoj u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09- 2 od 29. travnja 2009., stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, dostavio je odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju te je naveo da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik je predlagao naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

4. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 58-75 spisa), tuženik je osporavao tužbu i tužbeni zahtjev, u bitnome, smatrajući da su neosnovani zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana

i. Prigovor radi prijeboja,

a koje razloge je detaljnije pojasnio u odgovoru na tužbu.

5. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj 310772 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen dana 09.05.2005. godine i solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek dana 27.05.2005. godine pod brojem OU 636/2005 (list 14-27 spisa), potvrda o otplati kredita od dana 20. veljače 2016. godine (list 30 spisa), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 310722 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 31-35 spisa), mišljenje izrađeno od stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa, dipl. oec. od 13.07.2022. godine (list 36-53 spisa), priležeće sudske odluke: presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od dana 12.02.2019. godine, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P.1401/2012, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-2521/215 od 13.12.2016. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/17 od dana 14.06.2018. godine, presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, dokumentaciju dostavljenu po tuženiku (list 77-84 spisa) te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.

6. Tužitelj je u ovom postupku tražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem Ugovora o kreditu broj 310772 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen dana 09.05.2005. godine i solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek dana 27.05.2005. godine pod brojem OU 636/2005 (list 14-27 spisa) i Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 310722 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF ( list 31-35 spisa).

7. Tuženik je, prvotno po punomoćniku prednika, osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, ali je u daljnjem tijeku postupka ostao pasivan.

8. Prije svega, statusne promjene na strani tuženika potkrijepljene su rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-13/1253-2 od 19. siječnja 2013 kojim je odlučeno o promjeni tvrtke tuženika i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-22/18434-2 od 15. travnja 2022. godine (list 28-29 spisa).

9. Dalje, prednik tuženika prigovorio je mjesnoj nenadležnosti ovog suda.

10. Nesporno je da je u ovom parničnom postupku predmet spora naplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu br. 310722 od 09. 5. 2005., po kojem se ugovoru glavnica kredita veže za valutu švicarski franak u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluga, pa se imaju primijeniti odredbe mjerodavnog potrošačkog prava.

11. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a u kojem Zakonu je između ostalih implementirana i Direktiva 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravom stečenim od Europske unije u području zaštite potrošača (identičnu odredbu sadrži članak 96. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/08, 113/09, 78/12 i 56/13 - koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Kada je riječ o tumačenju i primjeni odredbi članka 3. Direktive, po ocjeni ovoga suda treba imati u vidu i pravni stav suda Europske unije iznesen u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C 240/1998 do C 244/1998 u kojima je navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz te odluke proizlazi da zaštita potrošača propisana Direktivnom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora koju smatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija se nadležnost propagira nepoštenom ugovornom odredbom i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

13. Tužitelj ima prebivalište u mjestu [adresa], za koji Grad je Zakonom o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine", broj 67/18 i 21/22) propisana nadležnost Općinskog suda u Varaždinu.

14. Iz sporne ugovorne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, proizlazi da je riječ o unaprijed, po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo. Prednik tuženika je za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda u mjestu svog sjedišta vodeći se prvenstveno vlastitim interesima.

15. Dakle, o odredbi o prorogaciji nadležnosti, kao i odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To iz razloga jer bi tužitelj u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, gdje je registrirano tuženikovo sjedište, bio izvrgnut dodatnim troškovima, ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena radi odlaska na ročišta u Zagreb, dok se isto ne odnosi na tuženika.

16. Kako u skladu s citiranom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim, onda kad je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovorom odredbom, tad u kontekstu svega naprijed navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu kao suda registriranog tuženikovog sjedišta.

17. Također treba imati u vidu da je odredbom članka 19.I. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 - u daljnjem tekstu: ZPK) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

18. Tužitelj je podnoseći tužbu ovom sudu, kao sudu svog prebivališta kao potrošača, postupio sukladno odredbi navedenog čl.19.l. st.1. ZPK pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

19. Dalje, nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbanka d.d., kao kreditor 09. 05. 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 310722 (i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama) solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-636/2005-1 27. 05. 2005. kojim Ugovorom se tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti CHF 46.000,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

20. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

21. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto tako i Ustavni sud navodi u odluci poslovni broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020.

22. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. 10. 2022., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina pa je prigovor zastare neosnovan.

23. Predmet ovog spora je restitucijski zahtjev za vraćanje plaćenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

24. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama između stranaka uopće nije pregovaralo, niti mu je pojašnjen značaj pojedine odredbe, kao i da su iste bile unaprijed formulirane na obrascu koji mu je predočen. Tako je tužitelj iskazao da je 2005. sa prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu, za koji mu je bilo prezentirano u banci da je najpovoljniji, tako da je prihvatio ponuđeni mu obrazac ugovora, istaknuo je da o ni jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnosti pregovarati sa djelatnikom banke, da je ugovor bio na obrascu sastavljen unaprijed i on je isti potpisao jer mu je novac trebao za kupnju stana u [adresa], da je stan kupio i od kupnje ga koristi isključivo u stambene svrhe, da nikada nije obavljao nikakav obrt, a stan je isključivo koristio u stambene svrhe, za stanovanje, da nikakvog pregovaranja o ugovornim obvezama i odredbama ugovora nije bilo, niti mu je djelatnik banke pojasnio rizik koji je kasnije proistekao iz tog ugovora obzirom na CHF, da je njemu zbog promjene ugovorene valute i promjenjive kamatne stope mjesečna obveza bila sve veća, tako da je odlučio na zaključenje dodatka i kredit je otplatio negdje u veljači 2016. Na posebno pitanje punomoćnice koliko su se povećavale rate, tužitelj je odgovorio da koliko se sjeća prvotna rata je bila protuvrijednost od 1.785,00 kuna, a postepeno je i naglo rasla na 2.00,00 kuna, 2.400,00 kuna, 2.600,00 kuna te oko 3.000,00 kuna, a na sljedeće pitanje je li ugovor koji je tužitelju dan na potpis u cijelosti pripremila banka, tužitelj je odgovorio potvrdno.

25. Glede tužbenog zahtjeva tužitelja, valja reći da je odredbom čl.81. st.2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003-dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13. 06. 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prednik ovdje tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09. 04. 2015., a i Vrhovni sud RH je 20. 03. 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev- 2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donešena 13. 06. 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih prednik ovdje tuženika u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Konačno, odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/18 zauzet je stav da i potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i postavljanje zahtjeva za povrat cjelokupnih preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, da potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti, čime je Vrhovni sud RH nedvojbeno potvrdio potrošači imaju pravo utvrđivati svoja prava na temelju prava EU, a to posebice ako se uzme u obzir Presuda Suda EU u predmetu C-118/17.

27. Dakle, u postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i prednik tuženika u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

28. Odredbom članka 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odluke obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava, te do odluke iz zaštite kolektivnih interesa i prava po odredbi čl.502. c. ZPP i čl.118. ZZP ("Narodne novine" broj 41/14) u ovoj parnici imaju direktan učinak i u pojedinačnim sporovima.

29. Stoga se tužitelj osnovano poziva na utvrđenja u naprijed navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

30. Nadalje, korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

31. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je otklanjanje dužničke krize zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Ratio donošenja navedenog Zakona sadržana je u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

32. Valja reći da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

33. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022., a glasi:

"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

34. U situaciji kada je provedena konverzija, u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanje je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu ko ja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

35. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog Zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

36. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da je nastala nova pravna osnova s retroaktivnim učinkom kao da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije ni postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio niz godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

37. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pri čemu je sud imao u vidu i priloženi vještački nalaz sklapanjem navedenog Dodatka nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer su i dalje ostali preplaćeni iznosi po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli čiji ukupan iznos, slijedom čega tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO).

38. Slijedom navedenog, uzevši u obzir da tuženik zbog pasivnosti tijekom postupka (uredno pozivan nije se odazivao na ročišta) nije dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju kao potrošaču i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima, da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinjene razuml jivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku, sud je utvrdio da je tuženik nezakonitom ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da pril ikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedene ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju.

39. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je, primjenom odredbe čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje: ZOO) u vezi sa čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju utuženi novčani iznos.

40. Tužitelj je visinu utuženog potraživanja temeljio na nalazu stalne sudske vještakinja za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlaste Santo Olđa, dipl. oec. iz Varaždina, koji je priložio uz tužbu (list 36-53 spisa), a koji nalaz tuženik ničim nije doveo u pitanje pa je visinu utuženog potraživanja sud utvrdio prihvaćanjem tog vještačkog nalaza.

41. Budući da se prema čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

42. Valja dodati i da je tuženik prvotno istaknuo prigovor radi prijeboja, navodeći da u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu 1 i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu.

43. Tuženik je naveo da je odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove, da je Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 20.851,37 kn, a koji je tuženik koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja pa s obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi pa je predlagao sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 20.851,37 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od 24.1.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja.

44. Tuženikov prigovor je neosnovan jer je sudska vještakinja u nalazu (list 47 spisa) navela da je prema izračunu konverzije na dan 30. 09. 2015. neotplaćena glavnica na dan 30. 09. 2015. godine nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR iznosi EUR 4.945,66, a više je uplaćeno kuna 20.851,37 te je izrazila (list 53 spisa) dospijeća preplate nakon uračunavanja preplate iz konverzije i to su iznosi koje je tužitelj utužio. Stoga o tuženikovom prigovoru nije potrebno posebno odlučivati.

45. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25).

46. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl.155. ZPP-a, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 250,00 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 12. 09. 2023., 13. 01. 2026., 19. 2. 2026., svaki u iznosu od 250,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 26. 09. 2023. i 30. 01. 2026., prema Tbr.8.1.Tarife, svaki u iznosu od 250,00 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak vještačkog nalaza u iznosu od 132,72 eura, a koji je tužitelj dokumentirao potvrdom o plaćanju (list 217 spisa), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,76 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 107,52 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 1.794,00 eura, koji je, primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tužen iku.

46.1. Traženi trošak sastava podneska od 10. 01. 2023. i 16. 10. 2025., tužitelju nije priznat jer nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

Ivanec, 11. ožujka 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Sanja Mihalić, odvjetnica iz OD Mihalić & Pikija, Pisarnica Varaždin

2. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, Zagreb, Jurišićeva ulica 4