Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1198/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Kalebić i Jadranka Kalebić u Splitu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1461/2024-20 od 12. svibnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1461/2024-20 od 12. svibnja 2025.;
- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 16. studenoga 2006., u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 16. studenoga 2006. i u točki V. izreke,
- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 1., u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tuženica povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, u točki III. izreke, u točki IV. izreke i u točki V. izreke, tako da se sudi:
Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:
„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u članku 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 115.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tužena povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta.
III. Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 14.424,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
IV Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 5.862,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“
II. Svaka stranka snosi svoje troškove.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.
IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženice.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u članku 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 115.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, kao i u člancima 2. i 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF. II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u člancima 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 od 16. studenog 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tužena povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta.
III Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 14.424,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
IV Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 5.862,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
V Dužna je tužena, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 4.172,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.
VI Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 7.621,75 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 23. svibnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice te ju obveže da joj naknadi troškove postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu podnijela je tužiteljica 9. srpnja 2025., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu tuženice.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Tužiteljica je tužbom tražila utvrđenje ništetnim nepoštenih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor) kojeg je sklopila kao korisnica kredita s tuženicom 16. studenog 2006., a kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, kao i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Na temelju utvrđenja ništetnim članka 1. te dijelova članaka 2. i 7. Ugovora zatražila je i isplatu razlike po osnovu više plaćenih anuiteta za vrijeme otplate kredita u vremenskom periodu od studenoga 2007. do siječnja 2015. u iznosu od 108.199,77 kuna, odnosno sada 14.424,60 eura. Naknadno nakon provedenog dopunskog vještačenja postavila je i zahtjev za isplatu iznosa od 5.862,39 eura kao razliku u glavnici nakon konverzije kredita iz CHF u EUR i isplatu iznosa od 4.172,83 eura na ime uglavničene zatezne kamate na više plaćene anuitete zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli obračunatoj od plaćanja pojedinog više plaćenog iznosa do 30. rujna 2015.
5.1. Tuženica je osporila osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknula kako predmetni tužbeni zahtjev nije postavljen određeno u pogledu glavne stvari i sporednih traženja i kako su stranke 2. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR pa da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetne odredbe osnovnog Ugovora i potraživati bilo kakvu naknadu s te osnove, usprotivila se preinaci tužbe te je istaknula prigovor zastare.
5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:
- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor 16. studenog 2006. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207869157/06 kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje i s rokom otplate 324 mjeseca,
- da je u članku 1. navedenog Ugovora navedeno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, u članku 2. da je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a u članku 7. da su stranke ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja CHF i da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,
- da su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15) zaključile Dodatak Ugovora o kreditu 2. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u kredit uz valutnu klauzulu u euro,
- da su navedenim Dodatkom izmijenjene odredbe osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa te iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te su ugovoreni uvjeti otplate kredita u valuti euro uz redovnu kamatnu stopu od 3,48% godišnje sve do konačne otplate,
- da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je u utuženom vremenskom periodu, odnosno od početka otplate kredita pa do zaključenja Dodatka, zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj valute CHF, tužiteljica platila tuženici veći iznos u odnosu na početni otplatni plan i to po osnovu razlike naplaćene zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu iznos od 5.278,93 eura, a zbog povećanja valutnog tečaja iznos od 9.145,67 eura ili ukupno iznos od 14.424,60 eura,
- da razlika između konvertirane i preostale glavnice kakva bi bila na dan konverzije iznosi 5.862,39 eura,
- da zatezna kamata obračunata na prethodno izračunate razlike s osnove kamate i valute od plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa do 30. rujna 2015. iznosi 6.128,97 eura,
- da je tužiteljici Dodatkom priznat više plaćeni iznos po osnovu promjene kamatne stope i tečaja od 1.956,15 eura,
- da je kod Trgovačkog sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,
- da je navedenim odlukama utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 1) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, te da je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO.
5.3. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03: dalje: ZZP/03), članak 296. stavak 2. i članak 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), te na članak 502.c ZPP-a i članak 138. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07).
5.4. Prvostupanjski sud na temelju Ugovora i iskaza tužiteljice zaključuje da je ista kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja te je odobrena sredstva utrošila za kupnju stanja u [adresa], u [adresa], gdje i danas živi. Stoga da tužiteljica ima statusa potrošača.
5.5. Iz iskaza tužiteljice da proizlazi da prije sklapanja Ugovora nije mogla pregovarati o odlučnim uvjetima kreditiranja, poput promjenjive kamatne stope, niti joj je pojašnjeno po kojim će se parametrima mijenjati kamatna stopa, odnosno što točno utječe na njezine promjene i obujam tih promjena, te joj nitko nije pojasnio valutnu kaluzulu ili skrenuo pozornost na moguće rizike vezane za valutu CHF.
5.6. Postupanje tuženice u konkretnom slučaju da je istovjetno onom utvrđenom u sudskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, jer je tužiteljici kao budućoj korisnici kredita tuženica po službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku i bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.
5.7. Zbog toga je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora kojima je vraćanje kredita vezano za valutu CHF i uz kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kreditnim stopama kreditora, a koje da su sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora i u tom je dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.
5.8. Odbijen je prigovor tuženice da tužiteljica ne bi imala pravni interes utvrđivati konkretne odredbe Ugovora nepoštenim i ništetnim jer je zaključila Dodatak ugovora, pa niti zahtijevati isplatu preplaćenog novčanog iznosa, kako po tečaju, tako i po kamatnoj stopi koji su se mijenjali u tijeku otplate kredita. Prvostupanjski sud ocjenjuje da zaključenje Dodatka predstavlja ispunjenje zakonske obveze tuženice koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19. e ZID ZPK/15 i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR, dok je predmet ovog parničnog postupka utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene početnog tečaja CHF i promjene početne kamatne stope. Sklapanjem Dodatka da su stranke izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, što ne znači da su korisnici kredita u potpunosti otklonjene štetne posljedice i da je izgubila pravni interes za utvrđenjem pojedinih odredbi osnovnog ugovora ništetnim. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja. Zbog toga da konverzija nije od odlučnog značaja za predmetni tužbeni zahtjev, jer se važećim zakonskim odredbama, a ni Dodatkom ne propisuje način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog ugovora, već izjednačava položaj korisnice kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bila da su sudionici ugovorili kredit u valuti EUR. Dodatkom da je utvrđena kamatna stopa i obveza korisnika kredita za ubuduće, bez rješavanja pitanja preplaćenih iznosa kroz ovdje utuženo razdoblje s osnove promjenjive kamate i valutne klauzule vezane za CHF, a do koje je preplate došlo upravo zbog nepoštenog postupanja tuženice.
5.9. Kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, sukladno članku 323. stavak 1. ZOO-a, to je na temelju nalaza vještaka naloženo da tuženica tužiteljici isplati iznos od 14.424,60 eura koliko iznosi više plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu na više i zbog promjene tečaja na više u odnosu na početni tečaj sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. kao dana konverzije. Prihvaćen je i zahtjev radi isplate iznosa od 5.862,39 eura s kamatom od konverzije do isplate, jer se radi o razlici između konvertirane glavnice prema simuliranom ugovoru vezanom za valutu eura i preostale glavnice kakva je doista bila na dan konverzije, a prihvaćen je i zahtjev radi isplate 4.172,83 eura uglavničene zatezne kamate (razlika između kamate obračunate na preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. s osnova ništetnih odredbi i iznosa od 14.7328,61 kuna koji su stranke Dodatkom utvrdile kao preplaćen) sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
5.10. Odbijen je prigovor zastare jer da u smislu članka 241. ZOO-a, tijek zastarnog roka je prekinut pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćno okončan 13. lipnja 2014. presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10 u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenih datuma, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.
5.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) uz uvećanje za trošak vještačenja.
6. U svojoj žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 338. ZPP-a jer u obrazloženju presude nije izložio sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijete i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, te u svezi sa člankom 8. ZPP-a jer nije odlučio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.
6.1. Po ocjeni ovog suda, navedenu relativno bitnu povredu na koju se tuženica poziva prvostupanjski sud nije počinio. Obrazloženje sadrži sve što je propisano člankom 338. ZPP-a te je pobijana odluka donijeta na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.
6.2. Tuženica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da odluka ne proizlazi iz stanja spisa zbog čega istu nije moguće ispitati. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio navedenu bitnu povredu, ali na način da za pojedine usvojene tužbene zahtjeve nije dao nikakvo obrazloženje. Prvostupanjski sud ne iznosi razloge zbog čega sudi razliku glavnice, a niti zbog čega utvrđuje ništetnima članak 1. Ugovora te dio članka 7. Ugovora kojim je ugovoreno da tužiteljica pristaje na plaćanje povećanih anuiteta, kao što u točki I. izreke utvrđuje ništetnim i članak 2. Ugovora kojim nije ugovorena valutna klauzula, a utvrđena ništetnost se odnosi na dio odredbe članka 7. kojim je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF.
6.3. Međutim, bez obzira na učinjenu bitnu povredu ovaj sud smatra da je moguće odlučiti o žalbi tuženice primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP- a.
6.4. Nisu učinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6.5. Tuženica ocjenjuje kako je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Po ocjeni ovog suda činjenično stanje je pravilno utvrđeno, ali je materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno.
6.6. Tuženica smatra da tužiteljica nije dokazala status potrošača, a teret dokaza da je na tužiteljici. Na temelju njezinog iskaza i uvida u Ugovor da se taj status nije mogao utvrditi.
6.7. Suprotno mišljenju tuženice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju raspoloživih dokaza da tužiteljica ima status potrošača, odnosno da je kredit podigla za kupnju stana za svoje vlastite potrebe, a da tužiteljica ima status potrošača proizlazi i iz činjenice da joj je tuženica kao potrošaču ponudila konverziju kredita na što je bila obvezna temeljem ZID ZPK-a/15.
6.8. Ne stoji žalbena tvrdnja da zbog provedene konverzije tužiteljica ne bi imala pravni interes na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu koji je konvertiran. Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 2. veljače 2016. Dodatak na temelju ZID ZPK/15 kojim su odredbe iz Ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora ništetne. Ovo stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.
6.9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetan članak 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženice (točka II. izreke) i članak 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF (točka I. izreke) jer je u postupku utvrđeno da je Ugovor sastavila tuženica bez mogućnosti tužiteljice da pregovara o visini kamatne stope koja se tijekom otplate kredita mijenjala na temelju jednostrane odluke banke, te da joj prije zaključenja Ugovora nije objašnjeno na koji način i pod kojim pretpostavkama će doći do promjene kamatne stope te nije upozorena na rizik zaključenja Ugovora u kojem je glavnica vezana uz CHF, koja valuta je bila rizična, jer njezin tečaj nije štitila HNB, odnosno da se prilikom zaključenja Ugovora postupalo na isti način kao i kod zaključenja ugovora o kreditu koji su bili predmet kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je prvostupanjski sud vezan pravnim shvaćanjima zauzetim u tom postupku temeljem članka 502.c ZPP- a, na koje se tužiteljica i pozvala. Zbog toga je u tom dijelu potvrđena pobijana odluka.
6.10. Međutim, članak 1. Ugovora kojim je ugovoreno da se tužiteljici stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 115.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita nije bio predmet kolektivne tužbe, a prvostupanjski sud ne daje razloge zbog kojih smatra da je ta odredba ništetna. Isto je i sa dijelom točke II. izreke u dijelu u kojem utvrđuje da je ništetan dio članka 7. Ugovora kojim je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tužena povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta.
6.11. Po ocjeni ovog suda, članak 1. Ugovora nije ništetan jer je istim utvrđen predmet Ugovora, odnosno utvrđena je visina kredita te je ista izražena kao kunska protuvrijednost 115.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Kada bi se ta odredba utvrdila ništetnom, tada ne bi bilo predmeta Ugovora, pa stoga Ugovor ne bi niti nastao. Tužiteljica je primila kunsku protuvrijednost od 115.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i ta odredba sama po sebi nije ništetna i ne dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Isto tako niti dio članka 7. Ugovora kojim je ugovoreno da tužiteljica pristaje da tužena povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta nije ništetan sam po sebi, niti dovodi do štetnih posljedica za tužiteljicu, obzirom da je utvrđen ništetnim dio navedenog članka kojim je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje mjesečne anuitete plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi HNB za CHF, pa se navedenim dijelom odredbe članka 7. samo razrađuje njezin sadržaj. Zbog toga je u tom dijelu preinačena pobijana odluka i odbijen tužbeni zahtjev.
7. U svojoj žalbi tuženica ponavlja kako tužiteljica nema pravo na povrat onog što je više plaćeno zbog ništetnih odredbi Ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je ista zaključila Dodatak Ugovoru o kreditu, čije zaključenje joj je tuženica bila dužna ponuditi temeljem ZID ZPK i koju ponudu je tužiteljica prihvatila. U postupku konverzije koji je strogo propisan ZID ZPK-om da je tužiteljici priznata preplata u iznosu od 14.738,61 kuna/1.956,15 eura, koja je iskorištena za daljnju otplatu kredita, te da su na taj način uklonjene posljedice ništetnih odredbi Ugovora. Zbog toga osporava isplatu iznosa od 14.424,60 eura kako je to suđeno točkom III. izreke.
7.1. Prvostupanjski sud je cijenio kako zaključenjem Dodatka tužiteljica nije u cijelosti obeštećena te joj je na temelju nalaza i mišljenja vještaka dosuđen iznos od 14.424,60 eura kao zbroj iznosa koje je tužiteljica više platila u vremenskom periodu od zaključenja Ugovora do 30. rujna 2015. po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke suda i odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.
7.2. Između stranaka nije sporno da je konverzija koja je izražena kroz Dodatak provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, odnosno da je izračun konverzije obavljen sukladno članku 19.c ZID ZPK/15. S obzirom na navedeno proizlazi da su Dodatkom stranke izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnim odredbama članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije iskorišteni u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, što podrazumijeva da su u obračun konverzije uzeti i oni iznosi koji su plaćeni s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope prema odluci kreditora i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Ocjena je ovog suda da Dodatak ima restitucijski učinak na tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u ranijem Ugovoru s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate Ugovora s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom.
7.3. Pored toga Dodatak, iako sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo kako su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi, a ne volje tuženice, to Dodatak ne podliježe primjeni Druge glave Trećeg dijela Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka.
7.4. Kako između stranaka nije sporno da je Dodatak zaključen, odnosno konverzija napravljena sukladno članku ZID ZPK/15, to znači da je tuženica u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužiteljice uključivo i razliku između stvarno plaćenog anuiteta koji je obračunat prema promjenjivoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno plaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te da je postignut sporazum o postojanju utvrđene preplate, to nakon sklapanja Dodatka više nije bilo osnove u imovini tuženice pa nisu ispunjene niti pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a. Tužiteljica je, po ocjeni ovog suda, obeštećena u odnosu na ništetne ugovorne odredbe koje su sadržane u Ugovoru, jer te odredbe više ne obvezuju, a učinjene uplate po istima vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom.
8. Tužiteljica potražuje i isplatu iznosa od 5.862,39 eura kao razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi bila na dan konverzije, te navedeni iznos prvostupanjski sud dosuđuje iako za isto ne daje razloge.
8.1. Po ocjeni ovog suda, tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu navedenog iznosa jer se ne radi o preplati s obzirom da se preplata može odnositi samo na stvarno plaćene iznose, a ono što nije plaćeno ne može biti niti preplaćeno. Pored toga, glavnica se ne može preplatiti, preplatiti se mogu samo kamate i tečaj. Razlika u glavnici nastala je na temelju provedene konverzije i navedeni iznos nije stečen od strane tuženice.
9. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točkama III. i IV izreke.
10. Točkom V. izreke tužiteljici je dosuđena uglavničena zatezna kamata koju je vještak izračunao na više plaćene iznose temeljem ništetnih odredbi Ugovora od njihovog plaćanja do 30. rujna 2015. Tuženica osporava dosuđenje u tom djelu jer smatra da bi tužiteljica imala pravo potraživati zakonsku zateznu kamatu sljedeći dan od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu, a ne i ranije. Pored toga ističe da se zakonska zatezna kamata ne bi mogla obračunati od dana plaćanja jer da tuženica nije bila nesavjesni stjecatelj, kao i da se radi o zakonskoj kamati koja je obračunata na iznose koje su tužiteljici priznati u konverziji.
10.1. ZID ZPK/15 ne regulira materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. istog Zakona, kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zaključeni Dodatak nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi u otplati kredita. Kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članak 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom.
10.2. U svojoj odluci broj Rev-586/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je na pitanje postavljeno u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, ali je i dalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz članka 1115. ZOO-a, ukazujući da je na 7. Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud, i koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005.) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
10.3. Zbog toga je ovaj sud potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je na pojedine novčane iznose više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljem Ugovora o kreditu dosudio uglavničenu zakonsku zateznu kamatu koja je obračunata po vještaku od plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa pa do 30. rujna 2015. sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Pri tome treba napomenuti da je obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 6.128,97 eura tužiteljica umanjila za iznos koji joj je priznat u konverziji, te je zatražila isplatu iznos od 4.172,83 eura.
11. U odnosu na prigovor zastare, a čiji tijek tuženica osporava, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ista teče od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača.
12. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku to je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučio i o troškovima cjelokupnog postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove.
12.1. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica djelomično uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i za isplatu zateznih kamata, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a, tužiteljica bi trebala tuženici naknaditi razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor, koji je predmet spora, bez pregovaranja unijela nepoštene ugovorne odredbe pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici proizlazi kako bi isti bili veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, o predmetu spora kao što je konkretan, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja, nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.
13. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju primjenom članka 154. stavak 4. ZPP- a odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.
14. Odbijen je zahtjev tužiteljice za sastav odgovora na žalbu tuženice jer isti nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 11. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
