REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-967/2024-6.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, protiv tuženika EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. Split, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu od 2. ožujka 2023., poslovni broj: P-4221/2018., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice Croatia osiguranje d.d. Zagreb kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 2. ožujka 2023., poslovni broj: P- 4221/2018.

II. Odbija se zahtjev za nadoknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku EJ, OIB; [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862 iznos od 325.162,00 kn / 43.156,41 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom:

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 03.06.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.07.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 01.08.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.09.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 01.10.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 03.11.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.12.2008. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.01.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 02.02.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 03.03.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 06.04.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 04.05.2009. do isplate,

-na iznos od 3.474,00 kn / 461,08 €ura od 16.06.2009. do isplate,

-na iznos od 280.000,00 kn / 37.162,39 €ura od 14.07.2009. do isplate, te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.131,69 eura / 91.406,25 kuna 1 sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv presude prvostupanjskog suda žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14; dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su razlozi presude proturječni, odnosno jer je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao pojedine izvedene dokaze. Ističe da se sudska nagodba sklopljena u predmetu poslovni broj: P-1314/93 između tužiteljice i tuženika ne odnosi na isplatu utuženog iznosa.

2.2. Nadalje navodi da tuženik nije htio postupiti po toj nagodbi, zbog čega je podnesen ovršni prijedlog u predmetu poslovni broj:Ovr-2309/02. Nakon toga je tuženik 7. travnja 2003. uplatio na račun tužitelja iznos od 4.000,00 kuna, uz naznaku svrhe doznake „uplata regresa R219/92 (Ovr-2309/02)“. Tužiteljica ističe da je tuženik tom uplatom prihvatio svoju obvezu u iznosu većem od onoga utvrđenog nagodbom. Smatra da je prihvaćanjem obveze i uplatom većeg iznosa od utuženog u cijelosti prihvatio svoju odgovornost za nastanak predmetne prometne nezgode od 22. travnja 1992. Stoga drži da je obrazloženje presude prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti za nastanak prometne nezgode u potpunosti neutemeljeno, te da sud pogrešno pridaje značaj činjenici da je tuženik preko punomoćnika u sudskoj nagodbi naveo da „ne prihvaća svoju odgovornost u potpunosti“.

2.3. Slijedom navedenoga smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da se tužiteljica nagodbom sklopljenom 23. lipnja 1999. u predmetu poslovni broj: P-1314/93 odrekla, u odnosu na tuženika, potraživanja bilo kakvog daljnjeg novčanog iznosa na ime isplaćene naknade oštećeniku MJ. Naime, prema navodima tužiteljice, tom se nagodbom rješavala samo do tada utužena regresna tražbina, što je, kako navodi, u svojoj odluci potvrdio i Županijski sud u Slavonskom Brodu u predmetu poslovni broj: Gž-1480/2016.

2.4. S obzirom na navedeno, smatra neosnovanim prigovor tuženika da nije odgovoran za predmetni štetni događaj, a time ni za nastalu štetu. Ističe i da tuženik nije predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da nije odgovoran za predmetni štetni događaj.

2.5. Tužiteljica nadalje navodi da tuženik nije koristio mogućnosti intervencijskog učinka u predmetnoj pravnoj stvari, te da nema dokaza kojima bi osporio osnovanost tužbenog zahtjeva.

2.6. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio zastaru utuženog potraživanja, jer je primijenio pogrešan zastarni rok od tri godine. Navodi da je oštećeniku MJ u razdoblju od 5. rujna 1995. do 14. srpnja 2009. kontinuirano isplaćivala naknadu izgubljene zarade, dok se predmetno potraživanje odnosi na razdoblje od lipnja 2008. do 14. srpnja 2009.

2. 7. Nadalje ističe da je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza koje je predložila, čime je, prema njenom mišljenju, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, te obveže tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužiteljici, uz dosudu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, time što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je predložila tužiteljica nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

5.1. Naime, odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a propisano je da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga, kada je prvostupanjski sud zaključio da je osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, nije bilo potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza koje je predložila tužiteljica, budući te dokazne prijedloge nije ocijenio odlučnima za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

5.2. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije proveo sve predložene dokaze, jer je ocijenio da oni nisu od utjecaja na rješenje spora, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužiteljica upire u žalbi.

5.3. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama vezano za prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, a koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Stoga prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tužiteljica upire u žalbi. U postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a.

6. Preslika uplatnice od 7. travnja 2003., na koju se tužiteljica poziva u žalbi, a kojom je tuženik u predmetu poslovni broj: Ovr-2309/02 uplatio tužiteljici iznos od 4.000,00 kuna, prvi je put dostavljena kao dokaz uz žalbu. Sukladno odredbi članka 352. stavka 1. ZPP-a, u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi.

6.1. Međutim, neovisno o navedenom, ovršni postupak u predmetu poslovni broj: Ovr- 2309/02 nije vođen radi naplate potraživanja koje je predmet ovog postupka, već radi prisilne naplate potraživanja iz sudske nagodbe sklopljene 23. lipnja 1999. u predmetu poslovni broj: P-1314/93 između parničnih stranaka.

6.3. Nasuprot tome, predmet ovog postupka je regresno potraživanje tužiteljice prema tuženiku za iznose rente koje je tužiteljica isplaćivala oštećeniku MJ po osnovi gubitka zarade, odnosno razlike između plaće koju bi oštećenik primao da je radio i invalidske mirovine koju prima. To regresno potraživanje utvrđeno je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1821/94. Nadalje, visina ove rente povećana je sporazumom između tužiteljice i oštećenika MJ od 2003., a predmet postupka je i isplata kapitalizirane rente temeljem izvansudske nagodbe sklopljene u srpnju 2009.

6.4. Stoga uplata iz ovršnog postupka poslovni broj: Ovr-2309/02 nije od utjecaja na postojanje niti visinu potraživanja koje je predmet ovog postupka.

6.5. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužiteljice o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nisu osnovani.

7. U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno:

- da se 22. travnja 1992. dogodila prometna nezgoda koju je prouzročio tuženik upravljajući neosiguranim vozilom marke Peugeot u kojoj je stradao MJ;

- da je tužiteljica protiv tuženika podnijela tužbu pred prvostupanjskim sudom 16. srpnja 1993. pod poslovnim brojem: P-1314/93 kasnije P-3905/99, jer je kao osiguratelj isplatila oštećeniku MJ i IJ ukupan iznos od 6.693.151 dinara temeljem četiri naloga kroz 1992. i 1993.,

- da je u predmetu poslovni broj: P-1314/93 kasnije P-3905/99 dana 23. lipnja 1999. sklopljena izvansudska nagodba između tužiteljice i tuženika kojom se tuženik obvezao isplatiti iznos od 3.000,00 kuna;

- da je prilikom sklapanja nagodbe u predmetu poslovni broj: P-1314/93 tuženik izričito naveo da ne prihvaća potpunu krivicu za štetni događaj i da zaključenjem te nagodbe tužiteljica više neće imati daljnjih potraživanja spram tuženika;

- da je između tužiteljice i oštećenika MJ vođen parnični postupak pod poslovnim brojem: P-1821/94 radi plaćanja rente po osnovi izgubljene zarade između plaće koju bi primao da radi i mirovine koju prima;

- da je tužiteljica kao osiguratelj temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1821/94 koja je donesena 11. siječnja 1995. bila dužna isplaćivati oštećeniku MJ iznos od po 502,05 kuna mjesečno počevši od 1. listopad 1994. pa ubuduće po osnovi izgubljene zarade između plaće koju bi primao i mirovine koju prima;

- da tuženik nije bio upoznat sa vođenjem postupka pod poslovnim brojem: P-1821/94;

- da je tužiteljica od 4. ožujka 2003. pa nadalje, bez prethodne tužbe oštećenika MJ i vođenja sudskog postupka, povećala iznos rente koji isplaćuje MJ sa iznosa od 502,25 kuna na iznos od 3.474,00 kuna;

- da su tužiteljica kao osiguratelj i oštećenik MJ sklopili izvansudsku nagodbu kojom se tužiteljica kao osiguratelj obvezala MJ kao oštećeniku jednokratno isplatiti kapitaliziranu rentu u iznosu od 280.000,00 kuna i to u roku od 15 dana nakon potpisivanja nagodbe;

- da je tužiteljica kao osiguratelj isplatila oštećeniku MJ u srpnju 2009. kapitaliziranu rentu u iznosu od 280.000,00 kuna;

- da tuženik nije bio upoznat sa plaćanjem rente oštećeniku MJ po presudi poslovni broj: P-1821/94 , niti o povećanju rente, niti o sklapanju izvansudske nagodbe i isplati kapitalizirane rente;

- da je tuženik prema dopisu tužiteljice od 3. svibnja 2011 (list 25 spisa) bio pozvan na plaćanje regresnog duga od 446.752,00 kuna vezano za prometnu nezgodu iz 1992.

7. srpnja 2010. (list 25 spisa).

8. Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je postupanje tužiteljice, koja tuženika nije obavijestila o vođenju parničnog postupka poslovni broj: P-1821/94, niti o isplatama rente, a potom ni o povećanju rente tijekom 2003., te sklapanju izvansudske nagodbe i isplati kapitalizirane rente 2009., protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznih odnosa.

8.1. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji, a ne petogodišnji zastarni rok, te da je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik osnovan. Pri tome ističe da je tužiteljica je znala i za štetnika i za visinu štete, a u srpnju 2009. u cijelosti je isplatila i kapitaliziranu rentu, uz ranije isplaćivane iznose rente, dok je tužbu podnijela tek 17. lipnja 2013., dakle nakon proteka zastarnog roka od 3 godine računajući i od posljednje isplate u srpnju 2009.

8.2. Pri tome posebno ističe da se ne može na ovu tražbinu za oštećenika MJ spram tužiteljice primjenjivati trogodišnji zastarni rok, a za potraživanje tužiteljice spram tuženika petogodišnji zastrni rok, jer bi se u tome radilo o neravnopravnosti građana pred zakonom, i mišljena je da se u konkretnom slučaju primjenjuje članak 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 dalje: ZOO/05) obzirom da je ovo regresno potraživanje naknade štete tužiteljici koja joj je nastala isplatom naknade štete oštećeniku ČJ.

8.3. Prvostupanjski sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju može govoriti i o zastari samog prava kojeg je istaknuo tuženik, jer je tužiteljica temeljem pravomoćne presude u predmetu prvostupanjskog sud poslovni broj: P-1821/94, koja je postala pravomoćna 6. srpnja 1995., znala da je u obvezi isplaćivati rentu oštećeniku MJ, a sve do 2013. nije podnijela tužbu za isplatu rente. Mišljenja je da se radi o zastari prava u smislu članka 227. ZOO/05, s kojim člankom je istovjetan članak 373. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list“ SFRJ 29/78, 39/85, 46/85, 57/89) preuzet kao zakon Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 53/91 dalje: ZOO/91).

9. Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je temeljem utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine, ali se pri tome pogrešno poziva na članak 230. ZOO/05.

9.1. Naime, člankom 99. stavak 1., 2. i 3. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Službeni list“ SFRJ 17/90, 82/90 dalja: ZOSOIO), koji Zakon je preuzet Zakonom o preuzimanju zakona iz oblasti financija koje se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakona („Narodne novine“ broj 53/91) propisano je:

„Oštećena osoba kojoj je šteta prouzročena upotrebom vozila čiji vlasnik odnosno korisnik nije osigurao autoodgovornost ima pravo zahtijevati naknadu štete od organizacije za osiguranje koja obavlja obvezno osiguranje autoodgovornosti sa sjedištem na teritoriju republike odnosno autonomne pokrajine na kojoj je šteta nastala. Organizacija za osiguranje kojoj je podnesen zahtjev iz stava 1. ovog člana dužna je isplatiti naknadu štete kao da je bio sklopljen ugovor o osiguranju.

Organizacija za osiguranje koja je nadoknadila štetu oštećenoj osobi stupa u prava te oštećene osobe prema osobi koja je odgovorna za štetu, i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove.

9.2. Navedeni Zakon je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, ali i nastanka štete oštećeniku MJ. Naime, oštećenik MJ prema pravomoćnoj presudi poslovni broj: P-1821/94 od 11. siječnja 1995 (list 3 spisa) ima pravo na isplatu izgubljene zarade od tužiteljice kao osiguratelja od 1. prosinca 1993., jer je oštećenik MJ umirovljen 1. prosinca 1993. i od tada mu nastaje šteta u vidu izgubljene zarade koja nastaje kao razlika između plaće koju bi primao i mirovine, a predmetni Zakon je bio na snazi sve do 10. veljače 1994.

9.3. Iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da u slučaju zakonske subrogacije u smislu članka 99. stavka 3. ZOSOIO osiguratelj stupa u prava oštećenika prema osobi odgovornoj za štetu, i to u opsegu u kojem je štetu nadoknadio, pa tako i u odnosu na rok zastare, kao i u odnosu na početak tijeka zastarnog roka predmetne tražbine.

10. S obzirom da se tužiteljičino potraživanje odnosi na naknadu štete zbog izgubljene zarade u obliku rente, zastarni rok je onaj koji je propisan za zastaru potraživanja naknade štete oštećenika, dok je zastara počela teći u onom trenutku kada je tužiteljica kao osiguratelj saznala za štetu i štetnika.

11. Člankom 376. stavkom 1. ZOO/ 91 koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, jer je šteta u vidu gubitka zarade nastala 1. prosinca 1993. kad oštećenik MJ otišao u invalidsku mirovinu zbog posljedica zadobivenih u prometnoj nezgodi, propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

12. Budući je tužiteljica najkasnije u srpnju 2009. isplatila oštećeniku MJ i kapitaliziranu rentu, uz ranije isplaćivane iznose rente, te je tada nesporno raspolagala saznanjima o šteti i osobi odgovornoj za njezin nastanak, zastarni rok od tri godine istekao je prije podnošenja tužbe 17. lipnja 2013.

13. Slijedom navedenog, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik osnovan, međutim pogrešno se pri tome pozvao na odredbu članka 230. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 376. stavka 1. ZOO/91.

13.1. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tuženiku i troškove parničnog postupka, primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen.

14. Iz navedenih razloga žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovna i prvostupanjska presuda je potvrđena zbog osnovanosti prigovora zastare što ga je istaknuo tuženik, sukladno članku 368. stavku 2. ZPP-a.

15. Po ocjeni ovoga suda, iako je žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena zbog osnovanosti prigovora zastare iz članka 376. stavak 1. ZOO/91, posebno se ovaj sud osvrće na prigovor zastare prava na rentu iz članka 373. ZOO/91, na koji se također poziva prvostupanjski sud. Valja istaknuti da se potraživanje naknade štete zbog izgubljene zarade u obliku rente ne smatra povremenom tražbinom u smislu članaka 372. i 373. istog Zakona.

16. Iako se takva naknada dosuđuje i isplaćuje u određenim vremenskim razmacima (najčešće mjesečno), ona po svojoj pravnoj naravi ne predstavlja samostalne i periodične obveze iz trajnog obveznog odnosa, već naknadu jedinstvene štete nastale štetnim događajem. Riječ je o jednoj šteti koja se, zbog svoje prirode i trajanja posljedica, naknađuje sukcesivnim davanjima, odnosno u obliku rente.

17. Stoga se zastara takvog potraživanja ne primjenjuje prema pravilima o zastari povremenih tražbina, već prema pravilima o zastari potraživanja naknade štete. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. odluke Rev-714/03-2 od 23. rujna 2003., Rev-x-969/11-2 od 29. veljače 2012. i Rev-1986/2019), u kojima je istaknuto da naknada štete zbog izgubljene zarade na ime razlike između plaće koju bi oštećenik primao da radi i mirovine koju ostvaruje ne predstavlja povremenu tražbinu iz članaka 372. i 373. ZOO/91.

18. Također ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda iz pobijane presude da se sudska nagodba u predmetu poslovni broj: P-1314/93, sklopljena 23. lipnja 1999. između parničnih stranaka, odnosi i na regresno potraživanje koje je predmet ovog postupka, te da tužiteljica nema pravo potraživati utuženi iznos, jer se predmetnom nagodbom odrekla spram tuženika bilo kakvih daljnjih potraživanja.

19. Naime, u točki II. izreke sudske nagodbe od 23. lipnja 1999., u predmetu poslovni broj: P-1314/93 je navedeno: "Stranke su se dogovorile da će tuženik isplatiti tužitelju na ime cjelokupne naknade štete, bez ikakvih daljnjih potraživanja, iznos od 3.000,00 kuna koje će platiti u tri jednake mjesečne rate počevši od 1. kolovoza 1999."

20. Doseg navedene odredbe potrebno je tumačiti primjenom pravila o tumačenju ugovora iz članka 99. ZOO/91 prema kojem se odredbe ugovora primjenjuju kako glase, dok je pri tumačenju spornih odredbi potrebno istražiti zajedničku namjeru ugovornih stranaka i odredbu razumjeti u skladu s naravi i svrhom pravnog odnosa koji se njome uređuje.

21. U konkretnom slučaju sudska nagodba sklopljena je u postupku poslovni broj: P- 1314/93 u kojem je predmet spora bio regresni zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je tužiteljica isplatila oštećeniku MJ tijekom 1992. i 1993., pa se, po ocjeni ovoga suda, odredba prema kojoj se isplata vrši "bez ikakvih daljnjih potraživanja" može odnositi samo na konačno uređenje međusobnih prava i obveza stranaka u pogledu potraživanja koje je bilo predmet tog postupka.

22. Nasuprot tome, regresni zahtjev koji je predmet ovog postupka proizlazi iz isplata rente koje je tužiteljica vršila oštećeniku na temelju pravomoćne presude donesene u predmetu poslovni broj: P-1821/94 iz 1995. Na temelju te presude tužiteljica je bila obvezna oštećeniku isplaćivati rentu kroz dulje vremensko razdoblje, pri čemu regresno pravo prema tuženiku nastaje svakom pojedinom isplatom izvršenom oštećeniku, a obveza je konačno podmirena 2009. isplatom kapitalizirane rente.

23. Okolnost da je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetne sudske nagodbe već isplaćivala rentu oštećeniku sama po sebi ne znači da je predmetnom nagodbom obuhvaćeno i regresno potraživanje koje proizlazi iz tih isplata. Naime, da bi se moglo zaključiti da se jedna strana nagodbom odrekla određenog prava, takva volja mora biti jasno i nedvojbeno izražena. U predmetnoj nagodbi nema naznaka da su stranke njome željele urediti i međusobne odnose koji proizlaze iz obveze plaćanja rente utvrđene presudom u predmetu poslovni broj: P-1821/94, niti je takvo odricanje izričito navedeno.

24. Stoga, po shvaćanju ovoga suda, formulaciju iz nagodbe prema kojoj se isplata vrši "bez ikakvih daljnjih potraživanja" nije moguće tumačiti ekstenzivno, odnosno na način da obuhvaća i potraživanja koja proizlaze iz drukčijeg pravnog osnova i koja nisu bila predmet postupka u kojem je nagodba sklopljena.

25. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovoga suda navedenu odredbu nagodbe valja tumačiti kao odricanje od daljnjih potraživanja iz pravnog odnosa koji je bio predmet postupka poslovni broj: P-1314/93, ali ne i kao odricanje od regresnih potraživanja koja proizlaze iz naknadnih isplata rente na temelju presude donesene u predmetu poslovni broj: P-1821/94, zbog čega predmetna sudska nagodba ne predstavlja zapreku za ostvarivanje regresnog zahtjeva tužiteljice u ovom postupku.

26. Međutim, tužbeni zahtjev tužiteljice u ovom postupku, kako je već navedeno, pravilno je odbijen od strane prvostupanjskog suda zbog osnovanosti prigovora zastare potraživanja.

27. Obzirom da je tužiteljica odbijena sa žalbom na presudu suda prvog stupnja, odbijen je i zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava žalbe, sukladno članku 166. stavku 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak