Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-459/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad odvjetnici iz OD Rački i kolege u Slavonskom Brodu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 28. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom a u nenazočnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika , te nakon objave presude dana 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030242-26000049351/2005 od 20. srpnja 2005. sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek kao prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Dražena Zime iz Nove Gradiške dana 26. srpnja 2005. pod brojem OV-8091/2005 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed.“

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 142,52 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 218,75€ sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 11. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Tužitelj VC po zakonu je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 6. kolovoza 2025. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 142,52€. U tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek, dana 20. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030242-26000049351/2005, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Dražen Zima iz Nove Gradiške dana 26. srpnja 2005. pod brojem OV-8091/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 120 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 6. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,00 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Ugovorna odredba iz članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna.

Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise.

Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. 3 Slijedom navedenog, a budući da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,00 % iznosa kredita što je iznosilo 230,00 CHF.

Iz dopisa tuženika od 16. srpnja 2025. godine proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 27. srpnja 2005. godine u kunskoj protuvrijednosti od 1.073,81 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 142,52 EUR. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva a ne osporava visinu tužbenog zahtjeva i datum naplaćene naknade te navodi da je tužitelju naplaćena ulazna naknada sa 27.7.2005. u iznosu od 1.073,81kn/142,52€. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva jer da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok pa je za sva potraživanja koja su nastala prije 6.8.2020. nastupila zastara potraživanja jer je tužba podnesena sa 6.8.2025. Zastara se po čl. 241 ZOO -a prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita 27.7.2005., dok je tužitelj ovu tužbu podnio 6.8. 2025., pa je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje u tekstu: ZOO) pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknad i za obradu kredita.

Tužitelj u tužbi navodi da je odredba članka 6.st.1. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo, da je nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03).

Tuženik osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,00 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,00 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03.

Tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima.

Pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima a djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran je kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju.

Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03- a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam te banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade.

Odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Predmetna naknada se izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe članka 1022. stavka 2. ZOO -a i članka 61. ZZP/03-a. (Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014)

Tužitelj tvrdi da tuženik nije obrazložio strukturu sporne naknade no tuženik smatra da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu te troškovi naplaćene naknade na teret potrošača ne uzrokuju štetu potrošaču niti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora jer prema ustaljenoj sudskoj praksi Europske unije tuženik strukturu naplaćene naknade obrade kredita nije dužan obrazložiti potrošaču. Tuženik ima pravo naplatiti troškove radi obrade kredita a u koje su uključeni troškovi osoblja u pregovaranju sa strankama, sastanak sa klijentima, pribavljanje osnovnih informacija o klijentima i njegovim potrebama, zatim stadij obrade u kojima zaposlenik tuženika iznosi klijentu ponudu banke te prima i predočava vrste kredita i uvjete kreditiranja. Nakon toga slijedi postupak obrade u kojem se klijent odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, sastav pismenog ugovora o kreditu, poslovi vezani za odobrenje kredita, trošak odjela tuženika koji obavlja obradu kredita, po odobrenju kredita tužitelj dobiva na raspolaganje određeni novčani iznos iz kojeg se naplaćuje naknada za obradu kredita. Osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos navodeći da zatezne kamate u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva a prema stavu Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP -a uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140030242-26000049351/2005 od 20.7.2005., u dopis tužene od 16.7.2025. kojim se punomoćnici tužitelja naznačuje visina isplaćene naknade za obradu kredita i dan naplate, u isplatni nalog tužene o isplati dobivenog kredita i naznačenim troškovima obrade kredita u iznosu od 1.073,81kn odnosno 142/52€, u potvrdu o statusu branitelja za tužitelja, u odgovor na tužbu sa priloženom metodologijom promjene kamatne stope u kreditnom i depozitnom poslovanju tužene sa fizičkim osobama, u podnesak tužitelja od 23.12.2025., u iskaz saslušanog tužitelja, u podneske stranaka.

4. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 6. st. 1 Ugovora o kreditu sklopljenog 20.7.2005. između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kreditora i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (1,00% a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga), te zahtjev za isplatu iznosa od 142,52€ sa zateznim kamatama od 28.7.2005.

5. Tužitelj VC iskazao je da je 2005. podigao kredit kod tuženika radi gradnje kuće u kojoj stanuje. Prije je bila klijent Privredne banke a sada je u Addiko banci od kada je podigao taj kredit u Slavonskoj banci. Djelatnik Slavonske banke mu je preporučio upravo taj kredit vezan za CHF kao najpovoljniji. Poslije se Slavonska banka pridružila Addiko banci i Slavonska banka više ne postoji. Razgovor sa djelatnikom banke prije podizanja kredita se svodio na to koliko mu novca treba i koliku ratu njegova primanja mogu podnijeti. Ne sjeća se da bi nešto posebno razgovarali o bilo kakvoj naknadi za obradu kredita te u vrijeme podizanja kredita nije ni znao da ista postoji niti u kojem iznosu. Taj kredit je u cijelosti otplaćen 2015. Od drugih je čuo da banka nije smjela zaračunati naknadu za obradu kredita pa se obratio odvjetnici koja je taj iznos naplaćene naknade utužila. Ne zna da li je naknada bila određena u postotku ili što drugačije a od odvjetnice je čuo koliko ista iznosi.

Kada je dobio pismeni ugovor u banci na potpisivanje letimično je pogledao koliki je iznos sredstava koje dobiva, kolika je kamata i mjesečni iznos anuiteta. Drugo nije gledao i znao je da ne može utjecati na odredbe ugovora i vjerovao je banci kod koje je kredit digao. Niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarano niti raspravljano sa službenikom banke niti mu je službenik banke objašnjavao što znači koja odredba niti za naknadu a niti za ostale odredbe. U vrijeme podizanja kredita je bio u mirovini jer je V i kredit je otplaćivao trajnim nalogom sa mirovine. Na pitanje punomoćnice tužitelja da li je službenik banke konkretno tužitelja obavijestio o značenju odredbe 6. st. 1 ugovora u dijelu na što se odnosi trošak obrade kredita, na koje radnje i u kojoj visini se naplaćuje i zašto te tužitelj odgovara da nije i ne sjeća se da mu je bilo kakva naknada naplaćena, o tome je tek čuo kasnije. Banka mu prilikom uručenja pismenog ugovora o kreditu nije uručila nikakvu tablicu sa visinama naknade za obradu kredita niti mu je uručila opće uvjete poslovanja banke ili neku drugu dokumentaciju osim samog ugovora i plana otplate kredita.

Ne zna što znače izrazi vezani za financijsku struku iz ugovora o kreditu a završio je osnovnu školu. Nikada nije bio vlasnik obrta ili nekog poduzeća.

6. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) kao kreditora 20.7.2005. sklopljen namjenski kredit za gradnju stambenog objekta u kojem sada stanuje u iznosu od 23.000,00 CHF, da je u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,0% od iznosa odobrenog kredita a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

Iznos od 142,52€ / 1.073,81kn je prema dopisu tuženika od 16.7.2025. (str. 13 spisa) naplaćen sa 27.7.2005. prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju.

7. Među strankama je sporno je li odredba članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu od 20.7.2005. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 6. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 142,52€ sa zateznim kamatama od 28.7.2005. do isplate.

8. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

9. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

10. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

11. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu (str. 6-12 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 142,52€ (str. 13 spisa) i iskaza tužitelja, odredba članka 6. st. 1 Ugovora o kreditu po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

12. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 6 st. 1 naveo da je naknada a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga 1,00% jednokratno unaprijed. U čl. 6 nadalje stoji da banka može naplatiti i druge eventualno nastale troškove.

Tako određene naknade i to jednokratna unaprijed prilikom realizacije kredita u iznosu od 1,00% bez navođenja od kojeg iznosa, no uz naznaku da se određuje prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a bez navođenja kojih. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 142,52€ obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time a se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu. Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 6.1. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz čl. 6.1. ugovora, ista se odnosi za obavljanje bankarskih usluga, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tuženik rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 1,00% jednokratno i unaprijed. Nejasno je koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati.

13. Sud smatra da je odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 1,00% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 27.7.2005. naplatio iznos od 1.073,81kn / 142,52 eura, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO -a), odnosno protuvrijednost eura (142,52 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO -a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 28.7.2005. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke).

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući daje u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu od 20.7.2005., sklopljenog između Slavonske banke d.d., pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., ŠC i IC, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Š, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu od 20.7.2005. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed", te isplata iznosa od 142,52 eura na ime ništetne odredbe čl.6. st. 1.ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 20.7.2005. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed (članka 6. stavak 1.), - da je kredit odobren za gradnju kuće tužitelja.

Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,00% sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Nije sporna visina navedene naknade.

Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja n ije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepošten ih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumlj iva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja SC, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 20.7.2005.

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da mu bankarski službenik tuženika nije objasnio na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na taj postotak naknade te je prilikom dobivanja novca od podignutog kredita za taj utuženi iznos naknade za obradu kredita, umanjen iznos koji je dobio.

Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te tužitelj nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 6.1. ugovora. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% navedeno u čl.6.1. ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% vjerojatno iznosa kredita, a što nije niti precizno naznačeno. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima ko je je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00%, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP - a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,00% unaprijed.

21. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO -a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,00% , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku 27.7.2005. isplatio iznos od 1.073,81kn / 142,52€, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 142.52€.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 23.12.2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 28.1.2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 11.3.2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što iznosi ukupno 175,00 eura na koji tužitelju pripada PDV od 43,75€ što zbrojeno daje iznos od 218,75€ koji trošak je tužena dužna platiti tužitelju. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 11.3.2026. do isplate.

24. Tužitelj je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11. točka 1 st. 5 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) kao HRVI o kojem statusu je u spis dostavio potvrdu.

U Novoj Gradiški 11. ožujka 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana objave iste na E oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370 ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. Odvj. Marina Konrad

2. Odvj. Krešimir Ćurković