REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

Povrv-1200/2024.-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: DANUBE FOOD PROCESSING d.o.o., Republika Srbija, Beograd -Zemun, Emilije Jakšić 7, OIB: 66833609866, kojeg zastupa punomoćnik Mario Janković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Bićan i Mario Janković iz Zagreba, Božidara Adžije 22, protiv tuženika: VI-LA d.o.o., Zagreb, Ilica 5 (Oktogon), OIB: 11931785133, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik iz Zagreba, Frankopanska 2A, radi isplate novčane tražbine u iznosu od 8.278,57 eur, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba, Tratinska 79/I poslovni broj Ovrv-10/2019. od 19. ožujka 2019. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku VI-LA d.o.o., Zagreb, Ilica 5, OIB: 11931785133 platiti tužitelju DANUBE FOOD PROCESSING d.o.o., Republika Srbija, Beograd-Zemun, Emilije Jakšić 7, OIB: 66833609866 iznos od 8.278,57 eura/61.261,41 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.12.2018. pa do isplate po stopi koja se utvrđuje na godišnjoj razini u visini referentne kamatne Europske središnje banke na glavne operacije refinanciranja uvećane za osam poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 330,58 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. ožujka 2019. pa do isplate po stopi koja se utvrđuje na godišnjoj razini u visini referentne kamatne Europske središnje banke na glavne operacije refinanciranja uvećane za osam poena, sve u roku petnaest dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vladimir Šarčević iz Zagreba, Tratinska 79/I poslovni broj Ovrv-10/2019. od 19. ožujka 2019. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku VI-LA d.o.o., Zagreb, Ilica 5, OIB: 11931785133 platiti tužitelju DANUBE FOOD PROCESSING d.o.o., Republika Srbija, Beograd - Zemun, Emilije Jakšić 7, OIB: 66833609866 predvidivi ovršni trošak u iznosu od 129,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2019. pa do isplate te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.557,73 eura, sve u roku petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 375,00 eura.

Obrazloženje

1.Na prijedlog ovrhovoditelja/tužitelja, javni bilježnik Vladimir Šarčević iz Zagreba, Tratinska 79/I, izdao je rješenje o ovrsi poslovnog broja Ovrv-10/2019 od 19. ožujka 2019. kojim je ovršeniku/tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 8.278,57 eur/61.261,41 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih utuženih računa pa do isplate kao i trošak ovršnog postupka (list 5. spisa).

2.Općinski građanski suda u Zagrebu svojim Rješenjem poslovnog broja 70 Povrv-2281/19 od 10. rujna 2019. oglasio se stvarno nenadležnim te je spis po pravomoćnosti rješenja ustupio stvarno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 27. do 28. spisa).

Rješenjem poslovnog broja 2. Povrv-3175/2019 od 21. veljače 2020. Trgovački sud u Zagrebu stavio je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika poslovni broj Ovrv-10/2019 od 19. ožujka 2019. u dijelu u kojem je određena ovrha a postupak nastavio u dijelu povodom prigovora protiv platnog naloga.

3.Protiv rješenja o ovrsi koju je odredio javni bilježnik tuženik je pravodobno izjavio prigovor u kojem ističe kako osporava tražbinu tužitelja u cijelosti. Navodi kako roba isporučena tuženiku, specificirana na računu kojeg tužitelj navodi kao vjerodostojnu ispravu, niti je naručena od tuženika, niti je vlasništvo tuženika. Tuženik je ovrhovoditelju/tužitelju poslužio samo kao privremena "premosnica", u smislu carinjenja i uvoza robe, koja je trebala biti prodavana na tržištu Europske unije, a s obzirom na činjenicu da je zemlja porijekla robe Republika Srbija, koja nije članica Europske unije. Tuženik je, sukladno zakonima Republike Hrvatske, uredno platio usluge carinjenja i PDV-e a na puni iznos robe, o čemu posjeduje relevantne dokaze koje će predočiti.

Pojašnjava kako za potrebe plasmana robe je na tržište Europske unije, u smislu marketinga, promocije, distribucije i prodaje (a riječ je o specifičnom prehrambenom proizvodu-knedlama), početkom rujna 2018. , osnovano je društvo SERVUS FOOD Et BEVERAGES d.o.o. sa sjedištem u [adresa], Republika Slovenija (u nastavku: SFEtB). Jedan od četvorice osnivača društva SFEtB d.o.o. je DO, zastupnik tužitelja, naveden u zaglavlju. Novoosnovano društvo SFEtB d.o.o. nije imalo ugovore s kupcima na području Republike Slovenije koji su u sustavu EU VAT (Europski porezni broj), bez čega isto nije moglo dobiti vlastiti EU VAT, nužan za postupak carinjenja i uvoza robe na području Europske unije te stavljanje iste u promet. Ideja osnivača društva SFEtB d.o.o. bila je da postojeći ugostiteljski objekt brze prehrane u Zagrebu, u zakupu tuženika, organiziraju kao pokazni objekt modela poslovanja društva SFEtB d.o.o., koji se u skoroj budućnosti trebao temeljiti na franšizi pa je potencijalnim kupcima franšize trebalo pokazati način poslovanja i interes tržišta za robom tužitelja.

Nadalje navodi da za potrebe prodaje robe (knedli) tijekom Adventa u Zagrebu, na različitim prodajnim mjestima (tzv. Kućicama), a s obzirom da je riječ o specifičnom prehrambenom proizvodu te na ranije iskustvo tuženika pri uvozu te robe iz Republike Srbije na područje Europske unije (konkretno Hrvatsku), tuženik je od ovrhovoditelja/tužitelja i od osnivača društva SFEtB d.o.o. zamoljen da iz usluge izvrši carinjenje, uvoz i uskladištenje robe za koju je tuženiku tom prilikom izričito rečeno da će biti naknadno otkupljena od strane društva SFEtB d.o.o., koje je u međuvremenu trebalo sklopiti ugovore s kupcima na području Republike Slovenije, potom zatražiti i dobiti vlastitu EU VAT (Europski porezni broj) te preuzeti robu u skladište u Zagrebu, pri čemu je ista trebala biti i knjigovodstveno razdužena u poslovnim knjigama tuženika. Dok se to ne dogodi, dogovor ovrhovoditelja/tužitelja, društva SFEtB d.o.o. i tuženika je bio da tuženik istu prodaje za račun društva SFEtB d.o.o., a da se naknadno napravi obračun pri čemu bi se tuženiku priznali i svi troškovi poslovanja pokazanog objekta brze prehrane u Zagrebu, u zakupu tuženika, uključujući: trošak transporta, carinjenja, plaćanje PDV-a na uvezenu robu, skladištenja, osoblja, režija, zakupa prostora, marketinga, oglašavanja i svega drugog vezanog uz ovaj posao. Sve te troškove u ime tužitelja platio je tuženik, a isti premašuju ukupnu vrijednost uvezene robe.

Zastupnik tužitelja je tijekom svojeg posjeta Zagrebu (koji je iz razloga opisanih u točki 5. ovog Obrazloženja, posjećivao u nekoliko navrata), u prosincu 2018. tuženiku rekao da ima porezni nadzor u svojim društvima u Republici Srbiji i zamolio ga da mu u svrhu dokazivanja da je izvršen izvoz robe iz Republike Srbije (da nije utajen PDV), izdani račun ovjeri pečatom tuženika i potpisom odgovorene osobe tuženika, što je tuženik i učinio. Pristup skladištu robe, a riječ je o hladnjači u vlasništvu društva Tržnice Zagreb, imao je isključivo GO, direktor i jedan od osnivača društva SFEtB d.o.o., ali ujedno i zaposlenik tuženika na radnom mjestu Voditelja objekta, koji je ustvari inicirao cijeli posao s knedlama. Na svim dostavnicama o preuzimanju robe sa skladišta robe u Zagrebu, isključivo su njegovi potpisi. Tuženik će sudu dostaviti evidenciju preuzimanja robe, izdanu od društva Tržnice Zagreb.

4.Tuženik ističe kako je u nekoliko navrata, od prosinca 2018. pozivao tužitelja, ali i osnivače društva SFEtB d.o.o. da preuzmu robu sa skladišta jer tuženik već mjesecima nepotrebno plaća zakup skladišta (hladnjače) za robu koja nije njegova i koja stoji, a kojoj uskoro istječe rok trajanja. Roba sa skladišta tuženika (hladnjače), uz znanje i odobravanje trojice od četvorice osnivača društva SFEtB d.o.o., djelomično je odnesena sa skladišta te prodana i to bez znanja tuženika, o čemu tuženik posjeduje relevantan dokaz, koji će dostaviti sudu. Tuženik posjeduje dokaze koji teško inkriminiraju gore navedenog GO, koji je kao direktor i jedan od osnivača društva SFEtB d.o.o., ali ujedno i zaposlenik tuženika na radnom mjestu voditelja objekta, neovlašteno uzimao robu sa skladišta, istu isporučivao kupcima u Republici Hrvatskoj i kupcu u Republici Sloveniju, fakturirao je sa svoje privatne firme (uz napomenu da za istu uopće nema ulaz robe, niti dokaz da je istu platio tuženiku) te istu naplatio kupcu u Sloveniji uz 50% rabata, samo kako kupac o tome ne bi obavijestio tuženika. Iz tog razloga, a kako bi se spriječila daljnja šteta, u smislu odnošenja robe bez ikakvog znanja i dopuštenja tuženika, tuženik je izričito zabranio društvu Tržnice Zagreb, pristup skladištu i iznošenje robe sa skladišta bez prisustva odgovorne osobe tuženika. Tuženik je predložio sastanak ovrhovoditelja/tužitelja i osnivača društva SFEtB d.o.o. početkom siječnja 2019. u Zagrebu na skladištu, radi utvrđivanja količinskog stanja robe na skladištu (hladnjači), na koji se nitko od pozvanih nije odazvao. Budući da tuženik nije nabavljao robu specificiranu u računu tužitel j za svoje potrebe, kao niti za daljnju prodaju, već je poslužio isključivo kao "premosnica", za potrebe tužitelja i društva SFEtB d.o.o., tuženik je spreman odmah i bez odgađanja, svu robu sa skladišta vratiti tužitelju.

5.Tužitelj se podneskom od 29. rujna 2021. očitovao na prigovor te ističe kako smatra da je tuženik predmetne račune proknjižio te da je PDV korišten kao predujam odnosno pretporez od primljenih isporuka. Radi dokazivanja da je tuženik tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza ovim se prvenstveno predlaže da sud po službenoj dužnosti zatraži od Ministarstva financije, Porezne uprave podatke o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza iz utužene tražbine, odnosno da se pozove tuženik da dostavi isprave iz kojih se može utvrditi je li koristio pravo na odbitak pretporeza.

Tužitelj u privitku podneska dostavlja račun-otpremnicu IFU1-2018 od 27.11.2018., Movement certificate EUR. 1 No A6414816, Međunarodni tovarni list CMR 00992791, jedinstvena carinska isprava od 27.11.2018. godine. Podredno tužitelj predlaže da se napravi uvid u knjigovodstvenu dokumentaciju te provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

6.U ovoj pravnoj stvari donijeta je presuda poslovni broj Povrv-3175/2019 od 13. rujna 2024 . koja je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4290/2024 od 19. studenog a 2024. ukinuta u točkama II . i III. izreke te vraćena na ponovni postupak.

7.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-4290/2024 od 19. studenoga 2024. navodi kako se ovdje radi o sporu s međunarodnim elementom, stoga je potrebno bilo utvrditi relevantno materijalno pravo koje treba primijeniti.

8.Sud je izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju sadržanu u spisu te je proveden dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka ŽO kao i financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ljupko Omazić, dipl.oec. iz društva Omazić d.o.o. za knjigovodstveno financijsko vještačenje iz Zagreba, Bužanova 12a.

9.Ocjenom izvedenih dokaza na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 89/21, 80/22,155/23 i 140/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10.U ovoj pravnoj stvari tužitelj je pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a tuženik u Republici Hrvatskoj, odnosno radi se o sporu s međunarodnim elementom.

11.Dakle, u sporovima s međunarodnim elementom dužnost suda je ispitati mjerodavno materijalno pravo određene zemlje na konkretan spor. Ako stranke nisu ugovorile primjenu materijalnog prava određene zemlje, primjena materijalnog prava određuje se prema kolizijskim pravima iz Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Naime, na ugovore sklopljene nakon 1. srpnja 2013. ukoliko jedna od ugovornih strana ima sjedište/uobičajeno boravište u [adresa], a druga u nekoj od ostalih država članice Europske unije, pitanje primjene mjerodavnog prava određuje se primjenom Uredbe (EZ) broj 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravima koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I). Međutim, Republika Srbija nije članica Europske unije , pa valja primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima.

12.Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91- ZSRZ) propisano je da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Stoga je u ovom postupku potrebno utvrditi relevantno materijalno pravo koje treba primijeniti.

13.Uvidom u isprave u spisu (računi, tovarni list) utvrđeno je da su stranke bile u poslovnom odnosu prodaje robe.

Stoga, u ovom parničnom postupku glede ugovora o prodaji, primjenjuju se odredbe Konvencije ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine – Bečka konvencija („Službeni list Međunarodni ugovori“ broj 10/84; dalje: Bečka konvencija) koja se primjenjuju u Republici Hrvatskoj na temelju članka 3. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/91) i članka 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 28/96).

14.Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 8.278,57 eura po ispostavljenom računu otpremnici broj IFU1-2018 od 27.11.2018.

15.Tuženik u svojem prigovoru navodi kako navedenu robu nije nabavljao za svoje potrebe ili za daljnju prodaju već je služio kao premosnica odnosno da je tuženikov zadatak bio marketinški plasirati navedenu robu na hrvatskom i slovenskom tržištu odnosno da je sa tuženikom nije bio u poslovnom odnosu koji se temelji na kupoprodaji već da se tuženik obvezao drugom društvu prodavati za njihov račun prehrambeni proizvod, a da se naknadno napravi obračun pri čemu bi se tuženiku priznali i svi troškovi poslovanja pokazanog objekta brze prehrane u Zagrebu, uključujući: trošak transporta, carinjenja, plaćanje PDV-a na uvezenu robu, skladištenja.

16.Prema odredbi čl. 219 ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U smislu citirane odredbe svaka je stranka dužna dokazati istinitost svojih tvrdnji pa ukoliko u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite valja odbiti. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koja su mjerodavna za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlažu dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, nužno je primijeniti pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a ZPP). Ta pravila obavezuju sud da uzme za nedokazanu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

17.Uvidom u račun otpremnicu broj IFU1-2018 od 27.11.2018. (list 7. spisa) razvidno je da glasi na iznos od 8.278,57 eura da se odnosi na prehrambeni proizvod „ knedle“ 234 kolete bruto težine 3.000 kg. Navedeni račun glasi na kupca ovdje tuženika društvo Vi-la d.o.o., Ilica 5, Zagreb s dospijećem od 10.12.2018.

18.Iz očitovanja Porezne uprave Područnog ureda Zagreb i Carinske uprave Središnji ured Zagreb od 24.11.2021. (list 58. spisa), proizlazi da je tuženik uredno evidentirao ispostavljeni i utuženi Račun-otpremnicu broj IFU1-2018 od 27.11.2018. na iznos od 8.278,57 eura, u poslovne knjige odnosno u Knjigu uvoza pod rednim brojem 4/1-54-4 za 12. mjesec 2018.

19.Uvidom u jedinstvenu carinsku deklaraciju broj MRN 18HR070319U0177499 od 28.11.2018. (list 61. spisa) razvidno je da isti glasi na primatelja robe ovdje tuženika i da se pod brojem 44 posebne primjedbe / priloženi dokumenti napisano da se odnosi na račun broj IFU1-2018 od 27.11.2018.

20. Iz dopisa Ministarstva financija, Carinska uprava proizlazi (list 73. spisa) kako 13.12.2018. zastupnik carinskog obveznika HIT TRANS d.o.o. izvršio uplatu zaduženog iznosa carinskih davanja po deklaraciji broj MRN 18HR070319U0177499 od 28.11.2018. u iznosu od 15.373,41 kuna.

21.Uvidom u dopis Ministarstva financija , Porezna uprava od 27.01.2022. (list 74. spisa) proizlazi kako je poreznom obvezniku ovdje tuženiku upućen dopis za dostavu tražene dokumentacije (podatak je li tuženik iskoristio pravo na odbitak pretporeza po jedinstvenoj carinskoj deklaraciji broj MRN:18HR070319U0177499) koju isti nije dostavio.

22.Društvo HIT TRANS d.o.o. u podnesku od 04.03.2024. (list 152. spisa) navodi kako je za uslugu carinskog zastupanja izdan račun broj 1048/1 -1/18 28.11.2018. na kojem su iskazani svi troškovi i naknade za javna davanja (PDV) koje carinski otpremnik platio za račun zastupane osobe i to za društvo VI-LA d.o.o. ovdje tuženika. Također ističe kako je račun broj 1048 plaćen u cijelosti tijekom 12 mjeseca 2018. i 1. mjeseca 2019. godine.

23.Na ročištu održanom 13. travnja 2022. svjedok ŽO (imatelj poslovnog udjela kao i odgovorna osoba u društvu tuženika 2019.) navodi kako joj je poznato da je tužitelj htio proširiti svoje poslovanje na području Republike Hrvatske i Slovenije. Dogovor je bio da četvorica (među kojima je i njezin suprug) budu partneri. Radilo se o prodaji i plasiranju prehrambenih proizvoda-knedla. U tu svrhu su iz Srbije poslali određenu količinu navedenih proizvoda u Hrvatsku u marketinške svrhe. Pokušali su preko renomiranih ugostitelja u Republici Hrvatskoj plasirati knedle međutim oni su to vraćali s naznakom da iste nisu kvalitetne odnosno da se raspadaju. U odnosu na račun otpremnicu od 27.11.2018. koja je sadržana u spisu ističe kako ju nije potpisala. Navodi kako nije potpisala primitak robe niti carinsku deklaraciju. Ne sjeća se je li plaćena carina i PDV na isporučenu robu. Ističe kako je tuženik zaprimio oko 5.000,00 knedli radi marketinga istih na području Republike Hrvatske i Slovenije te da u dogovoru sa dobavljačem tuženik nije trebao platiti navedenu robu. Navodi kako nije ovjerila niti potpisala izdani račun pečatom i potpisom.

24.Sudski vještak Ljupko Omazić, dipl.oec. iz društva Omazić d.o.o. u nalazu i mišljenju od 21. studenog 2022. ističe da potraživanje tužitelja od tuženika po ispostavljenom Računu-otpremnici broj IFU1-2018 od 27.11.2018. uz priloženu dokumentaciju: Monvement Certifikate EUR 1 No A 6414816 od 27.11.2018., Međunarodni tovarni list CMR broj 00992781 od 27.11.2018. i Jedinstvenu carinsku ispravu broj 86205 od 27.11.2018. iz koje jasno proizlazi da je tužitelj isporučitelj, a tuženik primatelj 234 kolete KNEDLE bruto težine 3.000 kg u vrijednosti 8.278,57 eur, iznosi ukupno 8.278,57 eura.

Obzirom na to da tužitelj i punomoćnik tužitelja nisu dostavili traženu dokumentaciju po zahtjevu vještaka, vještak nije mogao utvrditi je li tužitelj u poslovnim knjigama uredno evidentirao ispostavljeni Račun-otpremnicu broj IFU1-2018 od 27.11.2018. na iznos od 8.278,57 eur (točka 1. Nalaza). Nadalje navodi kako prema očitovanju Porezne uprave Područnog ureda Zagreb i Carinske uprave Središnji ured Zagreb, jasno proizlazi da je tuženik uredno evidentirao ispostavljeni i utuženi Račun - otpremnicu broj IFU1-2018 od 27.11.2018. na iznos od 8.278,57 eur, u poslovne knjige odnosno u Knjigu uvoza pod rednim brojem 4/1-54-4 za 12 mjesec 2018 godine te da je deklarant/zastupnik predmetnog carinskog obveznika HIT TRANS d.o.o., EOR broj HR777698072955, izvršio uplatu obračunatog/zaduženog iznosa carinskih davanja po navedenoj deklaraciji u ukupnom iznosu od 15.373,41 kn (14.096,90 kn plus 1.276,51 kn), a koji iznos se odnosi na porez na dodanu vrijednost. Iznos obračunatog poreza na dodanu vrijednost 14.096,90 kn i 1.276,51 kn, odnosno ukupan iznos od 15.373,41 kn jasno su vidljivi na Jedinstvenoj carinskoj deklaraciji br. MRN 18HR070319U01177499 (točka 2. nalaza).

25.Najprije valja istaknuti kako je tuženiku bio teret dokaza činjenica navedenih u prigovoru odnosno postojanja nekog drugog poslovnog odnosa sa tužiteljem, navedene sporne činjenice tuženik nije dokazao. Naime, tuženik je na navedene okolnosti iz prigovora predložio saslušanje svjedoka ŽO tadašnjeg zakonskog zastupnika tuženika međutim navedeni iskaz je u suprotnosti sa navodima iz samog prigovora stoga ovaj sud isti nije prihvatio osim u dijelu u kojem svjedok navodi da su tijekom suradnje sa tužiteljem zaprimili određenu količinu prehrambenih proizvoda " knedli".

Stranka je dužna iznijeti jasne i konkretne činjenične navode u prilog svog zahtjeva ili prigovora kojim se zahtjev protivne stranke osporava, a ako su činjenice iz tih navoda sporne i odlučne za rješenje spora sud će radi njihova utvrđivanja izvesti dokaze koje je ta stranka predložila, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj. Isto tako za napomenuti je, kako je to gore već utvrđeno da je tuženik uredno evidentirao ispostavljeni i utuženi Račun-otpremnicu broj IFU1-2018 od 27.11.2018. u svoje poslovne knjige, iz navedenog proizlazi da je tuženik primio osporeni račun. Tuženik kao pravna osoba dužna je voditi uredno svoje poslovne knjige i ukoliko bi primio račune u odnosu na koje nije izvršena usluga od strane tužitelja bio je dužan račun vratiti, a što nije učinio, već je proknjižio u svoje poslovne knjige.

26. Iz dokumentacije sadržane u spisu također proizlazi kako je treće društvo HIT TRANS d.o.o. kao zastupnik društva tuženika izvršilo uplatu zaduženog iznosa carinskih davanja upravo za tuženika. Odnosno proizlazi da je tuženik bio u ugovornom odnosu otpreme sa trećim društvom HIT TRANS d.o.o. te da je navedeno društvo provelo potrebne carinske radnje i platilo carinske pristojbe i troškove za račun svog nalogodavca ovdje tuženika. Ovdje treba istaknuti da upravo jedinstvena carinska deklaraciju broj MRN 18HR070319U0177499 od 28.11.2018. glasi na primatelja robe ovdje tuženika i da se odnosi na ovdje utuženi račun broj IFU1-2018 od 27.11.2018. godine.

27.Dakle, kao što je već ranije navedeno u ovom postupku se kao materijalno pravo primjenjuje Bečka konvencija od 11. travnja 1980. ,dok se odredbe materijalnog prava Republike Srbije primjenjuju supsidijarno ako samom Konvencijom pojedino pitanje nije izričito riješeno, a niti se može riješiti po osnovi načela na kojima se Konvencija temelji (čl. 7. st. 2. Konvencije. Bečka konvencija se primjenjuje uvijek kada se radi o međunarodnoj prodaji robe osim u slučaju kad su stranke izričito isključile njenu primjenu odnosno kad su ugovorile primjenu materijalnog prava pojedine države kao isključivo mjerodavnom za ugovor.

28.Iz spisa proizlazi da stranke nisu izričito isključile primjenu Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, a niti su ugovorile primjenu materijalnog prava neke druge države kao isključivo mjerodavnom za ugovor o prodaji robe. Stoga u spornom odnosu između parničnih stranaka treba primijeniti Konvenciju Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980.

Bečka konvencija ne definira izričito pojam ugovora o prodaji. Ipak ugovor o prodaji je određen odredbama čl. 30. i čl. 53. Konvencije.

Prodavatelj je dužan, na način predviđen ugovorom i ovom konvencijom, isporučiti robu, predati dokumente koji se na robu odnose i prenijeti vlasništvo na robi.

(Prodavateljeve obveze) čl. 30. Konvencije.

Kupac se obvezuje isplatiti cijenu i preuzeti isporuku robe onako kako je predviđeno ugovorom i ovom konvencijom. (Obveze kupca) čl. 53. Konvencije. Ugovorom o prodaji po Bečkoj konvenciji iz 1980. prodavatelj se obvezuje da isporuči robu, preda dokumente i prenese pravo vlasništva na drugu stranu kupca, dok se kupac obvezuje da isplati cijenu i preuzme robu onako kako je predviđeno ugovorom i ovom konvencijom.

Kupčeva obveza da isplati cijenu propisana je odredbama čl. (54. do 59.) Konvencije, dok je obveza preuzimanja robe propisana člankom 60. Konvencije.

29.Dakle, iz isprava koje se nalaze u spisu proizlazi da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu (obvezu da isporuči robu, preda dokumente, račun -otpremnica koji se na robu odnose i prenese pravo vlasništva na robi), dok je utvrđeno da tuženik nije ispunio svoju obvezu da isplati cijenu kako je predviđeno ugovorom i konvencijom. Tuženik nije dokazao da je platio predmetne račune po osnovi obveza koje proizlaze za njega kao kupca po Bečkoj konvenciji od 1980., a koju su potpisale obje stranke te se primjenjuje kao materijalno pravo.

30.Sud je mišljenja da tuženik može osporavati visinu utuženog potraživanja odnosno stanje duga koje proizlazi iz poslovnih knjiga tužitelja, prvenstveno upirući u stanje u svojim poslovnim knjigama, međutim isti nije na traženje vještaka dostavio relevantnu dokumentaciju radi utvrđivanja spornih činjenica, čime se osporavanje tuženika ukazuje neosnovanim.

31.Dakle, primjenom navedenih pravila o teretu dokazivanja sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je u cijelosti izvršio svoju obvezu, odnosno predao robu naznačenu u utuženom računu-otpremnici u količini kako je to napisano na računu otpremnici. Stoga je zaključeno da je tužitelj predao predmet kupoprodaje tuženiku, kao kupcu, a tuženik mu za to nije platio kupoprodajnu cijenu , a sve sukladno gore navedenim člancima Konvencije . Slijedom svega navedenog ovaj sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

32.Obzirom na to da je tuženik došao u zakašnjenje s ispunjenjem dospjele obveze stoga je tuženik obvezan sukladno članku 78. Konvencije platiti tužitelju i Kamatu , jer navedenom odredbom propisano je pravo prodavatelja na kamatu ako kupac nije platio ugovorenu cijenu do dospjelosti. Budući da pitanje visine kamatne stope Bečka Konvencija nije regulirala potrebno je bilo primijeniti mjerodavno srpsko pravo (čl.20. t.1. ZSRZ-a). Tužitelj je u spis dostavio podatke o visini kamatne stope te ovjereni prijevod odredaba mjerodavnog prava Republike Srbije (Zakon o zateznoj kamati).

33.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., dalje u tekstu: OT), Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 126/2022., dalje u tekstu: Izmjena OT) te visina naknade troškova za rad javnog bilježnika na temelju Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine, broj: 8/2011, 112/2012, 114/2012, dalje u tekstu: Pravilnik o nagradama).

34.Tužitelj ima pravo na zatražene troškove ovršnog postupka za sastav prijedloga za ovrhu i trošak (Tbr. 11/1 i Tbr. 50 OT-e) te za javnobilježničku nagradu (čl. 6. u vezi s čl. 8. Pravilnika o nagradama), dakle, zajedno sa PDV -om od 25% ukupno u iznosu od 330,58 eura sa zateznim kamatama od donošenja predmetnog rješenja o ovrsi do isplate po stopi koja je određena mjerodavnim pravom. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke.

35.Tužitelju ne pripada preostali zatraženi iznos tzv. predvidivih troškova jer mu isti nisu niti nastali, stoga je za 129,40 eura sa zateznim kamatama, platni nalog valjalo ukinuti, a tužbeni zahtjev odbiti. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke.

36.Tužitelju po načelu uspjeha u parnici pripada naknada troškova parničnog postupka za sastav podneska od 29.09.2021. (Tbr.8.t.1. OT-a) u iznosu od 200,00 eura, ročišta od 30.09.2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1. OT-a), ročišta od 03.12.2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1. OT-a), ročište od 13.04.2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1. OT-a), ročište od 15.02.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1. OT-a), ročište od 23.05.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1. OT-a), ročište od 12.03. 2025 u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), ročište od 02.10.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9.t.5.), ročište od 29.10. 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a), ročište od 29.01.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT-a) što sa PDV-om od 25% iznosi 2.312,50 eura.

Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 129,23 eura, kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 666,00 eura i trošak prijevoda u iznosu od 450,00 eura što sveukupno iznosi 3.557,73 eura te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

37.Tužitelju nije priznat trošak podneska od 03.12.2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.t.1. OT-a) iz razloga što je tužitelj navode iz podneska mogao iznijeti i na ročištu istoga dana 03.12.2021. kada je i podnesak i predan sudu, te mu nije priznat trošak ročišta za objavu 11.03.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.OT-a) zato što na isto nije pristupio što ukupno sa PDV-om od 25% iznosi 375,00 eura te je odlučeno kao u točki IV. Izreke presude.

U Zagrebu 11. ožujka 2026.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1,2,4,5,6,8,9,10 i 11 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava(članak 467. stavak 1. ZPP).

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Spis u kalendar 30 dana – parnična pisarnica