Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-696/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d., iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6091/2023-21 od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6091/2023-21 od 20. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavcima II. i III. izreke i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.478,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 112-50-2617080 od 5. siječnja 2005. godine, o valutnoj klauzuli u CHF, isplati iznos od 555,72 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), utvrđena je ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 112-50-2617080 od 5.1.2005. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita (st. II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 280,85 EUR uvećano za pripadajuću zateznu kamatu (st. III. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.478,13 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke, pogrešno naznačen kao st. VI. izreke).

2. Tuženik pobija navedenu presudu pod stavcima III., IV. i VI. izreke iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 186.c ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Međutim, prvostupanjski je sud pozivom na stabilnu sudsku praksu zauzeo pravno stajalište da zastarni rok glede restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana kada je sud utvrdio ništetnosti sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tako da se takvi žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani.

5. Jednako tako, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je isplata iznosa koje je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, utvrđenje ništetnosti ulazne naknade, te isplata iznosa od 280,85 EUR koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

8. U ovom stadiju postupka ostalo je sporno utvrđenje suda prvog stupnja da je čl. 3. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, ništetan, te da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 280,85 EUR, koji mu je tužitelj isplatio temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

9. Prvostupanjski je sud pravilno na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se radi o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a da tuženik nije s uspjehom takve navode tužitelja osporio. Naime, na tuženiku je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, kako je to propisano čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP).

10. Iz takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda ujedno proizlazi da tužitelju nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem tih naknada. Naime, ostalo je nejasno, jer tuženik niti tijekom postupka nije razjasnio, na što se sve odnose troškovi ulazne naknade.

11. Dakle, iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 84. ZZP.

12. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

13. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, tako da se radilo o principu prihvatiti ponuđeni ugovor, ili u slučaju ne prihvaćanja, izgubiti mogućnost njegova zaključenja. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužitelj bi bio onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

18. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Prema tome, tuženik je bio dužan tužitelja upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi ulazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

22. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu, što se tiče ulazne naknade upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je ta sporna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i time, ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

23. Zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina o ulaznoj naknadi nije u zastari.

24. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se ukazuje da je u postupku pred sudom Europske unije broj C-567/20 izraženo pravno stajalište da se odredbe Direktive 93/13 ne primjenjuju na ugovore o kreditu zaključene prije 1.7.2013., treba reći da je ZZP, temeljem kojeg je donesena pobijana presuda stupio na snagu 18. lipnja 2003., a tim je zakonom u hrvatski pravni sustav implementirana navedena Direktiva, koja se dakle, putem ZZP primjenjuje i na predmetni pravni posao, pa to što se sud u obrazloženju presude poziva na odredbe te Direktive, umjesto na odgovarajuće odredbe ZZP, bez utjecaja je na pravilnosti i zakonitost pobijane presude.

25. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. II. i III. izreke pobijane presude.

26. Tužitelju pripada odvjetnički trošak za zastupanje na ročištu radi objave presude, jer se radi o ročištu na kojem se prisutnoj stranci uručuje preslika presude sa uputom o pravnom lijeku, te od dana nakon uručenja presuda počinjen teći žalbeni rok, pa se stoga ne radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

27. Stoga je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. VI. izreke presude (pravilno st. IV. izreke).

28. U preostalom, nepobijanom dijelu, pod stavkom I. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

29. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper