REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-655/2022-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Malović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika SPECIJALNA BOLNICA ZA ZAŠTITU DJECE S NEURORAZVOJNIM I MOTORIČKIM SMETNJAMA, Zagreb, Goljak 2, OIB: 92559974262, zastupanog po punomoćniku Marku Ujeviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ane Malović, odvjetnice i punomoćnika tuženika Marka Ujevića, odvjetnika, 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], datiran s 9.2.2022., donesena od strane tuženika SPECIJALNA BOLNICA ZA ZAŠTITU DJECE S NEURORAZVOJNIM I MOTORIČKIM SMETNJAMA, Zagreb, Goljak 2, OIB: [osobni identifikacijski broj] nije dopuštena, te stoga radni odnos tužiteljice nije prestao.

II. Utvrđuje se da Odluka SPECIJALNE BOLNICE ZA ZAŠTITU DJECE S NEURORAZVOJNIM I MOTORIČKIM SMETNJAMA, Zagreb, Goljak 2, OIB: [osobni identifikacijski broj] kojom se odbija kao neosnovan zahtjev za zaštitu prava tužiteljice i potvrđuje Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 8.3.2022. tužiteljici RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nije dopuštena.

III. Nalaže se tuženiku SPECIJALNA BOLNICA ZA ZAŠTITU DJECE S NEURORAZVOJNIM I MOTORIČKIM SMETNJAMA, Zagreb, Goljak 2, OIB: [osobni identifikacijski broj] vratiti tužiteljicu RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na rad na radno mjesto defektologa rehabilitatora, sa svim pravima i obvezama koje proizlaze iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.9.2017. u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku SPECIJALNA BOLNICA ZA ZAŠTITU DJECE S NEURORAZVOJNIM I MOTORIČKIM SMETNJAMA, Zagreb, Goljak 2, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi tužiteljici RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],, troškove ovog parničnog postupka po određenju suda, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

II./ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupa u iznosu od 875,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme Urbroj: 2551/2017 dana 1.9.2017. za obavljanje poslova na radnom mjestu defektolog rehabilitator. Dana 11.2.2022. tužiteljica je zaprimila Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 9.2.2022. Protiv navedene Odluke u otvorenom zakonskom roku tužiteljica je tuženiku dana 21.2.2022. podnijela Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava zbog nezakonitog otkaza od dana 17.2.2022., koji je tuženik primio 22.2.2022., a na koji Zahtjev je odgovorio Odlukom Ur.broj:295/2022 od dana 8.3.2022. koju je punomoćnica tužiteljica zaprimila dana 15.3.2022. Istom Odlukom odbijen je kao neosnovan Zahtjev za zaštitu prava Ur.broj 257/2022 od 25.2.2022. i ujedno je potvrđena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Ur.broj: 186-2/2022 od 9.2.2022. Pobijana Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu je ništetna odnosno nedopuštena, budući ista ne sadrži valjane i argumentirane razloge otkazivanja, te je stoga protivna odredbama važećeg Zakona o radu, te se naglašava kako prije donošenja iste vođeno računa o propisanoj proceduri prije izvanrednog otkazivanja. Tuženik svoje razloge izvanrednog otkaza temelji na tvrdnjama da je tužiteljica:

-dana 10.1.2022. „zaobišla“ trijažu i bez maske ušla u bolnički prostor tuženika, te je navela da se nije i neće testirati,

-svom liječniku opće medicine dana 17.1.2022. javila da je 8.1.2022. provela dan s osobom koja je na kućnom testu bila pozitivna ( na korona virus) i da ima simptome od 11.1.2022., a da je istovremeno poslala e-mail tuženiku da koristi ostatak starog godišnjeg odmora i to „ne po vlastitoj odluci, već kao popunjavanje njezinog radnog vremena i izostanka s posla, za koje nema nikakvih osobnih prepreka“, a da je 10.1.2022. v.d. ravnateljice i pravnici izjavila da je potpuno zdrava,

-da je dana 18.1.2022. preuzela doznake za privremenu spriječenost za rad, te da je liječničku potvrdu od dana 20.1.2022. izabrani liječnik povukao dana 25.1.2022., a tužiteljica je dobila drugo upozorenje jer se odbija testirati prilikom dolaska na posao,

-netestiranjem kao osobnim principom služi se u svrhu manipulacije, služenje lažnim podacima i prijevarom (10.1. je sa simptomima i bez maske i bez testiranja željela raditi s pacijentima zatajujući ravnatelju da je bila u kontaktu s mogućim oboljelim dana 8.1.2022.), pa je slijedom toga tuženik zaključio kako je tužiteljica svojim postupanjem direktno dovela u opasnost život i zdravlje djece s posebnim potrebama koja pravo na dostojan i kvalitetan život pa i zdravlje, žele ostvariti uz pomoć Bolnice Goljak, a time je nepovratno i konačno narušeno povjerenje između radnika i poslodavca i sasvim je onemogućen nastavak radnog odnosa. U obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu stoji još da je dana 3.2.2022. tužiteljica pozvana na sastanak u ravnateljstvo tužene Bolnice, te da je isti poziv upućen kao posljednji ustupak poslodavca kako bi se konačno definirao stav tužiteljice oko provođenja obveznih epidemioloških mjera u zdravstvenoj ustanovi tuženika, te da je tom prilikom tužiteljica izjavila kako ostaje kod dosadašnjih stavova, ne želi se testirati, ne želi se cijepiti, niti priznaje mjere protiv pandemije Covid 19, propisane i verificirane od strane državnih institucije, kao zakonite i relevantne, potpuno svjesna da odbijanjem testiranja neće moći osobno izvršavati posao za koji je sklopljen ugovor o radu, znači osnovnu obvezu iz radnog odnosa, pa je zaključeno kako opisani stav nije spojiv s radom u zdravstvenoj ustanovi i ima karakter osobito teške povrede radne obveze. Tužiteljica je dva puta pisanim dopisom upozorena na posljedice ne postupanja sukladno propisanim mjerama i to 10.1.2022. i 25.1.2022. i svaki put je ostala pri svome stavu, a dana 3.2.2022. kada joj je tuženik učinio „ustupak“ i pozvao je na sastanak, obijanje postupanja po epidemiološkim mjerama iskazala je kao svoj konačni stav. Također, u obrazloženju svoje Odluke tuženik je naveo kako je tužiteljica dana 3.2.2022. pozvana na iznošenje obrane, te da je u obrani negirala sve navedeno, te kako se dana 7.2.2022. Radničko vijeće usuglasilo s otkazivanjem njezinog ugovora o radu. Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu može se donijeti samo temeljem pretpostavki i iz razloga predviđenih člankom 116. Zakona o radu. Predmetnom Odlukom o izvanrednom otkazu tužiteljica se tereti da je u razdoblju od 10.1.-18.1.2022. postupala protivno odredbama Zakona o radu, odnosno da je u tom razdoblju počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. U tom smislu nastupila je prekluzija prava na otkazivanje zbog tih činjenica odnosno okolnosti, a budući se izvanredni otkaz ne može temeljiti na saznanjima poslodavca za navodne povrede od počinjenja kojih je prošlo više od petnaest dana, kao što je ovdje slučaj. U slučaju da je tuženik doista smatrao ( i mogao dokazati) da su u tom razdoblju počinjene povrede koje se moraju sankcionirati izvanrednim otkazivanjem, trebao je odmah reagirati, a ne čekati da protekne gotovo mjesec dana prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici. Nadalje, a čak i da je tuženik na vrijeme, unutar zakonskih okvira reagirao na navodno nedozvoljeno ponašanje tužiteljice, isto ne bi predstavljao povredu iz radnog odnosa i to kako slijedi:

-dana 10.1.2022. tužiteljica nije „zaobišla“ trijažu i nije bila bez zaštite na licu, a nadodaje se i da se trijaža nalazi unutar zgrade tuženika, u kojoj se mjeri tjelesna temperatura, što je tužiteljica uredno izvršila,

- tužiteljica je od dana 11.-15.2.2022. koristila godišnji odmor, a po isteku se javila liječniku radi opravdanja nedolaska na posao jer je za vrijeme trajanja godišnjeg odmora razvila određene simptome, te joj je stoga liječnik uputio na testiranje i to sve naveo u doznakama koje je tužiteljica uredno dostavila tuženiku. Nadalje, točno je da je tužiteljica bila u kontaktu sa osobom zaraženom koronavirusom dana 8.1.2022., ali u trenutku navedenog kontakta ista osoba nije znala za svoju zarazu, već je ista potvrđena testom četiri dana kasnije (12.1.2022.). Stoga tužiteljica dana 10.1.2022. nije lagala da je zdrava jer u tom trenutku nije znala niti je mogla znati da je osoba s kojom je bila u kontaktu nekoliko dana prije, zaražena koronavirusom, a ona sama poduzela je sve što je bilo potrebno, a to je obavijest i konzultacija s liječnikom opće prakse, bolovanje i testiranje. Naglašava se da je tužiteljica u spornom razdoblju bila na godišnjem odmoru koji je trajao zaključno s danom 15.1.2022., te je izabranog liječnika kontaktirala odmah po saznanju za pozitivan PCR test osobe s kojom je bila u kontaktu, a tuženika je o tome izvijestila istekom trajanja godišnjeg odmora,

- dana 20.1.2022. preuzela doznake za privremenu spriječenost za radu i dostavila ih tuženiku, doznake se baziraju na stvarnoj spriječenosti tužiteljice za rad u razdoblju koje doznake obuhvaćaju, te na navedeni način nije tuženiku kao poslodavcu iznijela netočne podatke. Također, tužiteljica nije upoznata s postupkom izdavanja liječničkih „covid potvrda“, tako da nije znala, niti je mogla znati da će njezin liječnik dana 25.1.2022. istu „potvrdu“ poništiti, tako da inkriminacija da je ista potvrda izdana zbog „zatajivanja i nenavođenja podataka osiguranice“ ne stoji. Jednako tako, tužiteljica je imala razloga biti na bolovanju do prestanka trajanja simptoma zbog kojih se i javila liječniku i do službenog testiranja, te je time postupila odgovorno, kako prema sebi tako i prema tuženiku kao poslodavcu. Temeljem toga, tužiteljica nije manipulirala i služila se lažnim podacima i prijevarom, a na tuženiku je da dokaže odnosno potkrijepi navedene zaključke i radi čega je, bez njezine suglasnosti i prethodne obavijesti kontaktirao njezinog izabranog liječnika opće medicine, odnosno radi čega se nezakonito služio njezinim osobnim podacima i na tome temeljio svoju Odluku o otkazivanju. U postupku prije otkazivanja, a nadovezujući se na zlouporabu uporabe osobnih podataka tužiteljice, tužiteljica je dana 3.2.2022. pozvana na sastanak na svoju privatnu e-mail adresu, te je tužiteljica kao laik na spornom sastanku konfrontirana s v.d. ravnateljicom, pravnicom, svojom neposredno nadređenom voditeljicom, te medicinskom sestrom, čime je tužitelj kao poslodavac prijevarom pokušao učiniti sve da ona pogriješi u svom očitovanju kako bi joj mogao otkazati ugovor o radu. Na tom sastanku, dana 3.2.2022.tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju zapisnika niti je igdje potpisala potvrdu o istovjetnosti istoga sa svojim stavovima. Naposljetku, tužiteljica je pozivom na isti sastanak dovedena u zabludu jer joj u e-mail poruci jasno navedeno kako će na istom sastanku nazočiti ravnateljica i pravnica, no iz poziva na obranu proizlazi da su na sastanku nazočile još dvije osobe iako su na sastanku ispred poslodavca bile četiri osobe koje su već samu nazočnost tužiteljice i njezin stres i nesnalaženje u području radnog prava iskoristile za postizanje svojih ciljeva. Obzirom na izneseno, navodno sporno ponašanje tužiteljice na sastanku od dana 3.2.2022., ne može biti temelj otkazivanja jer ne čini osobito tešku povredu iz radnog odnosa. U ovoj situaciji, tuženik je odlučio dati mogućnost obrane tužiteljici, no isto je grubo povrijedio, čime je postupao protivno citiranoj odredbi Zakona o radu. Osim što je neadekvatnim i nezakonitom pozivom tužiteljica pozvana na sastanak za dan 3.2.2022., tuženik je nezakonito postupio u daljnjem tijeku postupka prije otkazivanja. Naime, na sastanku dana 3.2.2022. tužiteljici je uručen poziv na davanje obrane, a koji joj je naknadno poslan ponovno, na privatni e-mail, te joj je podijeljen rok od 3 dana za pisano očitovanje. Rok je počeo teći dana 4.2.2022. i posljednji dan roka bio je dana 7.2.2022. Tužiteljica je putem svoje punomoćnice poslala putem e-maila obranu na adresu ravnateljice i pravnice tuženika, te je istu obranu uputila i putem preporučene pošiljke. Unatoč činjenici da nije istekao rok za davanje obrane, tuženik je istog tog dana, 7.2.2022. dobio suglasnost Radničkog vijeća za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici, a koju suglasnost je očigledno zatražio već prije, a svakako za vrijeme trajanja roka za davanje pisane obrane. Također, tuženik o obrazloženju pobijane Odluke o otkazivanju potvrđuje da je zaprimio pisanu obranu tužiteljice, no ne vrši analizu iste, već samo napominje kako tužiteljica “negira sve navedeno, bez obzira na svjedoke i sve aktere tijeka događaja”, a da pri tome ne argumentira koji su to akteri i svjedoci i na koje događaje se navedeno odnosi. U svojoj obrani od dana 7.2.2022., tužiteljica je opovrgnula po grešno i neistinito iznesene stavove tuženika, a koji ne odgovaraju njezinim stavovima, te je istaknula da je preboljela bolest izazvanu virusom Covid 19 i da za to ima valjanu potvrdu, čije važenje do sada tuženik nije pisanim putem argumentirano osporio. Također, tužiteljica, kao osoba koja je preboljela navedenu bolest, dugo je osjećala tegobe preboljenja iste bolesti, koje se između ostalog očituju u sinusogenim glavoboljama. Stoga je neovisno o trajanju „covid potvrde“ nedvojbeno i jasno zamolila tuženika da uvaži njezin zdravstveni deficit i omogući joj testiranje manje invanzivnim sredstvima testiranja, tzv. „testom na slinu“ s čim je nakon duge prepiske i višekratnih upita odbijena rečenicom: „Mi ne uzimamo uzorke sline i ne prihvaćamo kućne testove“. Nadalje, odbijanjem uvažavanja fizičkog deficita tužiteljice uzrokovane posljedicama preboljenja bolesti, ista je diskriminirana od strane tuženika suprotno odredbi iz čl. 7. st. 4 Zakona o radu, te joj je zbog toga onemogućeno ustavno pravo na rad. Iz navedenog proizlazi da opravdani upiti tužiteljice oko metode odnosno vrste testiranja nisu protuzakoniti, a niti je točno konstatirano da se ona odbija testirati. Tuženik nema propisanu procedure provođenja epidemioloških mjera, odnosno nije donio interne akte za postupanje vezano uz testiranje i provođenje ostalih epidemioloških mjera pa time tužiteljica i ne može počiniti povredu iz radnog odnosa koja joj se stavlja na teret, jer ne postoji norma koju bi ista eventualno prekršila. Također, inkriminacija tuženika „ne želi se cijepiti“ ne može ni na koji način predstavljati ikakvu protupravnost odnosno osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. I naposljetku, tuženik nije definirao što znači da tužiteljica ne priznaje mjere protiv pandemije. Nejasno je na koje mjere se tuženik referira i kojim dokazima o nepoštivanju kojih mjera od strane tužiteljice on barata, a čime bi ista eventualno kršila koju od obveza iz radnog odnosa. Zaključno, tužiteljica je pozvana je radi davanja obrane koje prethodi otkazivanju radi nedefiniranog činjenja osobito teške povrede iz radnog odnosa. Također, u dokumentu naziva poziv na obranu navedeno je kako je stav tužiteljice nespojiv s radom u zdravstvenoj ustanovi ima karakter osobito teške povrede, a u Odluci o otkazivanju spominje se narušavanje povjerenja zbog manipulacije, služenja lažima i prijevare i direktno dovođenje u opasnost života i zdravlja. Za navedene inkriminacije svakako nije dana prilika tužiteljici za obranu, radi čega su prekršene Zakonom o radu propisane procedure za postupak prije otkazivanja. Stoga predlaže Odluku o izvanrednom otkazu i drugostupanjsku odluku poslodavca utvrditi nedopuštenima, uz vraćanje tužiteljice na rad i naknadu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prije svega, tuženica spori da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena izvan prekluzivnog roka od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji. Naime, tuženica je dana 3. veljače 2022. saznala da se tužiteljica ne želi testirati niti se cijepiti niti priznaje obvezne mjere protiv pandemije Covid 19, koje su propisane i verificirane od strane državnih institucija kao zakonite i relevantne te da je potpuno svjesna da odbijanjem testiranja i cijepljenja neće moći osobno izvršavati posao za koji je sklopila ugovor o radu, znači osnovnu obvezu iz radnog odnosa. Tužiteljica smatra da njezino postupanje ne predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa. Međutim, postupanje tužiteljice je potpuno nespojivo s radom u zdravstvenoj ustanovi i ima karakter osobito teške povrede radne obveze zbog koje posljedično tužiteljica ne može obavljati posao za obavljanje kojega je sklopila ugovor o radu. Nadalje, tužiteljica je svojim postupanjem pristala ugroziti najranjiviju skupinu društva – bolesnu djecu zbog koje tuženica postoji, a zbog čega je tuženica nepovratno izgubila povjerenje u tužiteljicu kao radnika pogotovo stoga što se radi o poslodavcu – zdravstvenoj ustanovi. Navedene povrede obaveza iz radnog odnosa imale su za posljedicu trajan gubitak povjerenja tuženice u tužiteljicu na način da nastavak radnog odnosa više nije moguć. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev sve uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9.2.2022., presliku povratnice, zahtjev za zaštitu prava, poziv na sastanak, poziv na obranu, očitovanje na poziv za iznošenje obrane od 7.2.2022., izjavu dr. ZF, Odluku o prestanku važenja Odluke o posebnim sigurnosnim mjerama u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti covid-19 od 19.5.2022., Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova na virus SARS-Cov -2 i Uputu o postupanju, od 10.1.2022., e- mail korespondenciju, Uputu od 25.1.2022., saslušan je svjedok CF, svjedok TF, GF, RFM, EF, te tužiteljica kao stranka.

4. Sud je odbio prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka LF kao nepotreban, obzirom je i bez provođenja toga dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, u smislu čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti.

6. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je protiv Odluke o izvanrednom otkazu od 9.2.2022. tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 21.2.2022., te da je o istom tuženik odlučio drugostupanjskom odlukom od 8.3.2022., koju je tužiteljica zaprimila 15.3.2022. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 23.3.2022., to je tužiteljica sudsku zaštitu zatražila u rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR.

7. Prema čl. 116. st. 1. ZR, poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), uz ispunjenje dviju pretpostavki:

- da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa ili drugoj osobito važnoj činjenici,

- da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć.

8. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9.2.2022. utvrđeno je da je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, uslijed koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pritom se navodi da je tužiteljica kao zaposlenik tuženika, odnosno defektolog rehabilitator, počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja se sastoji u tome da se unatoč propisanim mjerama zaštite od pandemije Covid 19, ista odbila pridržavati tih mjera, odnosno nije se željela testirati niti cijepiti, pri čemu je u odluci o otkazu opisana kronologija događaja, od 10.1.2022. kada je zbog nepridržavanja mjera dobila pisanu opomenu, da bi potom koristila godišnji odmor, te da bi naposljetku na sastanku 3.2.2022. izrazila svoj konačan stav da se ne želi testirati, cijepiti, niti priznaje obvezne mjere protiv Covid 19 propisane i verificirane od strane državnih institucija, potpuno svjesna da odbijanjem testiranja neće moći osobno izvršavati posao za koji je imala sklopljen ugovor o radu. Nadalje se navodi da je takvim svojim postupanjem ista dovela u opasnost život i zdravlje djece s posebnim potrebama koja pravo na dostojan i kvalitetan život i zdravlje žele ostvariti uz pomoć bolnice Goljak, te da je time nepovratno i konačno narušeno povjerenje između radnice i poslodavca i sasvim onemogućen nastavak radnog odnosa. Pritom se ukazuje i da je radnica pisano upozorena dva pita, i to 10.1.2022. i 25.1.2022., da bi na sastanku 3.2.2022. iskazala svoj konačni stav. 9. Sporno je stoga među strankama, predstavlja li postupanje tužiteljice takvu osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, uslijed koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, radni odnos tužiteljice kod tuženika više nije moguć, odnosno, sporno je da li je tuženik imao opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

10. Iz Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova na virus SARS-Cov-2 od 28.9.2021. (dalje u tekstu: Odluka) proizlazi da se istom, radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti Covid-19 uvodi obvezno testiranje svih zaposlenika na virus SARS- Cov-2 u zdravstvenom sustavu, odnosno zdravstvenim ustanovama, najmanje dva puta u sedam dana.

11. Iz iskaza svjedoka CF u bitnome proizlazi:

- da radi kod tuženika 41 godinu, te je glavna sestra bolnice i pomoćnik ravnatelja za sestrinstvo,

- da su se u sporno vrijeme svi zaposlenici morali obvezno testirati dva puta tjedno na Covid -19, a tužiteljica je isto odbijala,

- da se radio o odlukama stožera koje su proslijeđene tuženiku odnosno bolnici a odnosile su se na sve zaposlenike koji nisu imali potvrdu da su cijepljeni protiv

Covida19 ili da su isti preboljeli,

- da je na lokaciji na kojoj je radila tužiteljica postojala osoba koja je uzimala obrise, no tužiteljica je izravno odbila uzimanje brisa,

- da je bio održan jedan sastanak na koji je pozvana tužiteljica a cilj istoga bio je da se otprilike dogovore kako da se ta situacija s tužiteljicom riješi, na tom sastanku bila je ona, bivša ravnateljica RFM, TF i HF

Petto, te je došla i tužiteljica,

- da je zaključak tog sastanka bio je da je tužiteljica i dalje odbijala testiranje, odnosno nije se željela testirati,

- da je inače tuženik bolnica koja se bavi liječenjem djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, pa je nepostupanje po uputama vezano uz testiranje na Covid dovodilo u pitanje njihovo zdravlje, drugi zaposlenici osim tužiteljice nisu odbijali testiranje, a svi roditelji i pacijenti su da bi ostvarili prijem u bolnici morali donijeti nalaz da su negativni na Covid, obzirom u njihovoj bolnici borave i majke s djecom,

- da misli da je tužiteljica uputila jedan mail voditeljici gdje je tražila da li postoji ikakvo alternativno rješenje odnosno može li se testirati na neki drugi način, a onda je taj mail proslijeđen i njoj,

- da je testiranje bilo obavezno od 2021. a završilo je negdje u četvrtom ili možda petom mjesecu 2022. ne sjeća se točno,

- da su u bolnici imali oformljen krizni stožer kojemu su dolazile upute od strane nacionalnog stožera i onda se po njima moralo postupati, odnosno slale su se smjernice odnosno obavijesti za postupanje, dok nije donesen nekakav poseban akt od strane tuženika.

12. Iz iskaza svjedoka TF u bitnome proizlazi:

- da kod tuženika radi od 1992. kao edukacijski rehabilitator i voditelj radne jedinice edukacijskih rehabilitatora,

- da je razlog za otkaz tužiteljici bio to što je to bilo vrijeme pandemije Covida 19, a tužiteljica se nije mogla usuglasiti s propisima, obzirom je u to vrijeme bilo obvezno testiranje zaposlenika na Covid, odnosno svi koji nisu cijepljeni ili koji nisu preboljeli Covid morali su se testirati, ne sjeća se točno koliko je to tjedno bilo, ali bilo je obvezno,

- da je u bolnici postojao stožer koji je postupao po uputama nacionalnog stožera, testiranje se vršilo na način da se uzimao bris nosa, ne sjeća se da bi netko drugi od zaposlenika odbijao testiranje, niti zna da bi se netko testirao na neki drugi način,

- da zna da je tužiteljica tražila da se razmotri da se ona testira sto preko sline, ne zna je li netko drugi tako testiran kod tuženika,

- da je inače tuženik bolnica koja se bavi liječenjem djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, postoje djeca koja su smještena na odjelu, a ukoliko bi roditelji bili smješteni s njima morali su donijeti potvrdu da su negativni na COVID odnosno potvrdu o testiranju, to je bilo obavezno,

- da je bio održan jedan sastanak na kojem je osim nje bila prisutna tadašnja ravnateljica IF, bila je prisutna i tužiteljica te pravnica JF, te CF na tom sastanku raspravljalo se vezano uz tužiteljicu i pošto se ona nije željela testirati, no ništa nije postignuto, odnosno i dalje je tužiteljica odbijala testiranje u bolnici.

13. Iz iskaza svjedoka GF u bitnome proizlazi:

- da je zaposlena u Zavodu za javno zdravstvo kao liječnik epidemiolog, a te iste poslove radila je i 2022,

- da se sjeća da je u to vrijeme bila epidemija Covida 19 te su bile određene mjere kojih se trebalo pridržavati, te mjere bile su različite, zna da su se s vremenom pojačavale kako je rastao broj oboljelih, znam da su se trebale nositi zaštitne maske, a osobe koje nisu imale potvrdu da su preboljele Covida 19 ili da su cijepljene protiv istoga morale su se testirati prije ulaska u zdravstvenu ustanovu,

- da je to vrijedilo za sve zaposlene u zdravstvenim ustanovama pa tako i kod tuženika jer je to bilo obvezno prema odluci Stožera,

- da ne zna što se događalo s zaposlenima koji bi odbijali testiranje, o tome nema saznanja,

- da je za vrijeme pandemije napravljen enorman brzih antigenskih testova iz nosa, jer se moralo raditi i nekoliko puta tjedno,

- da joj nije poznato da bi kod tog enormnog broja provedenih antigenskih testova koje je spomenula kod bilo koga koji je testiran došlo do curenja likvora i potencijalno dalje upale mozga.

14. Iz iskaza svjedoka RFM u bitnome proizlazi:

- da je u vrijeme kada je tužiteljica dobila izvanredni otkaz ona bila v.d. ravnatelja tuženika, te je potpisala odluku o otkazu,

- da se posebice sjeća sastanka 3.2.2022. na kojem je bila prisiljena donijeti odluku o otkazu obzirom je tužiteljica i dalje ostala pri svom stavu kako se ne želi testirati a nije bila cijepljena protiv Covida, pa kako je takvo postupanje za sve zaposlenike bilo obvezno po naputku ministarstva, to nije mogla odlučiti drugačije,

- da je tužiteljica kod njih u bolnici radila na Odjelu majka dijete gdje se zaprimaju djeca iz cijele Hrvatske, te je za svaki prijem djeteta i majke potrebno prethodno provesti isti taj test koji je bila dužna provesti i tužiteljica odnosno testiranje na Covid 19, tako je tada bilo po naputku ministarstva,

- da obzirom se radi o jako teško bolesnoj djeci s posebnim potrebama nije mogla dozvoliti da tužiteljica radi bez testiranja s takvom djecom,

- da su se svi drugi zaposlenici bili tada dužni testirati na Covid 19, ne sjeća se da bi netko isto odbijao osim tužiteljice,

- da je prije sastanka 3.2.2022. srela tužiteljicu dana 10.1.2022. kada je bila u obilasku tog odjela koji je bio novi, s predsjednicom upravnog vijeća da joj pokaže odjel, te da su tada slučajno naišle na tužiteljicu koja nije imala zaštitnu masku,

- da ju je ona tada upozorila da mora nositi masku, tužiteljica je odgovorila da se nije testirala i da neće, te da nije niti preboljela Covid, pa da izbjegne daljnje scene pred predsjednicom upravnog vijeća uputila ju je da se javi glavnoj sestri, te joj je tada izdana opomena ili upozorenje zbog toga,

- da je toga dana 10.1. tužiteljica još rekla da je ona potpuno zdrava, a naknadno smo saznali da je imala kontakt s Covid pozitivnom osobom 8.1.2022.,

- da je ona, da bi se razjasnila ta situacija sazvala sastanak za 3.2.2022. na kojem je tužiteljica izrazila svoj konačan stav da se ne želi niti testirati, niti cijepiti niti pridržavati mjera stožera koje su bile obvezne,

- da ne samo na tom odjelu bolnice, već niti na bilo kojem drugom odjelu, nitko drugi a ne samo tužiteljica, nije mogao nastaviti raditi ako nije imao potvrdu o preboljenju Covid 19, potvrdu o cijepljenju, ili ako nije provodio sve po protokolu cijepljenja kao i svi drugi zaposlenici,

- da stoga tužiteljica nije mogla nastaviti raditi niti na bilo kojem odjelu tuženika,

- da su dana 10.1. ona i predsjednica upravnog vijeća srele tužiteljicu i upitala ju gdje je maska i rekla je da nema zaštitnu masku, pitala ju je da li se cijepila rekla je da nije, pitala ju je je li preboljela Covid rekla je da nije, pitala ju je je li zvala sestru na trijažu rekla je da nije i da se neće testirati, te ju je onda da ne radi daljnje scene uputila da se javi sestri CF u pravnu službu,

- da je sastanak sazvala da vidi ostaje li tužiteljica pri svom stavu prije nego joj se konačno donese odluka o otkazu, da je prije toga dobila informaciju da se s tužiteljicom nije uspio postići nikakav dogovor unatoč uputama i da se neće testirati, no sve je to bilo "rekla kazala" odnosno čula je od glavne sestre, čula je i od pravne službe, no htjela je sama čuti to od same tužiteljice da li se ona konačno odbija testirati, zato je sazvala sastanak da bi nakon očitovanja tužiteljice mogla donijeti odluku,

- da je nakon tog sastanka odlučila tužiteljici dati otkaz, odnosno nakon što je čula kakav je njezin stav,

- da su postojale pisane mjere o postupanju vezano uz testiranje koje su bile obvezne za sve bolnice, a donesene su još i na nivou tuženika u skladu s tim mjerama, te se prema tim mjerama postupalo, te je u tim mjerama sve bilo propisano, odnosno bila je propisana metodologija testiranja u skladu s naputkom ministarstva,

- da se nije mogla provoditi druga metodologija testiranja osim one koja je bila propisana i koja se provodila za sve,

- da je tužiteljica rekla da se neće niti cijepiti niti testirati pa i pod cijenu otkaza, što je ona mislila, ne zna.

15. Iz iskaza svjedoka EF u bitnome proizlazi:

- da kod tuženika radi od listopada 2003. iste poslove kao i tužiteljica samo u suprotnoj smjeni, te su radile na Odjelu majka dijete,

- da je tužiteljica dobila otkaz jer je odbila testiranje na Covid, a u to vrijeme bilo je obvezno testiranje za sve zaposlenike koji nisu preboljeli Covid ili se prethodno cijepili, ono se provodilo dva puta tjedno, misli da je bilo ponedjeljkom i srijedom, ne zna točno, testirati se trebala jutarnja i popodnevna smjena i to je bilo na ulazu u bolnicu,

- da na tom Odjelu majka dijete postoji stacionar odnosno roditelji s djecom koji borave oni su se sigurno morali testirati da bi boravili u bolnici, za one koji dolaze u dnevnu bolnicu nije sigurna,

- da je ona redovito provodila testiranja prema uputama,

- da je da je tužiteljica odbila testiranja štapićem kroz nos i ona je tražila neku drugu mogućnosti putem sline da se provede testiranje,

- da se ona osobno testirala klasično štapićem kroz nos kao i svi drugi zaposlenici tuženika,

- da joj se tužiteljica žalila na probleme sa sinusima i glavoboljom, no ne sjeća se je li te tegobe tužiteljica dovodila u vezu s načinom testiranja na Covid,

- da nije čula da bi netko imao problema na poslu zbog čestog testiranja na Covid.

16. Tužiteljica saslušana kao stranka u bitnome je iskazala:

- da je kod tuženika radila od svibnja 2002., kao profesor defektolog rehabilitator na Odjelu majka dijete, on je bio stacionarni odjel i dnevna bolnica,

- da je negdje u desetom mjesecu 2021. dostavila covid potvrdu o preboljenju Covida, međutim negdje 5.1.2022. dobila je mail od ravnateljice da joj je ta potvrda istekla,

- da potvrdu o covid preboljenju nije dostavila u sudski spis,

- da je 10.1.2022. došla na posao te na ulazu izmjerila temperaturu, tamo je bio toplomjer i krenula prema radnom prostoru no ravnateljica ju je zaustavila i pitala kako je ušla i gdje joj je potvrda, te je li se testirala,

- da je rekla da nije, a ravnateljica ju je počela gurati prema izlazu, a da je ona imala namjeru preobući se i otići do sestre CF gdje bi obavila testiranje,

- da je tada s ravnateljicom bila jedna gospođa koju nije poznavala,

- da je nakon toga ravnateljica pozvala sestru CF, a da je ona rekla da je nakon preboljenja Covida imala strah od nuspojava koje bi uzrokovala učestala testiranja, obzirom je imala česte glavobolje i očito edematoznu sluznicu nosa,

- da ju je poslala tada da ode kod pravnice na Goljak, ona joj je izdala opomenu 10.1.2022. nakon toga obzirom je imala pet dana starog godišnjeg odmora koristila je isti negdje od 11. do 15.1.2022.,

- da se za to vrijeme dok je bila na godišnjem obzirom je osjetila nekakve simptome slične virozi javila svom liječniku jer je mislila da je možda covid, on joj je dalje otvorio bolovanje i odredio samoizolaciju i onda je nakon toga otišla u privatnu polikliniku obaviti testiranje i dobila potvrdu da je negativna na covid, misli da je tu potvrdu dostavila poslodavcu,

- da nakon tog bolovanja nije uopće došla na posao, a u kontaktu s tuženikom joj je rečeno da se mora konzultirati s epidemiološkom službom,

- da se ona nije nikada odbila testirati, a od strane poslodavca joj je rečeno da se može vratiti na posao ako dva puta tjedno provede obvezno testiranje, to je bilo u to vrijeme obvezno za sve zaposlenike koji nisu bili cijepljeni ili nisu imali potvrdu o covid preboljenju,

- da je ona potvrdu o covid preboljenju dostavila poslodavcu 4.10.2021., a tu potvrdu nije spominjala u tužbi,

- da je na sastanak 3.2.2022. pozvana dan ranije putem maila koji joj je uputila njena voditeljica TF, na tom sastanku bile su prisutne ravnateljica IF, bila je TF i bila je pokojna JF i glavna sestra CF, na tom sastanku ravnateljica ju je pitala da li još uvijek ostaje pri tome da se ne testira testovima na covid, a ona je rekla da je ona preboljela bolest i da nije protiv testiranja ali nekim alternativnom metodama, nije pristala na metodu testiranja iz nosa koja je bila klasična metoda kojom su se testirali svi drugi zaposlenici, jer to nije mogla,

- na upit da li je bez testiranja mogla nastaviti raditi poslove kod tuženika navela je da očito nije mogla po mišljenju poslodavca, ti testovi koji su se koristili iz nosa su bili nekada lažno pozitivni a nekada lažno negativni, a primjerice test na slinu je bio vrlo vjerodostojan i ona je kod kuće provodila test putem sline,

- na upit kako je planirala dolaziti na posao bez testiranja navela je kako je ona ponudila poslodavcu da se nju testira putem sline i to kod poslodavca, što on nije prihvatio,

- da smatra da bi i dalje mogla raditi kod tuženika i navodi da ona uopće ne bi došla tada na posao da je imala simptome bolesti, to je za nju bilo neprihvatljivo,

- na Odjelu majka dijete na kojem je radila zna da roditelji koji su dolazili s djecom na stacionarni smještaj su morali imati potvrdu o testiranju odnosno da su negativni ili da su preboljeli covid, ali za dnevnu bolnicu ne zna čula je jednom da je jedna majka rekla da dugo nisu dolaziti te su došli tek sada jer nisu htjeli doći dok se tražilo testiranje za njih, pa pretpostavlja da su i oni morali dostavljati potvrde ali to nije sigurna,

- na upit je li 10.1. rekla ravnateljici da neće postupiti po mjerama, da se neće testirati ili nešto slično navela je kako nije ni uspjela ništa reći jer ju je ravnateljica verbalno i fizički zaustavila, te da ona toga dana nije zaobišla trijažu,

- da ona na sastanku 3.2. nije rekla kako se ne želi cijepiti i testirati već je rekla da je covid preboljela i smatrala je da poslodavac prema njoj mora imati povjerenja a pogotovo jer je ponudila da se testira na slinu kod poslodavca,

- da pisanu opomenu nije nikada dobila u 20 godina rada kod poslodavca prije otkaza,

- na upit da li je, obzirom je navela da se nije htjela testirati iz razloga što je imala zdravstvenih tegoba, da li je o tim tegobama dostavila bilo kakvu medicinsku dokumentaciju ili nalaz liječnika poslodavcu, navodi kako nije, jer u to vrijeme to nitko nije htio izdavati,

- na upit o kojoj vrsti testiranja se radilo u privatnoj poliklinici, a koje je navela da je obavila nakon bolovanja a što je spomenula u prethodnom iskazu, navodi kako se radilo o testiranju iz nosa,

- na upit zašto u e-komunikaciji s tuženikom ni jednom riječju nije spomenula taj test koji je obavila u privatnoj poliklinici navodi da misli da je to dostavila uz doznake, a nije spomenula iz razloga jer nije smatrala potrebnim.

17. Iskaze svih saslušanih svjedoka sud je prihvatio kao životne i uvjerljive, obzirom su u bitnom dijelovima međusobno suglasni, te iz istih nedvojbeno proizlazi da se tužiteljica nije željela pridržavati obveznih mjera protiv pandemije Covid 19, odnosno da se nije željela testirati, niti cijepiti, a da bez pridržavanja propisanih mjera nije mogla dalje nastaviti raditi kod tuženika.

18. Pritom je sud cijenio i navode same tužiteljice gdje tvrdi da se ona nije odbila testirati, već da se samo nije željela testirati kao i svi drugi zaposlenici propisanom metodom - uzimanjem brisa iz nosa, već da je ona tražila provođenje nekih drugih alternativnih metoda testiranja, odnosno da se nju kod poslodavca testira preko sline.

19. Kao razlog takvom svojem postupanju, tužiteljica je navodila navodne tegobe, odnosno česte glavobolje i očito edematoznu sluznicu nosa, no ista o tim zdravstvenim tegobama, prema vlastitom iskazu, nije tuženiku kao poslodavcu dostavila bilo kakvu medicinsku dokumentaciju ili nalaz liječnika, tvrdeći u svom iskazu pred sudom da u to vrijeme to nitko nije htio izdavati.

20. Takvi su navodi tužiteljice neživotni i neuvjerljivi, obzirom ista nije niti tvrdila ni dokazivala tko bi joj navodno odbio izdati medicinsku dokumentaciju o postojanju opisanih tegoba, pri čemu sud smatra da bi tužiteljica, da su takve tegobe doista i postojale, iste zasigurno dokumentirala poslodavcu, dostavom relevantne medicinske dokumentacije iz koje bi bio vidljiv navodni razlog njezinog odbijanja testiranja brisom iz nosa. Također, tužiteljica u svom iskazu tvrdi da je ona ranije već preboljela Covid 19, no potvrdu o istom ne dostavlja u spis, niti navodi kada je to preboljenje Covida bilo (radi eventualnog oslobođenja obveze testiranja u skladu sa točkom I. Odluke), pa stoga sud isto i nije cijenio kao takvu okolnost koja bi tužiteljicu oslobađala obveze testiranja zajedno s ostalim zaposlenicima tuženika, obzirom je očito, takvu obvezu kao i svi drugi zaposleni u sporno vrijeme, tužiteljica imala.

19. Neprihvatljiv je stav tužiteljice da bi ona provodila testiranje kod poslodavca putem sline, jer da je to pouzdaniji i vjerodostojniji način testiranja od onoga uzimanjem brisa iz nosa (kako su se testirali svi ostali zaposlenici), te da bi ona i dalje mogla raditi kod tuženika jer da ne bi, prema vlastitom iskazu, uopće ni došla na posao da je imala simptome bolesti, jer da je za nju to bilo neprihvatljivo.

20. U vrijeme pandemije Covida 19, takvo postupanje zaposlenika jedne zdravstvene ustanove kao što je tuženik, bilo je krajnje neprihvatljivo, obzirom je obveza testiranja bila propisana Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, pa nije moglo biti prepušteno volji samog zaposlenika hoće li ostati kod kuće ako osjeti simptome i testirati se putem sline, obzirom je postupanje poslodavaca bilo određeno na nacionalnoj razini, te su se svi poslodavci bili dužni toga i pridržavati za svoje zaposlenike.

21. Da je stav tužiteljice o načinu testiranja krajnje neprihvatljiv, govori i činjenica da je ista iskazala da se ona išla testirati u privatnu kliniku na Covid 19 nakon bolovanja, te da je to testiranje bilo obavljeno testiranjem brisa iz nosa, dakle, upravo na onaj način koji je kod tuženika kao poslodavca, uporno odbijala, tražeći neke druge metode testiranja za sebe, različite od onih koje su se primjenjivale na sve zaposlenike tuženika, bez iznimke.

22. Iako tužiteljica tvrdi da ona testiranje nije odbila, stav je ovoga suda da je ista, neprihvaćanjem načina testiranja koji je bio određen za sve zaposlenike, te traženjem drugačijeg, alternativnog načina testiranja zbog navodnih zdravstvenih tegoba, ista zapravo testiranje odbila.

23. Navedeno predstavlja dovoljan i opravdan razlog upravo za izvanredno otkazivanje, pogotovo ako se ima u vidu radno mjesto tužiteljice - defektolog rehabilitator na Odjelu majka dijete, u bolnici čiji su pacijenti djeca s posebnim potrebama, čiji je život i zdravlje tužiteljica svojim postupanjem, nedvojbeno dovodila u pitanje. Tome u prilog najbolje govori navod iz iskaza same tužiteljice, gdje je ista na upit suda kako je planirala dolaziti na posao bez testiranja navela da je ona ponudila poslodavcu da se nju testira putem sline i to kod poslodavca, što on nije prihvatio, iz čega zapravo jasno proizlazi da je tužiteljica smatrala da jedino i samo ona može na takav način koji ista zahtijeva od poslodavca, raditi u Bolnici.

24. Iako je tuženik kao poslodavac u Odluci o izvanrednom otkazu iznio čitavu kronologiju događaja, koja je naposljetku rezultirala konačnim stavom tužiteljice na sastanku 3.2.2022. da se ne želi testirati, stav je ovoga suda kako je već i iz navedenog dovoljno dokazana osobito teška povreda radne obveze tužiteljice - da se ne želi testirati na Covid 19 kako bi mogla dolaziti na posao, dok ostali navodi iz odluke o otkazu nisu odlučni za utvrđenje da li je navedena osobito teška povreda počinjena od strane tužiteljice ili nije. Nisu odlučni navodi iz otkaza gdje je i kada tužiteljica koga srela, što je nosila, što je točno tko izjavio i sl., obzirom je tuženik dokazao postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa tužiteljice - a to je odbijanje testiranja na Covid 19 na način na koji se provodilo za sve ostale zaposlenike Bolnice, pa isto samo po sebi predstavlja i dovoljan i opravdan razlog i to upravo za izvanredno otkazivanje, jer je nedvojbeno tužiteljica takvim svojim postupanjem dovela u opasnost život i zdravlje djece s posebnim potrebama, koji su pacijenti tuženika.

25. Uz navedeno, tuženik je dokazao i postojanje druge pretpostavke za izvanredno otkazivanje, odnosno da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više ne bi bio moguć. Naime, po stavu ovoga suda, tuženik kao poslodavac je dokazao razloge koji opravdavaju njegov gubitak povjerenja u tužiteljicu, budući očigledno ista ni u kom slučaju više ne bi mogla nastaviti raditi kod tuženika, neovisno o suprotnom stavu tužiteljice, obzirom se radi o bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, pa bi bilo kakvo dovođenje istih u opasnost po život i zdravlje, radom s tužiteljicom kao defektologom rehabilitatorom, bez provođenja redovnog testiranja iste, bilo krajnje neprimjereno te svakako nedopustivo.

26. Iako tužiteljica u postupku tvrdi da bi tuženik istoj izvanredno otkazao ugovor o radu protekom roka od 15 dana od saznanja odgovorne osobe tuženika za povredu radne obveze od strane tužiteljice, ocjena je ovoga suda da je tuženik pobijanu odluku donio u roku iz čl. 116. st. 2. ZR, budući je Odluku o izvanrednom otkazu potpisala tadašnja v.d. ravnateljice RFM, koja je u svom iskazu pred sudom jasno navela da je takva odluka od 9.2.2022. donesena nakon što je tužiteljica na sastanku 3.2.2022. jasno izrazila svoj konačan stav da se ne želi testirati, niti cijepiti, odnosno pridržavati obveznih mjera zaštite protiv Covida 19, pa su drugačije tvrdnje tužiteljice da bi u tom smislu nastupila prekluzija za tuženika, neosnovani.

27. Tuženik je u skladu s odredbom čl. 119. st. 2. ZR tužiteljicu pozvao na obranu, te se ista u svom slučaju imala mogućnosti očitovati o povredama radnih dužnosti uslijed kojih joj je u konačnici izvanredno otkazan ugovor o radu.

28. U odnosu na navode tužiteljice da bi ona bila diskriminirana od strane tuženika i to "odbijanjem uvažavanja fizičkog deficita tužiteljice uzrokovane posljedicama preboljenja bolesti", valja navesti kako je prema čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine 85/08,112/12; dalje u tekstu: ZOSD) određena zaštita od diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok se prema st. 2. istoga članka diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1., kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. Nadalje, čl. 20. stavak 1. ZSD propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

29. Obzirom tužiteljica u ovom postupku nije ni učinila vjerojatnim da bi do diskriminacije prema njoj po osnovi zdravstvenog stanja, u odnosu na ostale zaposlenike tuženika, uopće i došlo, to tuženik i nije bio dužan dokazivati u postupku da diskriminacije prema tužiteljici nije bilo.

30. Prema tome, obzirom je otkaz tuženika utvrđen zakonitim i dopuštenim, kao i odluka o zahtjevu za zaštitu prava, to je neosnovan i zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad, obzirom za isto nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 124. st. 1. ZR, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

31. Zbog navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT). Tako je tuženiku priznat trošak jednokratne nagrade za četiri parnične radnje u iznosu od 250 bodova (Tbr.7.2. OT), i to za sastav odgovora na tužbu, te pristup na ročišta 26.3.2024., 23.9.2025. i 22.10.2025., te za svaku daljnju radnju po 50 bodova, i to: za pristup na ročište 4.2.2026., te na ročište 23.2.2026., odnosno ukupno 350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 700,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 875,00 eura.

33. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

34. Tužiteljici nije priznat parnični trošak, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom je ista u cijelosti izgubila parnicu.

U Zagrebu 11. ožujka 2026.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika