Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-312/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š (nominativ: D) Škrtića iz Zagreba, Ante Topića Mimare 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5008/2023-33 od 14. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5008/2023-33 od 14. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5008/2023-33 od 14. studenog 2025.

II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5008/2023-33 od 14. studenog 2025.

III. Žalba tuženika se djelomično odbija, a djelomično se uvažava pa se odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5008/2023-33 od 14. studenog 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. studenog 2025. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. studenog 2025. do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbija.

IV. Uvažava se žalba tužitelja pa se odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5008/2023-33 od 14. studenog 2025., u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka od 125,00 EUR preinačuje na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka od 125,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove sastavljanja žalbe

od 31,25 EUR.

VII. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe od 31,25 EUR.

VIII. Točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5008/2023-33 od 14. studenog 2025., u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka od 62,50 EUR nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 15.511,11 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je određeno tom točkom izreke. Točkom II. izreke presude je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika od 8.645,91 EUR sa zatraženim zateznim kamatama istaknuto radi prebijanja. Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.312,50 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 187,50 EUR odbijen tom točkom izreke presude. Točkom IV. izreke presude odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe od 17. veljače 2025.

2. Prvostupanjsku presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka od 125,00 EUR, pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava tvrdeći u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude nisu potrebni za vođenje parnice.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je njegova žalba protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

5.1. Žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka je osnovana.

6. Predmet spora je kondikcijski zahtjev za povrat iznosa koji su na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) sadržane u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 5102808589 od 18. lipnja 2006. plaćeni u razdoblju od 9. ožujka 2019. do 9. svibnja 2024.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 18. siječnja 2006. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu broj 5102808589 radi kupnje nekretnine s ugovorenim iznosom kredita od 159.048,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita i s rokom otplate od 360 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,75% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 18. siječnja 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Erste&Steiermärkische Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski i iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuiteti u CHF naplaćeni u razdoblju od 9. ožujka 2019. do 9. svibnja 2024. pomnože razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita izražen u valuti EUR[1] iznosi 15.511,11 EUR

- da je tužitelj zbog promjena kamatne stope na način da je ona manja od početno ugovorene kamatne stope u razdoblju od 9. ožujka 2019. do 9. svibnja 2024. manje platio 8.645,91 EUR nego što bi bio platio da se kamatna stopa nije mijenjala njemu u korist

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2023.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2006. prethodno utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju 15.511,11 EUR plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate. Pritom je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika od 8.645,91 EUR sa zateznim kamatama istaknuto radi prijeboja.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9.1. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbu tuženika

10. Nije počinjena u žalbi tuženika istaknuta bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP-a) i razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu nejasni ili proturječni pa prvostupanjska presuda koja sadrži razloge o svim bitnim aspektima činjenične i pravne argumentacije tuženika odluče za predmet spra, nema nedostataka na koje se tuženik poziva – jasna je, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega.

10.1. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik ističući žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda da je riječ o potrošačkom ugovoru i nepoštenoj ugovornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni prilikom ispitivanja postojanja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

10.2. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da ugovor nije potrošački i da sporna ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih zahtjev tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

11. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač. U skladu s člankom 3. točka 1. ZZP/2003 u smislu tog zakona potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Imajući na umu da je činjenica da je predmetni ugovor tužitelj zaključio kao potrošač u smislu citiranog propisa utvrđena na temelju iskaza tužitelja koji je naveo je ugovor sklopljen za kupnju stana te je u samom ugovoru navedeno da je riječ o stambenom kreditu građana, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja tu činjenicu utvrdio na temelju presumpcije. Naprotiv, ta je činjenica utvrđena na temelju izvedenog i pravilno ocijenjenog dokaza saslušanjem tužitelja, a tuženik suprotne tvrdnje tijekom prvostupanjskog postupka nije niti iznosio, a kamoli predlagao dokaze o protivnom.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. To stoga što utvrđenje nepoštenost ugovorne odredbe u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača obvezuje sud u postupku pojedinačne zaštite potrošača pa je primjena članka 87. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništetna rezultat pravilne primjene materijalnog prava na utvrđene činjenice.

12.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, uključivao i na temelju isprava o izjavama njegovih radnika, a tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

12.3. Zahtjev (materijalne) transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

13. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

14. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o otplati kredita s valutnom klauzulom u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba o valutnoj klauzuli iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora nije prisilna zakonska odredba. Zbog toga neosnovano tuženik u žalbi implicira da je riječ o ugovornoj odredbi koja je, u smislu odredbe članka 80. stavak 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003

15. Pravilno je primijenjena odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) kada je naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u iznosu koji je pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

16. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo upravo njezina nepoštenost (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 1115. ZOO-a kada je tuženiku naložio isplatu zatezne kamate kao nepoštenom stjecatelju (od dana kada su mu pojedini iznosi plaćeni jer je to dan kada ih je stekao bez osnove).

17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 5. lipnja 2023. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna sudska odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa u odnosu na ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

17.1. Pritom, s obzirom na to da je riječ o nepravoj preinaci jer je tužitelj nakon provođenja financijskog vještačenja povećao postojeći zahtjev iz iste činjenične i pravne osnove, zastara se prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takvo je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.

17.2. U odnosu na iznose koji su plaćeni nakon podnošenja tužbe zastara je počela teći prvog dana nakon plaćanja svakog pojedinog iznosa.

18. Imajući na umu navedene razloge, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.

19. Neosnovano žalitelj prigovara da je za ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva te postojanja njegovog potraživanja od 8.645,91 EUR istaknutog radi prebijanja u parnici odlučna činjenica da je tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana u korist tužitelja. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir razlike u promjeni kamatne stope u korist tužitelja.

19.1. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, u presudi proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izraženo je pravno shvaćanje o tome da u postupku u kojem nije postavljen prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja banke na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a nije izraženo pravno shvaćanje o (materijalnopravnoj) osnovanosti tih prigovora ili protutužbe. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Tuženik gubi iz vida i smisao i prirodu ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima i zato je pogrešno tvrditi da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO-a). Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

20. Prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe ne sadrži razloge zbog kojih se pobija žalbom. S obzirom da u donošenju tog rješenja nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđeno je to rješenje.

21. Tuženik koji je izgubio spor u cijelosti dužan je tužitelju naknaditi troškove postupka pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 354. stavak 1. ZPP -a kada je odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude.

22. Neosnovano tuženik u žalbi osporava vrijednost boda primijenjenog prilikom odmjeravanja naknade troškova za zastupanje u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/2023. i 107/2025., dalje: OT). koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i za radnje koje su poduzete prije izmijene vrijednosti boda.

22.1. Prvostupanjska je presuda donesena 14. studenog 2025. kada je na snazi bila OT. Prema Tbr. 52. stavku 2. OT-a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

22.2. Odredbom Tbr. 54. OT-a propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio članka 155. stavak 2. ZPP -a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova postupka prema toj vrijednosti boda.

23.3. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. i Rev 1331/2024-2 od 17. travnja 2025. i tamo navedenoj sudskoj praksi tog Suda.

23.4. Neosnovano tuženik tvrdi da je taj propis pogrešno primijenjen (samo) stoga što je riječ o propisu koji u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske ne može imati povratno djelovanje.

23.4.1. U skladu s člankom 164. stavkom 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova sud odlučuje u odluci kojom se završava postupak pred tim sudom. Tom će prilikom sud odrediti naknadu potrebnih troškova u skladu s propisanom tarifom za nagrade odvjetnika i druge troškove (članak 155. stavak 2. ZPP-a). Prema članku 151. stavku 3. ZPP-a, zatezne kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. Imajući na umu sadržaj citiranih zakonskih odredbi, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, smislenim tumačenjem tih propisa proizlazi da se naknada troškova postupka treba odmjeravati u skladu s tarifom koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, bez obzira na to što je odredbama OT-a propisano njezino retroaktivno djelovanje ustavnost kojeg tuženik dovodi u pitanje u žalbi. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je o naknadi svih troškova postupka odlučio uz primjenu OT-a. 21.4. Drugostupanjski sud primjećuje da je i sam tuženik u zahtjevu za naknadu troškova postupka zahtijevao naknadu prema vrijednosti boda iz OT-a i za radnje koje je njegov punomoćnik koji je odvjetnik poduzeo prije stupnja na snagu OT-a.

23.4.2. Osim toga, tuženiku se skreće pozornost da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025. odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti 52. stavak 3. OT-a. Mjerodavni razlozi te odluke glase:

„23. Prema ocjeni Suda, navedena odredba je prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava. Odredba je usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja, dakle prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se uopće moglo govoriti o povratnom djelovanju.

24. U ocjeni zakonitosti sporne odredbe treba sagledati Tbr. 52. u cijelosti. Tako je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 1.) te da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2.). Dakle, odnos odvjetnika i stranke koju zastupa je reguliran stavkom 1. i 2. te drugim odredbama Tarife.

25. Sporni stavak 3. Tar. br. 52. Tarife/23 se odnosi na odluku suda (odnosno drugog tijela) kojom se odlučuje o troškovima postupka. Ta odluka može biti u korist ili na štetu stranke koja je pokrenula postupak i prilikom pokretanja postupka imala mogućnos t kalkulirati s (očekivanim) troškovima postupka. Suprotna strana u postupak ulazi u pravilu protiv svoje volje i na poziv suda (odnosno nadležnog tijela) pa prema tome odluku o upuštanju u postupak u pravilu ne zasniva na kalkulaciji troškova postupka. Osim toga, ni jedna stranka u trenutku upuštanja u postupak odnosno u tijeku postupka ne može sa sigurnošću predvidjeti ishod postupka niti znati koje će troškove sud odnosno drugo tijelo priznati kao opravdane. Prema tome, predvidljivost troškova postupka prilikom pokretanja postupka, odnosno u tijeku postupka (koji će eventualno biti dosuđeni na kraju postupka) ne može se smatrati legitimnim očekivanjem (pa da bi se eventualno moglo govoriti o kvazi-retroaktivnom djelovanju sporne odredbe).“

23.4.3. U skladu s člankom 10. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 36/2024.) pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve.

24. Osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tbr. 8. stavak 1. OT-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova sastava podnesaka od 14. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (PDV uključen) imajući na umu da je riječ o podnesku kojim tužitelj nakon provedenog vještačenja postavlja konačni tužbeni zahtjev pa mu uz pravilnu primjenu Tbr. 8. stavka 4. koji je trebalo primijeniti pripada naknada troškova od 62,50 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP- a djelomično preinačena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.312,50 EUR te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 187,50 EUR odbijen dok je u odnosu na preostali dio te odluke o troškovima postupka od 2.125,00 EUR koji je donesen uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i na temelju članka 380. točke 2. ZPP -a u tom je dijelu potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude.

25. Tuženik koji sa žalbom protiv presude nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova sastavljanja odbijene žalbe protiv presude i sudske pristojbe na tu žalbu, neovisno o djelomičnom, razmjerno neznatnom uspjehu sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka.

U odnosu na žalbu tužitelja

26. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je ocijenio nepotrebnima troškove zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude koje je održano 14. studenog 2025. i na kojem je tužitelj bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu). Zbog toga je nepravilno primijenjen članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude koji u skladu s Tbr. 9. stavkom 3., Tbr. 46. i 54. OT-a iznose 125,00 EUR.

26.1. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022. i Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024.

26.2. Iz razloga navedenih u točci 26. ovog obrazloženja uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena je žalba tužitelja i preinačena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka od 125,00 EUR te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 125,00 EUR sa zateznim kamatama u skladu s člankom 151. stavkom 3. ZPP-a i po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

27. Tužitelj koji je sa žalbom protiv rješenja o troškovima postupka uspio u cijelosti dosuđena je naknada troškova sastavljanja te žalbe u iznosu od 31,25 EUR (vps za žalbu 125,00 EUR, Tbr. 10. stavak 4., Tbr. 46. i Tbr. 54. OT -a) dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja žalbe (do zatraženih 62,50 EUR) tužiteljev zahtjev odbijen.

28. Točka III. izreke prvostupanjske presude, u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka od 62,50 EUR, nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer