Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-291/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠNK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-367/2025-6 od 17. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuju se točke II. i III. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-367/2025-6 od 17. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se točke I. i IV. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-367/2025-6 od 17. prosinca 2025. i predmet se u tim dijelovima vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

III. Točka V. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-367/2025- 6 od 17. prosinca 2025. ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora financijskom leasingu koji su sastavni dio ugovora o financijskom leasingu br. 31354 od 14. srpnja 2008. (pravilno: 17. srpnja 2008.) (dalje: ugovor o leasingu) u dijelu kojim je određeno da je visina obroka leasinga promjenjiva „zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji“. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba ugovora o leasingu kojom je ugovorena obveza pravnog prednika tužiteljice na otplatu leasinga uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 5.575,28 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok mu je točkom IV. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.205,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2025. do isplate. Točkom V. izreke odbijen je preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. do IV. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008. , 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. U odnosu na odluku o ništetnosti ugovorne odredbe o otplati leasinga uz primjenu valutne klauzule u CHF iz točke II. izreke pobijane presude i u odnosu na odluku o osnovanosti kondikcijskog zahtjeva za isplatu iz točke III. izreke pobijane presude, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda u tom dijelu sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

7.1. Netočno tuženik u žalbi tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da je pravni prednik tužiteljice predmetni ugovor zaključio kao potrošač. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke (točke 7.2. i 7.3.) proizlazi da je sud prvog stupnja na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da predmetni ugovor nije zaključen u okviru poslovne djelatnosti njezinog pravnog prednika jer je vozilo zbog kojeg je ugovor o leasingu sklopljen (VW Passat) kupljen za njegove osobne potrebe.

7.2. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda da je riječ o potrošačkom ugovoru i nepoštenoj ugovornoj odredbi o otplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni prilikom ispitivanja postojanja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da ugovor nije potrošački i da sporna ugovorna odredba o o tplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih zahtjev tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu pravovremenog prigovora tuženika, sud je, ocjenjujući okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost, uzeo u obzir sljedeće:

- da je predmet spora utvrđenje i isplata na temelju nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora koji su pravni prednik tužiteljice i tuženik zaključili u Vinkovcima

- da je tim ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja među strankama ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da je sjedište tuženika u Zagrebu pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- da je pravni prednik tužiteljice koji je podnio tužbu (i umro tijekom postupka) prebivao u [adresa] ([adresa])

- da je odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu imala odvraćajući učinak na pravnog prednika tužiteljice te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužiteljice kao potrošača

- da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

8.1. Navedena činjenična utvrđenja o kojima ovisi odluka o prigovoru mjesne nadležnosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8.2. Iako prilikom ocjene prigovora mjesne nadležnosti nije bilo mjesta primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), pravilnom primjenom materijalnog prva trebalo je jednako odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti.

8.3. Naime, neodlučni su razlozi pobijanog rješenja kojima se upućuje na praksu Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s obvezujućim tumačenjem tog Suda izraženim u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013.

8.4. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

8.5. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 96. stavka 5. ZZP/2007 izuzeta iz područja primjene XI. glave II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima). Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 99. ZZP/2007 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

8.6. Iz sadržaja ugovora o leasingu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika (trgovca). Ta je odredba omogućavala pravnom predniku tužitelja da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 100. ZZP/2007.

8.7. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje pravnom predniku tužiteljice da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.8. U skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/2007 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.9. Prema članku 97. točci 19. ZZP/2007 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 96. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

8.10. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

8.11. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 97. ZZP/2007.

8.12. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je udaljen od mjesta prebivališta pravnog prednika tužiteljice ([adresa]) za preko 270 km, što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja pravnog prednika tužiteljice, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

8.13. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 96. stavka 1. ZZP/2007 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).

8.14. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

8.15. Imajući na umu da iz samog ugovora o leasingu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u Vinkovcima, očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

8.16. Zbog toga je Općinski sud u Vinkovcima mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je taj sud pravilno postupio kada je uz primjenu članka 102. stavka 1. u vezi s člankom 97. točkom 19. ZZP/2003 i člankom 59. ZPP-a ocijenio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

8.17. Stoga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP -a koju je tuženik naznačio u žalbi tvrdeći da je prvostupanjski sud odlučio o predmetu koji nije u njegovoj nadležnosti.

9. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o financijskom leasingu i zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati leasinga uz valutnu klauzulu CHF koja je sadržana u tom potrošačkom ugovoru.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je između tuženika kao davatelja leasinga i pravnog prednika tužiteljice kao primatelja leasinga sklopljen potrošački ugovor o financijskom leasingu s ugovorenim iznosom financiranja od 31.777,66 CHF po ugovorenom prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d, uz redovnu kamatu od 12,16% godišnje, s rokom otplate od 60 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se leasing ispunjava (otplaćuje) u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da ugovorna odredba o otplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF nije jasno i razumljivo sastavljena te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu pravnog prednika tužiteljice kao potrošača

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja leasinga iznosi 42.007,18 kn /5.575,28 EUR/[1]

- da je ugovor prestao ispunjenjem pravnog prednika tužiteljice i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. lipnja 2023.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud ugovornu odredbu otplati leasinga uz primjenu valutne klauzulu u CHF i ugovornu odredbu iz članka 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora financijskom leasingu utvrdio ništetnima te je naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen do isplate.

Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12. U dijelu kojim je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o otplati leasinga uz primjenu valutne klauzule u CHF i usvojio kondikcijski zahtjev, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava, provedenog vještačenja i saslušanja tužiteljice i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenična osnova na kojoj utemeljena prvostupanjska presuda u tom dijelu nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Imajući na umu da je odredba o otplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 96. stavka 2. dalje: ZZP/2007) vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužiteljica je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje njezina oca i tuženika, zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007 nije dovedena u pitanje.

13.1. U tom smislu je za odgovoriti tuženiku da tvrdnje koje ponavlja i u žalbi, o tome da je pravni prednik tužiteljice mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je pravni prednik tužiteljice mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

13.2. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom leasinga s valutnom klauzulom u CHF pravni prednik tužiteljice koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom leasinga s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je pravni prednik tužiteljice znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika koje se svode na to da je odabirom ugovora pravni prednik tužiteljice zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se leasing ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

14. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je pravni prednik tužiteljice predmetni ugovor sklopio kao potrošač. U skladu s člankom 3. ZZP/2007 u smislu tog zakona potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Imajući na umu da je činjenica da je predmetni ugovor pravni porednik tužiteljice zaključio kao potrošač u smislu citiranog propisa utvrđena na temelju iskaza tužiteljice koja je navela da je njezin otac ugovor sklopio za kupnju vozila koji je koristio u osobne svrhe, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja tu činjenicu utvrdio na temelju presumpcije. Naprotiv, ta je činjenica utvrđena na temelju izvedenog i pravilno ocijenjenog dokaza saslušanjem tužiteljice, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao dokaze o protivnom.

14.1. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost prednika tužiteljice, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2007 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. ZZP/2007 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne aktivnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

15. Zahtjev (materijalne) transparentnosti iz članka 100. ZZP/2007 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da primatelju leasinga pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o leasingu sklopljen već da razumije konkretno funkcioniranje predmetnog financijskog mehanizma i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze tijekom cijelog trajanja tog ugovora. S obzirom na opseg informiranosti koji proizlazi iz sadržaja ugovora o leasingu i koji je u svom iskazu opisala tužiteljica koja je bila prisutna zaključenju ugovora, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. Osim toga, udovoljenje zahtjeva transparentnosti ugovornih odredbi koja je unaprijed sastavio trgovac je na trgovcu, a ne sredstvima javnog priopćavanja pa tuženik u žalbi neosnovano predbacuje pravnog predniku tužiteljice samoskrivljenju neinformiranost.

16. Odredba ugovora o leasingu kojom se predviđa da je valuta obračuna strana valuta, a kuna valuta plaćanja, što za učinak ima to da valutni rizik snosi primatelj leasinga bez ograničenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka proizašlima iz navedenog ugovora na štetu primatelja leasinga kao potrošača, s obzirom na to da davatelj leasinga nije mogao razumno očekivati, da je postupio transparentno s potrošačem, da bi potrošač prihvatio neproporcionalan valutni rizik koji proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj iz članka 96. stavka 1. ZZP/2007 pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio član 102. stavak 1. ZZP/2007 kada je ugovornu odredbu ugovora o leasingu kojom je ugovorena otplata leasinga uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnom.

17. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati leasinga uz valutnu klauzulu u CHF u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem sa zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate temelji se na pravilnoj primjeni članaka 1111. stavka 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO).

18. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iza stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO -a nije bio niti počeo teći.

19. S obzirom na to da u odnosu na točke II. i III. izreke prvostupanjske presude ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi za koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika te je u tim dijelovima potvrđena prvostupanjska presuda.

20. Odluka suda prvog stupnja iz točke I. izreke prvostupanjske presude nema nikakvih razloga. Ugovaranje prilagodbe visine mjesečnih obroka leasinga zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja, pristojbi ili promjena uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji, sud prvog stupnja ne ocjenjuje niti prema kriterijima iz članka 96. stavka 1. niti prema kriterijima iz članka 100. ZZP/2007 pa se zaključak tog suda da je riječ o ništetnim ugovornim odredbama, zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, ne može ispitati. Zbog počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ukinuta je točka I. izreke prvostupanjske presude u tom dijelu i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (članak 369. stavak 1. ZPP-a).

21. S obzirom na to da je zasad neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, ukinuta je i odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude.

22. Odluka o ostavljanju odluke o troškovima žalbenog postupka za konačnu odluku temelji se na članku 166. stavku 4. ZPP-a.

23. U ponovljenom će suđenju sud prvog stupnja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja je ustanovljena ovim rješenjem te će svoju odluku o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni visine obroka i kamatne stope zbog razloga ugovorenih u točci 21.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora o financijskom leasingu dati jasne i odlučne razloge koji neće biti proturječni ispravama koje su u spisu. U novoj će odluci sud prvog stupnja ujedno odlučiti o svim troškovima postupka.

U Varaždinu 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer