Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-282/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-337/2025-4 od 3. listopada 2025., na sjednici vijeća 11. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-337/2025-4 od 3. listopada 2025. potvrđuje u točci I. izreke kojom je utvrđena ništetnom ugovorna odredaba članka 2. ugovora o kreditu broj 3207978137 od 30. studenog 2006. u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se točka I. izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P- 337/2025-4 od 3. listopada 2025. kojom je utvrđena ništetnom ugovorna odredaba članka 2. ugovora o kreditu broj 3207978137 od 30. studenog 2006. u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika plati sve naknade i troškove osim naknade za obradu kreditnog zahtjeva i točka II. izreke te presude pa se predmet u tim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka IV. izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-337/2025-4 od 3. listopada 2025.

III. Odbacuje se nedopuštena žalba tužitelja izjavljena protiv točke III. izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-337/2025-4 od 3. listopada 2025.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Odluka o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka se ostavlja za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna ugovora o kreditu broj 3207978137 sklopljenog među strankama 30. studenog 2006. kojom se tužitelj obvezao platiti sve troškove i naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 829,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama bez oznake početka tijeka tih kamata. Točkom III. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju troškove delegacije od 33,20 EUR. Točkom IV. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova „do iznosa od zatraženih 1.519,52 EUR“.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 153. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odluke o troškovima postupka iz točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene članka 11. stavka 4. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019., 130/2020., 21/2022., 60/2022., 16/2023., 155/2023., 36/2024. i 136/2025., dalje: ZS). Predlaže preinačiti pobijane odluke o troškovima postupka na način da se tužitelju dosude daljnji troškove delegacije, podredno ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.1. Žalba tužitelja je dijelom nedopuštena i dijelom neosnovana.

U odnosu na žalbu tuženika protiv točaka I. i II. Izreke:

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijane točke I. i II. izreke presude u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Iako tuženik osnovao u žalbi predbacuje prvostupanjskom sudu da ga, protivno obvezi iz članka 11. stavka 3. ZS-a, nije obavijestio o tome da mu je predmet ustupljen rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Su-233/2025-2 od 11. lipnja 2025., zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. To stoga što su tuženiku dostavljeni svi podnesci tužitelja te je pozvan na pripremno ročište koje je održano 2. listopada 2025. na kojem je provedena i zaključena glavna rasprava. Zbog toga tuženik, suprotno žalbenim navodima, nije bio onemogućen u raspravljanju niti mu je povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje. To tim više što tuženik u žalbi ne navodi o kojim je okolnostima onemogućen u raspravljanju zbog toga što nije obaviješten u ustupanju predmeta prvostupanjskom sudu.

9. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 3207978137 od 30. studenog 2006.

10. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne stranke poput tužitelja, očito je da tužitelj za tužbu za utvrđenje (djelomične) ništetnosti ugovora kojeg je stranka ovlašten u skladu s posebnim propisom iz članka 327. stavka 1. ZOO-a. S obzirom na to da se u skladu s člankom 187. stavkom 2. ZPP-a tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 187. ZPP-a kada je ocijenio dopuštenom tužiteljevu tužbu pa s time u vezi nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 30. studenog 2006. u [adresa] između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen nenamjenski potrošački ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 94.000,00 kn, uz dijelom fiksnu, a djelom promjenjivu redovnu kamatu, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tuž itelja da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika

- da se je Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika propisana obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju je i 30. studenog 2006. platio u iznosu od 1.880,00 kn (2% iznosa kredita)

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužitelju nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud ugovornu odredbu članka 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika uz primjenu članka 86. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnom.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava te saslušanja tužitelja i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Najprije, s obzirom na to da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, vrijedi zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 o tome da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi drukčije pa ta zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu, ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama.

14. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 84. ZZP/2003.

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Pritom je imao na umu okolnosti propisane u članku 83. ZZP-a te je iz razloga navedenih u točkama 10.7 do 10.9. prvostupanjske odluke, koje prihvaća i ovaj sud, pravilno zaključio da prilikom unošenja u ugovor odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tuženik nije poštovao zahtjev dobre vjere. Imajući na umu da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako nije bilo zabranjeno, nije bilo predviđeno tada važećim kogentnim ili dispozitivnim odredbama članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO) niti Zakona o bankama („Narodne novine“ br. 84/2002. i 141/2006.), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o ugovornoj odredbi koja stvara značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužitelja) jer dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, neovisno o kvantitativnom ekonomskom ocjenjivanju koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2% iznosa kredita).

16. Isto tako, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, nepoznati troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove obrade njegovog zahtjeva. Zbog toga je tuženik ugovornom odredbom o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 (ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju) da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2% njegove visine. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih od redbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih ostalih naknada i troškova. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru. To utječe, i prema prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 81. stavak 1. ZZP/2003 kada je tu odredbu ocijenio nepoštenom.

17. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja odredbu članka 2. ugovora o kreditu broj 3207978137 od 30. studenog 2006. u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrdio ništetnom. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZZP/2003 djelomično odbijena žalba tuženika i u tom je dijelu potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude.

18. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da se pravilnost primjene materijalnog prava u odluci prvostupanjskog suda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost obveze tužitelja da, osim naknade za obradu kreditnog zahtjeva, plati ostale naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika ne može prihvatiti. Sud prvog stupnja nije utvrdio ništetnim samo obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva određenu Tarifom naknada za usluge banke, nego je utvrdio ništetnim obvezu plaćanja i ostalih (svih) naknada i troškova određenih Tarifom naknada za usluge banke. Osim što nije poznato o kojim je naknadama i troškovima riječ, nije poznato kojim se razlozima sud prvog stupnja rukovodio odnosno koje je okolnosti prilikom pojedinačne procjene poštenosti ugovorene obveze tužitelja da plati ostale naknade i troškove koje predviđa Tarifa naknada za usluge tuženika imao na umu. Zbog toga je odluka o ništetnosti članka 2. ugovora o kreditu, izvan ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na temelju članka 370. i vezi s člankom 366. stavkom 2. ZPP-a ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja na novoj glavnoj raspravi.

19. S obzirom na to da je odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude donesena na temelju članka 154. stavka 1. ZPP -a, a prvostupanjska je presuda u glavnoj stvari djelomično ukinuta, neizvjestan je uspjeh stranaka u sporu pa je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP -a ukinuta i odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

20. Odluka o ostavljanju odluke o tuženikovim troškovima žalbenog postupka za konačnu odluku temelji se na članku 166. stavku 4. ZPP-a.

U odnosu na žalbu tuženika protiv odluka o troškovima iz točaka III. i IV. Izreke:

21. Tužitelju su u skladu s člankom 11. stavcima 4. i 5. ZS-a, točkom III. izreke prvostupanjske presude na teret državnog proračuna naknađeni putni troškovi javnog prijevoza nastalih zbog ustupanja predmeta Općinskom sudu u Virovitici odlukom predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, u iznosu od 33,20 EUR. Ostatak zatraženih troškova postupka, uključivo i onih nastalih zbog ustupanja predmeta, odbijen je točkom IV. izreke prvostupanjske presude. S obzirom na to da točkom III. izreke nije odbijen niti jedan dio naknade troškova koju je zahtijevao tužitelj, tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv točke III. izreke kojom je naloženo da mu se na teret državnog proračuna isplate troškovi od 33,20 EUR, pa je žalba tužitelja protiv točke III. izreke prvostupanjske presude nedopuštena (članak 358. stavak 3. ZPP-a). Zbog toga je uz primjenu članka 367. stavka 1. ZPP-a odbačena.

22. Točkom IV. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova „do iznosa od zatraženih 1.519,52 EUR“.

22.1. Tužitelj je za troškove zastupanja, sudskih pristojbi i delegacije ukupno zahtijevao 1.519,52 EUR, a točkama II. i III. izreke dosuđena mu je naknada od ukupno 862,84. Iz toga slijedi da je tužitelj točkom IV. izreke prvostupanjske presude odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka od 656,68 EUR.

23. Tužitelj je od tuženika zahtijevao naknadu troškova parničnog postupka (za troškove nagrade za zastupanje odvjetnika) u iznosu od 1.002,63 EUR (PDV uključen) i troškove sudskih pristojbi od ukupno 79,64 EUR, odnosno sveukupno 1.082,27 EUR. Sud prvog stupnja mu je točkom II. izreke prvostupanjske presude u odnosu na tuženika dosudio tu naknadu u iznosu od 829,64 EUR. Iz toga slijedi da je točkom IV. izreke u odnosu na tuženika odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka od 252,63 EUR. Iz razloga koje je iznio prvostupanjski sud proizlazi da je riječ o troškovima koji nisu nastali ili nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a.

23.1. Žalba ne sadrži nikakve razloge zbog kojih se pobija odluka suda prvog stupnja kojim je u odnosu na tuženika odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka od 252,63 EUR, niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka od 252,63 EUR neovisno o tome što je odluka o glavnoj stvari djelomično ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. To stoga što je riječ o troškovima čija je naknada odbijena jer je ocijenjeno da ili nisu nastali ili su bili nepotrebni, a ne o troškovima čija naknada ovisi o uspjehu u sporu koji je zasad neizvjestan.

24. Tužitelj je zahtijevao da mu se iz državnog proračuna naknade troškovi delegacije (za troškove javnog prijevoza i za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja do mjesta kojem je sud kojem je predmet upućen) u ukupnom iznosu od 437,25 EUR (PDV uključen), a sud prvog stupnja mu je točkom III. izreke prvostupanjske presude na teret državnog proračuna dosudio naknadu troškova javnog prijevoza od 33,20 EUR. Iz toga slijedi da je točkom IV. izreke odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova delegacije od 404,05 EUR.

24.1. Iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelju nije dosuđena zatražena naknada za troškove javnog prijevoza od 16,60 EUR i PDV-a na te troškove od 4,15 EUR zbog troškova putovanja na ročište za objavu presude već stoga što tužitelju koji nije osobno prisustvovao na ročištu za objavu presude ti troškovi nisu nastali. Žalba ne sadrži nikakve razloge zbog kojih se pobija odluka suda prvog stupnja kojim je odbijen zahtjev da se tužitelju iz državnog proračuna isplati zatražena naknada prijevoza s PDV-om od 20,75 EUR niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu se na teret državnog proračuna isplati 20,75 EUR.

24.2. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 11. stavak 4. ZS-a, Tarifu na nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023. i 107/2025., dalje: OT) i Zakon o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" br. 73/2013., 99/2013., 148/2013., 153/2013., 143/2014., 115/2016., 106/2018., 121/2019., 138/2020., 39/2022., 113/2022., 33/2023., 114/2023., 35/2024., 152/2024., 52/2025. i 151/2025., dalje: Zakon o PDV-u) kada tužitelju na dosuđenu naknadu troškova javnog prijevoza od 33,20 EUR nije dosudio zatraženu naknadu PDV-a na taj iznos (8,30 EUR). To stoga što se izdaci o kojima je riječ naknađuju u iznosu u kojem su nastali (a plaćena cijena troškova prijevoza koja se naknađuje već uključuje PDV na tuzemni autobusni prijevoz putnika). Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu se na teret državnog proračuna isplati 8,30 EUR.

24.3. Iz odredbe članka 11. stavka 2. ZS-a proizlazi da u situaciji delegacije nadležnosti odlukom predsjednika neposredno višeg suda strankama i njihovom punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. U skladu s tim propisom, pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, pripada odvjetnicima. Zbog toga tužitelju ne pripada pravo zahtijevati naknada troškova izbivanje iz pisarnice u ukupno zatraženom iznosu od 375,00 EUR (PDV uključen) pa je na temelju članka 360. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu se na teret državnog proračuna isplati 375,00 EUR.

25. Tužitelj koji sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

U Varaždinu 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer