Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-212/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Artur Fišbah, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Petrinjska 59, koju zastupaju punomoćnici VR, Ivna Medić i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 15. prosinca 2025. poslovni broj: P-2177/2019-28, u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-2177/2019-28 od 15. prosinca 2025. u točki I. i III. izreke.
r i j e š i o j e
I. Djelomično se prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-2177/2019-28 od 15. prosinca 2025. ukida u točkama II. i IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odbacuje se žalba tuženice u dijelu kojim pobija točku V. izreke kao nedopuštena.
III. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeni su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 528-50-4184027 od 14. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice potvrđenom po javnom bilježniku Mirjani Gorić 18. lipnja 2007. pod brojem Ov-20012/07 kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 3.581,74 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose za vremensko razdoblje i po stopi određenim u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 1,27 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, za vremensko razdoblje i po stopi određenoj u toj točki izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.400,00 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, dok je u točki V. izreke tužitelj odbijen u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška.
2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog, kako navodi, što je sud bitno povrijedio odredbe ZPP, radi toga što je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te radi toga pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, a što su kao žalbeni razlozi predviđeni člankom 353. stavkom 1. točkom 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži naknadu troškova za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženice djelomično je neosnovana, djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.
5. Žalba tuženice nedopuštena je u dijelu kojom pobija točku V. izreke kojom je tužitelj odbijen u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška jer nema pravni interes pobijati odluku u dijelu kojim je uspio u sporu, pa je stoga primjenom članka 367. stavka 1. ZPP žalbu valjalo u tom dijelu odbaciti.
6. Polazeći od predmeta spora u kojem tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnim dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 528-50-4184027 od 14. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice potvrđenim po javnom bilježniku Mirjani Gorić 18. lipnja 2007. pod brojem Ov-20012/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) koji se odnose na ugovorenu valutu obveze u CHF i ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženice, na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih utvrđenih provedenim dokazima čitanjem pisanih isprava, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije te dokaza saslušanjem tužitelja, sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće činjenično stanje:
- da su 14. lipnja 2007. sada pok. GR kao korisnik kredita i tužitelj kao sudužnik s tuženicom kao davateljem kredita sklopili Ugovor o kreditu kojim je odobren kredit u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 13.065,10 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca koji se otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu od 9.468,51 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan dospijeća , dok preostali iznos glavnice od 3.596,59 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita
- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke
- da je tužitelj tijekom cijelog perioda otplate kredita radi promjene kamatne stope platio više na ime obračunate kamate 1.121,49 CHF odnosno preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan isplate 4.951,43 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja za EUR od 7,5345 iznos od 657,17 EUR
- da tečajna razlika tijekom otplate kredita uključujući i negativne stavke tečajne razlike iznosi ukupno 22.025,63 HRK, odnosno 2.923,30 EUR, a samo pozitivne razlike 2.924,57 EUR, dok samo negativne stavke iznose 9,54 kn odnosno 1,27 EUR ili ukupno preplata bez negativne razlike iznosi 3.581,74 EUR
- da je tužitelj sredstva dobivenog kredita iskoristio za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe pri čemu nije koristio poreznu olakšicu, a niti je u to vrijeme bio vlasnik/suvlasnik tvrtke ili obrta
- da se prema iskazu tužitelja za predmetni kredit odlučio kao najpovoljniji za njega u odnosu na druge banke i da mu tuženica nije nudila kredit u eurima i kunama , da su se nakon otprilike godinu dana rate kredita od početnih 700,00 kn počele znatno povećavati tako da su narasle na iznos od oko 1.400,00 kn te da je dobio gotovi unaprijed sastavljeni ugovor i nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a niti mu je javni bilježnik čitao ugovor već je kod istog samo ovjerio potp is
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja odredba je ništetna
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017- 10 od 10. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na koji način su postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima
- da je neosnovan prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije budući je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu bio sudužnik dok se kao dužnik formalno vodila njegova majka sada pok. GR te da je sve rate kredita otplatio upravo tužitelj time da je tužitelj i zakonski nasljednik sada pok. GR sukladno rješenju Općinskog suda u Osijeku posl.br. O-2085/2010 od 10. lipnja 2019. kojemu je kao naknadno pronađena imovina uručeno pravo proizašlo iz Ugovora o kreditu broj 528-50-4184027 zaključenog s Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb 14. lipnja 2007. s osnova preplaćenih kamata i razlike nastale primjenom valutne klauzule
te na temelju tih utvrđenih činjenica, a rukovodeći se odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) prema kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, zatim odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 i 79/09) kojom je propisan obvezujući učinak presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, kao i člankom 502.c ZPP kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranom odlukom banke kao sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, a niti je tuženica prije i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirala tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenja Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, nepoštene, a posljedično tome i ništetne pa kako je tuženica temeljem tih ništetnih odredbi stekla određenu nepripadnu korist, na teme lju odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona obvezuje tuženicu na isplatu ukupnog iznosa od 3.581,74 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznosi predstavljaju razliku između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu od 5,20% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i razlike između tečaja CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita i tečaja po kojem je tužitelj otplaćivao rate kredita. Prvostupanjski sud ujedno ocjenjuje istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja neosnovanim ocjenjujući da nije protekao rok zastare od 5 godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. do podnošenja tužbe. Neosnovanim ocjenjuje i istaknuti prigovor tuženice radi prebijanja u iznosu od 1,27 EUR s osnova negativne razlike nastale kada je tijekom otplate kredita tečaj CHF bio manji od onoga koji je važio u vrijeme isplate kredita jer tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. stavka 1. u svezi stavka 3. ZOO zbog čega nema niti obveze vraćanja nečega što nije primio.
6.1. Budući je tužitelj nakon provedenog dokaza vještačenjem preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu kojoj preinaci se tuženica protivila prvostupanjski sud je na temelju članka 190. i 191. ZPP dopustio preinaku ocijenivši da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja. Pri tome se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021., a u odnosu na zastaru zbog preinake tužbe na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 prema kojima u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP -a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolaz i tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
7. U žalbi tuženica prije svega ističe da se prvostupanjski sud pozvao na pravne učinke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 i posl.br. Pž-6632/2017 donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te članak 502.c ZPP kojim je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a ZPP obvezuje ostale sudove u postupku koju tužitelj osobno pokrene radi naknade štete koju mu je prouzrokovala tuženica , a da prvostupanjski sud ne obrazlaže u kakvoj je vezi navedena odredba s konkretnim postupkom pokrenutom radi isplate stečenog bez osnove i rokom zastare od 5 godina iako je rok zastare za naknadu štete 3 godine pa da su stoga razlozi presude proturječni sami sebi zbog čega je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati čime je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Pri tome ističe da se odredba članka 502.c ZPP ne može primjenjivati ukoliko je riječ o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove kao u konkretnom slučaju te da je tek člankom 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) izmijenjen članak 502.c na način da je iza riječi štete dodana i riječ isplate koja odredba je stupila na snagu 1. rujna 2019., dakle nakon podnošenja predmetne tužbe slijedom čega se ta izmijenjena odredba ne može primijeniti. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli n ištetne poziva se na članak 84. ZZP kojim je propisano da nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive. Upućuje na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017 citirano: "Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće...". S tim u vezi naglašava kako su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača zbog čega je sud u svakom pojedinom slučaju to trebao utvrditi, a što u ovom slučaju prvostupanjski sud nije učinio. Navodi i da prvostupanjski sud nije obrazložio svoj stav, niti je naveo odredbe pozitivnog prava u svezi statusa tužitelja kao potrošača, a niti je tužitelj dokazao da takav status ima te s tim u vezi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP kao i na činjenicu da je predložila prvostupanjskom sudu od Ministarstva financija iz Porezne uprava pribavi podatak o tome da li je tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa obzirom da ih sam nije u mogućnosti pribaviti, a što sud nije učinio pa da je iz toga ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.
7.1. Nastavno u žalbi tuženica ukazuje da se prvostupanjski sud poziva na odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača/2009., a da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 14. lipnja 2007. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji u svom tekstu ne sadrži odredbu identičnoj onoj iz članka 138.a ZZP/09 zbog čega nije postojala mogućnost primijeniti odredbu članka 138.a ZZP/09. Ocjenjuje pogrešnim i netočnim navod suda da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tvrdeći da takav navod nema uporišta niti u jednoj odredbi materijalnog prava pri tome se pozivajući na odredbe članka 215. i članka 241. ZOO te zaključuje da se tužba radi zaštite kolektivnih interesa ne može smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku. Protivi se i stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude i rješenja posl.br. Rev-2245/2017 prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare ... te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe jer je takav stav protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Stoga da je sud glede pitanja zastara u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo, te je pogrešno primijenio i odredbu članka 1115. ZOO jer se ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom o čemu prvostupanjska presuda također ne sadrži apsolutno n iti jedno obrazloženje što ju čini nerazumljivom čime je sud još jednom počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u svezi pogrešne primjene materijalnog prava. Još ističe da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih iznosa, a nikako ne nakon dana dospijeća kako je tužitelju dosuđeno.
8. Ovaj sud je prije svega ispitao pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 2. ZPP s aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te je utvrđeno da nije ostvarena ni jedna od navedenih bitnih povreda na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je sud prvog stupnja iznio dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a isto tako sadrži jasne, neproturječne i odlučne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužitelja i tuženice o predmetu spora te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
9. Tuženik prije svega pogrešno smatra da se prvostupanjski sud u odnosu na pitanje primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pogrešno poziva na odredbu Zakon o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu nakon Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) tvrdeći da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na temelju ZZP/03 koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao niti iz razloga što se konkretni postupak uopće nije vodio radi naknade štete već radi stjecanja bez osnove.
9.1. Naime, u vrijeme kada je podnesena predmetna tužba (11. lipnja 2019.) na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) pa je stoga relevantna njegova odredba sadržana u članku 118. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pri tome valja ukazati da se sam postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012 u pravnoj stvari tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka pa tako i tuženice kao četvrtotuženice u tom postupku, vodio nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i primjenom odredbi o zaštiti kolektivnih interesa potrošača iz članka 131 – 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07 i 79/09 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja tog postupka te je i u članku 138.a tog Zakona također propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga je i člankom 502.c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.2. Iako je točno da je člankom 118. ZZP/14, člankom 138.a ZZP/07 kao i člankom 502.c ZPP koji se primjenjivao u vrijeme podnošenja predmetne tužbe određen je obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu u postupcima koje potrošači pokrenu za naknadu štete, postoji sada već čvrsta sudska praksa redovnih sudova pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se u posebnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv banaka za isplatu kao posljedice utvrđenja ništetnosti odredbi potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valuta obveze vraćanja kredita vezana uz tečaj CHF, mogu pozvati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom pravcu ukazuje se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. povodom koje je upravo tuženica podnijela ustavnu tužbu koju je Ustavni sud Republike Hrvatske odbio svojom odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. Tako Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju pod točkom 22. te odluke navodi, citirano: „Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).“
10. U vezi navoda žalbe kojima tuženica obrazlaže žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja citiranjem dijela obrazloženja iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., ovaj sud suglasan je sa shvaćanjem da kada se kao u ovom pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P -1401/2012, tada je tuženica bila ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način da la odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i promjenjivu redovnu kamatu prema jednostranoj odluci banke na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Takvo shvaćanje iznosi i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj: U-III- 4372/21 od 30. lipnja 2022. i broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Tuženica je u odgovoru na tužbu tvrdila da je protivno utvrđenju iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., "sa svoje strane poduzela sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato" te je na navedene okolnosti predložila saslušati svojeg zaposlenika (voditelja regije), gosp. ŽR koja je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Navedenog zaposlenika te javnog bilježnika Mirjanu Borić kao i tužitelja tuženica je predlagala saslušati i na okolnosti da ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF tužitelj nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tijekom postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka gosp. ŽR i javnog bilježnika Mirjane Borić dok je ostao kod dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, no imajući u vidu sadržaj stranačkog iskaza tužitelja kojeg interpretira i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, jasno je da tuženica nije informirala tužitelja o naravi i svim mogućim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CFH na njegove buduće obveze kroz ugovoreno razdoblje otplate, a niti ga je upoznala sa svim parametrima i okolnostima nastupom kojih bi bila ovlaštena promijeniti stopu redovne kamate, dok nije sporno da takve parametre i okolnosti nisu navedene u samom Ugovoru o kreditu, kao što nije sporno da je predmetni ugovor unaprijed sastavljen na standardiziranom obrascu po tuženici. Iz navedenih razloga tuženica nije dokaza niti da je o spornim odredbama pregovarala sa tužiteljem iako je na njoj teret dokaza kako je to i određeno člankom 81. stavkom 4. ZZP/03.
11. Stoga je protivno navodima žalbe prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice u odnosu na navode tuženice o punoj obaviještenosti tužitelja o naravi i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive redovne kamate na temelju kojih je pravilnom primjenom članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP zaključio o direktnom učinku pravnih utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-7129/2014-4 od 13. lipnja 2014. i posl. broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a na koja utvrđenja se tužitelj pozvao u činjeničnim navodima tužbe. Pri tome valja ukazati da je tom presudom utvrđeno da je tužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. od 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima .
12. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je osobni automobil sredstvima pribavljenim kreditom kupio za svoje vlastite potrebe, te je na tu okolnost predložio dokaz svojim saslušanjem dok je tuženica radi utvrđenja da je tužitelj moguće kupio osobni automobili u poslovne svrhe, a imajući na umu članak 3. točku 1. ZZP/03 koji definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, predložio da sud iz Obrtnog registra pribavi podatak da li je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora imao registriran obrt, a od Trgovačkih sudova da li je imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu te podatak od porezne uprave da li je objekt financiran Ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili društva, ali je na ročištu odustao od predloženih dokaza osim dokaza da sud pribavi podatak od Porezne uprave o tome da li je predmet kupnje unesen u imovinu obrta odnosno društva. Nakon što je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu održanom 8. siječnja 2025. raspravnim rješenjem odredio da se prihvaća prijedlog tužitelja za provođenje dokaza vještačenjem po financijskom vještaku radi utvrđenja svakomjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i osnova povećanja kamate stope u odnosnu na početnu ugovorenu te je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i tuženika za saslušanjem tužitelja, obje parnične stranke su suglasno iskazale da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga nakon čega je prethodni postupak zaključen, te su parnične stranke i na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava ponovile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga. Iz utvrđenog stanja spisa predmeta zaključuje se da tuženica neosnovano tvrdi da prvostupanjski sud samoinicijativno nije proveo taj predloženi dokaz i da posljedično nije obrazložio zašto ga nije proveo, a sve imajući u vidu da je tuženica očito i od tog dokaza odustala.
13. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koja je i pripremila sadržaj takvih odredbi i unijela te nepoštene odredbe u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja.
14. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi redovnih sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.
15. Isto tako postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi zastare tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost promjenjive redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženice postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: PŽ-7129/2013-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 11. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. ZOO.
16. Tuženica ne iznosi konkretne razloge zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu u točki III. izreke, a ispitivanjem pobijane presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te da je utvrdivši da ne postoji tražbina tuženice u iznosu od 1,27 EUR prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.
17. Međutim, pravilno tuženica ukazuje da je odredbom članka 1115. ZOO propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti p lodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.
18. U konkretnom slučaju tuženica je obvezana tužitelju platiti zateznu kamatu od 1.- og u mjesecu na preplaćeni iznos anuiteta plaćen u prethodnom mjesecu, dakle dan nakon dosjeća svakog anuiteta kredita koji je člankom 7.a Ugovora o kreditu ugovoren kao zadnji dan u mjesecu.
19. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice tuženice za kredit broj: 528-50-4184027 na dan 4. ožujka 2019. razvidno je da tužitelj nije sve dospjele anuitete plaćao zadnjeg dana u mjesecu pa je stoga prvostupanjski obvezavši tuženika da tužitelju plati zateznu kamatu od ugovorenog dana dospijeća, a ne od dana kada je pojedini iznos anuiteta stvarno plaćen, pogrešno primijenio naprijed citiranu odredbu članka 1115. ZOO.
20. Slijedom svega naprijed iznesenog valjalo je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke kojom je odlučeno o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu. Budući prvostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe članka 1115. ZOO nije utvrđivao na koji dan je došlo do preplate anuiteta kredita s osnova ništetnih odredbi o valuti obveze u CHF i na temelju ništetne odredbe o promjeni redovne kamate jednostranom odlukom tuženice i u kojem iznosu, to je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja ovaj sud na temelju članka 370. ZPP ukinuo prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i posljedično u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke i u tom dijelu vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
21. U nastavku postupka prvostupanjski sud će dopuniti dokaz vještačenjem po financijskom vještaku radi utvrđenja kojeg dana je tuženica stekla preplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze u CHF i s osnove ništetne odredbe o jednostrano promjeni redovne kamate i u kojem iznosu nakon čega će na temelju ocjene svih provedenih dokaza utvrđenom činjeničnom stanju ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu te o troškovima postupka.
22. Odluka da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci donesena je na temelju članka 166. stavku 3. ZPP.
U Varaždinu 11. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
