Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-756/2025-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-523/2024-11 od 6. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-523/2024-11 od 6. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 3 st.1. Ugovora o kreditu br. 198-50-4226955 sklopljenog dana 02. srpnja 2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 03. srpnja 2007. godine po javnom bilježniku Želimiru Mirić iz Vinkovaca pod brojem OV-10729/2007, u dijelu odredbe koji glasi:, u dijelu odredbe koji glasi: „ 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 242,03 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 900,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka (st. V. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ulazne naknade, te isplata iznosa od 242,03 EUR koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

7. Prvostupanjski je sud pravilno na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe, a da tuženik nije s uspjehom takve navode tužitelja osporio. Naime, na tuženiku je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, kako je to propisano čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP).

8. Iz takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda ujedno proizlazi da tužitelju nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem tih naknada. Naime, ostalo je nejasno, jer tuženik niti tijekom postupka nije razjasnio, na što se sve odnose troškovi ulazne naknade.

9. Dakle, iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 84. ZZP.

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi.

12. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14. U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, tako da se radilo o principu prihvatiti ponuđeni ugovor, ili u slučaju ne prihvaćanja, izgubiti mogućnost njegova zaključenja. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužitelj bi bio onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

16. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

17. U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

18. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Prema tome, tuženik je bio dužan tužitelja upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi ulazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

20. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu, što se tiče ulazne naknade upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je ta sporna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i time, ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

21. Zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina o ulaznoj naknadi nije u zastari.

22. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

23. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP), tako da je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. i IV. izreke presude.

24. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper