Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-158/2026-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-983/2024-10 od 12. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-983/2024-10 od 12. siječnja 2026. pod stavcima I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-983/2024-10 od 12. siječnja 2026. pod stavcima III., IV. i V. izreke, te u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 106,18 EUR, i u tome se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odučite će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010447952/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 22. srpnja 2005. između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog 26. srpnja 2005. po Javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-313/2005, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed." (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 464,18 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), utvrđeno je da je ništetna odredba: čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010447952/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 22. srpnja 2005. između tužiteljice i prednika tuženika, potvrđenog 26. srpnja 2005. po Javnom bilježniku Biserki Arambašić pod br. OU-313/2005, u dijelu odredbe koji glasi : “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ (st. III. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.116,61 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (st. IV. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. V. izreke).

2. Tužitelj žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim nije usvojen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 106,18 EUR, i to iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 1. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ulazne i izlazne naknade, te isplata iznosa od 464,18 EUR koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i isplata iznosa od 1.116,61 EUR temeljem ništetne ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio na temelju iskaza tužiteljice da je predmetni kredit uzela radi kupovine stana u privatne svrhe, te je na temelju takvog iskaza pravilno utvrdio da tužiteljica u ovom postupka ima status potrošača sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP).

9. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, te da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koji zaključak izvodi iz iskaza tužiteljice, koja u iskazu navodi da u ugovoru nije mogla ništa mijenjati, da ga je sastavila banka, te da joj nisu ništa pojasnili o bilo kakvi naknadama niti o načinu na koji bi se takve naknade trebale obračunavati.

10. Pravilnost takvog zaključka suda nije dovedena u pitanje ni priloženom izjavom svjedokinje BĐ, jer je iz te izjave razvidno da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu pa stoga ne može imati neposredna saznanja o sadržaju pregovora koji su prethodili zaključenju ugovora.

11. Kada se govori o ulaznoj naknadi treba reći da iz takvog činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda ujedno proizlazi da tužiteljici nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem tih naknada. Naime, ostalo je nejasno, jer tuženik niti tijekom postupka nije razjasnio, na što se sve odnose troškovi ulazne naknade.

12. Dakle, iako je sporna odredba ugovora o ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 84. ZZP.

13. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

14. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi.

15. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. U odnosu na ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži sve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, te da je imala mogućnost ili prihvatiti u cijelosti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

19. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

20. U odnosu na ulaznu naknadu tuženik je na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u presudi Suda Europske unije broj C- 224/19 i C-259/19, odlučeno je da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima, što je na sudu koji uputio je zahtjev da provjeri, a što tuženik u ovom postupku nije dokazao.

22. Tuženik u žalbi pogrešno ukazuje da čl. 5. st. 1. (g), (h) i (I) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna, jer to ne oslobađa obveze financijsku instituciju da u smislu čl. 3. stavak 1. Direktive 93/13 u sudskom postupku koji se vodi radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima, kako je to odlučeno u presudi Suda Europske unije broj C-224/19 i C-259/19, a radi ocijene radi li se o ugovornoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

23. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi, niti je tužiteljicu upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Prema tome, tuženik je bio dužan tužiteljicu upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi ulazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

25. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu, što se tiče ulazne naknade upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je ta sporna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i time, ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina o ulaznoj naknadi nije u zastari.

27. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

28. Međutim, u odnosu na izlaznu naknadu tuženik je u odgovoru na tužbu predložio financijsko vještačenje na okolnost iznosa izgubljene zarade, jer da zaprimljena novčana sredstva (koja je prijevremeno vratila tužiteljica) nije mogao dalje plasirati na tržištu već je ta sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, te da je zbog toga pretrpio štetu, uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka, s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškovi likvidnosti). Nadalje, tuženik ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, jer da banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te iz pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremen otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Uz to tuženik navodi i da sve da je mogao u trenutku prijevremen otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, da bi i u tom slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, na način da se kamatna stopa znatno snizila.

29. S obzirom da se navedena praksa Suda Europske unije koja se odnosi na ulaznu naknadu može na odgovarajući način primijeniti i na izlaznu naknadu, tuženiku je kao financijskoj instituciji trebalo omogućiti da dokaže da izlazna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima, a što mu nije omogućeno.

30. U skladu s tim je i odredba čl. 1024. ZOO prema kojoj korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u kojem slučaju je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), ali u tom slučaju banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

31. Kako je prvostupanjski sud, uzimajući u obzir sve navedeno, trebao na pripremnom ročištu prihvatiti dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, prvostupanjski je sud ne prihvaćajući takav dokazni prijedlog tuženika počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 292. st. 3. ZPP, tako da je trebalo temeljem čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu pod st. III. i IV. izreke i vratiti postupak u stadij prethodnog postupka (čl. 377. st. 1. ZPP), jer je bitna povreda počinjena u toj fazi postupka.

32. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnom zahtjevu trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz st. V. izreke, te presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 106,18 EUR, te je u tome dijelu predmet trebalo vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

33. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud, uvažavajući sve navedeno u ovoj odluci, otkloniti počinjenu bitnu povredu parničnog postupka na način da će ponovno provesti prethodni postupak, tijekom kojeg će kao dokaz prihvatiti dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnosti iz odgovora na tužbu, s time da sud treba imati u vidu da ako tuženik tvrdi da je pretrpio štetu koja mu je nastala uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka, zbog naplate negativne kamate (trošak likvidnosti), tada je dužan dokazati da je u vrijeme prijevremene otplate stanje na tržištu bilo takvo da nije bilo moguće plasirati ta sredstva kao kredit. Isto tako, ako tuženik tvrdi da je pretrpio štetu jer da su kamatne stope po kojima je mogao plasirati kredit u vrijeme prijevremene otplate kredita, bile niže od pasivne kamate koju banka mora i dalje plaćati svojim zajmodavcima od kojih je pribavila novčana sredstva koja je putem kredita plasirala tužiteljici, tada je dužan dokazati da je novčana sredstva koje ja plasirao putem kredita tužiteljici pozajmio, jer nije imao vlastitih sredstava za dodjelu kredita. Ako tuženik ustraje kod navoda da je pretrpio štetu zbog razlike u kamatama koju je mogao obračunati u vrijeme vraćanja kredita i kamata pod kojima je kredit vraćala tužiteljica, tada je dužan dokazati da iako je predmetnim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da bi zbog promjene tržišnih okolnosti, u vrijeme prijevremene otplate kredita mogao ugovoriti samo nižu kamatnu stopu od one koje je u tom isto vrijeme mogao naplaćivati po predmetnom ugovoru. Tek ako tuženik dokaže jedan od vidova štete na koju se poziva u odgovoru na tužbu, tada bi imao pravo u visini te pretrpljene štete naplatiti od tužiteljice naknadu za prijevremenu otplatu kredita, unutar okvira odredbe čl. 8. 2. Ugovora o kredita, odnosno ako se radi o iznosu koji je isti ili manji od Tarife Banke prema kojoj je tuženik bio ovlašten zaračunati naknadu na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

34. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 11. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper