Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1120/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dijane Hofer kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomi Šoletiću, odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić&Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-799/2022 od 31. svibnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-799/2022 od 31. svibnja 2024.:

- preinačuje u točki I. izreke i to u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 818-50-2917547, solemniziranog po javnom bilježniku iz Dubrovnika Nikši Viđenu pod brojem OU-791/2005 dana 1. srpnja 2005., kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, kojom je ugovorena valutna klauzula tako da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan,

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke presude te točka III. izreke presude.

II. Nepobijana točka II. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

III. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 818- 50-2917547, solemniziranog po javnom bilježniku iz Dubrovnika Nikši Viđenu pod br. OU-791/2005 dana 01. 07. 2005 između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i to dijelovi odredbi čl.1. i čl. 7. pa se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da tužitelju AT OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.398,01 eura (dvije tisuće tristo devedeset i osam eura i jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 3,20 eura od 17.8.2005. pa do isplate

na iznos od 3,88 eura od 29.9.2005. pa do isplate

na iznos od 3,91 eura od 25.10.2005. pa do isplate

na iznos od 4,53 eura od 28.11.2005. pa do isplate

na iznos od 2,07 eura od 28.12.2005. pa do isplate

na iznos od 1,40 eura od 30.1.2006. pa do isplate

na iznos od 8,58 eura od 28.10.200. pa do isplate

na iznos od 12,83 eura od 30.12.2008. pa do isplate

na iznos od 15,90 eura od 29.1.2009. pa do isplate

na iznos od 17,28 eura od 2.3.2009. pa do isplate

na iznos od 13,69 eura od 31.3.2009. pa do isplate

na iznos od 14,43 eura od 30.4.2009. pa do isplate

na iznos od 8,50 eura od 2.6.2009. pa do isplate

na iznos od 4,12 eura od 30.6.2009. pa do isplate

na iznos od 5,29 eura od 3.8.2009. pa do isplate

na iznos od 7,59 eura od 2.9.2009. pa do isplate

na iznos od 7,39 eura od 30.9.2009. pa do isplate

na iznos od 5,06 eura od 3.11.2009. pa do isplate

na iznos od 9,43 eura od 1.12.2009. pa do isplate

na iznos od 12,94 eura od 4.1.2010. pa do isplate

na iznos od 17,92 eura od 1.2.2010. pa do isplate

na iznos od 16,78 eura od 4.3.2010. pa do isplate

na iznos od 23,55 eura od 31.3.2010. pa do isplate

na iznos od 22,26 eura od 30.4.2010. pa do isplate

na iznos od 24,76 eura od 1.6.2010. pa do isplate

na iznos od 46,42 eura od 30.6.2010. pa do isplate

na iznos od 41,96 eura od 2.8.2010. pa do isplate

na iznos od 55,58 eura od 31.8.2010. pa do isplate

na iznos od 50,87 eura od 30.9.2010. pa do isplate

na iznos od 43,31 eura od 2.11.2010. pa do isplate

na iznos od 59,27 eura od 1.12.2010. pa do isplate

na iznos od 79,59 eura od 31.12.2010. pa do isplate

na iznos od 65,21 eura od 1.2.2011. pa do isplate

na iznos od 70,25 eura od 28.2.2011. pa do isplate

na iznos od 63,83 eura od 31.3.2011. pa do isplate

na iznos od 64,99 eura od 2.5.2011. pa do isplate

na iznos od 92,22 eura od 2.6.2011. pa do isplate

na iznos od 94,87 eura od 30.6.2011. pa do isplate

na iznos od 117,46 eura od 1.8.2011. pa do isplate

na iznos od 105,78 eura od 31.8.2011. pa do isplate

na iznos od 93,01 eura od 30.9.2011. pa do isplate

na iznos od 91,33 eura od 31.10.2011. pa do isplate

na iznos od 90,35 eura od 30.11.2011. pa do isplate

na iznos od 96,42 eura od 2.1.2012. pa do isplate

na iznos od 101,72 eura od 31.1.2012. pa do isplate

na iznos od 102,43 eura od 29.2.2012. pa do isplate

na iznos od 98,76 eura od 2.4.2012. pa do isplate

na iznos od 101,24 eura od 10.4.2012. pa do isplate

na iznos od 102,93 eura od 31.5.2012. pa do isplate

na iznos od 100,08 eura od 2.7.2012. pa do isplate

na iznos od 100,83 eura od 31.7.2012. pa do isplate,

i to za razdoblje od 17. 08. 2005. do 31.12. 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. 1. 2008. do 31.07..2015. g. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. pa do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), a za razdoblje od 1. 1. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 114,97 eura.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak od 1.635,79 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.»

2. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a time što nije obrazložio zašto su baš tužitelju sporne odluke o valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive, a samo takve odredbe mogu biti predmet ocjenjivanja poštenosti.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga bitne povrede utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer iz obrazloženja presude suda prvog stupnja proizlazi da je utvrđenje o ništetnosti ugovornih odredbi sud temeljio na utvrđenjima iz postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i to na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a, u kojem postupku su sporne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnima te je o tim činjenicama sud u presudi naveo jasne razloge, zbog čega tuženik neosnovano tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 818-50-2917547 od 1. srpnja 2005. i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (članak 1. i dio članka 7. Ugovora) te isplata temeljem stjecanja bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6.1. Među strankama nije bilo sporno zaključenje Ugovora niti njegov sadržaj već je bila sporna primjenjivost odluke iz postupka kolektivne zaštite potrošača u konkretnom predmetu u odnosu na utvrđenje ništetnosti odnosno nepoštenje ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tražbine i zastara.

6.2. Sud utvrđuje da se u konkretnom predmetu tužitelj pozvao na činjenična utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koju je donio Trgovački sud u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, u kojem predmetu je utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, zbog čega sud ocjenjuje da se tužitelj na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a mogao pozvati na činjenična utvrđenja iz tog postupka te da je mogao temeljiti presudu za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule na činjenicama utvrđenim u tom sporu jer je tuženik bio stranka tog postupka. Sud nadalje utvrđuje na temelju iskaza tužitelja da tužitelju nisu objašnjeni rizici zaključenja Ugovora u švicarskim francima, da je Ugovor zaključen kao tipski ugovor kojeg je pripremio tuženik, na temelju kojih činjenica sud zaključuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru također ništetna.

6.3. Na temelju provedenog vještačenja sud utvrđuje da je tužitelj po ništetnoj ugovornoj odredbi tuženiku preplatio iznos od 2.398,01 eura, koji iznos mu je tuženik u obvezi vratiti na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) i to sa zakonskom zateznom kamatom od prvog sljedećeg dana od dana kada je tuženik uplatu primio u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a jer sud ocjenjuje da je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom da je on sastavio ugovornu odredbu, koja je utvrđena ništetnom, postupajući na taj način protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je ugovorio nerazmjernu korist na štetu potrošača. Sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještaku naloži da utvrdi tzv. „negativne preplate“, odnosno uplate po tečaju CHF kada je on bio manji od početno ugovorenog jer tuženik nije tijekom postupka postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja.

6.4. Sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik ocjenjujući da se u konkretnom slučaju na zastaru novčane tražbine primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina te da je taj rok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela toga suda 30. siječnja 2020. počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju presuda u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 7. studenog 2022. nije protekao zastarni rok od 5 godina.

7. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na pobijani dio presude kao pravilna prihvaća i ovaj sud, kao i primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 32.698,99 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

8. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.698,99 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

8.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u anuitetima čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih anuiteta, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Suprotno žalbenim tvrdnjama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru kojeg su zaključili tužitelj i tuženik identična je ugovornim odredbama o kojima se raspravljalo u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz kojih razloga se je tužitelj temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a mogao pozivati na utvrđenja iz presude donesene u tom sporu te je sud mogao u smislu istog propisa presudu temeljiti na činjeničnim utvrđenjima iz tog spora, jer tuženik u ovom postupku, u kojem je imao mogućnost dokazivanja da su okolnosti zaključenja konkretnog Ugovora bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu u smislu da je pregovarao s tužiteljem te da mu je objasnio specifične rizike zaključenja ugovora kojim je obveza vraćanja glavnice vezana uz valutu švicarski franak, na te okolnosti tijekom postupka nije predložio provođenje niti jednog dokaza.

9.1. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na žalbom pobijani dosuđeni iznos od 2.398,01 eura. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe 7. studenog 2022. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara jer nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

10. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika u preostalom dijelu trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi u preostalom pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

11. Zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan iz razloga što je žalba tuženika u pretežnom dijelu odbijena kao neosnovana, kao i zbog toga što tuženik nije postavio određen zahtjev za naknadu troškova u smislu odredbe članka 164. stavak 1. i 2. ZPP-a.

Koprivnica, 11. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković