Poslovni broj: P-5204/2025-44

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista VR, u pravnoj stvari tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. veljače 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marija Hrupeca, odvjetnika iz Samobora, i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Metelka, odvjetnika iz Zagreba, dana 10. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.822,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:

- na iznos od 13,85 EUR od dana 1.11.2008. do isplate

- na iznos od 17,12 EUR od dana 1.1.2009 do isplate

- na iznos od 18,45 EUR od dana 1.2.2009 do isplate

- na iznos od 19,80 EUR od dana 1.3.2009 do isplate

- na iznos od 15,78 EUR od dana 1.4.2009 do isplate

- na iznos od 15,98 EUR od dana 1.5.2009 do isplate

- na iznos od 11,46 EUR od dana 1.6.2009 do isplate

- na iznos od 11,49 EUR od dana 10.7.2009 do isplate

- na iznos od 7,38 EUR od dana 10.8.2009 do isplate

- na iznos od 10,86 EUR od dana 10.9.2009 do isplate

- na iznos od 7,47 EUR od dana 9.10.2009. do isplate

- na iznos od 9,30 EUR od dana 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 9,50 EUR od dana 10.12.2009. do isplate

- na iznos od 15,76 EUR od dana 8.1.2010. do isplate

- na iznos od 20,72 EUR od dana 10.2.2010. do isplate

- na iznos od 19,37 EUR od dana 10.3.2010. do isplate

- na iznos od 26,63 EUR od dana 8.4.2010. do isplate

- na iznos od 30,74 EUR od dana 10.5.2010. do isplate

- na iznos od 37,09 EUR od dana 21.6.2010. do isplate

- na iznos od 46,66 EUR od dana 9.7.2010. do isplate

- na iznos od 37,20 EUR od dana 10.8.2010. do isplate

- na iznos od 58,95 EUR od dana 13.9.2010. do isplate

- na iznos od 53,35 EUR od dana 21.10.2010. do isplate

- na iznos od 57,83 EUR od dana 26.11.2010. do isplate

- na iznos od 63,81 EUR od dana 10.12.2010. do isplate

- na iznos od 79,96 EUR od dana 12.1.2011. do isplate

- na iznos od 62,72 EUR od dana 11.2.2011. do isplate

- na iznos od 71,18 EUR od dana 14.3.2011. do isplate

- na iznos od 61,95 EUR od dana 8.4.2011. do isplate

- na iznos od 77,13 EUR od dana 13.5.2011. do isplate

- na iznos od 90,83 EUR od dana 13.6.2011. do isplate

- na iznos od 95,84 EUR od dana 8.7.2011. do isplate

- na iznos od 153,71 EUR od dana 10.8.2011. do isplate

- na iznos od 96,72 EUR od dana 9.9.2011. do isplate

- na iznos od 89,21 EUR od dana 10.10.2011. do isplate

- na iznos od 89,78 EUR od dana 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 89,81 EUR od dana 12.12.2011. do isplate

- na iznos od 98,89 EUR od dana 12.1.2012. do isplate

- na iznos od 102,48 EUR od dana 13.2.2012. do isplate

- na iznos od 101,69 EUR od dana 14.3.2012. do isplate

- na iznos od 99,47 EUR od dana 12.4.2012. do isplate

- na iznos od 101,33 EUR od dana 11.5.2012. do isplate

- na iznos od 103,99 EUR od dana 11.6.2012. do isplate

- na iznos od 100,33 EUR od dana 13.7.2012. do isplate

- na iznos od 100,60 EUR od dana 13.8.2012. do isplate

- na iznos od 93,50 EUR od dana 13.9.2012. do isplate

- na iznos od 99,18 EUR od dana 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 101,10 EUR od dana 13.11.2012. do isplate

- na iznos od 99,09 EUR od dana 13.12.2012. do isplate

- na iznos od 101,33 EUR od dana 11.1.2013. do isplate

- na iznos od 94,12 EUR od dana 14.2.2013. do isplate

- na iznos od 95,85 EUR od dana 14.3.2013. do isplate

- na iznos od 100,87 EUR od dana 12.4.2013. do isplate

- na iznos od 90,77 EUR od dana 15.5.2013. do isplate

- na iznos od 90,21 EUR od dana 14.6.2013. do isplate

- na iznos od 88,05 EUR od dana 10.7.2013. do isplate

- na iznos od 91,83 EUR od dana 9.8.2013. do isplate

- na iznos od 94,50 EUR od dana 10.9.2013. do isplate

- na iznos od 97,13 EUR od dana 10.10.2013. do isplate

- na iznos od 97,62 EUR od dana 8.11.2013. do isplate

- na iznos od 100,84 EUR od dana 9.12.2013. do isplate

- na iznos od 97,03 EUR od dana 14.1.2014. do isplate

- na iznos od 101,72 EUR od dana 10.2.2014. do isplate

- na iznos od 102,57 EUR od dana 10.3.2014. do isplate

- na iznos od 102,02 EUR od dana 10.4.2014. do isplate

- na iznos od 99,99 EUR od dana 9.5.2014. do isplate

- na iznos od 99,29 EUR od dana 10.6.2014. do isplate

- na iznos od 101,40 EUR od dana 10.7.2014. do isplate

- na iznos od 104,49 EUR od dana 8.8.2014. do isplate

- na iznos od 105,86 EUR od dana 8.9.2014. do isplate

- na iznos od 104,63 EUR od dana 7.10.2014. do isplate

- na iznos od 1.763,36 EUR od dana 7.10.2014. do isplate

kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.678,70 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2026. godine do isplate sve po kamatnoj stopi određenoj od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, sve po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom prijeboja kojim tuženik potražuje od tužitelja platež iznosa od 17.548,69 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 8,56 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn15,90 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 10,68 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 21,03 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 24,23 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 6,07 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 12,00 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 10,96 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 19,38 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 43,36 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 9,47 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 51,99 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 56,36 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 97,17 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 107,19 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 120,41 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 120,32 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 102,20 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 129,16 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 129,82 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 110,91 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 112,98 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 72,46 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 45,59 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 19,05 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 81,31 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 98,60 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 79,71 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 117,35 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 108,89 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 71,71 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 29,59 od 02.12.2008. pa do isplate,

- kn 254,03 od 10.05.2007. pa do isplate,

- kn 272,71 od 11.10.2007. pa do isplate,

- kn 92,12 od 06.06.2009. pa do isplate,

- kn 14.835,42 od 07.10.2014. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28.02.2020.g. koju je podnio protiv tuženika pred ovim sudom navodi da su on i tuženik dana 06.03.2006.g. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao Banka, tužitelju, kao Korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.800,00 CHF te je ugovorena otplata kredita u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti. U ugovoru je člankom 7 ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženikom pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Imenovani napominje kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. (u daljnjem tekstu: Presuda CHF) u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je tuženik upravo na gore opisani nač in ponudio tužitelju vlastiti obrazac ugovora o kreditu, sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženikom, slijedom čega je tuženik sukladno odredbi čl. 323 ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora u smislu čl. 1111, čl. 1115 i 1046 ZOO-a. Poziva se na odredbu čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, a radi ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a kako se tražbina tužitelja sastoji od pretplaćenog tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, to imenovani predlaže usvojiti tužbeni zahtjev za iznos od 51.521,73 i pripadajuću kamatu s naslova valutne klauzule, uz naknadu troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate .

2. Tužitelj podneskom od 29.11.2020.g. precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje od tuženika platež iznosa od 51.404,44 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i s datumima dospijeća kako to proizlazi iz navedenog podneska, uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu te ističe prigovor zastare, kao i to da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način da je ugovor i dalje na snazi, iako je u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Također je upoznat s istim iz informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Također iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Napominje da iz navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je odredbom čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 30,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 11.640,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 10.03.2006. godine) depozit od CHF 11.640,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 54.281,98 (CHF 11.640,00 x 4,6634 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu. Napominje kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 15.454,28, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Ističe da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, napominje da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Ističe da se ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ujedno prigovara visini tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljenom, predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška tuženiku.

4. Tuženik nastavno u odgovoru na tužbu ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.094,41 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 15.454,28 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita, u slučaju da sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, dakle sveukupan iznos od 17.548,69 kn sa pripadajućom kamatom tekućom kako to proizlazi iz navedenog podneska .

5. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koju je tuženik istaknuo prigovorom prijeboja.

6. Nadalje, ovaj je sud dana 07.05.2021.g. donio presudu broj P-1199/2020 kojom je usvojen tužbeni zahtjev, koja je povodom žalbe tuženika potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1592/2021 od 14.06.2024.g. Nadalje, rješenjem VSRH broj Revd-4061/2024 od 30.10.2024.g. dopušteno je tuženiku podnošenje revizije u ovom predmetu, slijedom čega je VSRH svojim rješenjem broj Rev-262/2025 od 04.06.2025.g. povodom revizije tuženika prihvatio reviziju tuženika i ukinuo drugostupanjsku presudu ŽS u Rijeci od 04.06.2024.g., kao i prvostupanjsku presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja od 04.06.2025.g. VSRH naglašava da da je u odluci njihovog suda broj Rev-784/2023-2 od 15. svibnja 2024., koja je donesena u činjenično i pravno podudarnom predmetu u odnosu na istovjetno pitanje zbog kojeg je dopuštena i revizija u ovom predmetu, izneseno pravno shvaćanje da sud tuženiku mora omogućiti dokazivanje činjenice da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dala potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, te da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, budući da bi se u protivnom odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi temeljila samo na pravnoj presumpciji, bez da je banci omogućeno dokazivanje o protivnom. Ističu da je navedeno pravno shvaćanje potvrđeno i u odluci ovog suda broj Rev-346/2024-2 od 29. svibnja 2024., u kojoj je na postavljeno pravno pitanje odgovoreno da nema mjesta izravnoj primjeni čl. 502.c ZPP u pojedinačnim sudskim postupcima bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora. Napominju kako je i u odluci ovog suda broj Rev- 540/2023-2 od 25. listopada 2023. na isto predmetno pravno pitanje odgovoreno da utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je sklapanju spornih odredbi ugovora prethodilo pojedinačno pregovaranje.

7. Povodom ukinute presude, predmet je upućen ovom sudu na ponovno suđenje koji se vodio pod poslovnim brojem P-5204/2025.

8. Tužitelj je u ponovnom postupku podneskom od 19.01.2026.g. precizirao tužbeni zahtjev sukladno uvođenju valute EUR kao službene valute u RH, slijedom čega isti konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 6.822,54 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i s datumima dospijeća kako to proizlazi iz navedenog podneska, uz naknadu parničnog troška sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

9. Tijekom postupka izvođenja dokaza u prvostupanjskom i ponovnom postupku, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 06.03.2006. (list 10-14 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 15-28 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 29 spisa), otplatnu tablicu (list 30-35 spisa), podneske stranaka, kao i preostalu priležeću dokumentaciju. Također je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku oec. Darku Prpiću koji je dana 10.11.2020.g. dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13 i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP) te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti osnovan.

10. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 60/16. i 29/18.– dalje: ZOO).

8. Nesporno je među strankama, a koja je činjenica ujedno i razvidna iz dokumentacije u spisu:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu dana 06.03.2006.,g., da je iznos odobrenog kredita iznosio 38.800,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj; da je namjena kredita bila kredit za zatvaranje obveza uz čvrstu valutnu klauzulu (čl. 1. i 2. Ugovora),

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 120 mjeseci (čl. 6 ugovora) u jednakim mjesečnim anuitetima od 470,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji anitueti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog prvog u mjesecu (čl. 7 ugovora)

- da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, a potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl. 7 ugovora-VALUTNA KLAUZULA),

11. Nesporno je također da se u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. Nadalje je nesporno da je:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednos tranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.;"

13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

17. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

18. Obzirom na uputu VSRH da će ovaj sud u ponovljenom postupku prvenstveno odlučiti da li se i u kojoj mjeri intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na konkretan slučaj, obzirom da se u kolektivnom sporu utvrđuje razumljivost odredbi prosječnom (neodređenom) potrošaču, dok se pojedinačni spor odnosi na određenog potrošača i određene okolnosti svakog pojedinog slučaja, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja na njegov prijedlog. Nadalje, tuženik je u ponovnom postupku na ročištu održanom dana 16.01.2026.g. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka FR, dok je na ročištu održanom dana 18.02.2026.g. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ER.

19. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je otišao u banku jer je htio zatvoriti neke svoje obaveze po kreditima i htio je napraviti reprogram. Službenica u banci mu je rekla da ima uvjete za kredit u švicarcima i sjeća se da je ispalo da je kamata puno manja za kredit u švicarcima nego u eurima. On je malo o tome razmišljao i zbog niže kamate se je odlučio za švicarce. Sjeća se da ga je djelatnica pitala da li hoće onda kredit u švicarcima i on je rekao da hoće. Sjeća se da je službenica banke spomenula promjenjivu kamatnu stopu no ne može se sada sjetiti što je točno rekla. Stvarno se nije nadao da će tečaj švicarca na kraju biti toliko viši. Iako je službenica spomenula promjenjivu kamatu, on nije registrirao da se to odnosi na njegov kredit. Na poseban upit navodi da se ne sjeća da bi mu djelatnica banke spominjala koji su to kriteriji koji bi utjecali na promjenu kamatne stope. Misli da ona o tome nije govorila, jer bi on to zapamtio. Ugovor o kreditu nisu sastavljali na licu mjesta, već su u banci imali primjerak koji su isprintali pred njim i on ga je potpisao Njega kod javnog bilježnika nitko nije upozorio na rizike vezane za valutu ili promjenjivu kamatnu stopu, jedino ga je javni bilježnik upozorio da ako ne podmiruje svoje obaveze da će mu sjesti na račun. On u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo.

20. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit, obzirom je imenovani iskazivao životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja, a i na čiji iskaz niti tuženik nije imao primjedbe.

21. Imajući u vidu utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja, sud nalazi da se intervencijski efekt presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača može primijeniti na ovaj konkretan slučaj budući da je iz tužiteljeva iskaza razvidno da tuženik, odnosno njegova djelatnica prilikom sklapanja kredita nisu upozorili tužitelja na razloge i kriterije koji bi doveli do povećanja tečaja, pa ni kamatne stope bi se moglo reći da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa predmetnim parametrima.

22. Bitno je za istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, dakle predmet koji se je vodio u slučaju "Franak" u kojem je Udruga Potrošač -Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž - 7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita." Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.

23. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu tečaja koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja i kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju. Čak i da su tužitelju dostavljeni podaci od tuženika vezano za mijenjanje tečaja ili kamatne stope, napominje se da on nije bio upoznat o parametrima koji dovode do tih promjena.

24. Temeljem svega ranije navedenog iz kojih proizlazi da je sud vezan utvrđenjima iz parnice u kojoj su raspravljena pitanja zaštite kolektivnih interesa, te imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja , a iz kojeg je razvidno da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane djelatnika tuženika bio upoznat samo sa činjenicom da je kredit u švicarcima imao najnižu kamatu, i zbog čega se odlučio za švicarac, sud je u cijelosti otklonio prigovore tuženika da je on poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, te da je tužitelj sklapajući takav ugovor, nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope, da je tužitelja raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Stoga, kako je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit, sud nije prihvatio navode banke tuženika kako su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, i na koje je tužitelj pristao.

25. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te obzirom na utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

26. U tom pravcu neosnovani su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

27. Sud ujedno ocjenjuje kao neosnovan tuženikov prigovor kojim osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a koji prigovor temelji na činjenici da je upravo tužitelj dužan dokazati svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača koja određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka je razvidno da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje nekretnine te iz ugovora kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi tužitelj predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopljen u svrhu reproprogramiranja dugova, i da on u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo. Slijedom iznijetoga, a kako je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, to sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojim osporava tužitelju svojstvo potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik do zaključenja prethodnog postupka, kao niti do okončanja postupka nije sudu podastro takav dokaz, niti je predložio shodan dokazni prijedlog, o postojanju te činjenice sud zaključuje, u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, i smatra kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

28. Ovdje valja napomenuti da sud u potpunosti podržava pravno shvaćanje tužitelja koji ističe tijekom postupka kako nije sporno da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nud io sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga su i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba tobože ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja, obzirom niti ne tvrdi da on općenito ne zna što je valutna klauzula, bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Dapače tuženik je tužitelju prikazivao uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora.

29. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

30. Po ocjeni ovoga suda, imajući u vidu recentnu sudsku praksu (VSRH, Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.) tužitelj ne samo da je imao pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ovome postupku (koji zahtjev nije postavio) već ostvaruje pravo i na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za restituciju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega sud nalazi da tužitelj nije prethodno trebao sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti, kako bi ostvario pravo na isplatu pretplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovornih odredbi.

31. Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

32. Na prijedlog tužitelja, sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Darku Prpiću.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi utvrđenje da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koji dospijevaju u utuženom razdoblju, uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita 06.10.2014.g. (točka 1. + točka 2. zaključka) za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 51.404,44 kn.

33. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, iako je tuženik osporio nalaz u dijelu koji se odnosi na sam zadatak suda vještaka, smatrajući da je isti zasnovan na pogrešnoj premisi (a na koje se okolnosti iscrpno očitovao u odgovoru na tužbu pa ih sud ovdje neće posebno obrazlagati), navodeći da nalaz vještaka kao takav nije primjenjiv u ovom predmetu, a koje je prigovore sud u cijelosti otklonio iz naprijed navedenih razloga.

34. Sud ocjenjuje neosnovanim istaknut prigovor zastare istaknut po tuženiku obzirom da je u postupku utvrđeno i nesporno da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu dana 28.02.2020.g., da je prema tužbi utuženo razdoblje za povrat osnova valute od studenog 2008.g. do listopada 2014.g., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.g.

35. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

36. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

37. Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. – gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka."

38. Kako je tužba tužitelja podnijeta 28.02.2020. godine, a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnova valutne klauzule počela teći 14.06.2018. godine kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž - 6632/2017 od 14.06.2018. i presudom VSRH br. Revt-2221/18 od 03.09.2019. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/2012 od 04.07.2013. to je razvidno kako je tužba tužitelja s osnove valutne klauzule podnijeta unutar zakonskog roka te potraživanja tužitelja nisu u zastari.

39. U odnosu na zastarni prigovor tužitelja u odnosu na tražbinu istaknutu prigovorom prijeboja u iznosu od 17.548,69 kn (a koja se odnosi na iznos od 2.094,41 kn s osnova iznosa kada su plaćeni anuiteti po tečaju nižem od onog početnog na dan isplate kredita (potplaćeni anuiteti te na platež iznosa od 15.454,28 kn s osnove razlike u depozitu od trenutka kada je uplaćen na partiju kredita i trenutka kada je uplaćen na partiju depozita), sud je isti ocijenio kao osnovan. Naime, nije sporno među strankama da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog te da bi stoga tuženik imao pravo utvrđivati svoju tražbinu temeljem takvih potplaćenih anuiteta, no takvi zahtjevi su u zastari jer su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti valutne klauzule u CHF ugovora o kreditu ustanovljena isključivo u korist potrošača, pa tako i stajalište o prekidu zastare potraživanja, slijedom čega zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao za sve iznose na koje se poziva tuženik u svom prigovoru. Podredno, kada bi se i smatralo da je zastarni rok za tuženikove tražbine prekinut pokretanjem kolektivnog spora, tada bi opet bile u zastari sve tuženikove tražbine dospjele prije dana 04.04.2007.g., jer bi do dana pokretanja kolektivnog spora protekao zastarni rok od 5 godina. Nadalje, u odnosu na razliku u depozitu iz odgovora na tužbu proizlazi da su plaćanja izvršena na dane 09.05.2007. g., 10.10.2007.g., 05.06.2009.g., dok je prigovor prijeboja istaknut dana 02.04.2020.g. podnošenjem odgovora na tužbu, slijedom čega se primjenom općeg zastarnog roka od 5 godina, prigovor zastare ukazuje u cijelosti osnovanim.

40. Sud ovdje napominje kako potraživanje tuženika s naslova depozita ocjenjuje neosnovanim i iz razloga što je Ugovor o oročenom depozitu na koji se tuženik poziva predstavlja sasvim drugi i zasebni pravni posao (ugovor) od ugovora o kreditu, u odnosu na koji nikada do danas nije utvrđena ništetnost bilo koje odredbe, pa tako i odredbe o valutnoj klauzuli, a niti se u pogledu takvog ugovora vodio kolektivni spor na koji se tuženik može pozivati (za razliku od ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF) Stoga tuženik nema nikakve osnove tvrditi da bi odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o depozitu bile ništetne te da bi se i ovdje uslijed ništetnosti kao referentan trebao primjenjivati početni tečaj. U najmanju ruku tuženik bi morao u ovom postupku kao prethodno pitanje uistinu dokazivati razloge zašto bi valutna klauzula u CHF u takvom ugovoru bila ništetna. Stoga tuženik zasigurno nema nikakvu tražbinu prema tužitelju po ugovoru o depozitu s osnove toga što bi tužitelj zbog povećanja tečaja „profitirao“ korištenjem depozita za zatvaranje kreditnih obveza jer se glede depozita kojim su zatvarane obveze radi o instrumentu plaćanja kreditnih obveza, isto kao primjerice novac u gotovini ili novac na tekućem računu. Stoga isto predstavlja potpuno drugi pravni odnos sa valutnom klauzulom u CHF, glede kojeg nema nikakvih elemenata da se takva klauzula utvrđuje ništetnom. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužitelj korištenjem depozita s valutnom klauzulom u CHF nije stekao nikakav iznos bez osnove te je odlučeno kao u točci II izreke presude.

41. Iz naprijed navedenih razloga, sud je odbio ujedno dokazni prijedlog tuženika za dopunom vještačenja na okolnosti iznijete u točki III odgovora na tužbu, smatrajući isti nepotrebnim te da bi provođenje istog samo stvorilo dodatni trošak za stranke i dovelo do odugovlačenja postupka.

42. Sud također ocjenjuje kao neosnovano tuženikovo pozivanje na presudu suda EU C-81/19 od 09.07.2020.g. SC Banca Transilvania, obzirom da sud smatra da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Naime, navedena presuda prije svega se odnosi na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pri čemu proizlazi da je u Rumunjskoj isti institut uređen na drugačiji način nego li u RH, odnosno da se radi o dispozitivnim odredbama kod kojih u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija noramtivna rješenja. Sud EU je stoga u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Ističe se nadalje da je u predmetnoj presudi sudu EU postavljeno pitanje da li dispozitivna odredba nacionalnog prava u slučaju kada u pogledu načina na koji rješava pojedino pitanje tim pravom nisu predviđena drugačija rješenja (što kod valutne klauzule definitivno nije slučaj) može biti, u smislu njenog isključenja od Direktive (čl. 1. st. 2.), izjednačena sa prisilnim odredbama nacionalnog prava (na koje se Direktiva ne primjenjuje). Dakle bitna stvar je razlučiti da je rumunjski sud, u pogledu rumunjskih dispozitivnih odredbi o monetarnom nominalizmu, čijim pravom očito nisu predviđena drugačija rješenja uređenja tog pitanja, od suda EU tražio odgovor da li u tom slučaju takvo nepredviđanje drugačijih rješenja utječe na njihovu faktičnu prisilnost, a samim time i isključenje od testa poštenosti pod Direktivom. I Europski sud je odgovorio da takve odredbe mogu biti isključene, ali naravno, samo one dispozitivne odredbe nacionalnog prava kod kojih ne postoje drugačija rješenja uređenja pojedinog pitanja. Odredbe o vlautnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj definitivno nisu dispozitivne odredbe kod kojih ne postoje drugačija rješenja u hrvatskom pravu glede vraćanja novčane obveze (samim time što se može ugovarati povrat novčane obveze u valutnoj klauzuli u drugim valutama ili bez valutne klauzule). Stoga je jasno da Europski sud nije utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli u CHF predstavlja dispozitivnu odredbu koja je isključena od primjene Direktive, a niti je to igdje spomenuto. Dapače, svojim odgovorom implicitno je ukazao da upravo takva dispozitivna odredba, kod kojih postoje drugačija rješenja, jest u dosegu primjene Direktive. Osim toga, kada bi stajalište o neprimjeni Direktive bilo točno (što nije), neprimjena Direktive opet nije mogla biti zapreka da sudovi u RH temeljem nacionalnih propisa o nepoštenim ugovornim odredbama u kolektivnom sporu utvrde da je dopušteno razmatrati ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi, a što su učinili. Primjena Direktive naime ne predstavlja uvjet da se utvrdi ništetnost odredbi kako je to učinjeno pa stoga predmetna odluka suda EU ostaje u cijelosti irelevantna po pitanju koje iznosi tuženik. Konačno, kada bi tuženik bio u pravu i s tezom da je sud EU zaključio da odredba o valutnoj klauzuli ne može biti predmet ocjene nepoštenosti od strane bilo kojeg nacionalnog suda, isto ne bi moglo utjecati na okolnost da je u RH u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kojem su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o VK CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima vezani. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu (odnosno na koje se ne odnosi kolektivni spor). Temeljem svega navedenog, sud je riješio odbiti prijedlog tuženika da se u ovom predmetu uputi zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava Europske Unije u pogledu pitanja koje je tuženik iznio podneskom od 31.03.2021.g.

43. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa od 51.404,44 kn, odnosno 6.822,54 eura sa osnove valutne klauzule sukladno nalazu i mišljenju vještaka, slijedom čega je odlučeno kao u točki I izreke presude u smislu odredbe čl. 1111 ZOO-a. Stoga je valjalo utvrditi obvezu tuženika na platež predmetnog iznosa u smislu odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22. i 88/22).

44. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate s osnova valutne klauzule, kako je to naznačeno u točci I izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

45. U odnosu na preciziranje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka, uslijed čega je došlo do snižavanja tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, sud isto nije cijenio u smislu čl. 158 st. 1 ZPP -a budući je stav ovog suda kako tužitelj sve do provedenog vještačenja i zaprimanja vještačkog nalaza nije niti mogao znati konkretnu visinu pretplaćenih iznosa sa osnova tečajne razlike, slijedom čega sud nije utvrđivao uspjeh stranaka u odnosu na visinu predmeta spora u pojedinoj fazi spora u odnosu na navedeno. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu štete (čl. 250 ZPP -a), isto to je potrebno i tužitelju da bi mogao urediti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja.

46. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 7 toč. 1, Tbr 8 toč. 1 Tbr. 9 toč. 1 i 55, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova temeljem Tbr 7 toč. 1, trošak sastava podnesaka od 05.06.2020.g., 29.11.2020.g., od 03.01.2021.g. i od 19.01.2026.g., temeljem Tbr 8 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova, na trošak pristupa na ročišta održane na dane 16.06.2020.g., 14.04.2021.g., 16.01.2026.g. i 18.02.2026.g., temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 100 bodova, što iznosi 900 bodova te uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.800,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a od 450,00 eura iznosi 2.250,00 eura. Tužitelju je također dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 114,81 eura i na presudu u iznosu od 114,81 eura što iznosi 2.678,70 eura. Na tako određeni trošak tužitelju je temeljem čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

47. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP -a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška u cijelosti i odlučiti kao u točci III izreke presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u Rijeci, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Dna:

1. tužitelju putem punomoćnika

2. tuženiku putem punomoćnika

U Zagrebu, 10. ožujka 2026. godine