Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2287/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kozjak i Rendić u Varaždinu, protiv tuženice-protutužiteljice (dalje: tuženice) pod 1) LP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika-protutužitelja (dalje: tuženika) pod 2) AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Buljan i Strbad u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Općine [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Krpini, odvjetniku u Varaždinu, povodom tužbenog zahtjeva radi isplate i protutužbenog zahtjeva radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-552/2020-85 od 25. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-552/2020-85 od 25. srpnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje poslovni broj: P-552/2020-85 od 25. srpnja 2025.

Presudom je prvostupanjski sud u točki I. izreke naložio tuženicima da isplate tužitelju iznos od 22.765,93 eura sa zateznim kamatama. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tužitelju da plati tuženicima iznos od 59.336,47 eura sa zateznim kamatama. U točki III. izreke prvostupanjski je sud odredio da svaka stranka i umješač snosi svoje parnične troškove.

Rješenjem je prvostupanjski sud u točki I. izreke dopustio preinaku tužbe. U točki II. izreke rješenja prvostupanjski je sud utvrdio da je tužba povučena preko iznosa utuženog podneskom od 28. ožujka 2024. do iznosa utuženog protutužbom od 19. travnja 2022. U točki III. izreke rješenja prvostupanjski je sud utvrdio da je protutužba povučena preko iznosa utuženog podneskom od 27. rujna 2024. do iznosa utuženog protutužbom od 11. kolovoza 2021.

2.1. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije protutužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Protiv prvostupanjske presude tuženici su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP- a. Tuženici predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika kojim predlaže istu odbiti kao neosnovanu. Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu tužitelja kojim predlažu žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu. Umješač na strani tuženika je podnio odgovor na žalbu tužitelja kojim predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

4. Žalbe parničnih stranaka su osnovane.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 22.765,93 eura sa zateznim kamatama i protutužbeni zahtjev tuženika za isplatom iznosa od 59.336,47 eura sa zateznim kamatama.

6.1. Tužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom prihvaćen kao osnovan zasniva se na tvrdnji tužitelja da tuženici dio njegove nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica], ZU [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] koriste bez pravnog osnova i to trosobni stan, spremište, podrum, nadstrešnicu i više plastenika, zbog čega tužbenim zahtjevom traže isplatu naknade za korištenje dijelova njegove nekretnine.

6.2. Protutužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom prihvaćen kao osnovan zasniva se na tvrdnji tuženika da su tuženici u predmetnom stanu bili zaštićeni najmoprimci te da su po otkupu te nekretnine od Općine [adresa] postali suvlasnici, kao i da su u tu nekretninu ulagali temeljem suglasnosti Općine [adresa]. Stoga protutužbenim zahtjevom potražuju vrijednost učinjenih ulaganja u tu nekretninu.

7.1. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan uz zaključak da tuženici, kao najmoprimci sa zaštićenom najamninom, nisu sklopili ugovor o najmu s novim vlasnikom (tužiteljem), zbog čega da tužitelju trebaju platiti naknadu za korištenje tužiteljeve nekretnine u visini tržišne najamnine.

7.2. Prvostupanjski sud je prihvatio protutužbeni zahtjev kao osnovan uz zaključak da tuženici imaju pravo na naknadu za učinjena ulaganja u predmetnu nekretninu, i to korisnih i nužnih troškova za vrijeme dok su bili pošteni posjednici, a prema mišljenju prvostupanjskog suda tuženici su bili pošteni posjednici do trenutka odbijanja njihovog zahtjeva za uknjižbom prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

8.1. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženici imaju pravo na naknadu za učinjena ulaganja (korisne i nužne troškove). Također ističe da iznos od 59.336,47 eura za više od polovice prelazi vrijednost predmetne nekretnine.

8.2. Tuženici u žalbi u bitnome ističu kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su tuženici nepošteni posjednici od trenutka odbijanja njihovog zahtjeva za uknjižbom prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini ističući da propusti državnih i javnopravnih tijela ne mogu ići na štetu građana. Također tuženici osporavaju procjenu luksuznih troškova smatrajući ih korisnim troškovima.

9. Pravilno i tužitelj i tuženik prigovaraju da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenio materijalno pravo.

10. Naime, iz rezultata do sada provedenog dokaznog postupka proizlazi da je nekretnina označena kao čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila konfiscirana ranijoj vlasnici UP odlukom Okružnog suda u Varaždinu broj Kt-5/46 od 5. svibnja 1946. godine. Nakon konfiskacije nekretnina označena kao čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da je prešla u društveno vlasništvo kao općenarodna imovina te je dana na upravljanje Općini [adresa] koja je od 5. ožujka 1956. u zemljišnim knjigama bila upisana kao pravna osoba koja upravlja nekretninom u društvenom vlasništvu. Sporna zgrada u kojoj se nalazi stan u kojem žive tuženici, a koja je sagrađena na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], izgrađena je 1959. ili 1960. sredstvima Općine [adresa]. Temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ br. 92/96. i 81/02. - dalje: Zakon o naknadi), konfiscirana imovina (čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) vraćena je zakonskim nasljednicima pok. ŽP, i to djelomičnim rješenjem o povratu imovine Ureda državne uprave u Varaždinskoj županiji koje je doneseno 2. lipnja 2001. i postalo pravomoćno 25. rujna 2002. Međutim, nakon što je pravomoćnim upravnim rješenjem konfiscirana imovina vraćena nasljednicima pok. ŽP, [adresa] je 24. listopada 2002. s tuženicima, kao zaštićenim najmoprimcima, sklopila Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Roditelji tuženika pod 2) AP, koji su stekli stanarsko pravo temeljem rješenje Narodnog odbora Općine [adresa] od 15. prosinca 1960., da su na tuženike prenijeli stanarsko pravo. Stoga da su tuženici s Općinom [adresa] 16. lipnja 1998. sklopili ugovor o najmu stana kao zaštićeni najmoprimci. Međutim, odredbom članka 7. ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 24. listopada 2002. ugovoreno je da je kupcima LP i AP (tuženici) prestalo stanarsko pravo, odnosno status zaštićenog najmoprimca. Kako se tuženici temeljem navedene kupoprodaje smatraju suvlasnicima predmetne nekretnine odbili su poziv tužitelja da s njim, kao novim vlasnikom, sklope ugovor o najmu. Također u cijelom utuženom razdoblju nisu plaćali ni zaštićenu najamninu, a niti bilo koju drugu naknadu za korištenje tužiteljeve nekretnine. Tužitelj ĆP, sa svojim pok. ocem, ŠP, čiji je nasljednik, kupio je od nasljednika pok. SP cijelu predmetnu nekretninu oznake kčbr. [katastarska čestica]. k.o. [katastarska općina] 18. lipnja 2004. te je uknjižen kao vlasnik naveden nekretnine.

11.1. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je tuženicima prestalo svojstvo zaštićenih najmoprimaca slijedom čega da predmetnu nekretninu koriste bez pravnog osnova.

Odredbom čl. 49. Zakona o naknadi propisano je da se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.

11.2. S obzirom na činjenicu da je pravnim prednicima tužitelja (nasljednicima pok. SP) u cijelosti vraćena nekretnina na kojoj je izgrađena zgrada sa stanovima, po ocjeni ovoga suda pravnim prednicima tužitelja vraćen je u smislu odredbe čl. 32. Zakona o naknadi i stan tuženice.

11.3. Prema odredbi čl. 33. Zakona o naknadi davanjem stana u vlasništvo prijašnjem vlasniku, stanari stječu pravni položaj najmoprimaca sukladno odredbama posebnoga zakona, a to je Zakon o najmu stanova („Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06. 68/18., 105/20.; dalje ZNS). Odredbom članka 30. st 1. ZNS-a propisano je da danom stupanja na snagu toga Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu toga Zakona, a prema st. 2. citiranog članka osobe iz st. 1. toga članka danom stupanja na snagu Zakona stječu prava i obveze najmoprimca.

11.4. Nadalje, odredbom članka 24. ZNS-a propisano je da slučaju smrti ili promjene najmodavca, odnosno prestanka najmodavca kao pravne osobe, prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova nasljednika ili pravnog slijednika. Odredbom članka 570. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) propisano je da ako najmodavac iznajmljenu stvar, nakon predaje najmoprimcu, otuđi, stjecatelj stupa umjesto najmodavca u prava i obveze iz ugovora o najmu.

11.5. S obzirom da su tuženici s Općinom [adresa] 16. lipnja 1998. sklopili ugovor o najmu stana kao zaštićeni najmoprimci, predmetna nekretnina vraćena je nasljednicima pok. SP kao nekretnina u režimu zaštićenog najma. Kako takvu, dakle kao nekretninu u kojoj se nalaze zaštićeni najmoprimci nasljednici pok. SP su je prodali tužitelju ĆP i njegovom pok. ocu ŠP, čiji je tužitelj nasljednik.

11.6. Također je za ukazati i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odlukama Rev-1033/24-2 od 23. srpnja 2024., Rev-960/2023-2 od 5. studenog 2024. i Rev-7/2025-4 od 26. studenog 2025. prema kojem stjecatelj nekretnine koji nekretninu stječe sa znanjem da u istoj stanuje zaštićeni najmoprimac pristaje na to da će primati najamninu manju od tržišne (tzv. zaštićenu najamninu).

12.1. Činjenica da su tuženici predmetni stan otkupili od Općine [adresa] nije razlog za prestanak statusa zaštićenog najmoprimca. Naime, jedan od razloga za prestanak statusa zaštićenog najmoprimca je kupnja stana od vlasnika. Međutim, Općina [adresa], nije bila vlasnik stana, jer prethodno pravomoćnim upravnim aktom stan vraćen nasljednicima prijašnjeg vlasnika. Odredbom čl. 126. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZVDSP), propisano je da se odlukom suda ili drugoga tijela stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Pravo vlasništva stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da se na temelju pravomoćne kondemnatorne odluke (presude ili odluke drugog tijela vlasti - upravnog organa) usmjerene na promjenu dosadašnjeg prava vlasništva određene stvari, stječe pravo vlasništva. Za stjecanje prava vlasništva na temelju odluke suda ili upravne vlasti nije potrebna predaja posjeda pokretnine, niti upis stjecateljevog prava vlasništva u zemljišne knjige, jer se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti odluke suda odnosno konačnosti odluke drugog tijela vlasti, bez obzira na to je li time predan posjed stvari ili nije, kao i bez obzira je li tako stečeno vlasništvo upisano u zemljišne knjige. Premda se na temelju odluke suda odnosno drugog tijela vlasti stječe pravo vlasništva nekretnine, a da za to nije potreban upis u zemljišnu knjigu, stjecatelj je ovlašten naknadno ishoditi upis u zemljišnu knjigu svojeg, na temelju odluke već stečenog prava vlasništva - članak 127. stavak 1. ZV-a. Stoga upis u zemljišnu knjigu tako stečenog prava vlasništva ima deklarativan učinak, a nema konstitutivan učinak.

12.2. Prema stavu ovog suda, Ugovor o prodaji stana tuženicima bi bio ništetan pravni posao jer je suprotan prisilnom propisu iz članka 13. Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine („Narodne novine" br. 69/97., 105/97., 64/00., 141/13., 117/17., dalje: Zakon o fondu) s obzirom da je prodan stan koji je bio predmet zahtjeva za povrat imovine i koji je pravomoćno vraćen.

12.3. Stoga otkup predmetnog stana od Općine [adresa] ne bi bio razlog za prestanak statusa zaštićenog najmoprimca pa bi i ugovaranje prestanka statusa zaštićenog najmoprimca u odredbi članka 7. ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 24. listopada 2002. bilo bez pravnog učinka.

13.1. Kako su tuženici 16. lipnja 1998. s Općinom [adresa] sklopili ugovor o najmu kao zaštićeni najmoprimci, sukladno citiranoj odredbi članka 24. ZNS-a prava i obveze iz toga ugovora prelaze na novog najmodavca (tužitelja).

13.2. Za istaknuti je i to da je odredbom članka 571. stavak 2. ZOO-a propisano da od trenutka primljene obavijesti o otuđenju iznajmljene stvari najmoprimac može pravovaljano platiti najamninu samo stjecatelju. Odredbom članka 19. stavak 1. alineja 1. ZNS-a propisano je da najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno Zakonu i ugovoru o najmu stana, a osobito ako najmoprimac ne plati u ugovorenom roku najamninu i druge ugovorene troškove u svezi sa stanovanjem. Stavkom 3. istog članka propisano je da najmodavac ima pravo otkazati ugovor i bez opomene iz stavka 2. ovog članka ako najmoprimac više od dva puta postupi suprotno ugovoru, odnosno Zakonu.

13.3. Međutim, iako prema utvrđenjima prvostupanjskog suda tuženici više od sedam godina nisu plaćali zaštićenu najamninu, tužitelj nije ni naveo ni dokazao da je otkazao predmetni ugovor o najmu stana zbog neplaćanja najamnine (članak 7. ugovora o najmu od 16. lipnja 1998. i članak 19. ZNS-a). Stoga dakle, tuženici predmetni stan koriste temeljem ugovora o najmu od 16. lipnja 1998. koji je sklopljen s Općinom [adresa], a prava i obveze iz toga ugovora obvezuju novog vlasnika (tužitelja) temeljem odredbe članka 24. ZNS-a. Time bi tuženici imali pravni osnov za korištenje stana, a s obzirom na pravni osnov ukazuje se kao pošteni posjednici stana.

14. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud, u pogledu tužbe, nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koji je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članak 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a pa je žalbu tuženika pod 1) LP i pod 2) AP trebalo je prihvatiti kao osnovanu.

15. Ovdje je za istaknuti kako se ugovor o najmu od 16. lipnja 1998. odnosi samo na stan br. 3. površine 71,25 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, ostave, predsoblja, kupaonice i WC-a. Također su i pravni prednici tuženika imali stanarsko pravo samo na stanu. Međutim, iz rezultata dokaznog postupka i utvrđenja prvostupanjskog suda tuženici osim stana s okućnicom koriste i garažu, radionu, plastenik i nadstrešnicu, dakle tuženici koriste daleko veći dio nekretnine (kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) nego li je to ugovoreno ugovorom o najmu. Predmetni ugovor o najmu odnosi se samo na stan, ne i okolne objekte i okolno zemljište. Nadalje, temeljem odredbe članka 2. ugovora o najmu stana od 16. lipnja 1998. tuženici imaju samo pravo najma stana i pravo uporabe zajedničkih dijelova zgrade te zemljišta koje služi zgradi. Kako je zemljište koje služi zgradi zemljište ispod zgrade i zemljište nužno za uporabu zgrade, nužno je raspravit imaju li tuženici pravni osnov za korištenje garaže, radione, plastenika i nadstrešnice.

16. Za ukazati je prvostupanjskom sudu da je u spisu na str. 312. -315. priloženo rješenje o izvedenom stanju od 20. listopada 2015. iz kojeg proizlazi da su nezakonito izgrađeni dio stambene zgrade, zatim gospodarska zgrada poljoprivredne namjene i pomoćna zgrada-drvarnica izgrađene na kčbr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Dakle, sve zgrade u koje su tuženici ulagali nisu položene samo na predmetu spora kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već i na međašnje nekretnine (kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]). Međutim, prvostupanjski sud se o tome uopće nije očitovao. Naime, tuženici od tužitelja ne mogu tražiti ono što su uložili u nekretnine drugih vlasnika koje nisu bile predmet povrata.

17. Nadalje je za ukazati prvostupanjskom sudu da je zaključkom Općine [adresa] od 6. srpnja 1999. tuženicima dana suglasnost samo za preinaku stambenog prostora, ulaza u stan i adaptaciju krovišta. Stoga je u nastavku postupka potrebno utvrditi jesu li svi ostali radovi tj. ulaganja u stambeni prostor izvršeni od strane najmoprimca bez suglasnosti najmodavca. Naime, najmoprimac ne smije vršiti preinake u stanu i zajedničkim prostorijama i uređajima u zgradi bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca (članak 14. stavak 2. ZNS-a i članak 8. ugovora o najmu iz 1998.).

U pogledu ulaganja u okućnicu, garažu, radionu, plastenik i nadstrešnicu, kako je naprijed navodno, potrebno je utvrditi na kojim se česticama nalaze, zatim da li se na te dijelove odnosi najam ili tuženici te dijelove koriste bez pravnog osnova, a sukladno tome potrebno je procijeniti savjesnost/nesavjesnost prilikom učinjenih ulaganja te osnovanost zahtjeva za naknadom za učinjena ulaganja.

18. Ovdje je za istaknuti da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 49. stavak 2. Zakona o naknadi koja propisuje da ako postoji razlika u vrijednosti nekretnine procijenjene u vrijeme donošenja prvostupanjskoga rješenja prema stanju nekretnine kakova bi ona bila u vrijeme oduzimanja, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja može zahtijevati od prijašnjega vlasnika da mu prizna suvlasništvo u omjeru njegovih ulaganja ili da mu isplati odgovarajuću novčanu naknadu u omjeru tih ulaganja u skladu s propisima o stvarnim pravima, odnosno obveznim odnosima. Naime, navedena odredba bi se odnosila na pravo Općine [adresa], kao nositelja prava korištenja i raspolaganja, da potražuje od vlasnika kojemu je nekretnina vraćena učinjena ulaganja u nekretninu.

19. Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud, i u pogledu protutužbe, nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koji je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članak 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a pa je žalbu tužitelja trebalo je prihvatiti kao osnovanu.

20. Slijedom svega navedenog, prvostupanjsku je presudu bilo potrebno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članaka 370. ZPP-a. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

21. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić