REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-683/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3205475351 od dana 27. rujna 2005., sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kao kreditora, i BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor"

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 206,31 EUR sa zateznom kamatom od 25. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 206,31 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 376,94 EUR sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 916,74 EUR sa zateznom kamatom od 10. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u bitnom navodeći da je BĆ kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 27. rujna 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205475351 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 46.659,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s rokom otplate od 15 godina. Ističe da je člankom 2. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. S tim u vezi tužitelj tvrdi da je korisniku kredita 24. listopada 2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 206,31 EUR/1.554,45 kuna.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne, s čim u vezi je odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije il i u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, kao što je to slučaj s odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji se poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, koji obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Tako ističe da članak 2. Ugovora o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tužitelj ističe da korisniku kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja navedene odredbe Ugovora niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz članka 2. Ugovora o kreditu u iznosu od 206,31 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji iznos je umanjen iznos od 206,31 EUR od iznosa kredita.

1.3. Nadalje tužitelj navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 6. Ugovora o kreditu. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je tako prema tvrdnjama tužitelja kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika, čime je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba te je da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Smatra da je predmetni Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 206,31 EUR. Pri tome ističe kako tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknade i troškove, ne spominjući što točno iste obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga slijedom navedenog, tužitelj ističe da se po prirodi stvari o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati, a s obzirom je ista sadržana u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, pa tvrdi da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 24. listopada 2005. u iznosu od 206,31 EUR/1.554,45 kuna prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje upire na odredbu čl. 323. ZOO-a kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 206,31 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela sporne odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 206,31 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći u bitnome da utužena tražbina nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita budući se radi o tražbini strogo osobne naravi koja je neprenosiva te se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugoga pa da Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke.

2.2. Tuženik spori korisniku kredita status potrošača, a spori i da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te tvrdi da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je stoga ovaj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, kao i da je korisnika kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te u prilog tim tvrdnjama dostavlja i izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa, u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (primjerice savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na sve navedeno, tvrdi da je očito kako su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom da ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

2.3. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati znatnom pa da bi se imala smatrati slijedom toga nepoštenom/ništetnom.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 24. listopada 2005. te prigovara utuženom tijeku zateznih kamata navodeći u bitnome da bi eventualno tužitelj imao pravo na kamate od podnošenja tužbe.

3. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora ovaj sud je na pripremnom ročištu u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 206,31 EUR (rješenje s obrazloženjem na zapisniku s ročišta održanog 26. studenog 2025., list 223. do 224. spisa).

4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: sudska praksa (list 8. do 20., list 27. do 33., list 73. do 98., list 106. do 140., list 156. do 166., list 168. do 198., list 200. do 208. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima (list 21. do 26. spisa), potvrda o plaćenim naknadama od 29. siječnja 2025. (list 35. spisa), zahtjev za dostavu potvrda o uplatama ulaznih/izlaznih naknada (list 36. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 38. i 45. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 39. do 44. spisa), izjava svjedoka BĆ (list 46. do 48. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205475351 od 26. rujna 2005. (list 49. do 56. spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 99. do 100. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 101. spisa), proizvodi za domaće i strane fizičke osobe, financiranje/krediti (list 141. do 145. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 167. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 197. do 199. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka BĆ (iskaz na listu 241. spisa).

4.2. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se provede dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, kao i od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205475351 od 27. rujna 2005. sklopljenog između korisnika kredita BĆ i tuženika kao kreditora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor te isplata iznosa od 206,31 EUR sa zateznom kamatom s osnove naknade plaćene temeljem tako ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita BĆ sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205475351 od 27. rujna 2005., nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji dana 15. lipnja 2023. te nije sporno da je 24. listopada 2005. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.554,45 kuna/206,31 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik tvrdi da predmetno potraživanje nije moglo biti predmet cesije, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara, a sporan je i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj (list 49. do 56. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita BĆ i tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 46.659,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, sa namjenom kupnje stana (članak 6. predmetnog Ugovora o kreditu).

10. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, između ostalog, korisnik kredita obvezao se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

11. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je 24. listopada 2005. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 206,31 EUR, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva.

12.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije tužitelja, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (članak 84. stavak 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz članka 2., u vezi s člankom 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

13. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen s namjenom kupnje stana (članak 6. Ugovora o kreditu), a i iz iskaza svjedoka BĆ (korisnika kredita) također proizlazi da je predmetni kredit bio namjenski, a da je namjena kredita bila kupnja nekretnine u Zagrebu na adresi [adresa], koja je kupljena u privatne svrhe radi stanovanja te nikada nije korištena u bilo kakve gospodarske svrhe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, posebice sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iz iskaza navedenog svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

14. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke te da odredbe Ugovora nisu bile pojedinačno pregovarane, a da je on kao korisnik kredita mogao prihvatiti ugovor ili ne. Iz iskaza proizlazi i da svjedok jednako tako nije mogao pregovarati niti utjecati na odredbu kojom se obvezao platiti naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor pri čemu mu nitko nije objasnio o kojim se uopće naknadama i troškovima radi niti mu je objasnio što u sebi te naknade i troškovi sadrže.

15. Iz navedenog iskaza proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi konkretne sporne odredbe Ugovora kojom se obvezao platiti naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o naknadama i troškovima, odnosno što sve točno uključuju i na koji se način se utvrđuje njihova visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čanka 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknada i troškova nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada i troškovi utvrđuju i što konkretno predstavljaju.

16.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (stavak 4.).

16.2. Odredbom čl. 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.3. Odredbom čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi kojom se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove te visini istih. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora . Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora te iz iskaza svjedoka, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade i troškova, nego samo način njezina izračuna, odnosno da će se sve naknade i troškovi platiti u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade i troškove radi, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezao platiti naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovnima koje obavlja Kreditor temeljem odredbe članka 81., u vezi s člankom 83. i člankom 87. ZZP- a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 206,31 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći pa je i istaknuti prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

24.1. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade i troškova ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji niti o kojim se troškovima radi, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je nesporno korisniku kredita 27. rujna 2005. naplaćena naknada u iznosu od 206,31 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od dana nakon pa do isplate (članak 2. ZPP-a), slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).

25. Stopa zatezne kamate određena je na temelju članka 29. stavak 2. ZOO-a propisana za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025), dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 237. do 238. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 26. studenog 2025. u iznosu od 206,31 EUR, točka 3. obrazloženja) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 10. travnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 5. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 6,25 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 376,94 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

26.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

27.1. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 25 bodova. Nadalje, zahtjev za naknadu troška odbijen je u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu. Tužitelj je na ime troškova navedenih sudskih pristojbi zahtijevao ukupni iznos od 106,18 EUR. Kako je to navedeno u točki 26.2. obrazloženja, tužitelj je prilikom podnošenja tužbe platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, u kojem iznosu mu je taj trošak i priznat. S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 13,27 EUR, međutim, odredbom članka 7. stavak 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, u kojem iznosu mu je taj trošak i priznat, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 6,63 EUR). Stoga je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan u odnosu na preostali ukupno zatraženi iznos na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu, odnosno za iznos od 72,99 EUR.

27.2. Slijedom svega prethodno navedenog u točki 27.1. obrazloženja, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 916,74 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).

Žalba se podnosi putem ovog suda.