Poslovni broj: Us I-2840/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2) DD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, OIB: 40781519492, Split, Domovinskog rata 2, radi povrata komunalnog doprinosa, nakon javne i usmene rasprave zaključene 4. ožujka 2026. u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja pod 1) i 2) i tuženika, objavljene 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, Klasa: UP/II 363-03/25-0003/0049, Urbroj: 2181/1-10/03-25-0002 od 13. listopada 2025., da se njihova žalba podnesena protiv prvostupanjskog rješenja uvaži, da se poništi rješenje Grada Splita, Upravnog odjela za komunalne poslove, Klasa: UP/I-415-04/23-19/0000147, Urbroj: 2181/01-11/1-25- 8 od 11. srpnja 2025. te da sud meritorno riješi upravnu stvar na način što će naložiti tuženiku da u roku od 30 dana od dana primitka presude utvrdi nastup porezne zastare i naloži povrat neosnovano uplaćenih sredstava tužiteljici pod 2) u iznosu od 18.414,84 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana uplate, odnosno prvostupanjskom tijelu da sukladno članku 19. stavak 2. točka 1. i 2., u svezi sa člankom 20. stavak 2. Općeg poreznog zakona i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obavi povrat navedenog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. ožujka 2024. pa do isplate, uplatom u korist računa tužiteljice pod 2) broj [broj bankovnog računa] otvorenog kod Imex banke d.d., podredno kojom će sud poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet mu vratiti na ponovno odlučivanje.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 21. studenog 2025. protiv rješenja tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, Klasa: UP/II 363-03/25-0003/0049, Urbroj: 2181/1-10/03-25-0002 od 13. listopada 2025., tužitelji u bitnom najprije reproduciraju izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, nakon čega navode kako tužbu podnose zbog bitnih povreda odredaba Zakona o općem upravnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pobijanim rješenjima tuženik i prvostupanjsko tijelo grubo su povrijedili odredbe o povratu neosnovano uplaćenog, budući je rješenje o ovrsi komunalnog doprinosa od 16. ožujka 2023. poništeno kao nezakonito, čime je uklonjena sama pravna osnova za naplatu predmetnog potraživanja. Poništenje nije samo formalne prirode, već je supstancijalno, jer je upravo to rješenje predstavljalo temelj za prisilnu naplatu. Bez valjanog rješenja o ovrsi, tuženik nije imao pravni osnov zadržati naplaćena sredstva, te je nastala obveza povrata neosnovano plaćenog sukladno čl. 21. st. 2. OPZ-a. Nadalje, tužiteljica pod 2) nije bila obveznik predmetnog rješenja o ovrsi. U rješenju o komunalnom doprinosu od 5. svibnja 2017. (Klasa: UP/I- 361-01/15-01/002110) i u rješenju o ovrsi od 16. ožujka 2023. obveznik je isključivo tužitelj pod 1). Njezina uplata od 23. ožujka 2023. u iznosu od 18.414,84 EUR izvršena je pod pritiskom nezakonite ovrhe te bez znanja, suglasnosti i pristanka ovršenika koji je u to vrijeme bio na službenom putu, što čini uplatu neosnovanom i podložnom povratu. Tuženik u osporenom rješenju tvrdi da poništenje ovrhe nije relevantno jer su sredstva navodno uplaćena dobrovoljno. Međutim, ovo tumačenje je pogrešno, jer je uplata izvršena samo i isključivo zbog nezakonito donesenog rješenja o ovrsi, a poništenje ima retroaktivan učinak, uklanjajući osnovu naplate. Ovo krši načela zaštite prava stranke i materijalne istine iz ZUP-a. Iz spisa jasno proizlazi da je poništeno rješenje o ovrsi komunalnog doprinosa od 16. ožujka 2023. kao nezakonito, te je za Grad Split nastala obveza povrata neosnovano plaćenog DD. Dakle, ZD je bio označen kao obveznik uplate, a ne DD, te da se Grad Split neosnovano pokušava naplatiti po rješenju o komunalnom doprinosu (Klasa: UP/I-361- 01/15-01/002110) od 5. svibnja 2017. po kojem obveznik nije bila DD već ZD, pritom navodeći kako je poništavanje predmetnog rješenja došlo iz formalnih razloga, iako je evidentno da je riječ o poništavanju rješenja koje je ključno budući da je upravo ono bilo osnova za prisilnu naplatu predmetnog potraživanja. Pored gore navedenog, tužitelji ističu kako je došlo do nastupa zastare potraživanja prema rješenju o komunalnom doprinosu od 5. svibnja 2017. Tuženik je bio dužan utvrditi nastup porezne zastare po službenoj dužnosti, sukladno čl. 109. OPZ-a i obustaviti postupak, te otpisati dug i obaviti povrat uplaćenog. Međutim, tuženik i prvostupanjsko tijelo nisu postupili u skladu s tim, što predstavlja bitnu povredu materijalnog prava i postupovnih odredaba. Nadalje, tuženik je pogrešno utvrdio da bi obveza plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa dospjela 25. siječnja 2020., tj. danom kad je drugostupanjsko tijelo odbilo žalbu protiv rješenja Grad Splita kojim je odbačena žalba tužitelja ZD protiv osporenog poreznog rješenja od 5. svibnja 2017. kao nepravodobna, pa je evidentno da je prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo odlučne činjenice, te pogrešno primijenilo zakon. Naime, obveza je prema čl. 112. u svezi sa čl. 133. st. 2. ZUP-a dospjela dostavom prvostupanjskog rješenja, pa zastara očito nije počela teći 25. siječnja 2020. kako to utvrđuje tuženik. Ovo je ključna pogreška u utvrđivanju činjeničnog stanja, a pored toga tuženik nije uzeo u obzir da se institut porezne zastare razlikuje od obvezno pravne zastare, gdje tijela moraju po službenoj dužnosti utvrditi nastup zastare i otpisati dug, čak i ako ovrha je pokrenuta ranije, ako je zastara nastupila do završetka postupka. Tužiteljica DD je uplatila iznos od 18.414,84 EUR, no zbog nastupa zastare koja je u međuvremenu nastupila, ima pravo na povrat uplaćenog s kamatama. Člankom 109. OPZ-a navodi se kako je porezno tijelo dužno po službenoj dužnosti ispitati nastup zastare, utvrditi ga rješenjem, obustaviti postupak i otpisati dug. Stoga rješenje o utvrđivanju ili naplati porezne obveze, kamata i troškova ovrhe doneseno nakon nastupa zastare je nezakonito, a čl. 108. st. 8. OPZ-a jasno propisuje da ako porezni obveznik podmiri poreznu obvezu nakon nastupa zastare, ima pravo na povrat plaćenog poreza i pravo na kamate od dana podnošenja zahtjeva, osim u slučaju uplata koje se odnose na carinu. Već iz navedenog proizlazi da tuženik nije postupio u skladu sa čl. 109. OPZ-a, jer je prema toj odredbi, porezno tijelo dužno ispitati nastup zastare po službenoj dužnosti, utvrditi ga rješenjem, obustaviti postupak i otpisati dug, a ako to ne učini prvostupanjsko tijelo, dužno je drugostupanjsko tijelo donijeti rješenje o nastupu zastare u žalbenom postupku. Međutim, u konkretnom slučaju, niti je prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo postupilo na način iz čl. 109. OPZ-a, niti u spisu postoji bilo kakav dokaz da se postupalo po navedenoj odredbi, pa je već na taj način tužiteljima bila onemogućena zaštita prava od zastare naplate i pravo na povrat uplaćenog, a posebno ako se uzme u obzir činjenica da je u međuvremenu otpao osnov naplate (poništeno rješenje o ovrsi). Rješenja ne sadrže valjana obrazloženja, razloge niti dokaze o utvrđivanju zastare, što predstavlja bitnu povredu ZUP-a (čl. 41. načelo materijalne istine i zaštite prava stranke). Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno, jer se ignorira nastup zastare, poništenje rješenja o ovrsi i položaj DD kao neobveznika. Obrazloženja pobijanih rješenja nisu utemeljena, ne navode odlučne činjenice ni dokaze, te krše načela ocjene dokaza i sudjelovanja u postupku. Ovo dovodi do nezakonitosti rješenja, kako je potvrđeno u navedenoj sudskoj praksi. Pobijanim rješenjima tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno su primijenili i tumačili mjerodavne odredbe čl. 108. i 109. OPZ-a u konkretnom slučaju, te zbog pogrešne primjene i tumačenja propisa grubo povrijedili odredbe o poreznoj zastari, dospijeću obveze i povratu neosnovano uplaćenog na štetu stranke, i to na način upravo suprotan zakonu. Tuženik u osporenom rješenju se ni u jednom trenutku ne osvrće na isticanje prigovora zastare. Uvidom u pobijana rješenja proizlazi da tijela nisu niti ispitala je li nastupila zastara, ako je kada je nastupila, niti su uz rješenja dostavila dokaz o gašenju duga nastupom zastare. Štoviše, prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu uzeli u obzir da porezna zastara gasi dug, za razliku od obvezno pravne gdje obveza postaje naturalna, pa je iz navedenog očito da naplata komunalnog doprinosa nije izvršena na zakonom propisani način, što istu čini neurednom, a rješenja kojima su prijedlozi tužitelja odbijeni na zakonu neutemeljena i neosnovana. Osporena rješenja čije poništenje se ovom tužbom traži ne samo da uopće ne sadrže razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, nego uopće ne sadrže podatak o tome koji dokazi su izvedeni, na temelju kojih dokaza je utvrđeno da zastara je ili nije nastupila, je li dobrovoljno izvršena uplata, kao i je li po službenoj dužnosti ispitano gašenje obveze nastupom zastare i pravo na povrat uplaćenog. S obzirom da citirano rješenje nije u skladu sa člankom 109. OPZ-a, a niti osporena rješenja sadrže gore navedene razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost, to je očito da je u konkretnom slučaju neosnivanim tumačenjem povrijeđeno pravo stranke na zaštitu od zastare, pravo na povrat uplaćenog, kao i pravo na sudjelovanje u postupku, odnosno da osporena rješenja ne sadrže valjana obrazloženja i razloge obrazloženja. Dispozitiv rješenja mora biti takav da se iz njega odmah može vidjeti kako je stvar riješena i u tom pogledu on ne smije izazivati nikakvu nejasnoću, a upravo se iz njega u pobijanom prvostupanjskom rješenju ne vidi na koji način je upravno tijelo utvrdilo da bi DD dobrovoljno izvršila uplatu, da zastara nije nastupila, odnosno da pobijano rješenje tužiteljima nije dovelo do gašenja duga i prava na povrat, te kako je stvar uopće riješena. Obrazloženje rješenja ima svoja dva cilja: kao prvo ono stranci objašnjava zbog kojih je razloga njezina stvar riješena onako kako je određeno dispozitivom i zato obrazloženje treba biti činjenično i pravno utemeljeno i uvjerljivo, tako da iz njega jasno proizlazi kako rješenje koje je sadržano u dispozitivu nije dano samo uporabom vlasti nadležnog tijela već ono zaista proizlazi iz primjene zakona na utvrđeno činjenično stanje; i kao drugo obrazloženjem se daje mogućnost stranci, višem tijelu i sudu, ako dođe do upravnog spora, kontrole pravilnosti rješenja. Jedno od osnovnih načela upravnog postupka je da rješenje doneseno u upravnom postupku mora biti obrazloženo, naročito kad se prijedlog stranke odbija odnosno odbacuje. I samo se po sebi razumije da obrazloženje pored ostalog treba sadržavati i potrebito objašnjenje o tome na koji su način i na osnovu kojih dokaza utvrđene činjenice koje su od važnosti za rješavanje odnosne stvari. Budući pobijano prvostupanjsko rješenje u svojem obrazloženju ne sadrži sve one podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ono nema neophodnu pretpostavku za ispitivanje po žalbi te ga stoga treba poništiti. S obzirom da u konkretnom slučaju upravna tijela u pobijanim rješenjima nisu navela na koji način i korištenjem kojeg dokaza su utvrdila da zastara nije nastupila, a iz dokaza koji prileže spisu-stručnog komentara upravo suprotno proizlazi da zastara gasi dug po službenoj dužnosti i omogućuje povrat, to i pobijana rješenja imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, nepotpuna i neutemeljena. Ovo tim prije što niti prvostupanjsko, a niti drugostupanjsko rješenje nisu sadržavala sve obvezne sastojke koje po OPZ-u moraju sadržavati, čime su upravna tijela počinila bitnu povredu odredaba ZUP-a na štetu tužitelja, u prvom redu načela traženja materijalne istine, načela zaštite prava stranke i načela ocjene dokaza, te pravo stranke na zaštitu od zastare, pravo na povrat uplaćenog, kao i pravo na sudjelovanje u postupku. Dapače, tuženik i prvostupanjsko tijelo su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer nisu pravilno i potpuno utvrdili niti jednu odlučnu činjenicu propisanu čl. 109. OPZ-a iz koje bi proizlazilo je li zastara nastupila ili ne, pa je činjenično stanje osporenim rješenjima očito pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pogrešna primjena materijalnog prava sastoji se u tome što upravno tijelo u konkretnom slučaju nije primijenilo materijalne odredbe OPZ-a o poreznoj zastari, gašenju duga po službenoj dužnosti i povratu naplaćenih sredstava od neobveznika, na temelju kojih je na nedvojben način i s izvjesnošću trebalo utvrditi činjenicu je li nastupila zastara, činjenicu kada je obveza ugašena i tko je i na koji način propustio otpis i povrat, pa kako upravno tijelo u konkretnom slučaju uopće nije utvrđivalo niti utvrdilo navedene odlučne činjenice, te zanemarivanje činjenice da je otpao osnov naplate, to je očito pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdili relevantne činjenice čime su počinili bitnu povredu postupovnih odredaba, odnosno na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pogrešan zaključak o biti stvari. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlažu sudu donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci ove presude, a ujedno predlažu i da sud naloži tuženiku naknaditi im trošak spora.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja. Tužitelji u tužbi ponavljaju žalbene navode o kojima se tuženik detaljno očitovao u osporenom rješenju i pogrešno navode kako je rješenje o ovrsi poništeno čime da je uklonjena pravna osnova za naplatu predmetnog potraživanja. Naime, pravni osnov za naplatu komunalnog doprinosa je pravomoćno rješenje od 5. svibnja 2017., a ne rješenje o ovrsi kako to navode tužitelji. U odnosu na tužbeni navod da tužiteljica DD nije bila obveznica plaćanja komunalnog doprinosa ističe se kako je ista dobrovoljno sa svog računa izvršila obvezu po rješenju od 5. svibnja 2017. u ime svog supruga, ovdje tužitelja, pa je i ona skupa sa suprugom podnijela zahtjev za povratom uplaćenih sredstava komunalnog doprinosa. Dakle, u konkretnom slučaju odlučuje se o zahtjevu za povratom uplaćenih sredstava komunalnog doprinosa koji su podnijeli tužitelji. U svezi zastare naplate komunalnog doprinosa ističe se da je komunalni doprinos novčano javno davanje koje se plaća za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te se na pitanje zastare navedenog javnog davanja primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine", broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22 i 152/24, u daljnjem tekstu: OPZ-a) o zastari jer se odredbe navedenog zakona propisane za poreze na odgovarajući način primjenjuju i na druga javna davanja među koja spada i komunalni doprinos. U konkretnom slučaju nije sporno da je rješenje o komunalnom doprinosu od 5. svibnja 2017. postalo izvršno 9. siječnja 2020., a da je sukladno odredbi članka 108. stavak 1. OPZ-a pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijevaju za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istog članka OPZ-a propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela. Slijedom navedenog proizlazi da je sukladno odredbi članka 108. stavak 4. OPZ-a zastara prava na naplatu komunalnog doprinosa počela teći 1. siječnja 2021., što znači da do trenutka izvršene uplate (23. ožujka 2023.) nije protekao šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ a za naplatu te obveze. Stoga, u konkretnom slučaju ne može se primijeniti odredba članka 108. stavak 8. OPZ-a na koju se pozivaju tužitelji. Slijedom iznijetog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 4. ožujka 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili tužitelji pod 1) i 2), dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Grada Splita, Upravnog odjela za komunalne poslove, Klasa: UP/I-415-04/23-19/0000147, Urbroj: 2181/01-11/1-25-8 od 11. srpnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za povrat sredstava uplaćenog komunalnog doprinosa za nezakonito izgrađenu stambenu zgradu i zgradu-garažu u Splitu na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbu čl. 127. Općeg poreznog zakona („Narodne novine", broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22 i 152/24).

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu, Klasa: UP/II 363-03/25-0003/0049, Urbroj: 2181/1-10/03-25-0002 od 13. listopada 2025., odbijena je žalba tužitelja iz ovog spora izjavljena protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo prvostupanjsko tijelo u svom rješenju, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim ostvaruju li u konkretnom slučaju tužitelji pravo na povrat sredstava uplaćenog komunalnog doprinosa za nezakonito izgrađenu stambenu zgradu i zgradu-garažu u Splitu na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara naplate komunalnog doprinosa, odnosno je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i u svezi s tim je li pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

11.Odredbom članka 140. st. 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine", broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22 i 152/24) propisano je da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, a stavkom 2. istog članka da ovršne isprave iz stavka 1. ovoga članka jesu: 1. rješenje o utvrđivanju poreza, 2. obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, 3. jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina, 4. druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava, 5. rješenje o ovrsi, 6. upravni ugovor i porezna nagodba.

Odredbom članka 108. st. 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine", broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22 i 152/24) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a stavkom 4. istog članka da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke da se tužiteljima prizna pravo na povrat sredstava uplaćenog komunalnog doprinosa za nezakonito izgrađenu stambenu zgradu i zgradu-garažu u Splitu na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nadalje nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi da je rješenjem Grada Splita, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu, KLASA: UP/I-361-01/15-01/002110, URBROJ: 2181/01-11-03/20-17-02 od **.**.2017. ZD, ovdje tužitelj pod 1), utvrđen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa za nezakonito izgrađenu stambenu zgradu i zgradu-garažu na kat. čest. zem [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u iznosu od 16.045,19 EUR, kao i da on kao obveznik plaćanja navedenog iznosa u ostavljenom roku isti nije podmirio, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti donijelo rješenje o ovrsi Klasa: UP/I-415- 04/23-19/0000147, Urbroj: 2181/01-11/1-23-1 od 16. ožujka 2023., kojim pak rješenjem se nalaže ovršeniku da podmiri dospjeli dug komunalnog doprinosa, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a što ukupno iznosi 18.414,84 EUR. Nadalje, iz spisa je razvidno da je tuženik postupajući po žalbi tužitelja pod 1) svojim rješenjem Klasa: UP/II 363-03/25-0003/0029, Urbroj: 2181/1-10/03-25-0002 od 22. svibnja 2023. poništio citirano prvostupanjsko rješenje o ovrsi od 16. ožujka 2023. i predmet vratio tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje, nakon čega je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje Klasa: UP/I-415-04/23-19/147, Urbroj: 2181-1- 09/2/2-23-4 od 2. lipnja 2023. kojim se obustavlja ovršni postupak protiv ZD u ovršnom predmetu Klasa: UP/I-415-04/23-19/147, Urbroj: 2181/01-11/1-23- 1 od 16. ožujka 2023., to iz razloga što je utvrđeno kako je u međuvremenu podmireno predmetno dugovanje komunalnog doprinosa i to dana 23. ožujka 2023. Nadalje, iz upravnog spisa proizlazi da su tužitelji iz ovog spora 30. listopada 2024. prvostupanjskom tijelu podnijeli zahtjev za povratom komunalnog doprinosa, koji zahtjev je odbijen prvostupanjskim rješenjem od 11. srpnja 2025., protiv kojeg rješenja su tužitelji podnijeli žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje su tužitelji pokrenuli predmetni upravni spor.

14.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelji ističu kako iz razloga što je rješenje o ovrsi poništeno, da je time uklonjena pravna osnova za naplatu komunalnog doprinosa, pa kako je isti plaćen, oni da ostvaruju pravo na povrat komunalnog doprinosa, a što ujedno predstavlja prvo sporno pitanje u ovom sporu, za kazati je kako su ovakvi navodi u cijelosti neosnovani.

15.S prethodnim u vezi, najprije je za kazati kako uopće nije sporno da je prvostupanjskim rješenjem o ovrsi Klasa: UP/I-415-04/23-19/0000147, Urbroj: 2181/01-11/1-23-1 od 16. ožujka 2023., naloženo tužitelju pod 1) kao ovršeniku da podmiri dospjeli dug komunalnog doprinosa, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a što ukupno iznosi 18.414,84 EUR, kao i da je on protiv tog rješenja izjavio žalbu, nakon čega je tuženik svojim rješenjem Klasa: UP/II 363-03/25-0003/0029, Urbroj: 2181/1-10/03-25-0002 od 22. svibnja 2023. poništio to rješenje i predmet vratio tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje, te da je potom prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje Klasa: UP/I-415-04/23-19/147, Urbroj: 2181-1-09/2/2-23-4 od 2. lipnja 2023. kojim se obustavlja ovršni postupak protiv ZD, to iz razloga što je utvrđeno kako je u međuvremenu podmireno predmetno dugovanje komunalnog doprinosa i to dana 23. ožujka 2023., a kojeg je u ime tužitelja pod 1) podmirila tužiteljica pod 2) iz ovog spora.

16.Međutim, za predmetnu upravnu stvar od ključne je važnosti činjenica što pravni osnov plaćanja komunalnog doprinosa ne predstavlja rješenje o ovrsi Klasa:

UP/I-415-04/23-19/0000147, Urbroj: 2181/01-11/1-23-1 od 16. ožujka 2023., koje je tuženik poništio svojim rješenjem Klasa: UP/II 363-03/25-0003/0029, Urbroj: 2181/1- 10/03-25-0002 od 22. svibnja 2023., a kako to pogrešno tvrde tužitelji, već pravni osnov plaćanja komunalnog doprinosa predstavlja isključivo rješenje Grada Splita, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu, Klasa: UP/I-361- 01/15-01/002110, Urbroj: 2181/01-11-03/20-17-02 od 5. svibnja 2017. kojim je upravo tužitelj pod 1) iz ovog spora ZD, utvrđen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa za nezakonito izgrađenu stambenu zgradu i zgradu-garažu na kat. čest. zem [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u iznosu od 16.045,19 EUR, koje rješenje je egzistentno i koje je postalo izvršno 9. siječnja 2020.

17.Stoga, time što je tuženik svojim rješenjem Klasa: UP/II 363-03/25- 0003/0029, Urbroj: 2181/1-10/03-25-0002 od 22. svibnja 2023. poništio prvostupanjsko rješenje o ovrsi Klasa: UP/I-415-04/23-19/0000147, Urbroj: 2181/01- 11/1-23-1 od 16. ožujka 2023. nije prestala obveza plaćanja komunalnog doprinosa koja je obvezniku utvrđena prvostupanjskim rješenjem Klasa: UP/I-361-01/15- 01/002110, Urbroj: 2181/01-11-03/20-17-02 od 5. svibnja 2017., a koje je postalo izvršno 9. siječnja 2020., već navedena okolnost da je citirano rješenje o ovrsi poništeno samo znači da se nije mogla provoditi ovrha na temelju tog rješenja, koja u konkretnom slučaju nije ni provedena s obzirom da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je u međuvremenu podmireno predmetno dugovanje komunalnog doprinosa i to dana 23. ožujka 2023., a kojeg je u ime tužitelja pod 1) podmirila tužiteljica pod 2) iz ovog spora, zbog čega je to tijelo i donijelo svoje rješenje Klasa: UP/I-415-04/23-19/147, Urbroj: 2181-1-09/2/2-23-4 od 2. lipnja 2023. kojim se obustavlja ovršni postupak, što znači da nije bilo ni potrebe donositi novo rješenje o ovrsi pa je iz tog razloga i obustavljen ovršni postupak.

18.Ujedno, vezano za tužbene navode tužitelja u kojima ističu da tužiteljica pod 2) DD nije bila obveznica plaćanja komunalnog doprinosa, za kazati je kako je točno da je rješenjem prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I-361-01/15-01/002110, Urbroj: 2181/01-11-03/20-17-02 od 5. svibnja 2017. upravo tužitelj pod 1) iz ovog spora ZD, utvrđen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa, no iz podataka upravnog spisa nedvojbeno proizlazi da je DD, inače supruga ZD i tužiteljica pod 2) u ovom sporu u ime svog supruga dobrovoljno sa svog računa izvršila obvezu plaćanja po citiranom rješenju od 5. svibnja 2017., pa kod stanja stvari da je dotična izvršila uplatu predmetnog iznosa, ona je zajedno sa utvrđenim obveznikom plaćanja podnijela zahtjev prvostupanjskom tijelu za povratom komunalnog doprinosa, koje tijelo joj je priznalo stranački legitimitet, kao i tuženik, slijedom čega kako su upravna tijela dotičnoj priznala stranački legitimitet kao osobi koja je u ime svog supruga platila dugovani iznos, to joj je i ovaj sud priznao stranačku legitimaciju, zbog čega nije odbacio njezinu tužbu, već je o istoj meritorno raspravio te i u odnosu na nju donio meritornu presudu.

19.Vezano za tužbene navode u kojima tužitelji tvrde kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara naplate komunalnog doprinosa, pa da je to razlog zbog kojeg su oni trebali ostvariti pravo na povrat komunalnog doprinosa, a što predstavlja drugo prijeporno pitanje u ovom sporu, za navesti je kako su i ovakvi prigovori u cijelosti neutemeljeni.

20.Naime, u svezi prethodnog najprije je za navesti kako je komunalni doprinos novčano javno davanje koje se plaća za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture te se na pitanje zastare navedenog javnog davanja primjenjuju naprijed citirane odredbe Općeg poreznog zakona o zastari s obzirom da se odredbe ovog Zakona propisane za poreze na odgovarajući način primjenjuju i na druga javna davanja, između ostalih i na komunalni doprinos. Stoga, kako u predmetnoj upravnoj stvari nije prijeporno da je rješenje o komunalnom doprinosu Klasa: UP/I-361-01/15-01/002110, Urbroj: 2181/01-11-03/20-17-02 od 5. svibnja 2017., kojim je tužitelj pod 1) iz ovog spora utvrđen obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa postalo izvršno 9. siječnja 2020., imajući u vidu da je odredbom članka 108. stavak 1. OPZ-a propisano da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijevaju za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 4. istog članka propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela, kod stanja stvari da je rješenje o komunalnom doprinosu postalo izvršno 9. siječnja 2020., to pak znači da je u smislu odredbe članka 108. stavak 4. OPZ-a zastara prava na naplatu komunalnog doprinosa počela teći s danom 1. siječnja 2021., pa kod nedvojbene činjenice i to da je uplata komunalnog doprinosa izvršena dana 23. ožujka 2023., to je potpuno jasno da u konkretnom slučaju nije protekao šestogodišnji rok propisan odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a za naplatu predmetne obveze, slijedom čega je nedvojbeno da u ovoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe članka 108. stavak 8. OPZ-a na koju se neosnovano pozivaju tužitelji.

21.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, s tim da nije došlo ni do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka kakva u vidu imaju mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), pa tako niti onih koje tužitelji neosnovano problematiziraju u tužbi, a isto tako niti obrazloženja osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela nisu u suprotnosti s mjerodavnom odredbom čl. 98. st. 5. istog Zakona kao što to paušalno tvrde tužitelji, pa s obzirom da tužitelji u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

22.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 10. ožujka 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljima pod 1) i 2) ZD i DD, oboje iz [adresa], uz zapisnik od 4. ožujka 2026. i zapisnik o objavi,

- tuženiku Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, Split, Domovinskog rata 2, uz zapisnik od 4. ožujka 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.