Poslovni broj: Us I-2867/2025-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenici Kristini Šain Reljanović, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, OIB: 83358955356, Zagreb, Donje Svetice 38/5, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada, nakon javne i usmene rasprave zaključene 4. ožujka 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 10. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/25-04/19, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-02 od 10. listopada 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 25. studenog 2025. protiv rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/25-04/19, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-02 od 10. listopada 2025., te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 25. veljače 2026., tužiteljica u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističe kako je navedeni akt nezakonit jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Agencija za znanost i visoko obrazovanje trebala je izdati pozitivno mišljenje u postupku koji je pokrenut po zahtjevu tužiteljice za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije, odnosno prigovor tužiteljice trebao se prihvatiti kao osnovan. Naime, tužiteljica je magistra prava koja se tijekom i po završetku pravnog studija usavršavala na raznim europskim sveučilištima te je, između ostalog, upisala i poslijediplomski LL.M. program u Njemačkoj na LMU München, koji je uspješno završila. Priznanje inozemne kvalifikacije joj je nužno radi točnog tumačenja diplome u profesionalnom kontekstu, posebice vezano uz vrednovanje dodataka za završene poslijediplomske / specijalističke studije prema važećim pravilnicima u javnim ustanovama. Stoga, ovakvim postupanjem tuženika tužiteljici nastaje i izgubljena dobit s obzirom da joj nije priznata kvalifikacija koja joj po zakonu i pripada, a posljedično joj se ne može isplatiti ni dodatak na plaću koji joj pripada. Tužiteljica smatra kako rješenje tuženika, kao ni samo mišljenje, ne sadrže dostatna, valjana i zakonita rješenja koji bi se odnosili na razinu, obujam, profil i kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj - na način na koji je to predvidio zakonodavac u članku 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija. U dosadašnjem postupku, tuženik je u potpunosti zanemario činjenice i priložene dokaze da je LL.M. program u Njemačkoj na LMU München jasno definiran kao „Aufbaustudium“, odnosno poslijediplomski program koji se upisuje isključivo nakon završenog pravnog studija (u Njemačkoj je to nakon završenog Erstes Staatsexamen ili ekvivalent). Istovremeno, LL.M. program je međunarodno priznat kao postgraduate master qualification, dakle sveučilišni program druge razine (EQF razina 7, QF-EHEA second cycle). Iako HKO svrstava sve master kvalifikacije u razinu 7.1.sv, nužno je razlikovati integrirane/diplomske sveučilišne studije u RH (npr. mag. iur.) od poslijediplomskih sveučilišnih programa kao što je LL.M., koji predstavlja dodatnu akademsku kvalifikaciju, koja se može steći isključivo nakon završenog pravnog studija, a što tuženik sustavno zanemaruje. Dakle, jasno je da je tužiteljičina diploma Magister legum (LL.M.) stečena na LMU München poslijediplomska sveučilišna kvalifikacija (postgraduate university programme), razine 7.1.sv HKO, EQF 7 i QF- EHEA second cycle. Drugim riječima, u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije bilo je potrebno uzeti u obzir stupanj postignutih znanja, vještina i kompetencija, a u predmetnom rješenju ničim nije dostatno obrazloženo zašto LL.M. program nije uzet u obzir kao sveučilišni program druge razine (EQF razina 7, QF-EHEA second cycle), a posebno kad se uzme u obzir činjenica da se titula LL.M. prava u Republici Hrvatskoj može steći isključivo nakon završetka integriranog preddiplomskog i diplomskog pravnog studija u trajanju od pet godina, a u Njemačkoj je to program koji se zove: „Aufbaustudium“, odnosno program koji se može upisati tek nakon završenog pravnog studija. Stoga, jasno je da je LL.M. poslijediplomska kvalifikacija koja se nadovezuje na već stečenu diplomu magistre prava (mag.iur) te se ista i prema ustaljenoj sudskoj praksi priznaje kao poslijediplomska kvalifikacija. Tuženik je u potpunosti zanemario dokaze na koje se tužiteljica pozvala u prigovoru, a koji se opreza radi, zajedno s verzijom na hrvatskom jeziku dostavljaju kao prilog uz tužbu, iako su podaci o tim kvalifikacijama transparentni i javno dostupni, a u njima je jasno da se ne radi o diplomskom, već o poslijediplomskom programu, što tuženik nije uzeo u obzir. Upravni postupak proveden je protivno odredbama članka 3. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, posebno u pogledu nedopuštenosti diskriminacije, potrebne transparentnosti te dosljednosti u primjeni kriterija u provođenju postupka priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije. Nadalje, na stranici 4. obrazloženja pobijanog rješenja tuženik je u cijelosti pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je naveo sljedeće: „u dijelu koji se odnosi na obujam inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da inozemna obrazovna kvalifikacija u Mađarskoj kao zemlji stjecanja, čini jednogodišnji program“. Citirani dio obrazloženja je u potpunosti pogrešan, budući da je tužiteljica studirala u Njemačkoj, a ne u Mađarskoj, iz čega proizlazi da je cijelo rješenje obrazloženo paušalno, arbitrarno te je u cijelosti nezakonito. Svi navedeni propusti tuženika prilikom obrazlaganja činjeničnog stanja u upravnom postupku dovode u sumnju njegovo poznavanje i razumijevanje konkretnog predmeta. Slijedom navedenoga, pobijano rješenje nije zakonito niti je potpuno ni valjano obrazloženo budući da su u potpunosti zanemareni navodi tužiteljice koje je potkrijepila i dokazima da se radi upravo o poslijediplomskom studiju, (postgraduate university programme), razine 7.1.sv HKO, EQF 7 i QF-EHEA second cycle. Iz svega navedenoga proizlazi da je tuženik pobijanim rješenjem povrijedio zakon na štetu tužiteljice, slijedom čega tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku da joj naknadi trošak spora.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom osporio sve tužbene navode tužiteljice pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
3.U sporu je održana rasprava 4. ožujka 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupila opunomoćenica tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.
4.Sud je odbio prijedlog tuženika iz podneska od 5. veljače 2026. za odgodom zakazane rasprave, to stoga što razlozi na kojima je tuženik utemeljio predmetni prijedlog za odgodom rasprave sukladno ustaljenoj i dugogodišnjoj sudskoj praksi ne predstavljaju objektivne razloge zbog kojih bi se rasprava trebala odgoditi, zbog čega se takav prijedlog ukazao neosnovanim, slijedom čega je odbijen, ovo tim prije što se tom prijedlogu usprotivila i opunomoćenica tužiteljica, pa je rasprava održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.
5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/25-04/19, URBROJ: 355-03- 02-01/16-25-02 od 10. listopada 2025. odbijen je kao neosnovan prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/25- 04/776, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-04, od 7. kolovoza 2025., koje je pak doneseno u predmetu vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije Magister legum (LL.M.) koja je stečena na instituciji Ludwig-Maximilians - Universität München, München, Savezna Republika Njemačka, te koje je doneseno pozivom na odredbe čl. od 6. do 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine", br. 69/22).
10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/25-04/776, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-04, od 7. kolovoza 2025., uz razloge koji su obrazloženi u obrazloženju osporenog rješenja, kao i jesu li okolnosti koje tužiteljica problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.
11.Odredbom članka 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine", br. 69/22) propisano je da se u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije procjenjuje izvorni naziv inozemne obrazovne kvalifikacije, razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija, naziv visokog učilišta u kojem je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena, informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena, informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelini na daljinu, kvaliteta studijskog programa i visokog učilišta, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena, naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je podnositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije.
12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/25-04/776, URBROJ: 355-03-02-01/16-25-04, od 7. kolovoza 2025. i to upravo iz razloga koji su obrazloženi u obrazloženju osporenog rješenja tuženika, s kojim obrazloženjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.
13.Glede tužbenih prigovora tužiteljice u kojima ističe kako je tuženik osporeno rješenje, kao i Mišljenje od 7. kolovoza 2025. donio bez da je naveo valjane i na zakonu osnovane razloge zbog kojih odbija tužiteljičin prigovor, za kazati je kako ovaj sud takve navode ne nalazi osnovanim, to pak najprije iz razloga što u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije tuženik ima obvezu postupati sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, a koji Zakon u članku 8. stavak 1. u podstavcima 1. do 8. taksativno navodi sve elemente koje je tuženik kao nadležno tijelo dužan procijeniti u postupku vrednovanja, pa sud zaključuje da je tuženik najprije u Mišljenju o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji procijenio sve zakonom taksativno propisane elemente, te potom i u osporenom rješenju, u kojem su svi elementi detaljno obrazloženi, a sa kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj sud, pa sud ne nalazi da bi u provedenom postupku došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice.
14.Nadalje, s prethodnim u vezi, dodatno je za navesti je kako je odredbom čl. 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija propisano da je tuženik dužan nakon provedenog postupka vrednovanja izdati obrazloženo mišljenje (stavak 1.) koje mora sadržavati mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj (stavak 2.), a na koji način je po shvaćanju ovog suda tuženik u konkretnom slučaju i postupio.
15.Tužiteljica u tužbi apostrofira nedostatke u cjelokupnom postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, pri čemu primarno apostrofira neosnovanost tuženikovog utvrđenja razine inozemne visokoškolske kvalifikacije, bez da iznosi konkretne prigovore koji bi se odnosili na obujam, profil i kvalitetu inozemne kvalifikacije, međutim ovaj sud niti u tom pravcu ne nalazi nezakonitosti u postupanju tuženika. Naime, tužiteljica svoje stajalište temelji na postavci da je ona u Republici Hrvatskoj završila studij prava, a u Njemačkoj magistarski studij, slijedom čega zaključuje da bi to kumulativno značilo da je ona zapravo završila poslijediplomski specijalistički studij, no i po shvaćanju ovog suda takvo stajalište tužiteljice je pogrešno, odnosno nema utemeljenje u mjerodavnim propisima, to iz razloga što tužiteljica upisom magistarskog studija na Ludwig Maximilians Universität München (dalje u tekstu LMU), nije upisala poslijediplomski specijalistički studij, već upravo magistarski studij, nakon čijeg završetka joj je izdana diploma koja tu okolnost i potvrđuje.
16.Pored toga, da je tužiteljica doista završila poslijediplomski studijski program, tada bi joj bila izdana diploma o završenom poslijediplomskom specijalističkom programu oznake "LL.M.Eur.pgrad" uz naznaku specijalizacije, a na koji način se i u Republici Hrvatskoj označava završeni poslijediplomski program, (primjerice; „sveučilišna specijalistica kaznenopravnih znanosti", kako je to propisano Popisom akademskih naziva i akademskih stupnjeva te njihovih kratica, koji temeljem Zakona o akademskom i stručnom nazivu i akademskom stupnju, donosi Rektorski zbor), s tim da su iznesene okolnosti dostupne svima, pa tako i tužiteljici s obzirom da su javno objavljene na mrežnim stranicama LMU-a, u poglavlju gdje se opisuju akademski stupnjevi u Njemačkoj, a čiji ispis je u spis dostavio i tuženik u privitku svog odgovora na tužbu.
17.Također, za istaknuti je i kako studij prava u Njemačkoj nije kao u Republici Hrvatskoj strukturiran kao sveučilišni integrirani prijediplomski i diplomski studij jer je u Njemačkoj studij prava strukturiran modularno te predstavlja kombinaciju prijediplomskog studija i polaganja državnih ispita, zbog čega magistarski studij u Njemačkoj predstavlja dodatak prijediplomskoj diplomi, a ne poslijediplomski specijalistički program. Naime, upravo na prethodno spomenutoj mrežnoj stranici LMU-a u poglavlju „Poslijediplomski studijski programi" jasno se pravi distinkcija između magistarskog programa i poslije diplomskih studija, te se navodi: "Uz magistarske programe, postoje i drugi oblici daljnjeg studija, poput poslijediplomskih studija...Ako ste, na primjer, položili prvi pravni ispit (državni ispit), možete nastaviti poslijediplomski studij prava dva semestra (LL.M. Eur.pgrad).", a koji sadržaj je dostupan putem mrežne poveznice https://www.lmu.de/en/study/abc-guide-for- prospective-students/academic-degrees/.
18.Stoga, kod izloženog stanja stvari, završeni magistarski program u Njemačkoj ne može imati značenje završenog poslijediplomskog studija pa završetkom magistarskog programa u Njemačkoj tužiteljici nedvojbeno ne pripadaju prava na utvrđenje da bi završila specijalistički poslijediplomski studij, već bi se moglo zaključiti da završetak magistarskog studija u Njemačkoj ima istu vrijednost kao i ponovno završavanje, već prethodno završene posljednje godine Pravnog fakulteta. Pored toga, a imajući u vidu da u smislu odredbe članka 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija tuženik je dužan nakon provedenog postupka vrednovanja izdati obrazloženo mišljenje (stavak 1.) koje mora sadržavati mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj (stavak 2.), ovaj sud zaključuje kako je u konkretnoj upravnoj stvari tuženik svoju propisanu obvezu ispunio jer je sukladno odredbama Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru (Narodne novine br. 22/13, 41/16, 64/18, 47/20 i 20/21) iznio mišljenje o razni inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, a sve sukladno odredbi članka 7. stavak 2. alineje 10. citiranog Zakona, kojom je pak propisano da cjelovitim kvalifikacijama koje se stječu u Republici Hrvatskoj pridružuju se razine HKО-а, uz zadovoljavanje minimalnih uvjeta za stjecanje cjelovitih kvalifikacija i pristupanje cjelovitim kvalifikacijama i to za - razinu 7.1.sv - kvalifikacije stečene završetkom sveučilišnih diplomskih studija te integriranih preddiplomskih i diplomskih sveučilišnih studija.
19.Pored toga, sud primjećuje i da je tuženik sukladno Zakonu o hrvatskom kvalifikacijskom okviru utvrdio povezivanje kvalifikacije prema HKO-u s odgovarajućom kvalifikacijom prema Europskom kvalifikacijskom okviru (EQF), na način propisan člankom 16. stavak 2. alineja 10. tog Zakona, kojom je propisano da razine cjelovitih kvalifikacija HKO-a povezuju se s razinama EQF-a na sljedeći način: - razina 7.1.sv u HKO-u povezuje se s razinom 7 u EQF-u". Ujedno, tuženik je sukladno istom zakonskom propisu utvrdio povezivanje kvalifikacije prema HKO-u s odgovarajućom kvalifikacijom prema Kvalifikacijskom okviru Europskog prostora visokog obrazovanja (u daljnjem tekstu: QF-EHEA), na način propisan člankom 17. stavak 2. alineje 3. kojom je propisano da razine HKO-a iz stavka 1. ovoga članka povezuju se s razinama u QF-EHEA-u na sljedeći način: - razine 7.1.st. 7.1.sv; 7.2 18.1 u HKO-u povezuju se s razinom 2 u QF-EHEA-u". Slijedom izloženog, ovaj sud je stajališta kako je tuženik u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije u cijelosti postupio prema odredbama mjerodavnih naprijed citiranih zakonskih propisa, te je u granicama zakonom dodijeljenih mu ovlasti, donio zakonito rješenje u čijem su obrazloženju izneseni valjani i detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih se odbija prigovor tužiteljice, a koji su u cijelosti prihvatljivi i ovom sudu.
20.Zaključno, za nadodati je kako je u cijelosti bespredmetan prigovor tužiteljice u kojem ističe da je na stranici 4. obrazloženja osporenog rješenja tuženik u cijelosti pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je naveo sljedeće: „u dijelu koji se odnosi na obujam inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da inozemna obrazovna kvalifikacija u Mađarskoj kao zemlji stjecanja, čini jednogodišnji program.“, to pak stoga što se u konkretnom slučaju radi o očiglednoj omašci u pisanju s obzirom da je iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu, kao i iz samog osporenog rješenja razvidno da se u predmetnoj upravnoj stvari radi o vrednovanju inozemne visokoškolske kvalifikacije Magister legum (LL.M.) koja je stečena na instituciji Ludwig-Maximilians - Universität München, München, Savezna Republika Njemačka, kod kojeg stanja stvari se ne može govoriti o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a kako to pogrešno smatra tužiteljica, već se ovdje radi o očiglednoj omašci u pisanju, koja nije, niti može biti od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora.
21.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužiteljice i to kako u pogledu njezinih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužiteljice.
22.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.
24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.
U Splitu, 10. ožujka 2026.
S U D A C
Ivan Dadić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- opunomoćenici tužiteljice Kristini Šain Reljanović, odvjetnici u Splitu, Č
[adresa], uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Agenciji za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, Zagreb, Donje Svetice 38/5, uz zapisnik od 4. ožujka 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa po pravomoćnosti,
- u spis.