Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-186/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P- 474/2025-10 od 16. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-474/2025- 10 od 16. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 12. t. 3. Ugovora o kreditu br. 9014200373 sklopljenog 9.10.2008. između tužitelja VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 HRK.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB 02535697732, da tužitelju VR, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 275,00 eur odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 9. listopada 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju VR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 378,86 eur sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu od 209,33 eura.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9014200373 sklopljenog 9. listopada 2008., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

5. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP budući presuda nema dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, odnosno razloge o povredi načela savjesnosti i poštenja i uzrokovanja znatne neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, o načelu transparentnosti te o zastari kondemnatornog dijela zahtjeva.

6. Međutim, kako u jednom dijelu bitne činjenice među strankama nisu sporne, a one koje su sporne moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispunjene su pretpostavke za donošenje presude na temelju čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 9. listopada 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 9014200373 kojim je odobren kredit u iznosu 55.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. ugovorena namjena kredita za kupnju stambenog objekta,

- da je člankom 12.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn,

- da je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 275,00 eura što između stranaka nije sporno.

9. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je na potpis dobio tipski unaprijed pripremljen ugovor o kojem se nije moglo pregovarati, a da tuženik nije dokazao da je tužitelju itko od djelatnika banke objasnio sporne ugovorene odredbe, odnosno na što se odnosi trošak obrade kredita i kako se određuje. Zaključivši da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je navedena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe te je samo mogao ostaviti ili uzeti kredit, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je predmetna odredba Ugovora o kreditu iz članka 12.3 nepoštena te stoga i ništetna.

10. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) jer u situaciji kada je Ugovor o kreditu sklopljen 9. listopada 2008., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe ZZP/07. No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

11. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 99. ZZP/07 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je prema čl. 102. toga Zakona takva odredba ništetna.

12. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja da je izostalo pojedinačno pregovaranje zaključio da su (samo na temelju te jedne pretpostavke) sporne ugovorne odredbe ujedno nepoštene i da uzrokuju značajnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Tuženik ne osporava da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, ali navodi da je sklapanje tipskog ugovora zakonski dopušteno. Na ove žalbene navode valja odgovoriti da se u smislu čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, tada zakonska presumpcija iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje pri čemu nije odlučno što je sklapanje tipskih ugovora zakonski dopušteno, a kako to neosnovano u žalbi navodi tuženik. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

14. Iako je sporna ugovorna odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu tih troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva (0,50 % od iznosa kredita), a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za taj iznos umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15. Člankom 74. st. 1. ZZP/07 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadržava konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih troškova obrade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne troškove koji ovise o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o troškovima obrade koji su naplaćeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

16. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. st. 1. ZZP/07 te činjenicu da predmetna naknada nije bila jasno specificirana niti su njezini elementi učinjeni razumljivima potrošaču, ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Naplaćivanjem paušalne naknade bez dokazivanja njezine stvarne osnove tuženik je na potrošača prebacio obvezu koja po svojoj naravi pripada njegovom poslovanju, čime je narušen pravni položaj tužitelja. Takvo postupanje stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno zahtjevu savjesnosti i dobre vjere.

17. Tome treba dodati, da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništetnog članka 12.3. Ugovora o kreditu u iznosu 275,00 eura koji nije sporan između stranaka. Imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja. Konkretno to znači od 9. listopada 2008. kada su troškovi obrade naplaćeni, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se ističe da je predmetna ugovorna odredba bila jasna i razumljiva te da je tužitelj kao prosječni potrošač mogao shvatiti njezin sadržaj i posljedice, valja odgovoriti da čak i pod pretpostavkom formalne jasnoće odredbe, to samo po sebi ne isključuje obvezu suda da ispita njezinu poštenost u smislu čl. 96. ZZP/07, budući da transparentnost ne znači automatski i ravnotežu ugovornih prava i obveza stranaka. Također, okolnost da je tužitelj potpisao ugovor ili da ga je prethodno pročitao nije odlučna, jer se ocjena poštenosti provodi prema objektivnom kriteriju, neovisno o subjektivnoj pažnji pojedinog potrošača. Jednako tako, sama zakonitost naplate određene naknade ne znači da je konkretna ugovorna odredba u svakom pojedinom slučaju poštena, već je odlučno je li tuženik dokazao da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima, što u ovom postupku nije učinio.

20. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 328. ZOO odlučio o zastari zahtjeva na isticanje ništetnosti jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

21. No, međutim u pogledu odluke o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva izreka proturječi razlozima presude, pa je i time počinjena naprijed navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju osnovano ukazuje tuženik u žalbi. Naime, prvostupanjski sud prigovor zastare zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje neosnovanim uz obrazloženje da tužitelj nije niti postavio restitucijski zahtjev, iako je o istom odlučio u stavku II. izreke na način da je tuženiku naložio plaćanje iznosa od 275,00 eura po toj osnovi.

22. Zastara zahtjeva za isplatu naknade za obradu kredita nije nastupla, jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

23. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP.

25. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina