REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-639/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Andreis & partneri d. o. o., Zagreb, Ulica Jurja Žerjavića 16, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev i poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I- 224-02/22-01/56, URBROJ: 511-01-203-25-4 od 7. siječnja 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura) uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-224-02/22-01/56, URBROJ: 511-01-203- 25-4 od 7. siječnja 2025. odbijen je zahtjev tužiteljice za primitak u hrvatsko državljanstvo uz obrazloženje da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 11. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21.; dalje: Zakon o hrvatskom državljanstvu).

2. Tužiteljica je tužbu podnijela Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je na temelju rješenja Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-369/2025-3 od 2. svibnja 2025. ustupljen ovom sudu na daljnje rješavanje kao manje opterećenom sudu (čl. 11. Zakona o sudovima, Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da svoj zahtjev ne temelji na statusu svoje majke, nego na iseljeničkom statusu svojih djeda i bake po majčinoj strani, HĆ i BĆ, koji su kao hrvatski državljani 1920-ih godina iselili iz Hrvatske u Australiju s namjerom trajnog života u inozemstvu. Stoga se oni, prema čl. 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu, smatraju hrvatskim iseljenicima, a tužiteljica njihovim potomkom u ravnoj liniji koji može steći državljanstvo prirođenjem. Nadalje navodi da zakon koristi pojam „iseljenik i njegovi potomci“ te, prema njezinu tumačenju, ta odredba obuhvaća sve potomke iseljenika u ravnoj liniji, a ne samo neposrednu generaciju, pa je tuženik pogrešno ograničio doseg zakonske norme. Poziva se na izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019. kojima je ukinuto generacijsko ograničenje (ranije do 3. stupnja srodstva). Tužiteljica također ističe da ne postoje zakonske zapreke da se njezini djed i baka smatraju iseljenicima te da je njihovo hrvatsko državljanstvo i iseljenje dokazano priloženom dokumentacijom. Navodi i da je njezina majka rođena u [adresa] kao dijete hrvatskih državljana, da je dugo imala samo australsko državljanstvo te da je u međuvremenu primljena u hrvatsko državljanstvo po osnovi podrijetla. Također napominje da bi se njezin zahtjev mogao razmatrati i po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu jer te okolnosti u rješenju uopće nisu ocijenjene. S obzirom na navedeno, predlaže sudu da poništi osporeno rješenje tuženika i vrati predmet na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod razloga iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja. U postupku da je utvrđeno kako tužiteljica ne ispunjava uvjete iz čl. 11. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu jer je tužiteljica rođena u [adresa], Srbija, a njezina majka nije imala iseljenički status 8. listopada 1991., te se time tužiteljica ne smatra neposrednim potomkom iseljenika. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Među strankama je sporna primjena materijalnog prava, odnosno jesu li u postupku donošenja osporenog rješenja pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe.

6. Kako se ne radi o pravnoj stvari za rješavanje koje bi bilo potrebno provesti raspravu na koju bi se pozvale stranke budući da činjenice bitne za rješenje ove upravne stvari nisu sporne, već se radi o primjeni prava, te kako se tužiteljica izrijekom suglasila da se spor riješi bez održavanja rasprave, to je sud presudu donio bez rasprave i pozivanja stranaka (čl. 98. t. 4. ZUS-a). Tijekom spora strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZUS-a.

7. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Odredba čl. 11. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da iseljenik i njegovi potomci mogu steći hrvatsko državljanstvo prirođenjem iako ne ispunjavaju pretpostavke iz čl. 8. st. 1. t. 2. - 4. Zakona. Prema st. 3., iseljenik je osoba koja je prije 8. listopada 1991. iselila s područja Republike Hrvatske u namjeri stalnog boravka u inozemstvu. St. 4. dodatno propisuje da se iseljenikom smatra i pripadnik hrvatskog naroda koji se iselio s područja bivših država u kojima se nalazilo i područje današnje Republike Hrvatske. St. 5. izuzima osobe koje su se odrekle državljanstva ili su iselile na temelju međunarodnog ugovora.

9. Iz podataka u spisu podataka proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem citiranog čl. 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji zahtjev je tuženik odbio uz obrazloženje da je u postupku utvrđeno da neposredni predak tužiteljice, majka NĆDJ nije iselila iz Hrvatske u inozemstvo, odnosno da 8. listopada 1991. nije imala iseljenički status te se stoga niti tužiteljica ne može smatrati potomkom iseljenika u smislu čl. 11. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

10. Međutim, iz podataka spisa predmeta, a što prigovara i tužiteljica, proizlazi da je tužiteljica uz zahtjev priložila krsni i rodni list za baku tužiteljice BĆ rođ. H i djeda HĆ, a koji su, prema tamo navedenim podacima, rođeni na području današnje Republike Hrvatske (Zaostrog i Šibenik). Dodatno, iz priloženog vjenčanog lista proizlazi da su BĆ i HĆ u [adresa] sklopili brak 1933. te im je, prema rodnom listu za majku tužiteljice, tamo rođena i kćer, odnosno navedeno upućuje na okolnost da su baka i djed tužiteljice iselili iz Hrvatske prije 1991. godine, kako to i tvrdi tužiteljica.

11. Prema mišljenju ovog suda, ograničenje prava na „neposrednog potomka“ nije propisano Zakonom o hrvatskom državljanstvu pa tužiteljica može steći državljanstvo i ako njezin roditelj nije iseljenik, pod uvjetom da dokaže da su joj baka ili djed bili iseljenici iz Hrvatske u inozemstvo prije 1991. godine u namjeri trajnog boravka. Takvo tumačenje proizlazi iz samog sadržaja čl. 11. Zakona koji koristi širi pojam „iseljenik i njegovi potomci“, a ne uvjetuje generacijsko ograničenje.

12. Dalje, iz sadržaja Konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu od 13. lipnja 2019. godine jasno pokazuje namjeru predlagatelja, a posredno i zakonodavca, da se ukine ranije propisano generacijsko ograničenje koje je postojalo do trećeg stupnja srodstva. Zakonskim izmjenama iz 2019. (Narodne novine 102/19.) izraženo je da svi potomci iseljenika, bez obzira na generaciju, imaju pravo stjecanja hrvatskog državljanstva prirođenjem. Time je zakonodavac izričito potvrdio širinu prava na državljanstvo u smislu čl. 11., što osporava tumačenje tuženika da se pravo ograničava samo na neposredne potomke.

13. S obzirom na navedeno, osporeno rješenje tuženika donijeto je uz nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. Kraj takvog stanja stvari, budući da tuženik navedenu činjenicu koja bi sukladno citiranom čl. 11. Zakona o hrvatskom državljanstvu mogla biti odlučna za donošenje zakonitog rješenja nije uopće ocjenjivao prilikom donošenja rješenja, osporavano rješenje ne može se ocijeniti zakonitim.

15. Stoga je, na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u t. I. izreke presude, pri čemu će tuženik u ponovnom postupku ocijeniti sve pravno odlučne činjenice te na nesporan način utvrditi ispunjava li tužiteljica uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo. U izvršenju ove presude tijelo je dužno donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a).

16. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužiteljica je uspjela u sporu u kojem je zastupana po opunomoćeniku - odvjetniku pa joj je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) za sljedeće radnje: sastav tužbe te sastav obrazloženog podneska od 25. srpnja 2025., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) na taj iznos iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a. Prema odredbi čl. 144. st. 4. ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke presude.

17. Kako tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.).

U Rijeci 10. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.