Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1748/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-831/2022-12 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-831/2022-12 od 27. rujna 2024. potvrđuje u točkama II, III i IV izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki I izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem [broj kredita], od dana 10. 07. 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem: OV-23369/07, dana 16. 07. 2007. godine, koji glasi:

"Kunska

protuvrijednost

CHF

19.773,80

(devetnaesttisućasedamstosedamdesettri švicarskih franaka i osamdeset centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o [broj kredita] od dana 10. srpnja 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem OV-23369/07, dana 16. srpnja 2007., koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 19.773,80 (devetnaesttisućasedamstosedamdesettri švicarskih franaka i osamdeset centi) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita." (točka I izreke). Utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. navedenog govora o kreditu koji glasi: "u iznosu CHF 13,316.45...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF", te "u iznosu CHF6,457.35 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF" (točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ukupan iznos od 4.426,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka III izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.715,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka IV izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti citiranih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 10. srpnja 2007. te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Ocjenom provedenih dokaza, iskazom tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s tuženikom radi kupnje automobila za osobne potrebe, da mu nije skrenuta pažnja na činjenicu da je ugovorena valuta CHF, niti je u banci dobio neka posebna upozorenja, "samo su ga zvali kada je ugovor bio gotov", ništa mu nije rečeno niti kod javnog bilježnika; rata da je u početku iznosila 950,00 kuna, da bi krajem 2007. narasla na 1.100,00 kuna, a do kraja otplate na 1.500,00 kuna.

7. Slijedom izloženog, te primjenjujući na konkretan slučaj i utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđuje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu.

8. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita, te da ukupno iznosi 4.426,89 eura.

9. O tijeku zateznih kamata odlučuje pozivom na odredbe čl. 29. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a u slučaju valutne klauzule da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 i pravomoćna 14. lipnja 2018. te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela, budući da je tužba podnesena 7. studenog 2022. (očitom greškom u obrazloženju presude se navodi 19. travnja 2023.).

11. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPPa na koju se sadržajno upire žalbenim navodima, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te je presudu moguće ispitati.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi sud neosnovano dopustio preinaku tužbe, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, budući da je tužitelj podneskom zaprimljenim 15. srpnja 2024. tužbeni zahtjev uskladio sa valutom eur, sukladno fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1,00 euro.

13. Provedenim je dokazima, iskazom tužitelja i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da je tužitelj navedeni kredit podigao za svoje osobne potrebe za kupnju vozila, dakle, da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3.s t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje ZZP/03), dok tuženik na kojemu je bio teret dokaza o suprotnom, isto nije dokazao.

14. U odnosu na pravnu valjanost odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14) te čl. 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Navedeno je utvrđeno saslušanjem tužitelja, dok je tuženik u odnosu na svoje tvrdnje o suprotnom odustao od prethodno predloženog dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka svog djelatnika.

18. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni pozivanje tuženika na opće akte banke, budući da tuženik niti ne tvrdi da bi isti sadržavali ikakve informacije o rizicima koje potrošač objektivno može očekivati zbog ugovorene valute obveze u CHF. Naime, prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Ovo sve tim više jer se tuženik i sam poziva na "…više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati i koji su bili neočekivani…". Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

19. U odnosu na dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika koji je solemizirao ugovor o kreditu, koji dokaz nije proveden u postupku, za odgovoriti je da se izvođenjem ovog dokaza ni ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošače na rizike fluktuacije tečaja u CHF.

20. Za istaknuti je da iako je prema čl. 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, valutna klauzula sadržana u citiranoj odredbi ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

21. Predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

22. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a. Tvrdnjama o suprotnom te da bi se radilo o kunskom kreditu neosnovano se negira pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti predmetne ugovorne obveze i nepoštenju tuženika.

23. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan upućujući na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., pa kako u konkretnom slučaju, od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 7. studenoga 2022., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, novčana tražbina tužitelja nije u zastari.

24. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, niti protutužbeni zahtjev, pa stoga nisu osnovani ni žalbeni navodi o propustu suda kada nije oduzeo iznose u razdobljima kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog.

25. Međutim, pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na glavnicu od 19.773,80 CHF prema kojoj se određuju anuiteti.

26. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je u čl. 1. tog ugovora ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 19.773,80 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a u čl. 7. uređen način otplate tako da se dio glavnice kredita u iznosu od 13.316,45 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 6.457,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate zajedno sa zadnjim anuitetom.

27. Tužitelj svoj zahtjev u postupku temelji na tvrdnji da su nepoštene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, imajući u vidu presuđenje u predmetnom kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok sadržaj prethodno citiranih ugovornih odredbi, u odnosu na odobreni kredit tužitelju i način isplate odobrenog kredita prema danoj glavnici, ne korespondira tužbenim navodima tužitelja, niti sadržaj procesne građe daje osnove za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.

28. Naime, tužitelj je upravo prema odredbi čl. 1. ugovora temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskim francima u visini razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Kako je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) zbog čega na temelju čl. 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj dio tužbenog zahtjeva i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” br. 138/23), koje utvrđenje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, pri čemu ni djelomično preinačenje prvostupanjske presude u ovom stadiju postupka nije od utjecaja na odluku o trošku. Naime, tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio razmjerno neznatnim dijelom u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP- a).

30. Iz ovih je razloga na temelju čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović