REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

O sijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-186/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja ELDA d.o.o. Nova Gradiška, Zrinskih 62, Nova Gradiška, OIB: 79240374283, kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Filaković, odvjetnik u Osijeku, Vukovarska 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, kojeg zastupa službena osoba LV, radi poništenja rješenja tuženika, 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-05/24- 01/100, URBROJ: 513-04-25-4 od 09. siječnja 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-472-01/23-06/130, URBROJ: 513-02-7056/40-24-9 od 28. listopada 2024.

III. Prvostupanjsko tijelo ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju presude.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eur (dvije tisuće petsto eura), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-415-05/24-01/100, URBROJ: 513-04-25-4 od 09. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, KLASA: UP/I-472-01/23-06/130, URBROJ: 513-02-7056/40-24-9 od 28. listopada 2024. Navedenim prvostupanjskim rješenjem u toč. I. izreke tužitelju kao carinskom dužniku naloženo je platiti iznos od ukupno 163.415,80 eura na ime razlike carinskog duga, za robu puštenu u promet prema 35 (u izreci rješenja) specificiranih MRN uvoznih carinskih deklaracija, te je za navedene uvozne carinske deklaracije utvrđena ukupna razlika poreza na dodanu vrijednost s odgodom plaćanja (obračunski PDV-B00*) u iznosu od 63.797,54 eura; u toč. II. izreke utvrđuju se ispravni podaci u navedenim uvoznim carinskim deklaracijama (prema toč. I. izreke rješenja); u toč. III. rješenja utvrđen je, na temelju izmijenjenih podataka carinski dug u ukupnom iznosu od iznosu od 163.415,80 eura; u toč. IV. izreke navedeno je da je tužitelj razliku u iznosu poreza na dodanu vrijednost prikazanu u točki izreke rješenja dužan iskazati kao obvezu u prijavi PDV-a; u toč. V. izreke navedeno je da je tužitelj utvrđeni iznos davanja (163.415,80 eura) obvezan platiti u roku od 10 dana od dana primitka ovog rješenja na račun Područnog carinskog ureda Zagreb kao i da je naplata razlike carinskih davanja i pripadajućih zateznih kamata izvršena 29. srpnja 2024., 30. srpnja 2024., 31. srpnja 2024. i 01. kolovoza 2024. na temelju instrumenata osiguranja položenih za robu po predmetnim uvoznim carinskim deklaracijama; u toč. VI. izreke navedeno je da žalba izjavljena protiv navedenog rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.

2.1. Tužitelj u tužbi navodi da prvostupanjsko tijelo nije moglo donijeti predmetno rješenje jer se radi o upravnom postupku koji je pravomoćno okončan ranijim prihvaćanjem svih predmetnih deklaracija, a kojim je prvotno nastala obveza tužitelja na platež carinskog duga (koji je i plaćen). Poziva se na načelo zaštite stečenih prava stranaka iz članka 13. Zakona o općem upravnom postupku, u smislu da se odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Ističe da odluka po kojoj je nastala prvotna obveza plaćanja carinskog duga nije ukinuta niti poništena, a niti se može na temelju posebne zakonske odredbe izmijeniti, pa je u tom smislu donošenjem predmetnih rješenja povrijeđeno predmetno načelo. Ne osporava da, sukladno odredbi čl. 48. Carinskog zakonika Unije, carinska tijela mogu provjeriti točnost i potpunost informacija iz carinske deklaracije, ali smatra da nemaju ovlast naknadno donijeti rješenje kojim bi se ispravljale ranije prihvaćene uvozne deklaracije. Smatra da je navedeno u suprotnosti s čl. 77. st. 1. Carinskog zakonika Unije. Carinski dug je nastao prema podnijetim i prihvaćenim deklaracijama plaćen je u cijelosti, kad je i nastao te ne može iznova nastati novi dug za istu robu naknadim rješenjima, donesenim jer je naknadnim provjerama podataka iz prihvaćene deklaracije utvrđeno da je roba svrstana u neispravnu tarifnu oznaku.

2.2. Smatra da se donošenjem osporavanih rješenja narušava načelo zaštite stečenih prava stranaka, te je protivno i odredbi čl. 19. Ustava Republike Hrvatske prema kojem pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Također smatra da je izreka prvostupanjskog rješenja u potpunosti nejasna, jer se istovremeno za isti iznos tvrdi da predstavlja razliku carinskog duga i carinski dug, a pri tome je nejasno i razliku od kojeg carinskog duga bi činio taj iznos.

2.3. Navodi da se u prvostupanjskom rješenju ne navode razlozi zbog kojih je vršena ispravka podataka u navedenim jedinstvenim carinskim deklaracijama, već se navodi da je izvršen inspekcijski (porezni) nadzor kod tužitelja kao carinskog obveznika u svezi primjene odredbi Carinskog zakonika Unije, te ostalih pratećih propisa za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. rujna 2023., na temelju odgovarajuće obavijesti o poreznom nadzoru, zaključka o proširenju nadziranog razdoblja, o čemu je sastavljen zapisnik od 10. lipnja 2024. Zaključno je u nadzoru utvrđeno da su jednokratne e-cigarete koje su uvezene po označenim carinskim deklaracijama bile svrstane u neispravnu tarifnu oznaku KN8543400000 s pripadajućom stopom carine od 3,7% dok je ispravna KN oznaka za takve cigarete koje sadrže nikotin 2404120090, s pripadajućom stopom carine od 6,5%, a ispravna KN oznaka za e-cigarete bez nikotina je 2404199000 s pripadajućom stopom carine od 6,5%. Ističe da su citirane jedinstvene carinske deklaracije bile predmetom kontrole nadležne carinske službe prilikom podnošenja i da su carinski službenici izvršili pregled robe, izuzeli uzorke, provjerili deklaracije i iste prihvatili. Carinski obveznik, odnosno u njegovo ime carinski otpremnik prijavljuje robu i podnosi carinsku deklaraciju, na temelju dokumentacija koja prati robu i koja je u svim slučajevima priložena uz carinsku deklaraciju (fakture, tovarni list, CMR-ovi, potvrde o porijeklu i tome slično), a nadležna carinska služba vrši pregled robe i sravnjuje dokumentaciju sa jedinstvenim carinskim deklaracijama i sa robom koju fizički pregleda. Dakle, carina je već izvršila obračun pripadajućih carinskih davanja koja su u cijelosti plaćena. Tužitelj iznosi problematiku formiranja cijena s obzirom na ovakvo naknadno utvrđenje porezne obveze i gubitka koji proizlazi iz naknadne kontrole i ispravke podataka u deklaracijama, u kontekstu završnih računa i poreznih obveza koje su okončane krajem poslovnih godina u kojima su se poslovni događaji zbili. Smatra da postupanje porezne uprave predstavlja povredu i stvara pravnu nesigurnost, pri čemu pravna osnova za naknadnu izmjenu podataka nije specificirana, a svi podaci bili su poznati i prilikom prvobitne obrade deklaracija, te ih je u konačnici i prihvatila, te robu pustila u potrošnju i slobodan promet.

2.4. Smatra da takvim tumačenjem carinska služba može bilo kada računajući od dana podnošenja jedinstvenih carinskih deklaracija, vršiti ispravku podataka u jedinstvenim carinskim deklaracijama. Smatra i da odredba čl. 77. Carinskog zakonika Unije propisuje isključivo vrijeme nastanka carinskog duga, a u st. 2. utvrđuje da je to vrijeme podnošenja carinske deklaracije, a što se u konkretnom slučaju zbilo sve u prvoj polovini 2022. godine. Nadalje, odredba čl. 32. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, propisuje da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a pri uvozu dobara nastaje u trenutku uvoza dobara. Smatra da odredba čl. 48. Carinskog zakonika Unije, kojim se utvrđuje pravo i obveza carinskog tijela da obavi naknadne provjere već prihvaćenih deklaracija, ne propisuje rokove u kojima se ta naknadna provjera može izvršiti, što tumači na način da carinsko tijelo naknadno ne može vršiti izmjene podataka u jedinstvenim carinskim deklaracijama. Smatra da je, sukladno odredbi čl. 45. citiranog Zakonika, prvostupanjsko tijelo trebalo utvrditi da izvršenje odluke može prouzročiti nepopravljivu ili teško popravljivu štetu za osobu obveznika, jer je naplatom duga iz bankovnih garancija carinskih otpremnika koji su zastupali obveznika u postupku carinjenja, navedene otpremničke tvrtke dovedene u poziciju da ne mogu uopće obavljati registriranu djelatnost, jer su ostali bez garancije, budući je iz garancije izvršena naplata, te ne mogu dobiti novo odobrenje, ili je njihovo poslovanje toliko otežano da će izvjesno dovesti do ozbiljnih poteškoća u poslovanju i gubitaka. Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje, te da sud naredi tuženiku naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4.1. Sud je održao raspravu 10. veljače 2026., primjenom članka 7. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 24/36 – dalje: ZUS) u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.

4.2. Sud je raspravu zakazao i primjenom odredbe članka 6. stavak 1. ZUS-a koji propisuje da će prije donošenja presude sud svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

4.3. Na navedenoj raspravi stranke su ostale kod prethodno iznesenih navoda, te je službena osoba tuženika navela da se na pitanje zastare utvrđenja poreznog odnosno carinskog duga kao i ispravka carinskih deklaracija primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. 1. Iz spisa tuženika proizlazi da je Područni carinski ured Osijek proveo nadzor kod tužitelja kao carinskog obveznika, u vezi pravilne primjene odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o Carinskom zakoniku Unije (SL L 269, 10.10.2013., sa svim izmjenama i dopunama - u daljnjem tekstu Carinski zakonik Unije i/ili CZU), Zakona o trošarinama (“Narodne novine”, broj 106/18, 121/19 i 144/21) i pratećih pravilnika za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2022. do 30. rujna 2023., te je nadzor, na temelju uručene Obavijesti o poreznom nadzoru od 27. travnja 2023. i Zaključka od 27. rujna 2023. o proširenju nadziranog razdoblja od 1. siječnja 2022. do 30. rujna 2023., izvršen u razdoblju od 02. svibnja 2023. do 10. lipnja 2024.

7.2. O obavljenom nadzoru sastavljen je Zapisnik od 10. lipnja 2024., protiv kojeg imenovani obveznik nije izjavio prigovor, te je doneseno rješenje KLASA: UP/I- 472-01/23-06/130, URBROJ: 513-02-7056/40-24-5 od 29. srpnja 2024. po kojem su izmijenjene carinske deklaracije i izvršena naplata razlike carinskog duga i pripadajućih zateznih kamata. Protiv spomenutog rješenja od 29. srpnja 2024. imenovani obveznik izjavio je žalbu za koju je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je djelomično osnovana, te je odlučujući o istoj, sukladno članku 113. stavak 2. i 5. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine”, br. 47/09 i 110/21; dalje: ZUP) Područni carinski ured Osijek donio prvostupanjsko rješenje, KLASA: UP/I-472- 01/23-06/130, URBROJ: 513-02-7056/40-24-9 od 28. listopada 2024.

8.1.Odredba članka 113. stavak 5. ZUP-a propisuje da kad prvostupanjsko tijelo ocijeni da je žalba osnovana u cijelosti ili djelomično, zamijenit će pobijano rješenje novim ako se ne dira u prava trećih osoba.

8.2. Dakle, prvostupanjsko rješenje od 28. listopada 2024. doneseno je primjenom odredbe članka 113. stavak 5. ZUP-a, pri čemu je u odnosu na navedenu činjenicu (koju tužitelj ne osporava) bilo potrebno decidirano navesti u izreci da se prvostupanjskim rješenjem mijenja prethodno doneseno rješenje (odnosno rješenje prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-472-01/23-06/130, URBROJ: 513-02-7056/40- 24-5 od 29. srpnja 2024. od 29. srpnja 2024.), što je propušteno učiniti.

8.3. U ovakvoj procesnoj situaciji proizlazi da istovremeno egzistiraju dva rješenja koja utvrđuju nastanak razlike istog poreznog duga koji je tužitelj u obvezi platiti, na identičan način (visina obveze i specifikacija istoga u izreci rješenja), pri čemu se naplata duga izvršava na temelju rješenja od 29. srpnja 2024., dok osporavano prvostupanjsko rješenje istovremeno utvrđuje obvezu plaćanja duga te daje paricijski rok za plaćanje, pri čemu navodi da je naplata već izvršena kako je to navedeno u obrazloženju presude.

8.4. Nadalje, odredba članka 98. stavak 3. ZUP-a propisuje da izreka sadržava odluku o upravnoj stvari. Izreka mora biti kratka i određena. Kad odluka sadržava rok, uvjet, namet, pridržaj ukidanja ili obvezu sklapanja upravnog ugovora, to treba biti sadržano u izreci.

8.5. Sud nalazi osnovanim i tužbeni navod da je izreka prvostupanjskog rješenja nerazumljiva jer je u izreci doista navedeno da je tužitelj dužan uplatiti iznos od od ukupno 163.415,80 eura na ime razlike carinskog duga, za robu puštenu u promet prema 35 (u izreci rješenja) specificiranih MRN uvoznih carinskih deklaracija, te da je za navedene uvozne carinske deklaracije utvrđena ukupna razlika poreza na dodanu vrijednost s odgodom plaćanja (obračunski PDV-B00*) u iznosu od 63.797,54 eura, koju razliku je dužan iskazati u poslovnim knjigama. Istovremeno, u izreci prvostupanjskog rješenja navedeno je i da je naplata razlike duga izvršena (bez naznake iznosa). Stoga sud ocjenjuje i da u izreci nije dovoljno jasno određeno koliki je ukupni iznos poreznog duga, a koliki je iznos razlike poreznog duga, nastalog po navedenim deklaracijama.

8.6. Slijedom navedenoga, sud osporavano rješenje kao i prvostupanjsko rješenje od 28. listopada 2024. nije mogao ocijeniti zakonitim.

9. Tijekom nadzora izvršena je provjera poslovne dokumentacije i uvid u Informacijski sustav Carinske uprave, aplikacije HRAIS i TARIC, u svrhu utvrđivanja mogućih nepravilnosti pri razvrstavanju robe u carinsku tarifu KN, te je utvrđeno da su jednokratne e-cigarete, uvezene po carinskim deklaracijama navedenima pod točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja (od broja 1. do broja 35.), razvrstane u neispravnu tarifnu oznaku KN 8543400000, s pripadajućom stopom carine od 3,7%, dok je ispravna KN oznaka za jednokratne elektroničke cigarete koje sadrže nikotin 2404120090, s pripadajućom stopom carine od 6,5%, a ispravna KN oznaka za jednokratne e-cigarete bez nikotina 2404199000, s pripadajućom stopom carine od 6,5%. Dakle, u prvostupanjskom rješenju, za svaku pojedinu deklaraciju od ukupno 35 uvoznih carinskih deklaracija, navode se izmijenjeni podaci i razlika duga obračunata sukladno novoutvrđenim ispravnim podacima.

10. Iz javno dostupne aplikacije TARIC pod poveznicom objašnjenja HS - Poglavlje 85, Tarifni broj 8543 stoji pojašnjenje kako se iz tarifnog broja 8543 isključuju jednokratne elektroničke cigarete odnosno jednokratne e-cigarete i slični jednokratni osobni električni uređaji za isparavanje koji sadrže proizvod namijenjen inhalaciji bez izgaranja (npr. e-tekućina gelovi u kućištu) i odlažu se nakon što se proizvod potroši ili se isprazni baterija (nije konstruirana za dopunjavanje ili punjenje) te ispravni tarifni broj glasi 2404.

11. Iz sadržaja dopisa Središnjeg ureda carinske uprave od 7. studenog 2022., upućenog, između ostalih i tužitelju, proizlazi da su se jednokratne e-cigarete i ulošci ili spremnici za njih do 31. prosinca 2021. ispravno razvrstavali u tada važeće tarifne oznake 3824 (stopa od 6,5 %), a od 1. siječnja 2022. iste se razvrstavaju (isključivo) u tarifnu oznaku 2404. Iz navedenog dopisa također je razvidno da je moguće da se u nekim stavkama umjesto kompletnih e cigareta radi o uvozu dijelova e cigareta koji se pravilno razvrstavaju u tarifnu oznaku 85439000 za koju je stopa carine za treće zemlje 0 %. U takvoj situaciji došlo bi do povrata carinskih davanja ako bi se utvrdilo da je dio e-cigareta koji sadrži izvor električne energije litij-ionsku bateriju ako je uvezen zasebno. Dakle tužitelj nije postupao u skladu s (javno dostupnim) uputama i praksom carinskih tijela.

12. Provedenim nadzorom utvrđeno je dakle, podnošenje carinskih deklaracija s navedenim netočnim i/ili nepotpunim podatkom i/ili nedostatnim opisom robe (članak 15. stavak 2. podstavak 1. točka (a) i podstavak 3. Carinskog zakonika Unije), čime je počinjen prekršaj iz članka 64. stavak 1. točka 2. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije (“Narodne novine”, br. 40/16).

13. Na navedeni način utvrđena je razlika utvrđenog carinskog duga, nastala razvrstavanjem proizvoda u tarifni broj s manjom stopom carine, dakle carinski dug na uvezenu robu obračunat je u iznosu manjem od propisanog, te je razlika uvoznog carinskog duga obračunata sukladno odredbama članka 77. Carinskog zakonika Unije i članka 32. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost («Narodne novine», broj 73/13-113/22), sukladno specifikacijama za svaku deklaraciju.

14. Nesporno je da su carinska tijela ovlaštena provoditi naknadnu provjeru carinskih deklaracija i nakon puštanja robe u slobodan promet kako bi utvrdila točnost podataka i vjerodostojnost isprava (članak 48. CZU).Nadzor uključuje provjeru točnosti informacija, postojanje i valjanost pratećih isprava te ispitivanje računa i evidencija deklaranta. Suprotno shvaćanju tužitelja svrha naknadne provjere je i donošenje odgovarajuće odluke o naplati razlike iznosa u slučaju utvrđenja nepravilnosti, prema odredbama CZU.

15. Dakle, carinska tijela imaju široke ovlasti za naknadnu kontrolu, pri čemu primjena rokova zastare služi osiguravanju pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja stranaka.

16. Sud smatra da u pogledu rokova zastare u ovoj upravnoj stvari najprije valja navesti da se rokovi zastare u carinskim predmetima temelje na CZU-u.

17. Članak 103. stavak 1. CZU propisuje da se dužnika ne obavješćuje o carinskom dugu nakon isteka razdoblja od tri godine od dana na koji je carinski dug nastao.

18. Odredba članka 77. stavak 2. CZU propisuje da carinski dug nastaje u vrijeme prihvaćanja carinske deklaracije.

19. Odredba članka 103. stavak 3. točka a) CZU-a propisuje da se podnošenjem žalbe suspendiraju rokovi u kojima carinska tijela obavješćuju dužnika o carinskom dugu, što znači da zastara ne teče tijekom žalbenog postupka.

20. Nadalje, iz presude Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 3983/2022 proizlazi stav da Opći porezni zakon predstavlja lex generalis u odnosu na Carinski zakon (odnosno CZU) u pitanjima zastare utvrđivanja carinskog duga, koji nisu propisani carinskim sektorskim zakonima. Prema OPZ-u, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze nastupa protekom šest godina od isteka godine u kojoj je nastala porezna obveza (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-zpz- 46/2021-8 od 28. rujna 2022.).

21. Zastara prava na naplatu duga prekida se svakom službenom radnjom tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu duga, a zastara prava na naplatu počinje teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo obvezu.

22. Prema članku 48. Carinskog zakonika Unije, za potrebe carinskih provjera, carinska tijela mogu provjeriti točnost i potpunost informacija iz carinske deklaracije, deklaracije za privremeni smještaj, ulazne skraćene deklaracije, izlazne skraćene deklaracije, deklaracije za ponovni izvoz ili obavijesti o ponovnom izvozu, kao i postojanje, vjerodostojnost, točnost i valjanost svih pratećih isprava, te mogu ispitati račune deklaranta i ostale evidencije koje se odnose na aktivnosti u vezi predmetne robe ili prije naknadnih trgovačkih aktivnosti koje uključuju tu robu nakon njezinog puštanja. Ta tijela također mogu pregledati takvu robu i/ili uzeti uzorke ako je to još uvijek moguće učiniti. Takve se provjere mogu obaviti u poslovnim prostorima posjednika robe ili posjednikovog zastupnika, prostorima svake osobe koja je izravno ili neizravno uključena u te radnje u poslovnom svojstvu ili bilo koje druge osobe koja je u posjedu tih isprava i podataka u poslovne svrhe.

23. Iz navedenog proizlazi nepostojanje zakonske prepreke kod preispitivanja u postupku naknadne provjere podataka iz prihvaćene deklaracije po kojoj je uvozna roba puštena u slobodan promet pa i nakon obavljenog postupka carinske provjere iz članka 46. stavak 1. Carinskog zakonika Unije, kako je to i određeno člankom 46. stavak 3. istog Zakonika tj. nedvojbeno je jasno kako obavljanje carinske provjere iz članka 46. stavak 1. Carinskog zakonika Unije ne dovodi u pitanje ostale provjere koje se obavljaju u skladu s ostalim važećim odredbama.

24. Prema članku 15. stavak 2. točka a) Carinskog zakonika Unije podnošenjem carinske deklaracije, deklaracije za privremeni smještaj, ulazne skraćene deklaracije, izlazne skraćene deklaracije, deklaracije za ponovni izvoz ili obavijesti o ponovnom izvozu koje osoba podnosi carinskim tijelima ili pri podnošenju zahtjeva za odobrenje ili neku drugu odluku, dotična je osoba odgovorna za točnost i potpunost informacija koje se navode u deklaraciji, obavijesti ili zahtjevu. Ako deklaraciju ili obavijest ili zahtjev podnosi ili informacije daje carinski zastupnik dotične osobe, kako je navedeno u članku 18., taj carinski zastupnik također je vezan obvezama koje su navedene u prvom podstavku ovog stavka.

25. U odnosu na citirani članak 48. CZU valja istaknuti da se isti ne smije tumačiti izolirano od načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja gospodarskih subjekata. Prema presudi Suda Europske unije, predmet C-496/19 od 16. srpnja 2020. fizički pregled robe stvara određenu razinu legitimnog očekivanja kod stranke da je njezino postupanje u skladu sa zakonom, pogotovo kada se radi o kontinuiranom uvozu iste vrste robe kroz duže vremensko razdoblje.

26. Nadalje, kod kontinuiranog prihvaćanja deklaracije tužitelja s istom oznakom, postavlja se i pitanje reagiranja porezne uprave u razumnom roku u svrhu ispravka deklaracija.

27. Člankom 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost («Narodne novine», broj 73/13 - 113/22) određeno je da se uvozom dobara smatra svaki unos dobara u Europsku uniju koja nisu u slobodnom prometu na području Europske unije, u skladu s carinskim propisima, dok prema članku 32. istog Zakona oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a pri uvozu dobara nastaje u trenutku uvoza dobara, a u članku 35. stavak 2. i 3. istog Zakona taksativno su pod a) i b) nabrojana davanja koja će biti uključena u poreznu osnovicu pri uvozu, ako nisu uključena u carinsku vrijednost. Prema članku 77. stavak 1. točka a) Carinskog zakonika Unije uvozni carinski dug nastaje stavljanjem robe koja nije roba Unije i koja podliježe plaćanju uvoznih carina u carinski postupak puštanja robe u slobodan promet, uključujući prema odredbama za uporabu u posebne svrhe. Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da carinski dug nastaje u vrijeme prihvaćanja carinske deklaracije, a stavkom 3. istog članka propisano je da je dužnik deklarant, dok je u slučaju neizravnog zastupanja, osoba u čije ime se popunjava carinska deklaracija također dužnik. Ako je carinska deklaracija, koja se odnosi na jedan od postupaka iz stavka 1., sastavljena na temelju informacija koje su imale za posljedicu da uvozna carina nije ili nije u cijelosti naplaćena, osoba koja je pružila potrebne informacije za popunjavanje carinske deklaracije i koja je znala, ili je opravdano trebala znati, da su ti podaci lažni, također je dužnik.

28. Zaključno, primjenom članka 48. Carinskog zakonika Unije prvostupanjsko tijelo bilo je ovlašteno izvršiti ispravke podataka u deklaracijama na način da je predmetna roba razvrstana u pripadajuće stavke, te je na novoutvrđenu carinsku vrijednost obračunat carinski dug po (pravilnoj) stopi carine od 6,5%. Izmjenom predmetnih uvoznih carinskih deklaracija nastala je razlika u iznosu poreza na dodanu vrijednost tj. odnosno obračunskog PDV (B00*), na ime manjeg iznosa obračunatog poreza nastalog prije izmjene deklaracija i većeg iznosa nastalog nakon izmjene deklaracija, te je razliku u iznosu poreza na dodanu vrijednost s odgodom plaćanja, tužitelj kao carinski obveznik dužan iskazati kao obvezu u prijavi PDV sukladno članku 76. stavak 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

29. Sud ocjenjuje da je u ovoj upravnoj stvari sporno je li u provedenom postupku proveden test razmjernosti u užem smislu kako ga tumači Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. - u daljnjem tekstu: Konvencija).

30. Sud smatra da u ovoj upravnoj stvari, postoji razuman odnos između mjere koju su nadležna tijela primijenila da bi postigla legitimni cilj u općem interesu i zaštite prava vlasnika na mirno uživanje njegovog vlasništva, kako to propisuje Ustav Republike Hrvatske kao i Protokol broj 1 uz Konvenciju, te koji razuman odnos je potrebno obrazložiti u ponovnom postupku.

31. Međutim zbog postojanja prethodno opisanih povreda upravnog postupka sud osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje nije mogao ocijeniti zakonitima te je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio pobijane akte i odlučio kao pod točkama I. - III. izreke presude te je predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, primjenom članka 119. stavak 4. ZUS-a.

32. U ponovljenom postupku prvostupanjsko će tijelo ponovno odlučiti o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja od 29. srpnja 2024., ili primjenom članka 113. stavak 5. ZUP-a ili dostavljanjem žalbe uz spis na odlučivanje tuženiku. Odluku u povodu predmetne žalbe potrebno je donijeti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude (članak 119. stavak 4. ZUS-a).

33. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora, te da stanka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Stoga je sud tužitelju dosudio zatraženi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura koji se odnosi na radnju sastava tužbe i radnju zastupanja na ročištu održanom 10. veljače 2026., u skladu s odredbom članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a jer je isti opravdan i zatražen u skladu s Tbr. 27. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.). Slijedom navedenoga odlučeno je kao u toč. IV. izreke presude.

U Osijeku 10. ožujka 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I. – III. izreke ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku – uz spis