Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1093/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Kovačić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, Narodnog doma 2B, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-155/2021-38 od 7. lipnja 2022. u sjednici vijeća, 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  je

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-155/2021-38 od 7. lipnja 2022. u točkama II i IV izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-155/2021-38 od 7. lipnja 2022. u točkama I, III i V izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja, u točki I izreke, je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na česticama k. č. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je tuženik obvezan trpjeti da se na temelju presude izvrši uknjižba prava vlasništva u korist tužitelja. U točki II izreke je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zatraženo utvrđenje prava vlasništva na čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u točki III izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.991,40 kuna sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2022. do isplate, u točki IV izreke je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška, dok je u točki V izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužitelj protiv presude u točkama II i IV izreke, pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjerne materijalnog prava, a tuženik protiv presude u točkama I, III i V izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. Tužitelj u žalbi ističe da su točna utvrđenja suda prvog stupnja da su čestice koje su obuhvaćene tužbom bile u vlasništvu i posjedu oca tužitelja te da su ga naslijedili tužitelj i njegov brat. Međutim, tvrdi da je netočno da je čestica kč. br. [katastarska čestica], za koju je odbijen tužbeni zahtjev, u diobi pripala tužiteljevom bratu ĆŽ, jer da je sud prvog stupnja u tom dijelu pogrešno ocijenio provedene dokaze, posebice iskaz svjedoka NŽ. U tom dijelu da sud odluku donosi na temelju sadržaja uvjerenja o povijesti promjena, iako ta isprava može sadržavati pogrešku ili omašku u pisanju. Navodi da je moguće i da ne može biti isključeno da su braća ŠŽ i ĆŽ nakon sastava promjene 1970. prema kojoj je kao isključivi posjednik narečene čestice upisan brat tužitelja ĆŽ, dodatno podijelili ili zamijenili vlasništvo predmetne čestice. Tvrdi da je prema konačnoj podjeli između braće i ta parcela pripala tužitelju, što da proizlazi iz iskaza svjedoka NŽ, njihovog nećaka, zatim iz činjenice da je tužitelj u posjedu i te parcele preko 50 godina te iz činjenice pasivnosti ĆŽ koji da nikad nije podnio neki zahtjev u odnosu na tu nekretninu, niti na nju pretendira u vlasničkom ili posjedovnom smislu. Glede činjenice da nije predložio provođenje dokaza saslušanjem svog brata, tužitelj ukazuje da je njegov brat rođen 1930., da je pored toga i bolestan pa da je na relevantne okolnosti predložio saslušanje nećaka te svoje sestre. Podredno navodi da, ukoliko bi sud smatrao da mu nije pripala cijela čestica, tada da je bilo uvjeta za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva, odnosno suvlasničkog udjela od jedne polovine, s obzirom na činjenicu da je vlasnik te čestice bio otac tužitelja, a naslijedili su ga tužitelj i brat ĆŽ u jednakim dijelovima. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, smatrajući da je trebao uspjeti u parnici u cijelosti, što da bi se odrazilo i na trošak postupka.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude nerazumljivi, posebice u odnosu na ocjenu provedenih dokaza. Tako da je svjedokinja FŽ iskazala da ne zna koje su nekretnine iza smrti njezina oca pripale tužitelju, a koje bratu ĆŽ te da joj nije poznato postojanje dogovora između tužitelja i BŽ u svezi prijepora, da je svjedok NŽ u drugom predmetu koji se vodio između istih stranaka pod brojem P-181/17 iskazao da mu nije poznato tko je od braće podjelom dobio čestice koje su bile predmetom tog postupka, dok u ovom postupku navodi da ne zna kada je dioba izvršena, ali zna za diobu o kojoj mu je pričala majka. Tvrdi da je nelogično da bi majka djetetu pričala o brojevima čestica i o tome tko je od braće dobio koje čestice. Nadalje ističe da se sud ne osvrće na punomoć od 9. svibnja 1972. prema kojoj je tužitelj ovlastio BŽ da koristi nekretnine, između ostalog one pod nazivom " Pečurišće" i to " polovicu od gornje strane" iz čega izvodi zaključak da je i sam tužitelj znao da mu ne pripadaju sve nekretnine koje bi činile područje Pečurišća, a osim toga naglašava da se u toj punomoći uopće ne navodi nekretnina pod nazivom " Goli brig" (kč. br. [katastarska čestica]) , što da dovodi u pitanje zaključak suda o poštenju posjeda tužitelja.

6. Glede primjene materijalnog prava, ukazuje da su prijeporne nekretnine bile upisane kao Comune catastale di Sumberg, da su 1958. upisane kao Općenarodna imovina, dok je tuženik upisao pravo vlasništva 2009., dok iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da su od 1940. prijeporne nekretnine bile upisane kao posjed UŽ, da je 1964. izvršena promjena te je kao posjednik upisan ĆŽ, a 1967. se ponovno upisuju ĆŽ i tužitelj svaki u ½ dijela pa da je netočan zaključak da bi iz tih isprava bilo vidljivo da je tužitelj u kvalificiranom posjedu prijepora putem svojih pravnih prednika. Tvrdi da iz provedenih dokaza ne bi proizlazilo da su ispunjene pretpostavke iz čl.160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV), kao ni pretpostavke propisane Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO), a niti one propisane Općim građanskim zakonikom (dalje OGZ) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Smatra da je tužitelj trebao dokazati neprekinuti posjed kroz razdoblje duže od 40 godina do 6. travnja 1941.,jer nakon toga nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, budući da su nekretnine bile upisane kao Općenarodna imovina. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja.

7. Predlaže u pobijanom dijelu presudu prinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

8. Žalbe stranaka nisu osnovane.

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomčno prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva na katastarskim česticama [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], pri čemu tužitelj tvrdi da je vlasništvo stekao na temelju dosjelosti.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da su sve narečene čestice bile upisane u talijanski katastarski operat 1932. na posjednika ČŽ, da su 1952. čestice upisane u [broj ZK uloška]. na istog posjednika, 1964. da je kao posjednik upisan ĆŽ, brat tužitelja, dok je 1967. na temelju rješenja o nasljeđivanju brisan dotadašnji posjednik te su kao posjednici u jednakim dijelovima upisani tužitelj i njegov brat ĆŽ. Nadalje je utvrđeno da je 1970. izvršeno cijepanje kč. [katastarska čestica] na kč. [katastarska čestica], a preostale tri čestice su otpisane iz [broj ZK uloška] i upisane u [broj ZK uloška] na tužitelja, a u [broj ZK uloška] je ostala kč. br. [katastarska čestica] kao posjed ĆŽ. Također je utvrđeno da su u posjedovnom listu evidentirane činjenice o prijavi temeljem koje je kao upravitelj nekretnina upisan BŽ, a da su sve čestice 2013. upisane kao posjed tuženika. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-134/64 od 31. prosinca 1964. je utvrđeno da je otac tužitelja ZŽ preminuo **.**.1964., da su njegovim nasljednicima proglašeni sinovi, tužitelj i njegov brat ĆŽ svaki u ½ dijela, dok je na čestici kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nasljednicom proglašena supruga ostavitelja PŽ. Na temelju uviđaja na licu mjesta je utvrđeno da su u naravi prijeporne čestice zaraštene u nisko i visoko raslinje, iako su u katastarskom operatu upisane kao pašnjak, oranica i krš, a u zemljišnim knjigama kao pašnjak.

12. Iz iskaza svjedoka, FŽ, sestre tužitelja i NŽ, nećaka tužitelja je utvrđeno da su u obitelji prijeporne nekretnine nazivali " Pičurišće", i da su prednici sa nekretnina uzimali drvo za ogrijev, radili vapno i čuvali stoku, s tim što se svjedokinja FŽ sjeća takvih posjedovnih čina još od 1962., a oboje svjedoka su iskazivali i o diobi koja je izvršena između braće, tužitelja i ĆŽ, s tim što je brat tužitelja ostao živjeti u [adresa], dok je tužitelj odselio u Kanadu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

13. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je još otac tužitelja bio u samostalnom posjedu prijepornih nekretnina najkasnije od 1932. kada su na njegovo ime bile upisane kao posjed u talijanskom katastarskom operatu, nakon čega su posjed nastavili tužitelj i njegov brat koji su 1967. izvršili diobu nekretnina na način da je kč. br. [katastarska čestica] pripala bratu tužitelja ĆŽ, a preostale tri čestice tužitelju. Zauzima stajalište da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, s tim što uzima vrijeme posjedovanja od 40 godina do 14. prosinca 1999. kada je odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ( "Narodne novine" broj 137/99), pri čemu se poziva i na pravnu stečevinu Europskog suda za ljudska prava te stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Republike Hrvatske. S obzirom na utvrđenje da je čestica kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u diobi pripala bratu tužitelja ĆŽ, sud prvog stupnja u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu zahtjev prihvaća, dok odluku o parničnom trošku donosi na temelju čl.154. st. 2. ZPP-a te tužitelju priznaje trošak srazmjerno uspjehu u sporu i to trošak zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa), kao i sudske pristojbe te troškove uviđaja i vještačenja, odnosno ukupan trošak od 7.991,40 kuna.

14. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su na strani tužitelja glede zemljišnih čestica iz točke I izreke pobijane presude ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

15. Treba reći da je sudska praksa glede pitanja dosjelosti prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (OGZ), odnosno posjeda od četrdeset godina do 6. travnja 1941., izmijenjena u skladu s pravnim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava koja su zauzeta u predmetima Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske. U odlukama tog suda je izraženo pravno shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno (a radi se o narečenoj odluci Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. kojom je ukinut čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana), ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila država, donijevši takav neustavan propis.

16. U nazočnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je u razdoblju od stupanja prednika tužitelja u posjed prijepora, do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999. proteklo razdoblje dulje od četrdeset godina kontinuiranog posjedovanja prijepora od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni privatni interes treće osobe.

17. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje koje je iznosio tijekom postupka, o neosnovanosti kojih tvrdnji je sud prvog stupnja dao uvjerljive razloge koji imaju temelj u utvrđenim činjenicama. Sud prvog stupnja je ocijenio sve provedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a pa su neosnovane tvrdnje tuženika o selektivnoj ocjeni dokaza, odnosno o izostanku ocjene dokaza. Zaključak suda o kontinuiranom posjedu prednika tužitelja na istim nekretninama ima osnovu prije svega u ispravama u spisu i to podacima iz povijesnog posjedovnog lista, iz kojih bi proizlazilo da je otac tužitelja ZŽ bio upisan kao posjednik još 1932. godine, a podaci o posjednicima su se mijenjali, zavisno o događajima koji su slijedili, pa je tako došlo do upisa tužitelja i njegovog brata ĆŽ na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog oca ZŽ, potom su upisi mijenjani s obzirom na otpisivanje čestica u drugi posjedovni list te su upisivane i činjenice o upravitelju nekretnina, pri čemu su u cijelom tom razdoblju kao posjednici bili upisani članovi obitelji ZŽ. Iz isprava u spisu je razvidno kada je koja promjena izvršena i na temelju čega te u korist koje osobe je izvršen upis posjeda pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno.

18. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja glede odbijanja dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na česticu k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. I u tom dijelu je sud prvog stupnja dao uvjerljive razloge za zaključak da tužitelj nije dokazao da bi stekao vlasništvo dosjelošću i na toj čestici. I taj zaključak se prije svega temelji na ispravama, iz kojih bi proizlazilo da je u diobi nekretnina, koja je izvršena između tužitelja i njegovog brata ĆŽ, ta čestica pripala bratu tužitelja, a koja promjena je provedena i u posjedovnom listu katastra. S obzirom na takve dokaze, te činjenicu da je iskaz svjedoka NŽ u tom dijelu neodređen, a da svjedok ne može, s obzirom na godine života, imati o tome osobnih saznanja, za razliku od svjedokinje FŽ, sestre tužitelja, koja je iskazala da nema saznanja o tome koje čestice su u diobi pripale kojemu od braće, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je narečena čestica u diobi pripala bratu tužitelja. Tužitelj u žalbi ni ne tvrdi suprotno, već polemizira sa zaključkom suda spekulirajući da je moglo doći do promjene nakon 1970., međutim, takvi općeniti žalbeni navodi bez ikakvih podataka te dokaza o tome, ne mogu utjecati na zakonitost pobijane presude.

19. Zakonita je i odluka o parničnom trošku, koja je donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, dakle, srazmjerno uspjehu u parnici, pri čemu je visina troška zastupanja odvjetnika odmjerena pravilnom primjernom Tarife.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama II i IV izreke potvrditi, odnosno žalbu tuženika odbiti i istu presudu u točkama I, III i V izreke potvrditi, sve primjenom članka 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara