REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-1090/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za osiguranje radničkih tražbina, Frankopanska 11, Zagreb, OIB: 04323472109, radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke, 10. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
I. Tužba se odbacuje.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 8. studenoga 2026. podnijela tužbu ovom Sudu protiv uvodno označenog tuženika te je postavila tužbeni zahtjev na način da zahtjeva da Sud naloži donošenje odluke po njenom urednom zahtjevu od 22. veljače 2025. u roku koji Sud odredi. Uz to zahtjeva da Sud utvrdi obvezu obračuna i isplate razlike iznosa privremenog uzdržavanja sa zateznim kamatama, sukladno pravomoćnoj presudi i ispravku presude te zahtijeva i naknadu troška upravnog spora. Pojašnjava kako unatoč pravomoćnim sudskim odlukama i urednom zahtjevu od 22. veljače 2025. tuženik nije donio novo rješenje niti je izvršio usklađenje iznosa. Napominje da je više puta požurivala, a da je tuženik odgovorio pozivom na tehnička ograničenja, bez postupačnog okončanja. Naglašava da je u pitanju pravo maloljetne djece te da stoga traži hitnu reakciju suda.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužiteljica u tužbenom zahtjevu ističe da tuženik nije u propisanom roku donio odluku na temelju obavijesti stranke o novoj ovršnoj ispravi kojom je određen viši iznos uzdržavanja za djecu ŽG, EG i AG. Nadalje, pojašnjava da je postupio prema članku 38. Zakona o privremenom uzdržavanju (Narodne novine, broj 145/24.) te da je nakon provedenog upravnog postupka rješenjima utvrdio pravo na privremeno uzdržavanje za svako navedeno dijete te ističe da se isplate po navedenim rješenjima provode redovito. Ukazuje na to da je tužiteljica 14. veljače 2025. obavijestila tuženika o novoj ovršnoj ispravi kojom je utvrđen viši iznos zakonskog uzdržavanja za svu navedenu djecu. Zatim se poziva na odredbe članka 21. stavka 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju te članka 105. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). Smatra da nije iscrpljena redovita pravna zaštita budući da tužiteljica nije podnijela žalbu zbog ne donošenja rješenja u propisanom roku, odnosno da nije zadovoljen uvjet iz članka 38. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24, dalje: ZUS). Tuženik naglašava da je 12. i 13. prosinca 2025. u skladu s člankom 21. odlučio o zahtjevu stranke i donio Obavijest o promijenjenom iznosu uzdržavanja na temelju koje će se uskladiti iznos privremenog uzdržavanja u skladu s presudom na kojoj tužiteljica temelji svoj zahtjev, i to za svu navedenu djecu. Upućuje na to da članak 21. stavak 2. Zakona o privremenom uzdržavanju propisuje da će Agencija za osiguranje radničkih tražbina o promjeni privremenog uzdržavanja donijeti obavijest koja će se dostaviti strankama. Nadalje, da tuženik priznaje pravo na uvećani iznos privremenog uzdržavanja od 14. veljače 2025. kad je stranka obavijestila tuženika o postojanju navedenih okolnosti. Predlaže da Sud odbaci tužbu, odnosno da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da obustavi spor.
3. Tužiteljica se podneskom od 23. prosinca 2025. očitovala na odgovor na tužbu u kojem je istaknula da naknadno postupanje tuženika u prosincu 2025. ne otklanja činjenicu dugotrajnog ne postupanja od veljače 2025. niti da otklanja potrebu za sudskom zaštitom. Smatra tuženikov prigovor nedopuštenosti prenategnutim. Navodi da tuženik uz odgovor na tužbu ne dostavlja obavijest o promijenjenom iznosu te tvrdi da se trebaju primijeniti pravila ZUP-a, članak 98. stavak 1. te se poziva i na članak 21. stavak 3. Zakona o privremenom uzdržavanju. Nadalje, navodi kako je 14. veljače 2025. poslala mail s prigovorom, prilažući novu presudu s povećanim iznosom tražeći hitnu korekciju, ispunivši obvezu odmah, odnosno najkasnije u roku od 8 dana sukladno članku 21. stavku 1. Zakona o privremenom uzdržavanju. Ističe kako je tuženik odgovorio zahtjevom za novi obrazac za svako dijete bez pouke o žalbi ili roku , usmjerivši na novi postupak po promijenjenim okolnostima (članak 21. stavak 2.) , ali da nije utvrdio novi iznos na temelju obavijesti i presude , povrijedivši načelo žurnosti i ekonomičnosti. Nadalje, da mail nije imao pouku o žalbi, već stvorio povjerenje da će se postupiti po službenoj dužnosti, pa da se ne može tužiteljici stavljati na teret propuštanje izjavljivanja lijeka kojega nisu ni spomenuli.
4. Tužba nije dopuštena.
5. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je tuženik 12. veljače 2025. donio rješenje o privremenom uzdržavanju EG (KLASA: UP/I- 552-03/24-01/0717, URBROJ: 0479-2/28-25/0002), a 10. veljače 2025. rješenje o privremenom uzdržavanju ŽG (KLASA: UP/I-552-03/24-01/0718, URBROJ: 0479-2/26-25/0002) i rješenje o privremenom uzdržavanju AG (KLASA: UP/I- 552-03/24-01/0719, URBROJ: 0479-2/26-25/0002 od 10. veljače 2025.
6. Također, iz dokumentacije u spisu upravnog postupka razvidno je da je Općinski sud u Bjelovaru 19. lipnja 2024. donio presudu zbog ogluhe pod poslovnim brojem: P Ob-98/2024-3 (ispravljenu rješenjem istog suda od 16. listopada 2024. pod poslovnim brojem: P Ob-98/2024-9), radi povećanja uzdržavanja maloljetnog EG, ŽG i AG. Navedena presuda postala je pravomoćna 22. kolovoza 2024., dok je rješenje o ispravku presude postalo pravomoćno 3. siječnja 2025., sve u skladu s potvrdama pravomoćnosti/ovršnosti koje se nalaze u spisu.
7. Tužiteljica je uz podnesak kojim se očitovala na odgovor na tužbu dostavila korespondenciju s tuženikom putem e-maila, kojega je poslala tuženiku 14. veljače 2025. U e-mailu navodi da je primijetila propust tuženika te da šalje ovaj prigovor. Moli da se hitno postupi prema zadnjoj presudi.
7.1. Iz dostavljene e-mail korespondencije vidljivo je da je tuženik 22. veljače 2025. odgovorio tužiteljici, pozivajući ju da ispuni odgovarajući obrazac i dostavi dokumentaciju na temelju koje će se donijeti odluka, te da za svako dijete treba ispuniti zaseban obrazac.
8. U dostavljenoj dokumentaciji uz tužbu sadržana su tri zahtjeva radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (za djecu: ŽG, FG i EG) koji se upućuju tuženiku, a u kojima je tužiteljica navedena kao podnositelj zahtjeva u svojstvu zastupnika djece, na kojima je naznačen datum 22. veljače 2025.
9. U skladu s člankom 11. stavkom 2. Zakona o privremenom uzdržavanju, Agencija će donijeti rješenje o privremenom uzdržavanju i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.
9.1. Nadalje, člankom 18. stavkom 1. Zakona o privremenom uzdržavanju propisano je da o žalbi protiv rješenja o privremenom uzdržavanju odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Stavkom 4. istog članka propisano je da se protiv drugostupanjskog rješenja o privremenom uzdržavanju može pokrenuti upravni spor.
10. Prema članku 38. stavku 5. ZUS-a, spor se može pokrenuti nakon što je iscrpljena svaka druga zakonom propisana pravna zaštita.
11. Člankom 105. stavkom 2. ZUP-a propisano je da stranka može izjaviti žalbu i kad rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku.
12. Odredbom članka 46. stavka 1. točke 3. ZUS-a propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da protiv pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora nije iskorišten redovit pravni lijek.
13. Među strankama nije sporno da tuženik nije donio nova rješenja o privremenom uzdržavanju u roku iz članka 11. stavka 2. Zakona o privremenom uzdržavanju, u vezi s rokom iz članka 40. stavka 2. ZUS-a.
14. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u kojem eksplicitno zahtijeva da Sud naloži tuženiku donošenje odluke po urednom zahtjevu tužitelja od 22. veljače 2025. u roku koji Sud odredi, a ne da se tuženiku naloži donošenje odluke na temelju obavijesti stranke o novoj ovršnoj ispravi kojom je određen viši iznos uzdržavanja (kako to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu), Sud zaključuje kako je tužbeni zahtjev usmjeren na propuštanje donošenja novog rješenja o privremenom uzdržavanju (članak 11. stavak 2. Zakona o privremenom uzdržavanju), a ne o situaciji iz članka 21. Zakona o privremenom uzdržavanju. Dakle, tužba nije podnesena jer tuženik nije postupio po obavijesti korisnika na temelju koje je tuženik trebao utvrditi novi iznos privremenoga uzdržavanja za isplatu i o tome pisanim putem obavijestiti punoljetnog korisnika prava odnosno zakonskog zastupnika maloljetnog korisnika i obveznika uzdržavanja, u kojem slučaju tužiteljica kao zakonski zastupnik maloljetnika može podnijeti prigovor na promijenjeni iznos uzdržavanja, o čemu onda tuženik donosi rješenje na koje stranke imaju pravo žalbe Ministarstvu.
15. Razlika se sastoji u tome što po članku 18. stavku 1. Zakona o privremenom uzdržavanju o žalbi protiv rješenja o privremenom uzdržavanju odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi, dok bi kod primjene članka 21. o promijenjenim okolnostima nakon ne postupanja po obavijesti tužiteljica najprije morala podnijeti prigovor. Ovdje je za naglasiti da, unatoč tome što tužiteljica u e-mail korespondenciji od 14. veljače 2025. navodi da šalje prigovor, Sud ocjenjuje kako je to zapravo riječ tek o prvotnoj obavijesti o promijenjenim okolnostima koju predviđa članak 21. stavak 1. Zakona o privremenom uzdržavanju, čime bi prigovor sadržan istodobno s prvom obavijesti o promijeni okolnosti suštinski bio prijevremen.
16. Međutim, kako je prethodno navedeno, Sud je uvažavanjem postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i sadržaja same tužbe u kojoj tužiteljica navodi da unatoč pravomoćnim sudskim odlukama i urednom zahtjevu od 22. veljače 2025. tuženik nije donio novo rješenje, ocijenio kako je zahtjev tužiteljice usmjeren na izdavanje novih rješenja o privremenom uzdržavanju po članku 11. stavku 2. Zakona o privremenom uzdržavanju. Razlikovanje je od praktične važnosti za pitanje šutnje uprave, koja je predmet ovoga spora, s obzirom na to da članak 18. stavak 1. Zakona o privremenom uzdržavanju kao pravni lijek predviđa žalbu, dok članak 21. stavak 3. Zakona o privremenom uzdržavanju predviđa najprije izjavljivanje prigovora, a onda protiv donesenog rješenja predviđa izjavljivanje žalbe.
17. S obzirom na to da tuženik nije donio nova rješenja o privremenom uzdržavanju u roku iz članka 11. stavka 2. Zakona o privremenom uzdržavanju, u vezi s rokom iz članka 40. stavka 2. ZUS-a, za uspjeh u upravnom sporu radi šutnje uprave tužiteljica je najprije morala iscrpiti svaku drugu zakonom propisanu pravnu zaštitu. Naime, prema članku 105. stavku 2. ZUP-a stranka može izjaviti žalbu i kad rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku. Stoga je tužiteljica za ispunjavanje pretpostavki za vođenje spora trebala iskoristiti redoviti pravni lijek, odnosno izjaviti žalbu, kako bi iscrpila drugu zakonom propisanu pravnu zaštitu i mogla tužbom pokrenuti spor. Budući da tužiteljica nije protiv postupanja javnopravnog iskoristila redovit pravni lijek, ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora.
18. Stoga je Sud na temelju odredbe članka 46. stavka 1. točke 3. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja pod točkom I.
19. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.
19.1. Imajući u vidu da je tužba tužiteljice odbačena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška kojeg nije niti pobliže odredila, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.
U Osijeku 10. ožujka 2026.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 46. stavak 2. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članak 128. stavak 3. ZUS-a).
DNA:
1. Tužiteljici
2. Tuženiku
