REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-13701/2021-104

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Luciji Miše, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojega zastupa punomoćnica Sanja Nevešćanin Mateša, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tuženika Maše Berić, odvjetnice, dana 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČŽ iz [adresa], TŽ

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, iz Zagreba, OIB: 26187994862 da tužitelju ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 25.000,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama određenim čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na taj iznos od podnošenja tužbe pa sve do isplate i to sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju podmiri trošak ovog postupka, a to sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče na taj iznos od presuđenja pa sve do isplate i to sve u roku od 8 dana."

2. Nalaže se tužitelju ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u radnom odnosu kod tuženika zasnovanom na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu od 30. svibnja 2016. na radnom mjestu Stručnjak za naplatu regresa u organizacijskoj jedinici Sektor za korporativne financije i računovodstvo. Imenovan je u redovnom postupku na dužnost sindikalnog povjerenika, Sindikalne podružnice prijevoz i krediti (PIK) na dva mandata te nije razriješen s navedene dužnosti, štoviše, pečat sindikalnog povjerenika se nalazi kod njega, pa je još uvijek ovlašten obavljati dužnost sindikalnog povjerenika. Navodi da je tuženik jedino njemu smanjio koeficijent složenosti rada, i to od listopada 2016. u odnosu na druge radnike na istom radnom mjestu, čime je doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike koji su primali plaću po većem koeficijentu. Objašnjava da je bio ignoriran na poslu i od radnika i od članova Uprave društva, te da njegova riječ nikome nije značila, nitko s njim nije htio komunicirati, a sve zbog sindikalne aktivnosti koja je išla u korist radnika pa je u konačnici stavljen na listu tehnološkog viška bez obrazloženja nadređenih osoba. Na taj način je omalovažavan i ponižen, a nikome se za taj problem unutar tuženika nije mogao obratiti, iako je pokušavao. Stavljen je na listu tehnološkog viška radnika po "kazni" na uznemiravajući i neljudski način jer je bila neprimjereno provedena zato što su svi radnici, osim njega, pozvani na dogovor oko stavljanja na listu tehnološkog viška i mogli su zatražiti da budu stavljeni u program zbrinjavanja. Dakle, iznenadno i neobrazloženo stavljanjem na listu tehnološkog viška, nemogućnost komuniciranja s nadređenim osobama na način da mu isti objasne razlog zašto je stavljen na listu tehnološkog viška, predstavlja povredu dostojanstva tužitelja. Kao posljedica navedenog, kod tužitelja je uzrokovan strah za egzistencijom obitelji, jer mu je supruga invalid rada, a kćerka ima 26 godina i nije zaposlena zbog čega je morao zatražiti liječničku pomoć u Hitnoj službi, a nastavno otvoriti i bolovanje. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje po jednoj od zabranjenih zakonskih osnova izravne diskriminacije temeljem čl. 1. st. 2. i 3. i čl. 2. st. 2. i st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, i to zbog članstva u sindikatu s obnašanjem dužnosti sindikalnog povjerenika. Diskriminacija tužitelja od strane tuženika sastoji se i u tome što kao radnik s petnaest godina radnog staža kod tuženika, nikad nije bio poslan na obrazovanje i stručne edukacije što je pravo i obveza radnika propisana temeljem čl. 102. KU, dok su drugi radnici stručno educirani i stjecali obrazovanje od interesa za društvo pa je doveden u nepovoljniji položaj od ostalih djelatnika. Zbog navedenog nije mogao napredovati na poslu pa je na taj način narušeno njegovo dostojanstvo u sferi kvalitete profesionalnog statusa. Nadalje, navodi da je diskriminirajuće neželjeno ponašanje tuženika nastavljeno na način da se tužitelju stalno sužavao djelokrug poslova na radnom mjestu iz Ugovora o radu i Pravilnika o sistematizaciji, tako da sada obavlja jedino dostavu pošte i kontaktira sa strankama putem telefona, što ne spada u njegov djelokrug rada i radnog mjesta. Smatra da su nadređeni tužitelju - rukovodioci LŽ i PŽ unutar kolektiva o njemu stvorili sliku kao o negativnoj i nepoželjnoj osobi, a to sve zbog sindikalnog rada tužitelja koji njima i Upravi društva nije odgovarao, da su širili razne priče „iza njegovih leđa", zbog čega kolege na radnom mjestu ni u Upravi društva nisu s njim htjeli razgovarati pa je bio izoliran na poslu, te da nitko s njim nije htio raspraviti probleme oko zaštite njegovih prava iz radnog odnosa. Tužitelj navodi da je nad njim izvršeno psihičko zlostavljanje na radnom mjestu (mobbing) od strane direktora PŽ i direktorice LŽ koji je otpočeo na način da je ista prenijela tužiteljevo osobno mišljenje o direktoru PŽ da je direktor sklon komunističkoj ideologiji, "komunjara", prevrtljivosti i laganju, što je njega uvrijedilo. Od tada je počelo dugogodišnje provođenje mobbinga i zlostavljanja tužitelja od izbora direktora PŽ u svibnju 2007. i trajalo je sve do njegovog razrješenja negdje 2014. Tužitelju je davao usmene naputke kako se treba ponašati i uklopiti u radnu sredinu dakle, davao "nemoralne ponude" sve dok nije uspio staviti tužitelja na listu viška radnika jer je bio direktor i utjecajna osoba kod tuženika. Mobbing kao povreda prava osobnosti kod tužitelja sastojao se u stalnom preseljenju tužitelja u neuvjetne kancelarije dugi niz godina, pa je u jednom slučaju radio u sobi koja je bila pomoćno skladište, na kraju zgrade i nije se sviđala ikome od radnika, a u njegovu sobu premješten je EŽ. Potom je radio u "bivšoj arhivi" gdje je tepih zaudarao po svim mogućim mirisima, gdje je bio sve do preuređenja zgrade, radio je u sobi u blizini ureda PŽ u kojoj je bilo računalo za odvjetnike, zatim je imao sobu s dostavljačem pošte, arhivarom kojem je istodobno pomagao kada je bio odsutan s posla. Smatra da navedeno upućuje na to da nije imao uvjete rada potrebne za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta. Uznemiravanje od strane direktorice LŽ nastavljeno je na način da je angažirala dvije djelatnice da promatraju svaki dan što radi tužitelj, što priča i s kim, pa su prenosile direktorici koja je na taj način o njemu stvarala lošu predodžbu kao o čovjeku i radniku unutar poslovnice jer su se širile neistine o njemu na radnom mjestu zbog čega je morao stalno primati stranke otvorenih vrata. Širile su se i glasine na radnom mjestu o radu tužitelja na način da su lažno govorile da ne zna saslušati stranku, ne zna se ophoditi sa strankama, što nije bilo istina, već je cilj bio da se tužitelj diskreditira kao radnika i da mu se povrijedi dostojanstvo. Opisano nedopušteno ponašanje direktora PŽ i LŽ trajalo je duže vrijeme i ima obilježje mobbinga izravno upućenog prema tužitelju i njegovom zdravlju zbog čega se već duže vremena nalazi na bolovanju, koje još uvijek traje, a iz medicinske dokumentacija razvidno je da je kod istog utvrđena dijagnoza

- akutna reakcija na stres. Profesionalno je bio degradiran tako da je dobivao poslove od manjeg značaja koje je radio djelatnik s nižom stručnom spremom, zadatke i poslove nižeg radnog mjesta tako da većinu radnog vremena nije imao što raditi. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužitelj potražuje isplatu iznosa od 25.000,00 kn s osnova neimovinske štete sa zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Čini nespornim da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30.05.2016. za obavljanje poslova radnog mjesta Stručnjak za naplatu regresa, ali i da je tužitelju 8.11.2016. počeo teći otkazni rok bez obveze rada temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga. Vezano za navode tužitelja da bi obavljao ulogu sindikalnog povjerenika, tuženik napominje da sukladno odredbama Zakona o radu u cijelosti i u punom povjerenju surađuje sa Granskim sindikatom zaposlenih u osiguranje Hrvatske, odnosno sa sindikalnim povjerenikom s pravima i obvezama radničkog vijeća, VŽ temeljem Obavijesti Sindikata od dana 1.03.2013. kojom je tuženik kao poslodavac obaviješten o činjenici da je VŽ imenovan sindikalnim povjerenikom s pravima i obvezama radničkog vijeća. Nadalje, dana 13.06.2016. Sindikat je tuženiku dostavio i popis sindikalnih povjerenika koji uživaju zaštitu iz čl. 188. Zakona o radu, a na kojem popisu nije naveden tužitelj. Tuženik ističe da iznesene tvrdnje o postojanju navodne diskriminacije i nejednakog postupanja u smislu odredaba Zakona o suzbijanju diskriminacije ne predstavljaju niti jedan od zabranjenih temelja diskriminacije. Ističe da činjenica da je tužitelj uvršten na popis za kolektivni višak radnika u okviru kojeg mu je i otkazan važeći ugovor o radu pa niti sama činjenica otkazivanja ugovora o radu ne predstavlja diskriminatornu osnovu prema ZSD-u. Navodi da je tužitelj često bio usmeno upozoravan na obveze iz ugovora o radu, odnosno na činjenicu da nedovoljno kvalitetno obavlja svoje radne zadatke, no u tom smislu tuženik ističe kako opravdano upozorenje radnika na propuste u poslu nije i ne može imati značenje uznemiravanja radnika, te je apsolutno pravo i dužnost poslodavca inzistirati na radnoj disciplini i rezultatima rada, kao i kod izvršavanja radnih obveza iz ugovora o radu sukladno odredbi čl. 119. Zakona o radu. Tuženik također navodi da je zaprimao pritužbe na rad tužitelja i od svojih klijenata, s time da je u jednom slučaju klijent pritužbu uputio izravno na tada predsjednika Uprave BŽ. Napominje da je tužitelj često bio pisanim putem upozoravan, odnosno podsjećan na činjenicu da na vrijeme preuzme predmete koji su mu dodijeljeni na rad, budući da je s istima često kasnio. Nadalje, s obzirom da tužitelj tvrdi da mu je tuženik kao poslodavac narušio dostojanstvo nizom postupaka počevši od 2007. tuženik napominje da nikada od tužitelja kao radnika nije zaprimio pritužbu za zaštitu dostojanstva od uznemiravanja. Tuženik ističe da svi navodi tužitelja zapravo predstavljaju njegov subjektivni doživljaj kako radnih kolega, tako i poslodavca. Vezano uz navodni mobbing, odnosno psihičko zlostavljanje za koje tužitelj tvrdi da su nad njim provodili PŽ i LŽ, tuženik ističe kako se radi o paušalnim i ničim potkrijepljenim tvrdnjama tužitelja, bez ikakvih materijalnih dokaza na koje bi se tuženik eventualno očitovao. Posebno navodi da medicinska dokumentacije koju je dostavio tužitelj, odnosno postavljena dijagnoza akutne reakcije na stres sama po sebi ne dovodi i ne može dovesti do zaključka da je to posljedica bilo mobbinga, bilo uznemiravanja bilo diskriminacije jer da bi se uopće dokazala uzročno-posljedična veza, najprije bi trebalo dokazati štetnu radnju. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U ovoj pravnoj stvari Općinski radni sud u Zagrebu je dana 06.12.2018. donio presudu poslovni broj: Pr-2930/16 kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je tuženik uznemiravao tužitelja, da je povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, čime je je povrijedio dostojanstvo tužitelja što je uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, da zabrani tuženiku poduzimanje bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužitelja, da naloži tuženiku da tužitelju omogući nesmetano obavljanje poslova specijaliste za financije sa svim pravima koja iz toga proizlaze, da tuženiku naloži da poduzme sve mjere kojima će otkloniti svako neželjeno ponašanje odgovornih osoba prema tužitelju koje ima za cilj i stvarno predstavlja povredu dostojanstva i uznemiravanje tužitelja, da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.000.00 kn sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom. Citirana presuda je odlukom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-115/2019 od 08.04.2021. djelomično potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tuženik uznemiravao tužitelja i povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje i u dijelu kojim se traži da se tuženiku zabrani poduzimanje radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje i kojima se uzrokuje diskriminacija, dok je uvažio žalbu i ukinuo presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu neimovinske štete i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka te u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Prema tome, u nastavku postupka valjalo je odlučiti o naknadi neimovinske štete i trošku parničnog postupka.

4. Vezano uz preostali tužbeni zahtjev, drugostupanjski sud u svojoj odluci navodi da se za sada, u odnosu na u tužbi i tijekom postupka isticanu neuvjetnost prostora u koje je tužitelj bio u nekoliko navrata premještan te skučenost prostora o čemu govore i kazivanja tijekom postupka saslušanih radnika EŽ i KŽ, ne može prihvatiti kao pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je preseljenje tužitelja uvjetovano tek nedostatkom prostora te činjenicom da su se odvijali radovi radi preuređenja zgrade tuženika. Smatra da ovo tim prije što je tužitelj u odnosu na ostale radnike, kako proizlazi iz stanja spisa bivao premještan višekratno, i to očigledno kada netko od radnika ne bi bio zadovoljan uvjetima u svom prostoru. Također zaključuje, da pri tome okolnost kako je tužitelj osobno izjavio da mu je bilo još najbolje kada je radio u potpuno neuvjetnom prostoru tzv. preuređene arhive samo ukazuje na zaključak kakvi su bili ostali prostori u kojima je obavljao rad. Drugostupanjski sud dalje navodi da je pri tome svakako od značaja djelokrug poslova tužiteljeva radnog mjesta za organizacijsku jedinicu tuženika utvrđen Odlukom o ustroju radnog mjesta kod tuženika, o čemu prvostupanjski sud nema potrebna utvrđenja, a što je od odlučnog značaja za mogućnost obavljanja nesmetanog i učinkovitog rada u uvjetima smještaja u predmetne prostore. Konačno, drugostupanjski sud navodi da s druge strane zdravstveni problemi sami po sebi ne znače da je netko izložen nedopuštenom postupanju od strane poslodavca na radu te ukoliko sud ocjeni da nema protupravnog ponašanja za koje je odgovoran poslodavac tada nema niti pretpostavke za odštetnu odgovornost poslodavca, a s koje osnove tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Zaključuje da se budući da prvostupanjska presuda nema razloga o činjeničnoj niti pravnoj osnovi (protupravnog) ponašanja tuženika koje bi dovelo do mobingizirajućeg odnosa poslodavca prema tužitelju, a ono do oboljenja tužitelja, za sada ne može izvesti ni zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze između oboljenja tužitelja i posljedica koje trpi te protupravnog ponašanja tuženika.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu te proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka PŽ, CŽ, LŽ, VŽ, FŽ, OŽ, DŽ, EŽ, SŽ i KŽ.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Tzv. mobbing se definira kao oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu ili više njih s ciljem ugrožavanja njegova/njihova ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta koji često dovodi do uklanjanja s njegova/njihova područja djelovanja. Za pružanje sudske zaštite od mobbinga pretpostavka je da postoji sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe, a što se cijeni s aspekta primjene općih odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 dalje u tekstu: ZOO) o odgovornosti za štetu, odnosno postojanja pretpostavki predviđenih odredbom članka 1045. stavak 1. članka 1046. i članka 1100. u svezi s člankom 19. ZOO-a.

8. Iz Odluke o ustroju radnih mjesta i Ustroja radnih mjesta proizlazi da je Specijalist za naplatu regresa osiguranja kredita zadužen za praćenje utuženja regresnih predmeta i davanje prijedloga u smislu promjene sredstava ovrhe, sudjelovanje u koordinaciji mreže vanjskih suradnika koji rade na poslovnima kontaktiranja regresnih dužnika, naplate dugovanja i prodaje pokretnina u mirnom postupku, praćenje tržišta rabljenih vozila, suradnja u praćenju kontrole i analize isplativosti postupaka u odnosu na vrste postupaka i suradnike u njima, suradnja s podružnicama, sudjeluje u izradi izvješća, koordinacija izrade i kontrola izvješća podružnica vezano na naplatu, prati zakonske propise i interne akte koji su vezani na naplatu potraživanja, sudjelovanje u pisanju okružnica, i davanju uputa podružnicama o naplati potraživanja, suradnja s drugima zaposlenicima i odjelima tuženika, odgovara za izvršenje i kvalitetu izvršenja poslova iz poslovne domene i ostale aktivnosti po nalogu neposrednog rukovoditelja.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je radio na poslovima naplate regresa u vlastitoj sobi koja je bila soba Računovodstva i financija, da je dolaskom PŽ prešao raditi u Pravnu službu, te da je ostao sjediti u istoj sobi. Nakon nekog vremena netko je zatražio sobu Računovodstvo i financije te je preseljen u preuređenu arhivu, gdje je zaudarao tepih. U toj sobi ostali su spisi predmeta šteta, referenti su ulazili u sobu, uzimali te spise i ometali ga u radu. Nikome nije prigovarao za ovakve uvjete, jer je zapravo imao relativni mir za razliku od prethodnog smještaja, gdje je određen prijem stranaka od 12,00 do 14,00 sati radi naplate regresa pa se LŽ žalila da je preglasan kada razgovara sa strankama, da su stranke preglasne i da time remeti rad zbog čega je tražila njegovo preseljenje. Najljepši dio posla bio mu je dok je radio u preuređenoj arhivi jer je tada imao mir i mogao je normalno primati stranke. U jednom trenutku ga je pozvao PŽ, negdje 2011. i rekao mu da se seli u sobu na kraju hodnika koja je zapravo bila pomoćno skladište u kojem je doslovno bio samo veliki aparat telefaksa i stalci sa spisima te nitko prije njega nije radio u toj sobi. U njegovu prethodnu sobu došao je raditi EŽ iz Odjela šteta. Smatra da su uvjeti rada bili nikakvi, a soba je imala samo mali prozor u visini stropa. Nakon toga počelo je uređenje cijele zgrade i točno je što je rekao PŽ da su svi svakako preseljavani te je on na kraju dobio sobu nasuprot sobe PŽ. Ta soba bila je na završetku hodnika iz koje se ulazilo u konferencijsku dvoranu, stalno je netko ulazio i izlazio te su postojale pritužbe na njega da je glasan, da su stranke glasne i da je agresivan. Radi se zapravo o tome da je primao stranke koje su bile iznervirane činjenicom da su im blokirane plaće i rad sa takvim strankama ne može biti tih i miran. LŽ mu je rekla da postoje pritužbe na njegov rad, da je glasan, da ne zna razgovarati sa strankama i da mora voditi očevidnik o telefonskim razgovorima i primanjima stranaka zbog čega je držao otvorena vrata kada je primao stranke, kao i zbog priča da je radio nešto što nije njegov posao i na način na koji to ne bi trebao. Predlagali su postavljanje kamera, ali je on to odbio smatrajući to nepotrebnim nadzorom. Ulaženje i izlaženje kolega koji su uzimali spise iz preuređene arhive ga je smetalo samo kada su bile stranke. Nakon što je iz sobe računovodstva i financija preseljen u preuređenu arhivu u toj sobi sjedile su HŽ i kolegica Č. U toj sobi prvo je sjedio sam, a onda je s njim sjedila HŽ, a nakon toga je došla i kolegica Č. Preseljenje iz te sobe u preuređenu arhivu nije smatrao diskriminacijom već rješenjem za sebe. Diskriminacijom smatra ono prije, a to je da je prvo bio sam u sobi, a kada su došle kolegice dobio je u toj sobi mjesto za pomoćnim stolom, odmah do vrata.

10. Iz iskaza svjedoka PŽ proizlazi da je od srpnja 2007. do rujna 2014. bio zaposlen na radnom mjestu direktora Filijale prijevoza i kredita, da tužitelju nije bio neposredno nadređen, već su ispod njega bili direktori službi, pa je tužitelju neposredno nadređen direktor službe u kojoj je radio. Negdje u početku njegovog mandata uređivali su poslovne prostore kod tuženika, odnosno stvarali bolje uvijete za rad te su za tužitelja oslobodili jednu sobu kako bi bio sam i mogao primati stranke. Naknadno je cijela zgrada uređivana i tužitelj je preseljen isto kao i drugi, pa tako i on sam. Ističe da nije točno da bi tužitelj radio u sobi koja bi bila pomoćno skladište, da su to sve bile sobe, a kako nisu imali arhive zbog količine predmeta, to su u sobama imali police sa spisima. Ne sjeća se da bi tužitelj radio u bivšoj arhivi s tepihom koji je zaudarao. Navodi da je bilo pomanjkanja prostora i da je točno da je tužitelj jedno vrijeme radio u sobi s dostavljačem pošte i arhivarom, ali se ne sjeća koliko dugo. Smatra da je tužitelj imao redovite uvjete za rad.

11. Svjedokinja LŽ je iskazala da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu koordinatora u Sektoru za financijsko računovodstvene poslove od srpnja 2016., da je prethodno bila direktorica Službe za naplatu potraživanja od 2014., a od 2006. do 2014. direktorica Službe za financijsko računovodstvene poslove. U početku od 2006. bila je neposredno nadređena tužitelju, a nakon nekog vremena bila mu je nadređena kao druga u hijerarhiji. Nije ju smetala komunikacija tužitelja sa strankama niti je točno da je zbog toga tražila preseljenje tužitelja u druge prostore. Nije joj poznato da bi tužitelja bilo tko zbog bilo kojih razloga preselio u prostore s gorim uvjetima, već naprotiv da je on radio sam u sobi, dok su ostale kolege radili po dvoje, a uvjeti su bili isti.

12. Svjedokinja FŽ je iskazala da nije u radnom odnosu kod tuženika od 23. siječnja 2015., da je u posljednjih 10 godina radila s tužiteljem u Službi za pravno zastupanje i regrese, da u odnosu na uvjete za obavljanje posla tužitelja može reći da su ponekad bili isti kao i za ostale radnike Službe, a ponekad su bili nepovoljniji, da je tužitelj bio premještan, kao i ona sama pa je tako bila u Odjelu za štete i nakon toga premještena u Službu za pravno zastupanje i regrese, iako to nije bila njena volja i nije dobila obećanu veću plaću. Dok su zajedno radili u Službi premještani su iz jedne sobe na drugi kat, to je bilo zbog pomanjkanja prostora, ali i zbog nečije volje. Od ostalih uvjeta rada imali su stol, stolac, računalo, telefon i prostor za primanje stranaka. Soba u kojoj su primali stranke bila je mala. Zadnje mjesto rada tužitelja bilo je u sobi preko puta ureda PŽ, gdje su prolazili odvjetnici, stranke, regresni dužnici. Ona je imala zatvorena vrata pa je prolaz ovih osoba nije toliko smetalo, a pretpostavlja da je smetalo tužitelja. Na pitanje je li tužitelj radio u sobi koja je bila arhiva odgovara da to nije bila arhiva, da tu sobu nisu zvali pomoćna arhiva, a uvjeti su bili srednji. Ne zna jesu li u toj sobi zaudarali tepisi. Ne za je li premještaj bio zbog potrebe posla. Premještaji su bili na drugo radno mjesto i u druge prostorije. Premještaji su bili i drugih kolegica, ne može reći koji je bio broj premještanih djelatnika, ali nije se radilo o premještaju cijelog odjela. Na pitanje je li bivša arhiva u kojoj je radio tužitelj uređena u uredski prostor odgovara da je bila uređena na pola. Na pitanje je li bilo viška poslovnog prostora odgovara da nije.

13. Svjedok EŽ je iskazao da je bio zaposlen sam kod tuženika, a otišao je 2016. prisilno zbog diskriminacije koja se provodila nad njim od strane PŽ, LŽ i DŽ. Zatražio je premještaj zbog nepovoljnijih uvjeta rada u sobi, pa su kako bi mu udovoljili, tužitelja premjestili iz sobe koju su njemu dodijelili u drugu sobu. Uvjeti su za tužitelja bili nikakvi; šupa, soba širine 2 m sa većim ormarom i hrpa spisa i starih odloženih printera i drugih stvari. Prva soba u kojoj je radio tužitelj, a u koju je svjedok kasnije premješten, bila je iznad jednog softvera koji je bio izuzetno bučan, kao da radi miješalica po cijeli dan. Po njegovom mišljenju tužitelja su premještali jer je bio nezaštićen i smatra da se radi o nekoj vrsti mobbinga. Misli da se u prvoj sobi nalazio neki tepih koji je bačen prije nego što je svjedok došao u sobu. U sobi u koju je svjedok prešao, a u kojoj je ranije bio tužitelja, bili su i jedan i drugi sami, a tužitelj je premješten tada u najmanju sobu gdje je radio s KŽ i s drugim dostavljačem IŽ.

14. Svjedok KŽ je iskazao da je do 2015. bio sam zaposlen kod tuženika kao vozač i arhivar. Misli da su tužitelja selili otprilike šest puta u dvije godine. Uglavnom su to prethodno bile svjedokove sobe koje su bile zatrpane sa spisima. Arhiva je bila mala, zatrpana sa spisima, bila su tri prozora, ali je bila druga zgrada uz, pa baš i nije bilo svjetla. Tužitelj mu se žalio da kod preseljenja ide na sve lošije uvjete. Misli da je tužitelju bilo otežano obavljanje posla jer se u sobi nalazila arhiva, pa je netko uvijek utrčavao po neki spis. Misli da je na taj način ometan u radu jer je radio sa strankama. U arhivi se nalazio stari namještaj, nalazio se jedan stol koji je bio gurnut u stranu, tepisi su bili stari 20 godina.

15. Sud je svjedocima T i LŽ u cijelosti poklonio vjeru jer su iskazivali jasno, logično i međusobno u skladu, dok je svjedocima FŽ, EŽ i KŽ te tužitelju tek djelomično poklonio vjeru. Ovo stoga što uglavnom iznose svoja mišljenja i paušalne ocjene koje ne potkrepljuju sa činjenicama.

16. Tako je sud nesporno utvrdio da je tužitelj učestalo premještan iz sobe u sobu, međutim iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi to bilo posljedica sustavnog zlostavljanja odnosno šikaniranja niti da bi svaka soba bila neuvjetna. Naime, iz iskaza svjedoka T i FŽ kojima je u tom dijelu sud poklonio vjeru jasno proizlazi da je cijela zgrada bila uređivana, da su osim tužitelja i drugi zaposlenici bili premještani i da nije bilo viška poslovnog prostora. Isto tako, iz iskaza ne proizlazi da bi te sobe bile neuvjetne niti u kojem dijelu bi bile neuvjetne, već da bi imale sva sredstva za rad koja su tužitelju bila potrebna. Eventualni prolazak stranaka i kolega uz sobu tužitelja sud ne smatra neuobičajenim, već naprotiv uobičajenim po zakonima logike, a ako je isto tužitelju smetalo, imao je mogućnost zatvoriti vrata, dok je uvođenje videonadzora odbio. Nadalje, činjenica da su u jednoj od soba ostali spisi na policama (arhiva) i da bi kolege došli po spise, ne upućuje na činjenicu da bi to nužno tužitelja konstantno ometalo u radu. Sud smatra logičnim da se takvo što ne bi učestalo odvijalo jer se naime radi o arhivi, kako to navodi tužitelj, pa prema tome i spisima koji nisu aktivni i po njima se ne radi. Osim toga, ni sam tužitelj ne navodi konkretno obavljanje kojih radnih zadataka bi mu bilo onemogućeno. Činjenica da je tužitelj nekada morao dijeliti sobu s drugim kolegama sud ne smatra okolnošću koja bi upućivala na štetnu radnju tuženika jer su i drugi kolege dijelili sobu. Konačno, tužitelj je učestalo imao sobu samo za sebe, pa čak i sobu nasuprot svog nadređenog.

17. Sud nije poklonio vjeru svjedocima EŽ i KŽ u pogledu njihovih paušalnih navoda da bi tužitelj bio diskriminiran i da su uvjeti bili neuvjetni jer se radi o neuvjerljivim i pristranim navodima, a u suprotnosti su i s ostalim iskazima. Tako EŽ smatra da je bio diskriminiran i navodi da je prisilno otišao od tuženika pa sud smatra njegov iskaz neuvjerljivim i pristranim, dok KŽ daje paušalne ocjene i svoje mišljenje te prepričava što mu je tužitelj rekao.

18. Prema tome, sud smatra da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljevi nadređeni sustavno psihički zlostavljali i ponižavali tužitelja s ciljem ugrožavanja njegovog dostojanstva kada su donosili odluke o premještaju u druge radne prostorije, pa je valjalo je odbiti tužbu i tuženi zahtjev u cijelosti.

19. S obzirom da je sud u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, to nije izvodio daljnje dokaze.

20. Tuženiku je temeljem čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a priznat trošak parničnog postupka, a koji trošak se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku, te je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Tuženiku je priznat trošak pristupa na ročište 22.1.2026. – 200,00 EUR (Tbr. 9/1), što uz 25%PDV-a (50,00 EUR) ukupno iznosi 250,00 EUR.

22. Tuženik je na ročištu 22.1.2026. također zatražio naknadu troška prema troškovniku predanom na ročištu 16.11.2018. Kako takav troškovnik ne prileži spisu, to je valjalo odbiti taj zahtjev i trošak kao neosnovan.

23. Zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška nije osnovan jer je u cijelosti izgubio spor (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Sutkinja:

Lucija Miše

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju

2. Punomoćnici tuženika