Poslovni broj: Us I-2447/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Andrei Cvitanović Vrzić, odvjetnici u Splitu, Gundulićeva 26a, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1) JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Domagoju Mužiću, odvjetniku u [adresa], pod 2) OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 3) ČĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 4) LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ove od pod 2) do pod 4) zastupane po opunomoćeniku Krunoslavu Aljinoviću, odvjetniku u Splitu, Gundulićeva 26a, radi obnove postupka određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera, nakon javne i usmene rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, zamjenika opunomoćenika zainteresirane osobe pod 1), zainteresirane osobe pod 3) i zamjenice opunomoćenika zainteresiranih osoba od pod 2) do pod 4), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-371-01/24-13/2171, Urbroj: 531-14-3-25-19 od 7. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja o troškovima spora na ime naknade troškova upravnog spora isplati zainteresiranoj osobi pod 1) iznos od 2.500,00 (dvije tisuće petsto) eura, te zainteresiranim osobama od pod 2) do pod 4) iznos od 3.000,00 (tri tisuće) eura.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 10. listopada 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-371-01/24-13/2171, Urbroj: 531-14-3-25-19 od 7. veljače 2025., tužitelj u bitnom navodi kako osporeni akt tuženika osporava u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga. Naime, osporenim rješenjem točkom I. obnavlja se postupak rješavanja upravne stvari na način da se poništava ranije rješenje ovoga tijela od 29. svibnja 2025., točkom III. navedeno je kako je prestao pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma s kojim je tužitelj kao zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50% najma najamnine određen točkom IV. na osnovu kojega je dužan plaćati iznose navedene u točki IV. suvlasnicima nekretnine, i to iznose od 175.29, 58.19, 58.19 i 58.19 EUR-a, ukupno: 349.86 EUR-a, iako je tužitelj ranije plaćao manji iznos. U pobijanom rješenju se kao razlog povećanja zaštićene najamnine navodi da je tužitelj suvlasnik nekretnina u [adresa] i u [adresa], a riječ je o nekretninama koje tužitelj uopće ne koristi niti ubire plodove od istih, dakle, ne posjeduje ih, na koju okolnost je inicirao sudske postupke radi razvrgnuća suvlasničke zajednice upravo iz razloga jer ima samo formalni upis bez suposjeda navedenih nekretnina. U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako je javnopravno tijelo već ukinulo rješenje na osnovu kojega je tužitelj plaćao najamninu u umanjenom iznosu i kao razloge navedene obnove postupka, poništenja ranijeg rješenja te točke IV. iz pobijanog rješenja sa bitnim uvećanjem iznosa plaćanja najamnine, iznosi razloge da je tužitelj suvlasnik nekretnina u odnosu na koje su inicirani postupci, što se dostavlja kao dokaz, dakle da je isti suvlasnik istih, i da posjedovanjem (a isti nije u posjedu i nije bio nikada) tj. da vrijednost njegovih suvlasničkih udjela prelazi vrijednost tj. granicu vrijednosti imovine koja je propisana Programom mjera. Navedeno tuženik ničim u postupku ne dokazuje i to da suvlasništvo nekretnina tužitelja ima takvu vrijednost da bi prelazilo granicu vrijednosti imovine koja je propisana Programom mjera, dakle, ne postoji dokaz o pribavi tržišne vrijednosti tih nekretnina u kojima tužitelj ima mali suvlasnički udio, niti vještvo koje bi dokazalo da ti suvlasnički udjeli prelaze granicu povodom kojih kako to tvrdi tuženik, da tužiteljevi suvlasnički udjeli prelaze granicu, bi bilo govora o vrijednosti većoj od one propisane Programom mjera. Dakle, u obrazloženju pobijanog rješenja tuženik navodi kako je logično da suvlasnički udjeli kojih je suvlasnik tužitelj prelaze vrijednost od 25.000.00 EUR-a, no to za donošenje ovakvog rješenja nije dostatno, jer tuženik o vrijednosti suvlasničkih udjela tužitelja nije dostavio dokaz, već samo naveo da je logično da 1/8 nekretnine u [adresa], te ¼ stana u [adresa] prelazi navedenu vrijednost od 25.000.00 EUR-a. Bez relevantnog dokaza o vrijednosti tih suvlasničkih udjela se ne može govoriti na način na koji to tvrdi tuženik. Činjenicu suvlasništva tužitelj ne prikriva niti istu prešućuje, a o tome svjedoči i zapisnik Hrvatskog zavoda za socijalni rad od 29. travnja 2025. u kojemu navodi da ima suvlasništvo koje niti koristi niti uživa niti od kojega ubire plodove. Također, na osnovu ranijeg rješenja tuženika od 29. svibnja 2025. tužitelj je najamninu imao plaćati u iznosu od 131,93 EUR-a, no osporavanim rješenjem u odnosu na koje se tužba podnosi, poništeno je navedeno rješenje iz razloga jer nove okolnosti tuženik smatra činjenicom postojanja nekretnina u suvlasništvu tužitelja čiji suvlasnički udjeli prelaze vrijednost imovine od 25.000,00 EUR-a zbog čega tuženik donosi rješenje koje se pobija ovom tužbom, dakle, kako je prednje rečeno tuženik ničim ne dokazuje tu vrijednost suvlasničkih udjela tužitelja pa je samim time jasno da je doneseno pobijano rješenje manjkavo i činjenično nepotkrijepljeno. Kada se kao nova činjenica tj. nova okolnost navodi da suvlasništvo tužitelja premašuje vrijednost propisanu programom mjera, tuženik u tom slučaju treba prilikom donošenja rješenja imati valjanu dokumentaciju na osnovu koje tvrdi da vrijednost suvlasništva tužitelja prelazi propisanu vrijednost imovine Programom mjera, a taj dokaz je izostao, pa je u tom smislu rješenje i osporivo, odnosno neutemeljene su tvrdnje o navedenom (vrijednosti suvlasništva), a samim time činjenično nepotkrijepljeno i kao takvo ga treba poništiti. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba pod 1) u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i to iz razloga što je upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pravilno i zakonito proveden. Naime, tuženik je osporavanim rješenjem po službenoj dužnosti obnovio upravni postupak jer je naknadno utvrdio da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnina na području Grada Zagreba i Općine Jelsa i to: čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za ¼ dijela, te čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za 1/8 dijela. Potom, ova zainteresirana osoba citira odredbe čl. 18. st. 1. te čl. 20. st. 3. Zakona o načinu izvršenja presuda europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske, te navodi kako s obzirom da ¼ dijela stana u [adresa] ukupne kvadrature 58,43 m2 i 1/8 dijela kuće u [adresa] zasigurno premašuju 25.000,00 €, to tužitelj ima imovinu veće vrijednosti pa nema mjesta primjeni iznimke iz odredbe čl. 20. st. 3. citiranog Zakona. Pritom nije od značaja činjenica je li tužitelj zaista u posjedu tih nekretnina i iskorištava li ih ekonomski na bilo koji način budući da je zakon jasan te takvo nešto nije kriterij za primjenu iznimke od pravila subvencije najma u visini 50%. Zainteresirana osoba pridružuje se navodima tuženika u pogledu činjenica i predloženih dokaza i predlaže sudu tužbeni zahtjev odbaciti, odnosno odbiti u cijelosti kao neosnovan uz obvezu tužitelja da ovoj zainteresiranoj osobi naknadi troškove upravnog spora.

4.Zainteresirane osobe od pod 2) do pod 4) u zajedničkom odgovoru na tužbu u bitnom navode kako osporavaju tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Prije svega, ističe se da je osporavano rješenje doneseno zakonito, pravilnom primjenom mjerodavnih zakonskih odredbi, konkretno članka 12. Programa mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. (dalje: Program mjera), te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a do kojeg utvrđenja ne bi došlo bez postupanja zainteresirane stranke ČĐ koja je u prethodno pokrenutom upravnom sporu, posl. broj: Us I-1830/2025, ukazala na činjenicu da je tužitelj suvlasnik dviju nekretnina znatne vrijednosti, koja nedvojbeno prelazi granicu vrijednosti imovine iz Programa mjera, a koje je u postupku pred tuženikom prvotno prešutio. Prema Programu mjera, imovinom veće vrijednosti smatraju se nekretnine ukupne vrijednosti veće od 25.000 eura. Tužitelj navodi da ima pravo na smanjenje iznosa prijelazne zaštićene najamnine, pozivajući se na činjenicu da iznos prelazi 25 % njegovih mjesečnih primanja, sukladno članku 20. stavku 3. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. U svrhu ostvarivanja tog prava, sukladno članku 12. Programa mjera, osim potvrde Porezne uprave o ukupnom dohotku u prethodnoj godini, priložio je i izjavu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da on i članovi njegova kućanstva nemaju drugih primitaka niti u vlasništvu imaju imovinu veće vrijednosti. Međutim, iz podataka pribavljeni iz zemljišnoknjižnih izvadaka koje je zainteresirana stranka dostavila u navedenom upravnom sporu, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj suvlasnik dviju različitih nekretnina koje po svojoj naravi, lokaciji i obilježjima predstavljaju nekretnine veće vrijednosti u smislu spomenute zakonske odredbe. Ove činjenice upućuju na to da najmoprimac posjeduje imovinu čija vrijednost nedvojbeno prelazi granicu vrijednosti imovine iz Programa mjera. Upravo je ta činjenica bila odlučna za donošenje osporavanog rješenja, budući da zakon izrijekom propisuje da pravo vlasništva ili suvlasništva na nekretninama veće vrijednosti isključuje mogućnost ostvarivanja prava na sniženi iznos zaštićene najamnine, neovisno o tome koristi li vlasnik ili suvlasnik te nekretnine u stvarnosti ili ima li neposredan pristup njima. Slijedom navedenoga, tužbeni navodi prema kojima tužitelj ne koristi predmetne nekretnine i navodno nema mogućnost njihova korištenja, pravno su irelevantni za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja, jer zakonski kriterij nije faktično korištenje nekretnine, već samo postojanje prava vlasništva odnosno suvlasništva na nekretnini vrijednosti koja prelazi granicu vrijednosti predviđenu Programom mjera. Ministarstvo je stoga pravilno zaključilo da su ispunjene zakonske pretpostavke za povećanje iznosa zaštićene najamnine te je postupilo u skladu s relevantnom zakonskom odredbom. Nadalje, ne samo da zaštićeni najmoprimac ne ispunjava uvjete za smanjenje iznosa prijelazne zaštićene najamnine niti za očuvanje statusa zaštićenog najmoprimca, već je dao neistinitu izjavu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, svjesno zatajivši postojanje svog suvlasničkog prava na dvije nekretnine: stan u [adresa] (10/40 suvlasničkog dijela) te kuću i dvor u [adresa] na Hvaru (100/800 suvlasničkog dijela). Ova imovina očigledno prelazi propisanu granicu od 25.000,00 eura, odnosno predstavlja imovinu veće vrijednosti u smislu Programa mjera. Takvim postupanjem je najmoprimac doveo nadležno tijelo u zabludu s ciljem ostvarenja prava na smanjenje prijelazne zaštićene najamnine, na što nije imao pravo, te je time dao lažnu izjavu u upravnom postupku, što predstavlja ispunjenje elemenata kaznenog djela davanja lažnog iskaza, kako je propisano člankom 305. Kaznenog zakona. Prema okvirnim izračunima temeljenima na tržišnim cijenama, vrijednost njegovog suvlasničkog udjela od 10/40 u stanu površine 58,43 m² u Zagrebu iznosi približno 50.500 eura, dok vrijednost udjela od 100/800 u kući i dvorištu površine 476 m² u [adresa] iznosi oko 213.800 eura. Ukupno, njegova imovina iznosi oko 264.300 eura, čime višestruko premašuje imovinski prag iz Programa mjera. Naime, prema članku 12. Programa mjera, drugom imovinom veće vrijednosti smatraju se nekretnine ukupne vrijednosti veće od 25.000 eura, bez obzira na broj ili lokaciju pojedinačnih udjela, što u ovom slučaju jasno nije ispunjeno. Zaključno, zainteresirane osobe smatraju da tužitelj ne samo da ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava koje potražuje, već je svojim postupanjem pokušao ostvariti to pravo na temelju neistinitih navoda i prikrivanjem relevantnih činjenica, čime je doveo u pitanje zakonitost vlastitog postupanja u upravnom postupku. Slijedom svega navedenoga, predlaže se naslovnom sudu da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, potvrdi rješenje tuženika te odredi tužitelju naknadu troškova spora ovim zainteresiranim osobama.

5.U sporu je održana rasprava 25. veljače 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju su pristupili opunomoćenica tužitelja, zamjenik opunomoćenika zainteresirane osobe pod 1), zainteresirana osoba pod 3) i zamjenica opunomoćenika zainteresiranih osoba od pod 2) do pod 4), dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

6.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

7.Sud je odbio dokazni prijedlog zainteresiranih osoba od pod 2) do pod 4) i to da se u ovom sporu provede građevinsko vještačenje o vrijednosti predmetnih nekretnina u suvlasništvu tužitelja, to na okolnosti koje su precizirane u odgovoru na tužbu i održanoj raspravi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika

8.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

9.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

11.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-371-01/24-13/2171, Urbroj: 531-14-3-25-19 od 7. veljače 2025., točkom I. riješeno je da će se obnoviti postupak rješavanja upravne stvari određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera u predmetu KLASA: UP/I-371-01/24-13/2171, i to u dijelu rješenja KLASA: UP/I-371-01/24-13/2171, URBROJ: 531-14-3-25-17 od 29. travnja 2025., točkom II. poništava se rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/2171, URBROJ: 531-14- 3-25-17 od 29. svibnja 2025., točkom III. utvrđuje se da je 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50% iznosa prosječne najamnine određen točkom IV. ovog rješenja, a Republika Hrvatska preostalih 50% određen točkom V. ovog rješenja, točkom IV. određeno je da zaštićeni najmoprimac tužitelj u ovom sporu koji živi u stanu površine 74,79 m², na adresi [adresa], prizemlje, dužan je plaćati dio prosječne najamnine suvlasnicima stana (najmodavcima) zainteresiranim osobama u ovom sporu na način kako je to precizirano ovom točkom rješenja, točkom V. utvrđeno je da ostali iznos prosječne najamnine Republika Hrvatska isplaćuje zainteresiranim osobama iz ovog spora na način kako je to precizirano ovom točkom rješenja, točkama od VI. do XI. definirani su iznosi prosječne najamnine koji suvlasnicima zainteresiranim osobama u ovom sporu pripadaju za razdoblje siječnja, veljače, ožujka, travnja, svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 2025. i koje iznose će isplatiti zaštićeni najmoprimac tužitelj iz ovog spora, a koje iznose za iste mjesece će isplatiti Republika Hrvatska sve na način kako je to precizirano ovim točkama rješenja, točkom XII. riješeno je da ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, po sili ovoga Zakona, prvi dan mjeseca koji slijedi nakon tromjesečnog razdoblja neplaćanja prosječne najamnine, točkom XIII. riješeno je da osoba navedena kao vlasnik u točki IV. ovog rješenja obvezna je u roku od 15 dana od dana primitka ovog rješenja ili od svake promjene nositelja prava vlasništva, prijaviti Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine ime, prezime i OIB novog vlasnika predmetnog stana, točkom XIV. odbacuje se zahtjev suvlasnika stana JĐ od 17. ožujka 2025. jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka, točkom XV. odbacuje se zahtjev zaštićenog najmoprimca RĐ od 2. travnja 2025. jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka, dok se točkom XVI. nalaže Upravi za financije, javnu nabavu i strateško planiranje isplata sredstva na način predviđen u točkama V., VII., IX. i XI. izreke ovog rješenja, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbe članka 126. st. 3., 127. st. 1. i čl. 41. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), u svezi s odredbama čl. 123. st. 1. toč. 1. istog Zakona te čl. 12. Programa mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine", 36/24).

12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju tuženik pravilno postupio kada je u obnovi postupka provedenoj po službenoj dužnosti donio predmetno osporeno rješenje naprijed citirane izreke, u svezi s čim je li u provedenom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom članka 123. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Člankom 126. stavkom 3. istog Zakona propisano je da ako nadležno tijelo po službenoj dužnosti utvrdi da postoje razlozi za obnovu postupka, donijet će rješenje kojim će dopustiti obnovu postupka i odrediti u kojem će se opsegu postupak obnoviti. Člankom 127. stavkom 1. istog Zakona propisano je da će nadležno tijelo, nakon provedene obnove postupka, donijeti rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnovljenog postupka. Rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, nadležno tijelo može rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem, u kojem će slučaju, s obzirom na okolnosti, prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti.

Odredbom članka 18. stavkom 1. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da ako je stan upisan u Registar sukladno članku 15. ovoga Zakona, od 1. siječnja 2025, odnosno od dana kada počinje provedba Programa mjera prestaju svi pravni odnosi zaštićenog najma, a započinje novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50% iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50%.

Stavkom 7. istog članka propisano je da se određivanjem prosječne najamnine pravni odnos zaštićenog najma sa zaštićenom najamninom pretvara se u pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma, a na zaštićenog najmoprimca prestaje se primjenjivati članak 8. podstavak 3. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20).

Člankom 18. stavkom 2. istog Zakona propisano je da se visina prosječne mjesečne najamnine utvrđuje se množenjem početne visine najamnine (Pn) s koeficijentom položaja stana u zgradi (Kp) i koeficijentom geografske lokacije (Kg). Stavcima 3., 4. i 5. istog članka propisani su iznosi početne visine najamnine (Pn) u iznosu od 7,50 eura, koeficijent položaja stana u zgradi (Kp) u iznosu od 1 za tipske i etažne stanove, 0,80 za podrumske stanove i 0,90 za suterenske i tavanske stanove te koeficijent geografske lokacije (Kg) Stana u visini 1,25 za stanove koji se nalaze u Gradu Zagrebu, Zagrebačkoj županiji i jedinicama lokalne samouprave područja kojih graniče s obalom Jadranskog mora te 1,00 za stanove koji se nalaze u ostalim jedinicama lokalne samouprave.

Stavkom 9. istog članka propisano je da se na stanove iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona (Stanovi kojima je dodijeljen privremeni registarski broj) primjenjuje opća programska mjera subvencije najamnine, ali Republika Hrvatska će od najmoprimca regresno potraživati uplaćena sredstva ako se u sudskom postupku utvrdi da osoba kojoj je najamnina subvencionirana nije imala pravo na status zaštićenog najmoprimca.

Člankom 19. stavkom 1. istog Zakona propisano je da za vrijeme trajanja prijelaznog zaštićenog najma visina prosječne najamnine iz članka 18. stavka 1. ovoga Zakona za svaki stan određuje se rješenjem nadležnog ministarstva, a stavkom 2. istog članka propisano je da se u rješenju o prosječnoj najamnini utvrđuje na koji se stan donosi rješenje, utvrđuje se zaštićeni najmoprimac i članovi njegova kućanstva, vlasnik ili vlasnici koji plaća zaštićeni najmoprimac, iznos najamnine koji subvencionira Republika Hrvatska te rokovi za uplatu najamnine.

Člankom 20. stavkom 1. istog Zakona propisano je da Zaštićeni najmoprimac plaća 50% iznosa prosječne najamnine izravno vlasniku stana odnosno najmodavcu, svaki mjesec na način da se mjesečne isplate obavljaju na bankovni račun najmodavca do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za sljedeći mjesec.

Stavkom 2. istog članka propisano je da subvencionirani dio u visini 50% iznosa prosječne najamnine nadležno ministarstvo plaća izravno vlasniku stana odnosno najmodavcu, svaki mjesec.

Stavkom 3. istog članka propisano je da ako 50% iznosa prosječne najamnine prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda kućanstva zaštićenog najmoprimca i ako zaštićeni najmoprimac i članovi njegova kućanstva nemaju drugu imovinu veće vrijednosti, Republika Hrvatska plaćat će razliku od 25% ukupnih mjesečnih prihoda kućanstva zaštićenog najmoprimca do ukupnog iznosa prosječne najamnine. Stavkom 4. istog članka propisano je da su zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska dužni vlasniku najkasnije do 31. ožujka 2025. platiti svaki svoj iznos prosječne najamnine koji obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 2025. do 31. ožujka 2025. Stavkom 5. istog članka propisano je da ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, po sili ovoga Zakona, prvi dan mjeseca koji slijedi nakon tromjesečnog razdoblja neplaćanja prosječne najamnine.

Člankom 10. Programa mjera za izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (u daljnjem tekstu Program mjera) propisano je da se za Stan koji je u suvlasništvu više osoba, rješenjem o prijelaznoj najamnini određuje da se svakom suvlasniku isplaćuje dio prijelazne najamnine razmjeran njegovom suvlasničkom udjelu.

Stavkom 2. istog članka Programa mjera propisano je za slučaj da je jedan od suvlasnika stana [adresa] ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, rješenjem o prijelaznoj najamnini se određuje da se u tom suvlasniku ne isplaćuje subvencija najamnine, već isključivo onaj dio prijelazne najamnine koji je obvezan platiti zaštićeni najmoprimac.

Stavkom 3. istog članka Programa mjera propisano je da ako je jedan od suvlasnika stana zaštićeni najmoprimac, rješenjem o prijelaznoj najamnini se određuje da se tom suvlasniku prijelazna najamnina ne isplaćuje.

Člankom 12. Programa mjera propisano je za slučaj da mjesečni iznos prijelazne zaštićene najamnine koji je dužan podmiriti zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda njegova kućanstva, da je zaštićeni najmoprimac obvezan u roku od 30 dana od primitka rješenja uložiti prigovor na takvo rješenje. Zaštićeni najmoprimac prihode dokazuje potvrdama o ukupnom dohotku u prethodnoj godini izdanom od nadležne ispostave Porezne uprave za sve članove kućanstva zaštićenog najmoprimca i izjavom pod materijalnom i kaznenom odgovornosti da on i članovi njegova kućanstva nemaju drugih primitaka niti imaju u vlasništvu drugu imovine veće vrijednosti. Dokaze o tim okolnostima, zaštićeni je najmoprimac obvezan dostaviti uz prigovor na privremeno rješenje iz stavka 1. ovoga članka.

Stavkom 4. istog članka Programa mjera propisano je da se drugom imovinom veće vrijednosti smatraju nekretnine ukupne vrijednosti veće od 25.000,00 eura i pokretnine i druga imovinska prava, u što se ubraja i ušteđevina u novcu ili na računima, ukupne vrijednosti veće od 15.000,00 eura.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje naprijed citirane izreke, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su u ovoj upravnoj stvari bile ispunjene sve pretpostavke za donošenjem takvog rješenja kakve u vidu imaju mjerodavne naprijed citirane zakonske i podzakonske odredbe, za što je tuženik u svom aktu dao valjane razloge koji su u cijelosti prihvatljivi ovom sudu, pa stoga sud osporeni akt tuženika cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

15.Sud nalazi potrebnim najprije navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik ustrojio Registar stanova u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci po osnovi bivšeg stanarskog prava i zaštićeni podstanari (u daljnjem tekstu Registar) u koji Registar je unesen stan na adresi [adresa] (u daljnjem tekstu stan), a u kojem je status zaštićenog najmoprimca utvrđen tužitelju iz ovog spora. Nadalje, prema podacima Registra proizlazi da stan ima 74,79 metara kvadratnih te se do iznosa prosječne najamnine iz točke I. do III. ovog rješenja, u visini od 701.16 eura, došlo umnoškom početne visine najamnine (Pn) u visini od 7,50 eura s koeficijentom položaja stana u zgradi (Kp-1 ili 0,9 ili 0,8) i koeficijentom geografske lokacije (Kg - 1 ili 1,25). Uvidom u Registar utvrđeno je da se kao suvlasnici predmetnog stana vode zainteresirane osobe iz ovog spora (u daljnjem tekstu suvlasnici najmodavci). Iz spisa nadalje proizlazi kako je 14. veljače 2025. tuženik donio privremeno rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/2171, URBROJ: 531-01-25-6, kojim rješenjem je naloženo tužitelju kao zaštićenom najmoprimcu plaćati prosječnu najamninu u visini od 175,29 eura, počevši od 1. siječnja 2025., suvlasnici JĐ, koja je do datuma izdavanja privremenog rješenja jedina dostavila potrebne podatke (IBAN). Dana 28. ožujka 2025. i 1. travnja 2025. i ostale zainteresirane osobe iz ovog spora dostavile su svoje brojeve računa (IBAN) i ime banke u kojima su isti otvoreni. Suvlasnica stana JĐ, je potom 17. ožujka 2025. uložila prigovor na privremeno rješenje, a kojim prigovorom je istaknula da je u istom pogrešno utvrđena kvadratura predmetnog stana te je navela da je ispravna kvadratura stana 90,00 m2, a ne 74,49 m2, kao i da se kvadratura od 90,00 m2 mora uzeti kao ispravna jer je ona istu navela u obrascu za prijavu predmetnog stana u Registar te da svi stanovi u toj zgradi imaju tu kvadraturu, uz koji prigovor nije dostavila nikakve dokaze o toj tvrdnji. Iz spisa potom proizlazi da je uvidom u ZK izvadak Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Split za k. o. [katastarska općina], br. zk. uloška [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] ZGR ZGRADA, DVOR površine 165 m2, utvrđeno da je predmetni stan upisan kao 4. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) te opisan kao stan u prizemlju, koji se sastoji od tri sobe i sporednih prostorija. Iz predmetnog upisa u zemljišnoj knjizi razvidno je da iako je stan etažiran kod istog nije navedena površina. Nadalje, uvidom u presudu Općinskog suda u Splitu posl. broj: II P-1172/97 od 21. studenog 2000. (u kojoj se JĐ navodi kao II. tužena) utvrđeno je da je u izreci presude kojom s nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom kao površina stana navedena kvadratura od 74,79 m2. Na temelju prethodno utvrđenih činjenica tuženik u obrazloženju osporenog rješenja zaključuje da je prigovor suvlasnice JĐ u cijelosti neosnovan. Naime, kako iz stanja zemljišne knjige nije vidljiva površina predmetnog stana, istu da je trebalo utvrditi iz drugih dokaza, pritom da je tuženik vjeru dao utvrđenjima iz javne isprave, i to pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu iz 2000. u kojoj se sama podnositeljica prigovora JĐ nalazi kao tužena pod 2), a ne njenim navodima da stan ima 90 m2, a za koje navode nije dostavila nikakve dokaze, slijedom čega tuženik njezin zahtjev sukladno čl. 41. st. 2. ZUP-a odbacuje. Potom, iz spisa proizlazi kao je tužitelj iz ovog spora 2. travnja 2025. uložio prigovor na privremeno rješenje, a kojim prigovorom je istaknuo da ima pravo na umanjenje iznosa zaštićene najamnine određene točkom II. izreke privremenog rješenja, iz razloga što taj iznos zaštićene najamnine prelazi 25% njegovih mjesečnih primanja. Uvidom u dostavljeni prigovor (obrazac H) kao i potvrdu Porezne uprave o visini dohotka i primitaka KLASA: 034- 04/25-04/3098, URBROJ: 513-07-17-01-25-2, utvrđeno je da prosječna mjesečna primanja zaštićenog najmoiprimca iznose 529,09 eura, od kojeg iznosa je utvrđeno da 25% primanja iznosi 132,27 eura, a koji iznos je manji od iznosa najamnine određen točkom II. privremenog rješenja. Dana 31. srpnja 2025. tuženik je zaprimio rješenje Upravnog suda u Splitu posl. broj: Us I-1830/2025 kojim je dostavljena upravna tužba suvlasnice ČĐ, podnesena protiv rješenja KLASA: UP/I-371-01/24-13/2171, URBROJ: 531-14-3-25-17 od 29. svibnja 2025., u kojoj se između ostalog navodi i da je zaštićeni najmoprimac VĐ **.**.2025. uložio prigovor na privremeno rješenje, a kojim prigovorom je istaknuo da ima pravo na umanjenje iznosa zaštićene najamnine određene točkom II. izreke privremenog rješenja, iz razloga što taj iznos zaštićene najamnine prelazi 25% njegovih mjesečnih primanja. Dalje se navodi da je uz predmetni prigovor priložio izjavu da nema drugih primanja niti ima u vlasništvu drugu imovine veće vrijednosti, iako iz zemljišnoknjižnih podataka jasno proizlazi da je on suvlasnik dviju nekretnina: 10/40 dijela stana površine 58,43 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zk, ul. 223692, k. o. [katastarska općina], i 100/800 dijela kuće i dvorišta ukupne površine 476 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] što upućuje na to da zaštićeni najmoprimac posjeduje imovinu čija vrijednost nedvojbeno prelazi granicu vrijednosti imovine koja je propisana Programom mjera. Stoga je nastavno na gore navedene obavijesti, temeljem kojih je izvršen uvid u zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb za k. o. [katastarska općina] zagreb, br. zk. uloška [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] sa stanjem na dan 16. srpnja 2025. kao i zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Stari Grad za k. o. [katastarska općina], br. zk. uloška [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] sa stanjem na dan 16. srpnja 2025. utvrđeno da je VĐ zaista suvlasnik stana u ¼ dijela, a koji stan se nalazi na adresi [adresa] koji je u zemljišnoj knjizi opisan kao stan br. 45 desno, koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija, površine 58,43 m2, [adresa], koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi. Također je utvrđeno da je suvlasnik i nekretnine za 1/8 dijela, a koja u naravi predstavlja kuću s dvorištem u [adresa] na Hvaru, i to kuću površine 125 m2 te dvorište površine 351 m2, ukupne površine 476 m2. S obzirom na to da se u ovoj upravnoj stvari radi o novim činjenicama koje bi mogle dovesti do drukčijeg rješenja ove upravne stvari da su te činjenice, bile upotrijebljene u prijašnjem postupku, tuženik zaključuje kako je bilo potrebno ovaj postupak obnoviti, a rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/2171, URBROJ: 531-14-3-25-4 od 29. svibnja 2025. poništiti temeljem članka 127. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku. Ujedno, kako je uvidom u novo dostavljenu dokumentaciju utvrđeno da je zaštićeni najmoprimac VĐ lažno izjavio da nema nekretnine vrijednije od 25.000,00 eura, to s obzirom da suvlasništvo stana u [adresa] od 58,43 m2 te kuće površine 125 m2 s okućnicom površine 351 m2 u [adresa] predstavlja imovinu zaštićenog najmoprimca koja prelazi vrijednost veću od 25.000,00 eura jer je po stajalištu tuženika životno i logično da stan takve površine u Zagrebu te kuća u [adresa] na otoku Hvaru, čak i kad nije u potpunom vlasništvu već suvlasništvu za 1/4 i 1/8 dijela, predstavlja imovinu čija vrijednost prelazi iznos predviđen člankom 20. st. 3. Zakona, pa tuženik zaključuje kako je stoga prigovor za umanjenje obveze plaćanja prosječne najamnine zaštićenog najmoprimca RĐ neosnovan te njegov zahtjev od 2. travnja 2025. također sukladno članku 41. stavku 2. ZUP-a odbacuje. Slijedom naprijed reproduciranih utvrđenja, tuženik smatrajući da su ispunjene pretpostavke iz zakonskih i podzakonskih odredbi na koje se pozvao u svom rješenju, donosi osporeno rješenje naprijed citirane izreke, a u odnosu na koje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

16.Glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako ja on doista suvlasnik dviju nekretnina i to 10/40 dijela stana površine 58,43 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i 100/800 dijela kuće i dvorišta ukupne površine 476 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], no da predmetne nekretnine ne posjeduje odnosno da ih ne koristi niti ubire plodove od njih, u svezi kojih da se vode i postupci razvrgnuća suvlasničke zajednice, no da tuženik ničim nije dokazao da suvlasnički udio ovih nekretnina u vlasništvu tužitelja ima vrijednost koja bi prelazila granicu vrijednosti imovine kako je to propisano Programom mjera, kao i da tuženik u tom pravcu u obnovljenom postupku nije izveo nikakve dokaze, primjerice vještačenje iz kojeg bi proizišao takav zaključak, zbog čega da je osporeno rješenje nezakonito, za kazati je kako sud ovakve navode ne nalazi osnovanima.

17.Naime, s prethodnim u vezi najprije je za istaknuti kako niti sam tužitelj ne spori da je on suvlasnik dviju nekretnina i to 10/40 dijela stana površine 58,43 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i 100/800 dijela kuće i dvorišta ukupne površine 476 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], no najprije osporava da bi njihova vrijednost prelazila granicu vrijednosti imovine kako je to propisano Programom mjera, odnosno da takvo što u obnovljenom postupku nije utvrđeno. Međutim, prema podacima upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi kako je tuženik po saznanju za činjenicu da je tužitelj suvlasnik predmetnih nekretnina izvršio uvid u zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb za k. o. [katastarska općina], br. zk. uloška [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] sa stanjem na dan 16. srpnja 2025., kao i u zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Stari Grad za k. o. [katastarska općina], br. zk. uloška [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] sa stanjem na dan 16. srpnja 2025., uvidom u koje je utvrdio da je tužitelj nedvojbeno suvlasnik stana za 1/4 dijela, a koji stan se nalazi na adresi [adresa], u [adresa] i koji je u zemljišnoj knjizi opisan kao stan br. 45 desno, a koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija, površine 58,43 m2, koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, kao i da je tužitelj suvlasnik nekretnine za 1/8 dijela kuće s dvorištem u [adresa] na Hvaru, i to kuće površine 125 m2 te dvorišta površine 351 m2, ukupne površine 476 m2.

18.Stoga, kod izloženog stanja stvari, a nakon utvrđenja naprijed navedenih nespornih činjenica, i po shvaćanju ovog suda tuženik je pravilno zaključio kako suvlasnički udio tužitelja u odnosu na citirani stan u [adresa] i kuću s dvorištem u [adresa], neprijeporno upućuje da tužitelj zapravo u svom vlasništvu ima imovinu, odnosno nekretnine, čiji suvlasnički udjeli premašuju vrijednost od 25.000,00 eura, kolika vrijednost je propisana člankom 12. Programa mjera. U tom pravcu, za istaknuti je kako se predmetni stan u [adresa] nalazi u gradskoj četvrti Trešnjevka (k. o. [katastarska općina]), a prema Podatku o prosječnoj cijeni četvornog metra stana po jedinicama lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj za primjenu u 2025. godini kojeg je 4. lipnja 2025. objavio tuženik pod KLASA: 011-01/25-01/25, URBROJ: 531-011-01/25-01/25-48 proizlazi da bi naznačeni stan na tržištu trebao ostvarivati prosječnu cijenu m2 u visini od 2.724,52 eura po m2, što znači da bi suvlasnički udio tužitelja tog stana u prosječnoj vrijednosti trebao iznositi 39.798,42 eura. Isto tako, uzimajući u obzir prosječnu vrijednost m2 za kuću u [adresa] prema podatku o prosječnoj cijeni tada se dolazi do iznosa od 2.150,51 eura po m2, čime bi suvlasnički udio od 1/8 na kući od 125 m2, bez obračunavanja vrijednosti dvorišta koje kući pripada vrijedio 33.601,71 eura. Dakle, prema podatku o prosječnoj cijeni, prethodno navedene nekretnine koje tužitelj ima u suvlasništvu imaju prosječnu vrijednost od 73.400,13 eura, a koji iznos značajno premašuje limit kakav u vidu ima odredba članka 12. Programa mjera od 25.000,00 eura.

19.Pored toga, čak i u situaciji kada bi se uzelo u obzir da bi predmete nekretnine koje tužitelj ima u suvlasništvu bile u derutnom stanju, te kada bi im se zbog toga umanjila vrijednost u odnosu na prosječnu utvrđenu prema Podatku o prosječnoj cijeni četvornog metra stana po jedinicama lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj za primjenu u 2025. godini i to za 50%, čak i tada vrijednost suvlasničkih udjela tužitelja iznosi 36.700,06 eura što i dalje predstavlja iznos koji značajno premašuje Programom mjera propisanih 25.000,00 eura.

20.Uzimajući u obzir prethodno obrazloženo, ovaj sud zaključuje kako pored toga što je tuženik u obnovljenom postupku izvršio uvid u zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb i zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Stari Grad, te izvršio uvid u Podatke o prosječnoj cijeni četvornog metra stana po jedinicama lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj za primjenu u 2025. godini kojeg je 4. lipnja 2025. objavio tuženik pod KLASA: 011-01/25-01/25, URBROJ: 531-011-01/25-01/25-48, te ujedno ostavio mogućnost da u slučaju i kada bi predmetne nekretnine bile u derutnom stanju i u svezi s tim procijenio vrijednost koja bi bila manja za 50% u odnosu na citirane Podatke o prosječnoj cijeni, koja vrijednost u svakom slučaju premašuje iznos od 25.000,00 eura, ovaj sud je stajališta kako u tom pravcu nije ni bilo potrebe da tuženik izvodi bilo kakve daljnje dokaze, pa tako niti provodi vještačenje, jer su prethodno citirani dokazi koje je tuženik izveo u tom pravcu u obnovljenom postupku, dostatni za nedvojben zaključak kako se u konkretnom slučaju radi o imovini tužitelja koja premašuje iznos od 25.000,00 eura.

21.Također, bez ikakvog utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari nije niti tvrdnja tužitelja da on ne bi bio posjednik predmetnih nekretnina niti da bi ubirao bilo kakve plodove od njih, to pak stoga što je upravo Program mjera člankom 12. jasno razradio odredbu članka 20. stavka 3. Zakona (ako zaštićeni najmoprimac i članovi njegova kućanstva nemaju drugu imovinu veće vrijednosti) gdje je jasno i nedvojbeno propisano da zaštićeni najmoprimac zajedno sa svojim članovima kućanstva ne smije imati imovinu veće vrijednosti, dakle sukladno mjerodavnom propisu dostatno je da zaštićeni najmoprimac ima imovinu veće vrijednosti, ali nije neophodno i da on od takve imovine ubire plodove, što u konkretnom slučaju znači da tužitelj samim suvlasništvom, odnosno udjelima u suvlasništvu na naprijed citiranim nekretninama ne smije prelaziti iznos od 25.000,00 eura kako zaštićeni najmoprimac ne bi bio prekludiran u ostvarivanju prava na umanjenje obveze plaćanja prosječne mjesečne najamnine, a koja imovina uslijed prethodno obrazloženog nesumnjivo premašuje naznačeni iznos. S tim u vezi, dodatno je za navesti kako je sam tužitelj Izjavom danom na Obrascu H, kojom je izjavio da nema imovinu veće vrijednosti odnosno da nema nekretnine vrijednije od 25.000,00 eura, a koja izjava je ovjerena 2. travnja 2025. kod javnog bilježnika Ane Zavorović pod brojem ovjere OV-1917/2025, dao netočan podatak o svojoj imovini, a nakon utvrđenja da tužitelj ima imovinu veću od navedene vrijednosti, tuženik je s pravom po službenoj dužnosti obnovio postupak, poništio svoje rješenje od 29. svibnja 2025. i riješio upravnu stvar na način kako je ista riješena osporenim rješenjem, na koji način nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

22.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

23.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito osporeno rješenje tuženika, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

24.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

25.Potom, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I. u izreci rješenja.

26.Naposljetku, s obzirom na uspjeh zainteresiranih osoba u ovom sporu, trebalo im je priznati zahtijevanu naknadu troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) i to zainteresiranoj osobi pod 1) za sastav odgovora na tužbu te za pristup na raspravu 25. veljače 2026. u iznosu od po 500 bodova (Tbr. 27. st. 1. t. 1. i 2.), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), daje iznos od po 2.000,00 eura, i što uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46.) ukupno iznosi 2.500,00 eura, koji iznos je ovoj zainteresiranoj osobi i obistinjen, te zainteresiranim osobama od pod 2) do pod 4) za sastav odgovora na tužbu te za pristup na raspravu 25. veljače 2026. u iznosu od po 500 bodova (Tbr. 27. st. 1. t. 1. i 2.), što uvećano za 20% radi zastupanja više osoba tj. tri zainteresirane osobe (Tbr. 40.) iznosi 1200 bodova i što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), daje iznos od 2.400,00 eura i što uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46.) ukupno iznosi 3.000,00 eura, koji iznos je ovim zainteresiranim osobama i obistinjen, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 10. ožujka 2026 .

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Andrei Cvitanović Vrzić, odvjetnici u Splitu, Gundulićeva 26a, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 25. veljače 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- opunomoćeniku zainteresirane osobe pod 1) Domagoju Mužiću, odvjetniku u [adresa], uz zapisnik o objavi,

- opunomoćeniku zainteresiranih osoba od pod 2) do pod 4) Krunoslavu Aljinoviću, odvjetniku u Splitu, Gundulićeva 26a, uz zapisnik o objavi,

- u spis.

- Rj./- Spis u kalendar 30 dana.