Posl.br.Ovr.62/2026-4

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23, Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Hrvatskog telekoma d.d., OIB 81793146560, Radnička cesta 21, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Gracijela Katić Pavlak, odvjetnica u Rijeci, protiv ovršenika PC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Vedran Gjenero, odvjetnik u Dubrovniku, radi prigovora ovršenika u postupku izravne naplate, dana 10. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog ovršenice za donošenjem rješenja kojim se proglašava nedopuštenom pljenidba i prijenos po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 5. prosinca 2025.g., temeljem rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika posl.br.Ovrv.1992/2014 donesenog 11. rujna 2014.

II. Odbija se prijedlog ovršenice za donošenjem rješenja kojim se odgađa izdavanje naloga bankama za prijenos sredstava po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 5. prosinca 2025.g., temeljem rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika posl.br.Ovrv.1992/2014 donesenog 11. rujna 2014.

III. Dužna je ovršenica naknaditi ovrhovoditelju troškove ovog postupka u iznosu od 62,50 EUR u roku od osam dana.

i z a k l j u č i o j e

1. Upućuje se ovršenica, da u roku od 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate po zahtjevu ovrhovoditelja za izravnu naplatu od 5. prosinca 2025.g., temeljem rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika posl.br.Ovrv.1992/2014 donesenog 11. rujna 2014., jer je nastupila zastara potraživanja ovrhovoditelja

2. Pokretanje parnice ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Obrazloženje

1.1. U svom prijedlogu od dana 16. veljače 2026. ovršenica navodi da je ovrhovoditelj protiv nje pokrenuo postupak izravne naplate i to temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika, donesenog dana 11. rujna 2014., a koje je postalo pravomoćno dana 30. lipnja 2015. Osnova za plaćanje je ponovno aktivirana 2026., nakon proteka više od 10 godina od dana pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Smatra da je pljenidba sredstava nedopuštena jer je nastupila zastara prava na prisilno ostvarenje tražbine, a to zbog razloga što tražbina utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijeva protekom deset godina od dana pravomoćnosti te odluke. Ponovna aktivacija te odluke 2026. godine ne može imati pravni učinak jer je pravo na prisilno ostvarenje do tada već zastarjelo i ne može oživjeti jednostranom radnjom vjerovnika. Takvo pravo nije trajno i neograničeno, a vremensko ograničenje postoji da bi se osigurala pravna sigurnost i stabilnost pravnog poretka. Nakon proteka zakonskog roka više ne postoji pravna mogućnost provedbe ovrhe. Imajući u vidu da je predmetno rješenje doneseno 2015., te da je postalo pravomoćno najkasnije danom dostave FINAi, ovršenica smatra da je jasno da je u odnosu na potraživanje ovrhovoditelja nastupila zastara prava na prisilno ostvarenje tražbine. Smatra da stajalište suda u ovom slučaju mora biti dosljedno normi i ustaljenoj sudskoj praksi, a to podrazumijeva da se nakon proteka desetogodišnjeg roka pravo na prisilno ostvarenje više ne može provoditi putem FINAe. Ovrha koja se temelji na zastarjelom pravu predstavlja nedopuštenu ovrhu i kao takva mora biti obustavljena. Stoga predlaže sudu da pljenidbu i prijenos sredstava temeljem rješenja javnog bilježnika Nikše Mozare od 11. rujna 2014. proglasi nedopuštenom i naloži FINAi obustavu prijenosa i pljenidbe.

1.2. Kako su predlagateljici, i to radi potraživanja koje smatra zastarjelim, blokirana sredstva po svim računima, čime ona trpi teško nadoknadivu štetu i ugrožena je njena egzistencija, a podnesen je prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim čime je ispunjena pretpostavka za odgodu prijenosa sredstava. Kako je, po stavu ovršenice, protekao desetogodišnji rok za prisilno ostvarenje tražbine i postoji ozbiljna pravna osnova za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, te je nužno do donošenja odluke suda spriječiti prijenos zaplijenjenih sredstava. Stoga predlaže da se donese rješenje kojim će se naložiti FINAi odgoditi izdavanje naloga bankama za prijenos sredstava s računa predlagateljice do pravomoćnog okončanja postupka po prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

2. Prijedlog je zaključkom od dana 24. veljače 2026. dostavljen na očitovanje ovrhovoditelju, a ovrhovoditelj se podneskom od dana 6. ožujka 2026. očitovao na način da je sudu predložio da prijedlog odbaci kao nedopušten, podredno odbije kao neosnovan. Ne spori da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave doneseno dana 11. rujna 2014., a postalo je pravomoćno i ovršno dana 30.6.2015. Dana 27. listopada 2015. predmetno rješenje je dostavljeno FINAi na provedbu i od tada se izvršavalo sve do 29. listopada 2018. kada je isknjiženo iz redoslijeda naplate temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Zastara na pravomoćno i ovršno rješenje koje je donio javni bilježnik nastupa nakon proteka 10 godina, a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom toga proizlazi da je podnošenjem zahtjeva 2015. prekinut tijek zastare, te da ona nije tekla do trenutka kada je osnova isknjižena, te je po isknjiženju ponovno počela teći do ponovnog podnošenja zahtjeva FINAi 13. siječnja 2026. Zastara koja je bila prekinuta podnošenjem zahtjeva nakon toga počinje teći iznova, a navodi ovršenice vezani za tumačenje tijeka i nastupa zastare su po ovrhovoditelju u potpunosti neosnovani i nemaju podlogu u pozitivnim pravnim normama. Slijedom navedenog predlaže da se prijedlog odbaci odnosno odbije, te da se ovršenicu obveže na naknadu troška ovrhovoditelju.

3. Sud je izvršio uvid u dostavljene isprave i to prijedlog za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima zaprimljen pred FINAom dana 28. listopada 2015. (stranica 5 spisa), rješenje o ovrsi javnog bilježnika Nikše Mozare doneseno dana 11. rujna 2014. pod poslovnim brojem Ovrv.1992/2014 sa klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti (stranica 6-11 spisa), specifikaciju izvršenja (stranica 12-13 spisa), zahtjev za naplatu od 5. prosinca 2025. (stranica 14-17 spisa), dopis uz zahtjev za izravnu naplatu od 5. prosinca 2025. (stranica 18 spisa) i potvrdu o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje Klasa: 034-011/26-07-2 od 5. ožujka 2026. (stranica 23-24 spisa).

4.1. Čl. 210. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 , 73/17, 131/20, 114/22 - u daljnjem tekstu OZ) propisuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine ili na drugi način sazna za takvu naplatu protiv njega može od suda predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenom.

4.2. Čl. 210. st. 2. Ovršnog zakona propisuje da se na prijedlog proglašenje pljenidbe i prijednosa sredstava povodom zahtjeva za izravnu naplatu tražbine na temelju ovršne odluke suda, na odgovarajući način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi iz čl. 50. i 53. istog.

5. Cijeneći sve navode i priložene dokaze sud nalazi da prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, u dijelu u kojem je u ovom postupku ovlašten odlučivati, nije osnovan. To jer se ovršenica ne poziva na ni jedan od razloga koji propisuje čl. 50. st.1. OZ-a (a na koje upućuje odredba čl. 210 OZ-a), o kojem sud odlučuje u ovoj vrsti postupka već njeni žalbeni razlozi isključivo predstavljaju one iz toč.11. istog članka.

6. Zastara tražbine, na što se poziva ovršenica, je žalbeni razlog iz čl. 50. st.1. toč.11. OZ-a, a u vezi tog žalbenog razloga sud je dužan, temeljem odredbi čl. 52. st.1. i 3 OZ-a, osim u slučaju kada ovrhovoditelj prizna postojanje tog razloga, ovršenika uputiti u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

7. Stoga je u ovom predmetu ovršenik sa prijedlogom za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odbijen, kao u toč. I. izreke rješenja, te zaključkom upućen na pokretanje parnice radi proglašenja iste nedopuštenom kao u toč.1. zaključka.

8. Odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a propisano je da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ukoliko istovremeno postoji i neki od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. navedenog članka zakona. Navedena odredba konkretno znači da sud može odgoditi ovrhu u slučaju kada su kumulativno ispunjeni uvjeti iz te odredbe, odnosno da je ovršenik dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe kao i postojanje nekih od razloga iz st. 1. toč. 1.-11. citiranog članka.

9.1. U odnosu na zahtjev ovršenika da se odredi odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava sud također drži da je prijedlog neosnovan. Naime, da bi se takav prijedlog usvojio potrebno je da su ispunjenje zakonske pretpostavke iz čl. 65. OZ-a za odgodu ovrhe tj. da je ovršenik poduzeo neku od pravnih radnji navedenih u st.1. toč.1.-11. kao objektivna pretpostavka, kao i subjektivna pretpostavka, a to je nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ovršniku, koja bi se mogla spriječiti odgađanjem postupanja.

9.2. Ovršenica smatra da je objektivna pretpostavka – poduzimanje jedne od pravnih radnji koje su propisane čl. 65.st.1. toč. 1-11 ispunjena time što je podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Ovršenica ne navodi koju bi to točno od jedanaest predviđenih radnji predstavljalo, ali tumačenjem sadržaja proizlazi da smatra da je zadovoljen uvjet iz toč.1., što nije točno. Naime, da bi bio zadovoljen taj uvjet potrebno je da je izjavljen pravni lijek protiv ovršne isprave (rješenja na temelju kojeg je zatražena izravna naplata). Izjavljivanje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ne predstavlja takvu radnju. Ali s obzirom da je ovršenik izjavilo prijedlog iz razloga zbog kojih je upućen u parnicu, pa se radi o prijedlogu/žalbi iz čl.65. st.1. toč.5 OZ-a, time se može smatrati da je taj uvjet formalno zadovoljen.

9.3. Ali drugi uvjet (subjektivni), a to je nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete koja prijeti, a koja se može otkloniti prihvaćanjem prijedloga za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos sredstava, nije ispunjen. Najprije, kako je već navedeno, da bi se prihvatio prijedlog za odgodu ne može se raditi o bilo kakvoj šteti, već o šteti koja ima karakter nenadoknadive ili teško nadoknadive. Teret dokaza o tome da bi mu nastala neka šteta i o spomenutom karakteru te štete je na ovršenici. Također, mora učiniti vjerojatnim da bi se primjenom baš instituta odgode izdavanja naloga u ovakvom postupku ta šteta mogla izbjeći. Ovdje se ne radi o postupku ovrhe nego o postupku izravne naplate, tako odgoda u postupku izravne naplate obuhvaća samo nalog bankama da sredstva koja plijeni od ovršenice ne prenosi ovrhovoditelju, dok se njihovi međusobni odnosi ne riješe, ali pljenidba se nastavlja. Činjenica koju navodi ovršenica, a to je da su računi blokirani i da je ugrožena njena materijalna egzistencija, ne predstavlja štetu, već očekivanu posljedicu provedbe izravne naplate. Primjena instituta odgode izdavanja naloga bankama ne bi uspjela otkloniti takvu posljedicu od ovršenice niti da se odredi, s obzirom da novac u svakom slučaju ostaje blokiran, samo se ne prenosi na račun ovrhovoditelja, te ovršenica ne može s njim raspolagati. U ovakvim slučajevima nadoknadivost štete mjeri se u mogućnosti da ovršenica, ako bi uspjela dokazati svoje argumente u parničnom postupku, dobije natrag sredstva od ovrhovoditelja tj. šteta bi bila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva ako bi vjerojatnost da će se uspjeti natrag naplatiti od ovrhovoditelja bila mala ili nikakva . U svom prijedlogu se ovršenik ne poziva na takvu opasnost, a nenadoknadivost štete osim gore spomenutih navoda dalje ne obrazlaže.

10. Stoga je, slijedom obrazloženog, odlučeno kao u toč.II izreke rješenja.

11. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbama čl. 154 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) koji se primjenjuje temeljem čl.21 OZ-a, te u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023), te je ovrhovoditelju sukladno Tbr. 11. toč. 10. Tarife pripada naknada za sastav odgovora na prijedlog za proglašenje pljenidbe nedopuštenom u iznosu od 62,50 EUR ( u koji iznos je uračunat PDV sukladno Tbr.46 Tarife).

U Dubrovniku, 10. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ana Poljanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv toč.I., II. I III. rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud. Protiv zaključka pravni lijek nije dopušten.

DNA:

- ovrhovoditelj po punomoćnici odvjetnici Gracijeli Katić Pavlak

- ovršenik po punomoćniku odvjetniku Vedranu Gjeneru