Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj: Pr-123/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, po priloženoj punomoći, protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, zastupano po ODO-u u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate razlike plaće, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 12. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja LK, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Ante Pecirepa odvjetnika iz Zagreba, te zz. tuženika EK, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, po objavi 10. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju ČK na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 8.541,16 EUR (slovima: osam tisuća petsto četrdeset jedan euro i šesnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom:
na iznos od 11,30 EUR od 16.06.2012. godine
na iznos od 126,54 EUR od 16.11.2012. godine
na iznos od 916,92 EUR od 16.12.2012. godine
na iznos od 279,67 EUR od 16.01.2013. godine
na iznos od 968,29 EUR od 16.02.2013. godine
na iznos od 145,88 EUR od 16.06.2013. godine
na iznos od 144,30 EUR od 16.08.2013. godine
na iznos od 57,55 EUR od 16.09.2013. godine
na iznos od 27,13 EUR od 16.10.2013. godine
na iznos od 1.786,03 EUR od 16.11.2013. godine
na iznos od 991,18 EUR od 16.12.2013. godine
na iznos od 1.366,24 EUR od 16.01.2014. godine
na iznos od 1.032,11 EUR od 16.03.2014. godine
na iznos od 688,02 EUR od 16.04.2014. godine pa sve do isplate
kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.874,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredba 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev za isplatom bruto iznosa od 8.541,16 eura s pripadajućom zateznom kamatom s.p.p. na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa].
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika MORH-a, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, na poslovima djelatne vojne osobe i da je u vremenskom razdoblju od 2011.godine, a i ranije, obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a da mu tuženik nije plaćao dodatke na plaću. Stoga smatra da je oštećen za neisplaćene dodatke na plaću, kako pobliže navodi, u vremenskom razdoblju od 07. kolovoza 2011. do 01. lipnja 2014. u bruto iznosu od oko 300,00 kn za svaki mjesec utuženog razdoblja. Stoga u tužbi potražuje da mu tuženik na ime neisplaćenih naknada isplati neutvrđeni bruto iznos zajedno s pripadajućom kamatom i troškovima postupka s pripadajućom kamatom. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizira tužbeni zahtjev u podnesku od 15. srpnja 2021. Potražujući od tuženika isplatu ukupnog bruto iznosa od 64.353,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće, od dospijeća do isplate, uz troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
1.1. U ponovljenom postupku nakon ukidanja presude ovog suda broj Pr- 334/17 od 16. rujna 2022. tužitelj je ostao kod ranijeg potraživanja, s time da je isto precizirao u valuti Republike Hrvatske koja službeno primjenjuje od 01.siječnja 2023.godine.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare potraživanja zaključno s 12. ožujka 2012.godine, obrazlažući da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 14.srpnja 2016., kada je zastalo zastarijevanje na rok od tri mjeseca sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku. Kako je isti rok negativna pretpostavka za podnošenje tužbe, zastara je nastavila teći do podnošenja tužbe, kako dalje navodi, kada je nastupio prekid zastare, pa je obzirom na zastarni rok od 5 godina i rok od 3 mjeseca u kojem je zastara zastala, potraživanje tužitelja prema tuženiku zastarjelo zaključno s naprijed navedenim danom u ožujku 2012.godine.
2.1. U odnosu na meritorno potraživanje tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva., te u tom smislu ističe da su se u razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivale odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i 118/12, kao i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, koja oba propisa su stupila na snagu 01.listopada 2009.g. Pobliže navodi da je id. Odlukom propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Pravilnik pak regulira dodatke za dežurstvo i stražarsku službu na koje djelatne vojne osobe, uključujući tužitelja, imaju pravo. Točkom V Odluke 09 propisano je da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe. Pod aktivnim dežurstvom se smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potrebe službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.). Pod dežurstvom unutarnje službe smatra se dežurstvo propisano člankom 12. Pravilnika o službi u OS RH. Slijedom toga tuženik tvrdi da tužitelju kao pripadniku OS RH ne pripada dodatak na ime prekovremenog rada, budući mu je isplaćen dodatak za aktivno dežurstvo za svaki sat aktivnog dežurstva, te je izričito isključeno uvećanje plaće na ime dodatka za aktivno dežurstvo. Jednako tako tvrdi da se stražarska služba u kojoj djelatna vojna osoba provodi 24 sata dnevno, od kojih može raditi najviše 12 sati, također ne smatra prekovremenim radom. Djelatna vojna osoba u stražarskoj službi ostvaruje pravo na dnevni dodatak za obavljanje stražarske službe, pri čemu se dodatak za obavljanje stražarske službe i aktivno dežurstvo međusobno isključuju. U slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 3:1. Tuženik se nadalje poziva na članak 155. Zakona o službi u Oružanim snagama RH, NN 73/13, 75/15, koji je stupio na snagu 26.lipnja 2013.g., a kojim je izričito propisao da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruje dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. U nastavku napose ističe da se u odnosu na radno-pravni status tužitelja mogu primijeniti isključivo odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, pa navedeni zakon i podzakonski akti doneseni na temelju tog zakona predstavljaju propise koji su lex specialis u odnosu na opće propise o radu, te se takvi posebni propisi primjenjuju isključivo na djelatne vojne osobe sa svrhom uređenja radno pravnog statusa vojnih osoba, uključujući specifičnosti službe djelatnih vojnih osoba koja je neposredno vezana uz zaštitu nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. U tom smislu tuženik upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12, u kojima je izneseno stajalište da se u pitanjima iste činjenične i pravne osnove imaju primijeniti propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, jer isti imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, sve to sukladno članku 14. Zakona o oružanim snagama RH, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/17 i 88/09. Odnosno, propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima mogu se primijeniti samo u pitanjima koja nisu uređena spomenutim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona. Ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju pak Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (članak 198. - 200.), a između inih propisa navedenih u članku 200. cit. Zakona Ministarstvo obrane ovlašteno je donijeti Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (članak 96. stavak 1), te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (članak 170. stavak 4). Stoga navedeni Pravilnik i Odluka, kojima se cjelovito uređuje pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba, imaju značenje propisa donesenih na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, te obzirom na članak 114. id. Zakona ti propisi imaju prednost u primijeni pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, kako je već navedeno.
2.2. Slijedom svega navedenog zaključno iznosi da se u razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i 118/12, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, koja oba propisa su stupila na snagu 01.listopada 2009.god., te navedena Odluka propisuje raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske i pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom, u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu, a Pravilnik regulira pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu na koje djelatne vojne osobe, uključujući i tužitelja, imaju pravo, pa iste propise treba primijeniti, te je prema istima tužitelju već izvršena isplata svih navedenih dodataka za utuženo razdoblje, uključujući i dodatak za terenski rad sukladno članku 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, NN 141/04, 22/05, pa je dakle po tuženiku predmetno potraživanje iz tužbe neosnovano. Tuženik stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, a njemu- tuženiku dosuditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora na listu 4-5 spisa, u Odluku o rasporedu MORH-a, OSRH-a, Hrvatska kopnena vojska (HKoV), Gardijska oklopno mehanizirana brigada od 21.05.2009., te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 04.12.2017. s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 10.01.2018., podnesak tužitelja od 05.02.2018., podnesak tuženika od 12.02.2018. s dokument. u privitku, podnesak tužitelja od 22.2.2018., podnesak tuženika od 25.4.2018. s dokumentacijom u privitku, iskaze svjedoka ZK i SK te tužitelja osobno, podnesak tužitelja od 19.6.2018. i 2.09.2019., podnesak tuženika od 03.09.2019. i 19.11.2019. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 8.01.2020., 17.2.2020., 26.11.2020. i 19.05.2011., Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka RKR d.o.o. od 20.05.2021., podnesak tužitelja od 15.7..2021., 21.7.2021., 31.10.2023. i 07.06.2024., podnesak tuženika od 13.06.2024., podnesak tužitelja od 04.07.2024., podnesak tuženika od 27.08.2024., podnesak tužitelja od 02.10.2024., podnesak tuženika od 11.11.2024. s dokument. u privitku, podnesak tužitelja od 02.12.2024. s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 16.12.2024., podnesak tužitelja od 12.02.2025., Dopunu Nalaza i mišljenja id. vještaka od 19.02.2025., podnesak tužitelja od 04.03.2025. s Troškovnikom u privitku i njegov podnesak od 05.03.2025., podnesak tuženika od 11.03.2025., podnesak tužitelja od 07.07.2025. s Troškovnikom u privitku, te dodatni iskaz svjedoka ŽK i tužitelja osobno.
4. Temeljem dokaza priloženih u spisu i to Odluke Ministarstva obrane RH, Oružane snage Republike Hrvatske, Hrvatske kopnene vojske (HKoV-a), Oklopno mehanizirane brigade od 21.svibnja 2014., prvenstveno se utvrđuje da je tužitelj u razdoblju do 01.lipnja 2014.godine do 31.svibnja 2018.godinebio raspoređen u ustrojbenoj cjelini Hrvatske kopnene vojske, Gardijsko oklopno mehanizirane brigade, 1. mehanizirane bojne „Sokolovi“, 1. Mehanizirana satnija, 1. Mehanizirani vod, 4. desetina na ustrojbeno mjesto zapovjednika desetine i mjestom službe u Gospiću. U id. Odluci sadržane su sastavnice za plaću tužitelja prema osobnom i ustrojbenom činu desetnika, uz dodatak A A02 19%, uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Navedeno je da na dan rasporeda 01.6.2014. radni staž tužitelja iznosi 21-4-7, što znači 21 godinu 4 mjeseca i 7 dana. No, prema istoj Odluci razvidno je da je tužitelj i u razdoblju do tada bio raspoređen u istu ustrojbenu jedinicu i na isto ustrojbeno mjesto. Uostalom, sukladan raspored bio je razvidan iz drugih pridonesenih dokaza u spisu, a o radu i radnoj angažiranosti tužitelja na terenu posebno su se očitovali tužitelj osobno i predloženi svjedoci UK i MK.
5. Svjedok UK, propisno upozoren, iskazao je da mu je o radu tužitelja poznato jer su radili zajedno dugi niz godina. Tužitelj je u dužem radnom vremenu od redovnog radio. kako iznosi, radio na terenu u vremenu od 6,00 sati ujutro do 22,00 sata navečer, te se takvo radno vrijeme znalo produžiti sve do 22,00 sata navečer. Subotom je rad trajao od 6,00 do 15,00 sati, a nedjeljom od 6,00 do 13,00 sati, a pored toga su obavljali poslove obučavanja godišnje i to od 9 do 12 mjeseca, s time da su povremeno odlazili kući. Za takav rad dobivali su redovnu plaću te su mu priznati slobodni dani „po ključu 1,6“ što znači da su za tjedan dana rada na trenu dobivali jedan slobodan dan, a za rad subotom i nedjeljom dobili bi jedan slobodan dan „po ključu dan za dan“. Pored toga tužitelj i on su, kako dalje iznosi, odlazili na terene kao što su poplave i požari, na kojima je rad trajao i po 20 sati dnevno odnosno po potrebi. Također su „davali straže“, uglavnom po 10 dana na moru, što je bilo nešto duže od uobičajenog trajanja straže, a sve zbog isplativosti, te bi nakon 10 dana straže dobili 3 slobodna dana. Uz to su odlazili na sahrane i dežurstva, te na upit punom. tužitelja pobliže iznosi da se za 1 dan dežurstva dobivao jedan slobodan dan. Nadalje na upit iznosi da je na poplavama znao biti po 3 do 4 dana, odnosno najviše tjedan dana i da je njihova brigada odlazila na sahrane godišnje preko tisuću puta. No, nije mu to pobliže poznato i ne može se očitovati koliko je puta tužitelj odlazio na sahrane. Dodatno iznosi da se na sahranama ostajalo najmanje 3-4 sata preko radnog vremena, zavisno od udaljenosti mjesta održavanja sahrane, a samo su ponekad znali odraditi sahranu u radnom vremenu te su tom slučaju slobodne dane dobivali „po ključu 1,6“.
6. I drugi saslušani svjedok MK radio je s tužiteljem u istoj postrojbi, te on iznosi da su na terene najviše odlazili u Gašince i Slunj. Pri tom i on tvrdi da su na terenu radili od 6,00 sati ujutro do 22.00 sata navečer, a ponekad i duže od tog vremena. Subotom su radili od 6,00 do 15,00 sati, a nedjeljom od 6,00 - 7,00 sati do 13,00 sati tj. do ručka. Za takav rad dobivali su slobodne dane po ključu 1,6 tj. za 5 radnih dana jedan slobodan dan, s time da su za rad subotom i nedjeljom dobivali slobodne dane po istom principu. Što se tiče drugih radnih angažiranosti, ne zna kakvi su oni bili u slučaju tužitelja, a za sebe tvrdi da je odlazio na poplave, požare, dežurstva, straže i sahrane.
7. Tužitelj je osobno potvrdio navode svjedoka te obrazložio da su na terenu u Gašincima radili s pripadnicima koji su odlazili u mirovne misije, a u Slunju obavljali druge zadaće. Istaknuo je kako je po potrebi rad trajao od 6,00 ujutro do 22,00 ili 23,00 sata navečer, a subotom od 6,00 do 14,00 – 15,00 sati, odnosno nedjeljom do ručka ili 13,00 sati. Naime, radili bi dok ne završe posao i na ručak ili večeru na terenu odlazili radnim danom i vikendom tek kad bi završili posao. Na upit svog punomoćnika pobliže se očitovao da u utuženom razdoblju nije odlazio na poplave već je bio u protupožurnoj jedinici, te za vrijeme rada na takvim terenima znao ostajati po 21 dan. Sjeća se da su na Brijunima krčili prostor odnosno pravili protupožarne putove radeći u danu od 7,00 do 12,00 sati i 2-3 sata popodne od 17,00 – 19,00, dakle ukupno 8 sati dnevno. Dodatno je iznio da nije odlazio na sahrane, izuzev onih koje su bile u redovnom radnom vremenu, jer je morao putovati od mjesta rada do mjesta prebivališta. Vezano uz straže iznio je da je na stražama bio po 10-12 dana i nakon toga dobivao tri slobodna dana, a inače je za rad na terenu dobivao slobodne dane po principu „1,6“ kako su to rekli i svjedoci. Pored toga napomenuo je da je odlazio na svečane postrojbe prilikom dočeka ministra obrane ili dr. visokih uzvanika, ali i na polaganje zakletvi ročišnika, kojom prilikom su bili angažirani tijekom vikenda bez odlaska petkom kući. U tim situacijama dobili bi jedan slobodan dan za odrađenu subotu. Tužitelj također dodaje da je osobno prigovarao zbog netočno upisanih radnih sati u evidencijama, ali prigovori nisu uvaženi „već se zahtijevao potpis bez obzira na prigovore, pa su prestali upisivati na poleđini da se ne slažu s upisanim radnim vremenom“. Na upit zz. tuženika očituje se dane zna je li isplaćivan dodatak za stražarsku službu.
7.1. U dopuni iskaza vezano uz vođenje evidencija posebno je dodao da su od početka usmeno prigovarali zašto se ne upisuje t,j. zašto ne može biti ono vrijeme, kako doslovno iznosi, koje su dakle (stvarno) odradili, a referenti koji su vodili evidencije odgovarali su „to je tako i ne mogu drugačije pisati radno vrijeme“, ne navodeći nikakav konkretni razlog zašto ne mogu upisati točno radno vrijeme. Nastavlja; „To je trajalo tako neko vrijeme dok smo usmeno prigovarali a kako nije bilo nikakvog pomaka niti odgovara zašto se ne upisuje stvarno vrijeme rada, počeli smo na poleđini evidencije upisivati prigovor u smislu da se ne slažemo s upisanim radnim vremenom. Evidencije su nam se predočavale na mjesečnoj bazi tj. na kraju mjeseca i dakle nastavili smo nakon usmenih prigovora pisati pismene prigovore, ali ni dalje se nije ništa promijenilo“.
7.2. Na upit svog pun. je li upisivanje evidencija bilo obvezno tužitelj odgovara da su im rekli kako će bez obzira potpisali oni ili ne potpisali evidenciju ista evidencija biti proslijeđena u računovodstvenu službu radi obračuna plaće, s time da dodaje kako se uglavnom upisivalo redovno radno vrijeme od 8 sati, a ponekad nešto duže, iako su svakodnevno radili 5-6 sati duže od redovnog radnog vremena.
8. Nakon ovakvih sukladnih iskaza tužitelja i svjedoka, na prijedlog tužitelja a obzirom na protivljenje tuženika tužbi i osporavanju potraživanja iz tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje, radi utvrđenja postojanja predmetne razlike plaće i napose visine potraživanja. Id. vještak nakon provedenog vještačenja nalazi da je tužitelj, bilo da je obračun vršen po prijedlogu i Evidencijama tuženika ili po prijedlogu tužitelja, napose uvažavajući iskaze tužitelja i svjedoka, dolazi do izračuna da je tužitelj za rad na terenu u utuženom vremenu ostvario određenu razliku plaće bez obzira dakle koju varijantu izračuna primijenio.
9. Naime, financijsko knjigovodstveni vještak RKR d.o.o. prilikom izračuna predmetne razlike plaće za sate prekovremenog rada u utuženom razdoblju od 07.kolovoza 2011. do 01.lipnja 2014. daje najprije u Nalazu i mišljenju od 25.svibnja 2021. pregled zadataka i dostavljene dokumentacije u spisu o radnoj angažiranosti tužitelja, a potom obrazlaže na koji je način izvršio vještačenje i koje je propise t.j. članke id. propisa primijenio. Tako navodi da su u utuženom razdoblju od 07.kolovoza 2011. do 31.svibnja 2014. t.j. 01.lipnja 2014. na snazi bili slijedeći propisi;
- Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, od 01.10.2009. do 01.06.2014.,
- Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, za razdoblje do 01.listopada 2009.,
- Zakon o službi u oružanim snagama RH, NN 33/02 - 124/09, (odnosno s ostalim izmjenama objavljenim u NN 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09).
10. Potom vještak pobliže iznosi sadržaj odredbi bitnih za predmet postupka, pa prema evidentiranim satima u (službenim) evidencijama radnog vremena nalazi da je tužitelj u utuženom razdoblju ukupno ostvario 677 prekovremenih sati, 1 sat rada noću, 164 sata rada subotom i 73 sata rada nedjeljom, pa u odnosu na podatke o obračunatim plaćama tužitelja nalazi da bi prema tom izračunu tužitelju za utuženo razdoblje trebalo isplatiti neisplaćene dodatke na plaću u iznosu od 44.149,13 kn. Pri tom iz kartice obračuna ukazuje kako je razvidno da je tužitelju obračunavan i dodatak za minuli rad, pa bruto plaću dobivenu nakon svih uvećanja i vještak množi s id. dodatkom. Slijedom toga, uključujući navedeni dodatak t.j. dodatke prema Kolektivnom ugovoru u utuženom periodu od 23.studenog 2011. do 01.lipnja 2014., utvrđuje da razlika između obračunatih i isplaćenih plaća te bruto plaća po izračunu vještaka iznosi 48.500,09 kn. U toj varijanti (varijanti a) prekovremene sate ostvarene radom na terenu vještak ne umanjuje za korištene slobodne dane.
11. U daljnjoj varijanti radi izračun prema prijedlogu tužitelja u podnesku od 17.veljače 2020. (list 287-290 spisa) na način da također ne umanjuje prekovremene sate za korištene slobodne dane, s time da prvenstveno nalazi kako je tužitelj prema dokumentaciji u spisu; Dnevnim evidencijama radnog vremena i Karticama djelatnika, uključujući rad prema iskazima svjedoka radnim danom u vremenu od 6,00 do 22,00 sati, subotama od 06,00 do 15,00 h (9 sati prekovremeno), a nedjeljama od 06,00 do 13,00 sati, ostvario u utuženom razdoblju ukupno 1.538 prekovremenih sati, 1 sat rada noću, 210 sati rada subotom, 127 sata rada nedjeljom i 10 sati blagdanom. Sukladno tome utvrđuje da u toj varijanti razlika između obračunatih i ostvarenih sati rada u odnosu na isplaćene dodatke na plaću u utuženom periodu od 07.kolovoza 2011. do 01.lipnja 2014. iznosi 97.453,31 kn. Kako analogno nalazi da je tužitelju obračunavan dodatak za minuli rad, tužitelj množeći bruto plaću dobivenu nakon svih uvećanja s id. dodatkom iz kartice t.j. uključujući dodatke prema Kolektivnom ugovoru u utuženom periodu od 07.kolovoza 2011. do 1.lipnja 2014. pripada razlika plaće u ukupnom iznosu od 106.925,69 kn.
12. Prethodne dakle izračune u varijanti a) i varijanti b) vještak radi bez umanjivanja ostvarenih prekovremenih sati za slobodne dane, dok u daljnjim varijantama umanjuje prekovremene sate za iskorištene slobodne dane, pa nastavno dolazi do izračuna da je tužitelj temeljem zabilježenog rada u službenim evidencijama za ukupno evidentiranih 53,67 prekovremenih sati, 1 sat rada noću, 164 sata rada subotom, 73 sata rada nedjeljom i 10 sati rada blagdanom ostvario razliku plaće u iznosu od 6.698,32 kn, odnosno uključujući dodatke prema Kolektivnom ugovoru t.j. dodatak za minuli rad da je ostvario razliku plaće u iznosu od 7.382,05 kn (varijanta c) u nalazu vještaka. Računajući pak prema prijedlogu tužitelja kao u podnesku od 17.veljače 2020. (list 287-290 spisa), uz umanjivanje za korištene slobodne dane, dolazi do izračuna da je tužitelj prema dokumentaciji u spisu; Dnevnim evidencijama radnog vremena i Karticama djelatnika, a uvažavajući iskazani rad prema navodima svjedoka i tužitelj; radnim danom u vremenu od 6,00 do 22,00 sati, subotama od 06,00 do 15,00 h (9 sati prekovremeno), a nedjeljama od 06,00 do 13,00 sati, u utuženom razdoblju za ukupno 914 prekovremenih sati, 1 sat rada noću, 210 sati rada subotom, 127 sata rada nedjeljom i 10 sati blagdanom, ostvario razliku plaće u ukupnom iznosu od 59.363,00 kn. Odnosno rekapitulirajući razliku između obračunatih i isplaćenih plaća u odnosu na bruto plaće po izračunu vještaka koji uključuje dodatke prema Kolektivnom ugovoru, ostvario u toj varijanti za utuženi period od 07.kolovoza 2011. do 1.lipnja 2014. razliku plaće u ukupnom iznosu od 65.270,30 kn.
13. Nakon ovako provedenog vještačenja tužitelj je potraživao izračuni iznos iz posljednje varijante nalaza vještaka ili varijante d) koja umanjuje prekovremeni rad za iskorištene slobodne dane, s time da nije potraživao izračunate iznose koji su u zastari. U tom smislu nije bilo potrebe umanjivati pronađenu razliku plaće za anuitete potraživanja u zastari (prvi anuitet u toj varijanti ide od mjeseca rujna 2011. a tužitelj potražuje prvi anuitet razlike plaće od mjeseca svibnja 2012.), što je također osnovano i o čemu će biti više riječi u završnom dijelu obrazloženja.
14. Naime, imajući u vidu izračun iz nalaza vještaka i njegovo pismeno očitovanje u ponovljenom postupku o umanjivanju izračunate naknade za iskorištene slobodne dane, sud i dalje nalazi opravdanim prihvatiti kao ispravnu varijantu izračuna kao ranije ili varijantu d iz nalaza vještaka jer prema provedenim dokazima upravo ista odražava stvarni rad tužitelja na terenu. Nasuprot tome, utvrđuje se da evidencije ne odražavaju stvarni rad tužitelja na terenu, obzirom su nepotpuno i neprecizno vođene. To je pobliže potvrđeno imajući u vidu opravdane prigovore tužitelja u podnescima od 19. lipnja 2018 i 17. 2 2020., dok sukladni iskazi svih saslušanih svjedoka i tužitelja osobno ukazuju o kakvom stvarnom vremenu rada se radilo. Naime, u podnescima je obrazloženo o kakvim se odstupanjima i nevjerodostojno zabilježenim podacima radilo u službenim evidencijama tuženika, a to uostalom potvrđuje kontinuirano i konkretno iznošenje prigovora od strane tužitelja prilikom potpisivanja evidencija o radu. Evidentno je da su prigovore upisivali i drugi djelatnici koji su zajedno radili s tužiteljem u kritičnom vremenu. Uostalom, prilikom vođenja mnogih istovrsnih postupaka kod ovog suda, koji je a propo nadležan za sve vojne djelatnike Hrvatske kopnene vojske u Republici Hrvatskoj, neizostavno se utvrđivalo da su vojni djelatnici na terenu radili u vremenu dužem od redovnog radnog vremena t.j. da su radili prekovremeno, i to ne samo radnim danima u tjednu nego i u dane vikenda. Odnosno, u istovrsnim predmetima gotovo se bez izuzetka utvrđivalo da u službenim evidencijama tuženika nije bio uredno upisan sav stvarni rad djelatnika u statusu kao tužitelj koji su obavljali rad na terenu. Takve evidencije su znale biti tek djelomično vjerodostojne, te se po iskazima svjedoka i tužitelja kao vojnih djelatnika redovito utvrđivalo da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. To je uostalom razumljivo i logično, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze na izdvojena mjesta službe, izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme, a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s/ili bez, mogućnosti odlaska kući. Takve specifične zadaće koje se obavljaju po zapovijedi pretpostavljenih i ovlaštenih osoba za potrebe službe (poplave, požari, sahrane i dr.) zahtijevale su rad bez vremenskog ograničenja, odnosno rad duži od redovnog radnog vremena. Osim toga, takvi poslovi nerijetko su uključivali obavljanje vojnih vježbi po danu ili u noćnim uvjetima, a najčešće obavljanje barem jedne vježbe tijekom boravka na terenu. Zapravo bi bilo teško zamisliti rad na terenu u okviru redovnog radnog vremena, ako se uzmu u obzir i povećani troškovi boravka na terenu, te potreba vojnih institucija da se na ekonomičan način obave specifične zadaće radi kojih je izdan nalog za rad na terenu. Isto tako, teško je zamisliti da bi tijekom kontinuiranog svakodnevnog boravka na terenu vojni djelatnik imao, izvan redovnog radnog vremena u trajanju od 8 sati, preostalo vrijeme za sebe i svoje slobodne aktivnosti koje ne bi bile ni u kakvoj vezi s vojnim aktivnostima. Djelomično je to zabilježeno u evidencijama o radu tužitelja i u ovom predmetu, s time da su svjedoci i tužitelj pobliže iskazali kako je izgledao i u kojem trajanju bio rad tijekom vikenda, a kod izračuna se nije predlagalo računati više od 7 sati nedjeljom odnosno 9 sati subotom, što se pokazalo kao realno vrijeme rada na terenu (pri čemu se svi sati rada vikendom računaju kao prekovremeni sati rada). Uz to je takav radni angažmani neosporno potvrđen kroz službene evidencije u vidu oznaka "TR", koja znači rad na terenu, ali i kroz druge oznake kako već vještak navodi, a što ujedno predstavlja izgledan dokaz da je takav rad na terenu doista obavljan, iako se nije upisivalo stvarno vrijeme početka i završetka dnevnog rada. Također je izvršavanje specifičnih opsežnih zadaća i poslova na terenu svakako zahtijevalo rad svakodnevno duži od redovnih 8 sati rada, pa obzirom takav djelomični dokaz postoji u zabilježenim podacima iz službenih evidencija tuženika o radu tužitelja, tužitelju valja priznati takav rad. Napose se ističe da je prema Zakonu o radu obveza tuženika voditi uredne službene evidencije o stvarnom (i točnom) vremenu rada svojih zaposlenika, pa takav propust nepostupanja tuženika ne bi trebao ići na štetu tužitelja, već dakle na štetu tuženika. Stoga se slijedom navedenog nalazi opravdanim prihvatiti upravo posljednji izračun predmetne razlike plaće prema varijanti nalaza koja dakle uvažava stvarni rad na terenu, a koji je samo dijelom potvrđen kroz zabilježene i pronađene podatke u službenim evidencijama tuženika o radu tužitelja. Stoga je tužitelju valjalo priznati i dosuditi neisplaćenu naknadu plaće kod koje ustraje i u ovom ponovljenom postupku.. Također je u istoj varijanti sadržano umanjenje izračunate naknade plaće za pronađene i iskorištene slobodne dane, obzirom je na taj način izvršena preraspodijele radnog vremena, što je zakonito i opravdano.
14.1. Vještak je uz to napomenuo da u izračun nije uključio sate koje je tužitelj proveo na spavanju ili odmoru, a nije ni obračunavao naknadu za vrijeme koje je proveo na spavanju ili odmoru.
15. U ponovljenom postupku vještak se još pobliže očitovao da na osnovu Dopune Nalaza u okviru provedenog zadanog vještačenja očitovao da su u izračun iskorištenih slobodnih dana uključeni svi iskorišteni slobodni dani koji u Evidencijama radnog vremena imaju oznaku „SD“, te je vještak za utuženo razdoblje utvrdio 143 slobodna dana, odnosno 1.144 sata (143 dana x 8 sati). Uz to je naveo da u Nalazu i mišljenju od 20. svibnja 2021. godine nije umanjivao iznose prekovremenog rada na terenu sa slobodnim danima korištenih subotom i nedjeljom, jer nije bilo korištenja slobodnih dana subotom i nedjeljom.
16. Naime u pogledu uvažavanja ili neuvažavanja iskorištenih slobodnih dana opravdano je prihvatiti izračun koji umanjuje izračunatu naknadu za iskorištene slobodne dane, jer dostavljene dokumentacije u spisu i nalaza vještaka neosporno proizlazi da je tužitelj koristio slobodne dana. To također potvrđuju dokazi u spisu i vještak kada nalazi da su određeni slobodni dani korišteni izvan onih slobodnih dana ostvarenih i korištenih po osnovi stražarskog osiguranja i dežurstva, a koji se koriste po zasebnom zakonskom osnovu. Pri je evidentno da razlozi korištenja slobodnih dana nisu uvijek eksplicitno navedeni, iako je neosporno da je tužitelj ne samo nakon straže ili dežurstava, već i nakon rada na terenu koristio slobodne dane. Takvo korištenje slobodnih dana može se opravdati samo ostvarenim prekovremenim radom, a da su slobodni dani korišteni proizlazi iz priložene dokumentacije, koju onda dakle vještak uvažava u svom nalazu. U protivnom, u slučaju da je tužitelj koristio slobodne dane po nekom drugom osnovu iz nekih drugih (opravdanih) razloga, to je trebao i morao osobno dokazati tijekom postupka. Za to nije eksplicitno bila potrebna vjerodostojna evidencija poslodavca o radnom vremenu (i razlozima izostanka tužitelja) u smislu članka 135. st. 4. Zakona o radu, NN 93/14, 17/17, budući je tužitelj mogao i morao dokazati da je određene slobodne dane, mimo onih ostvarenih nakon straže i dežurstva, koristio iz drugih opravdanih razloga i po drugim zakonskim osnovama, a što osobno nije dokazao i ne dokazuje. Primjerice, određene slobodne dane mogao je koristiti za preseljenje ili kao dobrovoljni davatelj krvi odnosno iz dr. razloga za koje bi trebao posjedovati dokaze i iste vjerojatno posjeduje. Tužitelj je kao dobrovoljni davatelj krvi mogao pridonijeti knjižicu koju posjeduje svaki dobrovoljni davatelj krvi, te bi iz iste bilo razvidno kada je sve davao krv i po toj osnovi koristio slobodne dane, kako bi se ti slobodni dani koje je koristio po toj osnovi mogli izuzeti od ostalih iskorištenih slobodnih dana, koji se onda ne bi „pripisali“ ostvarenom prekovremenom radu. U drugim slučajevima je mogao pridonijeti rješenje ili dr. dokaz o korištenju slobodnih dana po nekoj daljnjoj osnovi različitoj od spomenutih. Stoga je u uvjetima ne pridonošenja takvih dokaza utvrđeno da su takvi slobodni dani korišteni s osnove prekovremenog rada, a postoje i nalozi za tako nešto, te je poslodavac unatoč neurednu vođenoj evidenciju odobravao tužitelju korištenje slobodnih dana. U smislu prethodno navedenog bilo je potrebno da tužitelja sam pridonese dokaze o nekim drugim osnovama korištenja slobodnih dana kako se izračunata naknada razlike plaće ne bi umanjivala za korištene slobodne dane. Teret je dokaza o korištenju slobodnih dana (mimo straže, dežurstva i dr. opravdanih te zakonom propisanih razloga) na tužitelju, koji je trebao i mogao dokazati da je određene slobodne dane koristio po drugoj osnovi, izvan straže i dežurstva odnosno dr. opravdanih razloga, kako se dakle naknada za ostvareni prekovremeni rad ne bi umanjivala za iskorištene slobodne dane. Opetovano se ističe da tijekom postupka nije negirano korištenje slobodnih dana od strane tužitelja, već je samo isticano da tuženik nije dostavio precizne evidencije i podatke za cijelo utuženo razdoblje koji bi izričito dokazivali da je određene slobodne dane koristio nakon ostvarenog prekovremenog rada, a u smislu preraspodijele radnog vremena. Ipak, takva okolnost ne otklanja činjenicu korištenja slobodnih dana i tužitelj ne može s uspjehom prigovarati činjenici korištenja slobodnih dana nakon izvršenog prekovremenog rada, pored onih dana korištenih nakon straža i dežurstava. Pravo pak korištenja slobodnih dana nakon odrađenih straža i dežurstava proizlazi iz pozitivnih propisa koji su se primjenjivali u utuženom razdoblju, a koje je poslodavac morao poštivati i evidentno poštivao kada je tužitelju davao slobodne dane ostvarene za stražu i dežurstvo i/ili drugo, dok je nekorištenje slobodnih dana nakon ostvarenog prekovremenog rada tužitelj mogao opravdati dokazima kao naprijed koji su međutim izostali. U tom smislu može se reći da bi svaki drugi zaključak značio neopravdano utvrđenje i presuđivanje u korist tužitelja odnosno stjecanje dvostruke zarade u korist tužitelja i isplate (dvostruke) plaće za isti rad. Napominje se da je u presudi Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-772/12-2 od 30 svibnja 2012., koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1520/12-2 od 03.studenog 2016., navedeno da je u slučaju kada su u tabeli o korištenju radnog vremena navedeni slobodni dani koje je tužitelj iskoristio, na tužitelju dužnost da pruži dokaze da su mu ti slobodni dani dodijeljeni po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenog rada.
17. Vještak je pak kao stručna osoba izradio nalaz i mišljenje na temelju propisa koji su se primjenjivali u utuženom razdoblju u periodu, pa je sud slijedom navedenog prihvatio kao valjan izračun iz nalaza koji je sačinjen po prijedlogu tužitelja, jer isti vjerodostojno odražava stvarni rad tužitelja na terenu, pa je donesena odluka kao u točki izreke, sve prema propisima kako slijedi.
18. U razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće. Oba navedena propisa stupila su na snagu 01.listopada 2009.godine. s time da je navedenom Odlukom bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, za rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, te dežurstvo i stražarsku službu. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće bilo je regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koju djelatnik u svojstvu tužitelja ostvaruje.
19. U drugom t.j. daljnjem vremenu stupio je na snagu (26.lipnja 2013.g.) novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Člankom 139. stavak 1 Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Glede radnog vremena člankom 153. Zakona propisano je da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan dok raspored radnog vremena Odlukom određuje ministar obrane. Također je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, već ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Temeljem navedenih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama RH doneseni su dakle podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada, te pravo na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada način, i to Odluka o rasporedu radnog vremena i naprijed navedeni Pravilnik koji su stupili na snagu 01.lipnja 2014.g., ali isti ne vrijede za utuženo razdoblje, iako je točkom IV Odluke iz 2014. također propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruje dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014. Navedeni Pravilnik i Odluka iz 2014. doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, naime imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, a takav stav o prednosti podzakonskih akata donesenih na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao lex specialis, izražen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima iste činjenične i pravne osnove br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. Dakle, tu je izneseno stajalište da propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu i Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima.
20. No, u prvom razdoblju koje se primjenjuje u ovom slučaju vrijedili su podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, (u daljnjeg tekstu ZOSOS/02), s time da je isti zakon u čl. 3. određivao da su pripadnici Oružanih snaga vojne osobe i državni službenici i namještenici, dok je u čl. 4. st. 1 određeno da su vojne osobe djelatne vojne osobe, ročnici, pričuvnici i kadeti. Za konstatirati je da je tužitelj djelatna vojna osoba koja je u navedenom razdoblju obavljala poslove za koje potražuje razliku naknade plaće, a što proizlazi iz dokumentacije o radnoj angažiranosti tužitelja i iskaza svjedoka, odnosno da je obavljala poslove izvan redovnog mjesečnog fonda sati rada te ostvarila prekovremene sate dijelom utvrđene u podacima o tužiteljevoj nazočnosti na radu, kao i dodatke na plaću koje utvrđuje vještak, koji mu međutim po tvrdnji tužitelja i saslušanih svjedoka nisu isplaćeni, a niti mu je omogućeno korištenje svih slobodnih dana ostvarenih na ime takvog rada.
21. Još člankom 97. ZOSOS-a/02 bio je reguliran prekovremeni rad pripadnika Oružanih snaga, koji je propisivao okolnosti pod kojima je djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan obavljati rad dulji od punog radnog vremena, te je ujedno bilo propisano da se u tim okolnostima ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Stavak 5 istog članka propisivao je pravo djelatne vojne osobe, službenika i namještenika na povećanu plaću za prekovremeni rad, pod uvjetima i u iznosu određenom općim propisima, dok je stavkom 6. istoga članka bilo regulirano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Potonja odredba čl. 97. st. 6 ZOSOS-a izmijenjena je čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSOS-a, NN 76/07, na način da je brisan dio odredbe stavka 6 „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova" i dodan je stavak 7 prema kojem će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.
22. Međutim, tuženik nije predočio sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz čl. 97. stavak 6 ZOSOS-a i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad.
23. Odredbom čl. 168. ZOSOS-a/02 bilo je propisano da djelatne vojne osobe službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama Zakona a prema čl. 169. plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Nadalje, odredba čl. 170. st. 1 id. ZOSOS-a propisivala je da zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, a stavkom 4 istog članka određeno da iznos dodataka na plaću i način isplate plaće utvrđuje Ministar obrane posebnim propisom.
24. Članak 201. ZOSOS-a/02 propisivao je da će se plaća i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava određivati u skladu s dosadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje.
25. Plaće djelatnih vojnih osoba sukladno ranije važećem ZOSOS-u, NN 23/95, 33/95, 128/99, bile su regulirane Odlukom predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika. Donošenjem Uredbe vlade RH o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, NN 144/02, koja je stupila na snagu 01.prosinca 2002.god. i Pravilnika na dodatku na plaću i načina isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH, NN 6/03, s primjenom od 01.prosinca 2002.god. prestala je važiti navedena odluka.
26. Pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi propisivao je i čl. 92. Zakona o radu, dok je odredbom čl. 88 st. 1 id. Zakona bilo određeno da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.
27. Ministrica obrane donijela je 25.rujna 2002. Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 9/03, kojim je pripadnicima Oružanih snaga RH određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati, koje se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka, dok dnevno radno vrijeme traje 8 sati te se u pravilu raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati uz dnevni odmor od 30 minuta.
28. U dijelu utuženog razdoblja kao posebni propisi primjenjivali su se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, te je vještak primijenio navedene propise u utuženom razdoblju.
29. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate, NN 118/09.- dalje Pravilnik, koji je donesen 25. rujna 2009.g., a stupio na snagu 1. listopada 2009.godine, određeno je da se straža i dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom (točka V i VIII), te je tužitelj osim slobodnih dana za obavljena dežurstva i straže, dobivao i druge slobodne dane. Id. Pravilnikom je uređeno pitanje dodatka i visina dodataka za obavljanje stražarske službe i dežurstva.
30. Napominje se da je na temelju članka 139. ZOSOS/13, Ministarstvo obrane tak 6. ožujka 2014. donijelo Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, NN 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, ali isti izlazi iz utuženog razdoblja, a vještak je izradio nalaz temeljem propisa koji su važili u utuženom razdoblju, pa je slijedom obrazloženog donesena odluka kao u točki I. izreke presude i tužitelju dosuđeno potraživanje neisplaćenih bruto naknada za sate rada tužitelja u prekovremenom radu u ukupnom iznosu od 63.353,38 kn, a ne u iznosu od 64.353,37 kn, jer se isti za jednu lipu razlikuje od točnog zbroja pojedinačno navedenih iznosa razlike plaće.
31. U svezi zastare potraživanje za istaknuti je da je Zakonom o radu, NN 93/14, produžen zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa na način da je povećano vrijeme nastupa zastare s tri na pet godina. Time je id. rok izjednačen s općim zastarnim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u id mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 12.lipnja 2017., a zahtjev za mirno rješenje spora datiran je i podnesen 14.srpnja 2016.godine, te je podnošenjem id. zahtjeva zastalo zastarjevanje tražbine u smislu članka 186.a ZPP-a na rok od tri mjeseca. Stoga proizlazi da zastara postoji za potraživanje u razdoblju od 07.kolovoza 2011. do 12.ožujka 2012.), za koje je tužitelj umanjio svoje potraživanje, pa je postavljeni prigovor zastare bio samo od relativne važnosti i evidentno je utjecao da tužitelj dakle umanji svoje potraživanje.
32. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđena ukupna razlika naknade plaće kao u točki I izreke u iznosu od 8.541,16 EUR (ranije iznos od 64.535,38 kn), sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Pri tom nije bilo potrebno umanjivati potraživanje tužitelja za dosudu kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenom iznosu, jer je to tužitelj pravilno naznačio u tužbenom zahtjevu. Isto je pravilno imajući u vidu da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i dr., te čl. 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1., 157/14, dr., zatezne kamate koje se isplaćuju na zakašnjele isplate plaće po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Stoga, bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi, do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijeva na naplatu isplatom plaće, što je tužitelj ispravno naznačio u tužbenom zahtjevu. Ujedno je na dosuđeni iznos priznata predložena zatezna kamata prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, i to od 15.-tog odnosno u ovom slučaju od 16.-og u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i dr. izmjene i dopune cit. zakona, bez kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.
33. Jedino je primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužitelja kao u točki II izreke za isplatom glavnice s pripadajućim kamatama na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu. To iz razloga jer je čl. 433.a st. 1. ZPP-a određeno da radnik kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan ih je utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, te da će po st. 2 primjerak pravomoćne presude kojom je odlučio o zahtjevu radnika iz st. 1. ovoga članka sud dostaviti i Poreznoj upravi. Kako je u konkretnom slučaju riječ o sporu za isplatu razlike plaće, to je riječ o dohotku po osnovi nesamostalnog rada u bruto iznosu. Prema čl. 2. st. 1 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 115/16., 106/18., 121/19. i 32/20., u daljnjem tekstu: ZPD, porezni obveznik je fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema odredbi čl. 86. istog Zakona tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu. Pravilnik o porezu na dohodak, Narodne novine broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20. i 74/20., u daljnjem tekstu: Pravilnik o porezu, u čl. 92. razrađuje citiranu odredbu čl. 86. ZPD-a te određuje da u skladu s čl. 86. ZPD-s tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke odnosno nerezidentima na njihov račun; iznimno od st. 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz čl. 21. Zakona. Ugovor pak koji je protivan prisilnim propisima ništetan je sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., pa iako opseg punomoći (koja je ugovor o nalogu) određuje stranka (a tužitelj je ovlastio punomoćnika da primi novac i da o tome izda potvrdu), isti ne može biti protivan imperativnom propisu. Stoga imajući u vidu kogentnu narav odredbe čl. 86. ZPD-a i čl. 433. a ZPP-a, proizlazi da nije moguće isplatu razlike plaće izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja već isključivo na račun tužitelja osobno, pa je odnesena odluka kao u točki II izreke ove presude.
34. Tužitelj je u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev uspio u cijelosti, pa mu je dosuđen trošak parničnog postupka u skladu s Odvjetničkom tarifom i potraživanjem u Troškovniku priloženom uz posljednji podnesak od 07. 07.2025. (list 966 spisa), uvećan za zastupanje na zaključnom ročištu. Tužitelj je potraživao trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, sastav tužbe i velikog broja podnesaka, te za zastupanje na šest ročišta, uključujući dva ročište za objavu odluke. Za svaku radnju potraživao je naknadu na bazi 250,00 eur za svaku radnju, u kojem iznosu je sadržano uvećanje za pripadajući pdv., odnosno 312,50 eur za žalbu, a za određene podneske potraživao je naknadu od po 62,50 te za ročišta objave odluke iznos od po 125,00 eura. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, za sastav tužbe, podneska od 04.12.2017. i 17.02.2020. te u ponovljenom postupku podneska od 31.10.2023. i 04.03.2025., sve u iznosu od po 250,00 eura imajući u vidu da se stranci sukladno Odvjetničkoj tarifi može priznati trošak za najviše 4 obrazložena podneska. Pored toga mu je trošak u zatraženom iznosu od po 250,00 eura priznat za zastupanje na ročištima od 23.01.2018., 13.06.2018., 09.03.2022. i 12.02.2026., a za ročišta objave odluke priznata je 50%- na naknada ili iznos od po 125,00 eura. Za podneske od 05.02.2018., 15.07.2021. i 21.07.2021. priznata mu je naknada od po 62,500 eur te još za žalbu 312,50 eur. Tužitelju nije priznat trošak za ostale podneske, dijelom zbog već navedenog razloga (priznanje najviše 4 obrazložena podneska), a uz to se ocjenjuje da je iste nepotrebno dostavljao te se u istima ponavlja s navodima iznesenim u podnescima ranije za koje mu je priznata naknada, odnosno nepotrebno dostavlja poseban podnesak o doplati predujma za dopunu nalaza iako je to mogao učiniti i o tome izvijestiti u podnesku zaprimljenom u spisu neposredno ranije. Ukupno je tužitelju za naprijed navedene radnje, za koje je za priznat trošak postupka, dosuđen troška postupka u iznosu od 3.375,00 eura u kojem je dakle uključen pripadajući pdv., a tom trošku pridodan je još trošak izrade nalaza vještaka i trošak dodatnog očitovanja vještaka u ukupnom iznosu od 499,42 eura, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 3.874,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao u dijelu točke I izreke ove presude.
U Karlovcu 10. ožujka 2026.
Sudac
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ante Pecirep, odvjetnik u Zagrebu
2. Tuženiku po punom. ODO u Karlovcu na br. P-DO-112/2023
