REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-37/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradiški, Gundulićeva 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojeg zastupaju službene osobe GT i OT, radi poništenja rješenja tuženika, 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-224-04/22-01/126, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 25. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-224-04/22-01/126, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 25. studenog 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška broj 511-11-06-5/8-UP/I-29-22 od 05. travnja 2022., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, primjenom članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19. dalje: ZHD), jer je u upravnom postupku utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske s obzirom da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991., podrijetlom stekao tadašnje republičko državljanstvo Bosne i Hercegovine.

2. U tužbi tužitelj, u bitnome, smatra pogrešnim stav tuženika da tužitelj ne ispunjava uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva, primjenom članka 30. stavak 1. ZHD kao ni članka 4. i 5. ZHD-a. Smatra da je državljanstvo stekao podrijetlom, obzirom da je tužiteljev otac ČT u trenutku rođenja tužitelja odnosno 05. prosinca 1978. bio upisan u knjigu hrvatskih državljana, dakle bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja tužitelja, te je tužitelj, iako stariji od 21 godinu te iako je rođen u inozemstvu, u zakonskom roku podnio zahtjev za utvrđivanje državljanstva. Smatra da je u postupku propušteno zahtjev smatrati i zahtjevom za stjecanjem hrvatskog državljanstva podrijetlom pa u postupku nije utvrđeno postoje li zapreke iz članka 8. st. 1. t. 5. ZHD-a. Smatra pogrešnim stav tuženika da se odredba članka 5. ZHD primjenjuje samo na osobe rođene nakon **.**.1991. Također smatra da tužitelju nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku primjenom odredbi Zakona o općem upravnom postupku, kojim je propisano kako stranka, ima pravo sudjelovati u postupku kako bi mogla braniti svoja prava i štititi svoje pravne interese dajući potrebne podatke i poduzimajući druge dopuštene postupovne radnje. Predlaže da sud održi raspravu i izvede dokaz saslušanjem tužitelja na tužbene okolnosti. Slijedom navedenoga predlaže osporavano rješenje poništiti uz naknadu troškova upravnog spora.

3. 1. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ističe da se na tužitelja, koji je rođen prije **.**.1991. odnosno prije stupanja na snagu ZHD-a ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. toga Zakona odnosno odredba članka 2. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 102/19., dalje: ZIDZHD). Pojašnjava da hrvatsko državljanstvo podrijetlom, na temelju članka 4. i 5. ZHD-a, mogu stjecati samo djeca i osobe rođene nakon stupanja na snagu ZHD-a, kojima su oba ili jedan roditelj hrvatski državljani u trenutku njihova rođenja jer bi se u protivnom zadiralo u prijašnje propise i važeću odredbu članka 30. stavka 1. ZHD-a, a koja odredba nije ukinuta niti brisana niti mijenjanja ZIDZHD-om koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. Ističe da je odredbom članka 30. stavka 1. ZHD-a uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da ZHD propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu ZHD-a, odnosno na dan 8. listopada 1991., a koje je jedno od najvažnijih načela predmetnog zakona i koje bi izgubilo svrhu tumačenjem članka 5. stavka 2. ZHD-a kako to vidi tužitelj. Pojašnjava kako se u smislu odredbe 5. stavka 2. ZHD-a područja drugih bivših republika SFRJ u odnosu na Republiku Hrvatsku smatraju inozemstvom. Također, navodi kako se odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, kojom je proširen krug osoba koje imaju pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, odnosi na osobe starije od 21. godine, a koje su rođene nakon **.**.1991., jer u njihovom slučaju ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja za razliku od rođenja tužitelja kada je važio Zakon o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske iz 1977. i Zakon o državljanstvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1976., te stoga tužitelj ne može biti u istoj pravnoj poziciji s osobama na koje se primjenjuje odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a. Pojašnjava kako, iz razloga što je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. podrijetlom stekao državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine, ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a jer se po istim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, dok se odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a ne može primijeniti na tužitelja (tako i u presudi Visokog upravnog suda RH, posl. broj: Usž-2976/2023-2 od 5. veljače 2024.).

3.2. Nadalje, poziva se na tumačenje odredbe članka 4. ZHD (za koju smatra da je moguće primijeniti i na tumačenje odredbe članka 5. ZHD-a) iz Zaključka sjednice sudaca Upravnog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 1994. te sadržanim u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III1895/2001 od 16. veljače 2005., broj: U-III-16125/2005 od 16. prosinca 2009. i broj: U-III2489/2008 od 04. srpnja 2012.

3.3. U odnosu na tužbeni navod da tužitelju nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku kao ni izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje ove upravne stvari, ističe da je tužiteljev zahtjev za utvrđivanjem hrvatskog državljanstva, podnesen putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske, Banja Luka, bio jasan i određen (u zahtjevu se nije spomenula odredba članka 5. stavka 2. ZHD), te je sadržavao sve isprave i podatke potrebne za donošenje meritorne odluke. Dakle, eventualno pribavljeno očitovanje nije moglo dovesti do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari jer se radi o činjenicama nastalim prije više od 45 godina, upisanim u javne isprave. Naglašava da se u postupcima utvrđivanja hrvatskog državljanstva, na temelju članka 30. stavak 1. ZHD-a, na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuju prijašnji propisi, tj. o zahtjevu se ne odlučuje primjenom diskrecijske ocjene. Ističe da je tužitelj već podnosio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva koji je bio odbijen rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-73-UP/I- 2/6347/4-00 od 18. studenog 2002. Dakle, za osobe rođene prije **.**.1991., ništa se nije promijenilo stupanjem na snagu ZIDZHD, osim osobama iz članka 30. a stavka 2. ZHD-a. Slijedom navedenoga, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4.1. Sud je u ovom sporu održao raspravu 10. veljače 2026. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 – dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u nazočnosti opunomoćenice Ive Kaselj Šabić, odvjetnice u odvjetničkom društvu Grgić i partneri, prema zamjeničkoj punomoći za zastupanje, te u nazočnosti GT i OT, službenih osoba tuženika.

4.2. Na održanoj raspravi sud je, sukladno članku 93. stavku 2. ZUS-a, odbio kao nepotreban za rješavanje ove upravne stvari dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja u svojstvu stranke, s obzirom da se relevantne činjenice mogu utvrditi i bez izvođenja predloženog dokaza. Osim toga, provođenje navedenog dokaza bilo bi i u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, jer bi se tako odugovlačio spor, uz stvaranje nepotrebnih troškova.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima te je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 5. listopada 2020. podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Banja Luci, Bosna i Hercegovina, a koje je potom isti proslijedilo Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

7. Odredbom članka 30. stavka 1. ZHD-a propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

8. Nadalje, člankom 5. stavkom 1. ZHD-a propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istog članka određeno je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Stavkom 3. istog članka određeno je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. ovoga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

9. Kako se stjecanje državljanstva prosuđuje prema propisima koji su važili u vrijeme kada je nastala činjenica od koje ovisi državljanstvo neke osobe, to je u konkretnom slučaju tuženik osnovano primijenio, između ostalog, odredbe Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 32/77.) koji je važio na dan 5. prosinca 1978., odnosno u vrijeme rođenja tužitelja.

10. Prema članu 4. stavku 1. Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske porijeklom je državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske stjecalo dijete: 1. ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta državljani Socijalističke Republike Hrvatske; 2. ako je jedan od roditelja državljanin Socijalističke Republike Hrvatske, a drugi državljanin druge socijalističke republike, dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske ako se roditelji o tome sporazume; 3. ako nema sporazuma roditelja o državljanstvu djeteta, dijete je državljanin Socijalističke Republike Hrvatske:

- ako u trenutku rođenja djeteta roditelji imaju prebivalište u Socijalističkoj [adresa], - ako u trenutku rođenja djeteta roditelji nemaju zajedničko prebivalište u Socijalističkoj [adresa], dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske pod uvjetom da je upisano u matičnu knjigu rođenih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nadalje, prema stavku 2. istog člana bilo je propisano da ako roditelji ne daju izjavu o državljanstvu djeteta u smislu točke 2. stava 1. ovoga člana u roku dva mjeseca od dana rođenja djeteta, dijete stiče državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske na temelju točke 3. stava 1. ovoga člana.

11. Nadalje, član 22. Zakon o državljanstvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“, broj: 58/76.) sadržavao je odredbe o rješavanju sukoba republičkih zakona o državljanstvu. Stavkom 1. toga člana bilo je propisano da se republičko državljanstvo djetetu određuje prema zakonu republike čije državljanstvo imaju oba roditelja u trenutku njegova rođenja, dok je u stavku 2. bilo propisano da će dijete, čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, steći republičko državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođeno, ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj.

12. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj rođen **.**.1978. u [adresa] (Bosna i Hercegovina), te da je u matičnoj knjizi rođenih koja se vodi za matično područje [adresa], pod rednim brojem 1053 za godinu 1978. izvršen upis njegovog rođenja, pri čemu su roditelji tužitelja ČT i MT r. Ć oboje imali prebivalište u [adresa], Bosna i Hercegovina (Izvod iz matične knjige rođenih za područje [adresa], Bosna i Hercegovina, Broj: 03/1-200-1- 10102/20 od 1. listopada 2020.).

13. Otac tužitelja, ČT rođen je **.**.1953. u [adresa] (umro **.**.1999.), te je bio hrvatski državljanin (smrtni list Matičnog ureda Nova Gradiška, KLASA: 223-04/14-002/1074, URBROJ: 2178-03-11/2-14-1 od 17. srpnja 2014.).

14. Također, iz uvjerenja o državljanstvu Bosne i Hercegovine, broj 03/1-204-1- 4494/20 od 1. listopada 2020. proizlazi da je tužitelj državljanin Bosne i Hercegovine, a da je činjenica državljanstva upisana u evidenciju državljanstva kod matičnog područja [adresa] za godinu 1978. pod rednim brojem 1053.

15. Dakle, tužitelj je po propisima važećim do 8. listopada 1991. stekao podrijetlom tadašnje republičko državljanstvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, pa stoga ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske na temelju odredbe članka 30. stavka 1. ZHD-a.

16. Slijedom prethodno navedenoga, suprotno navodima tužitelja, u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a jer se na tužitelja koji je rođen prije no što je predmetni zakon stupio na snagu odnosno prije dana 8. listopada 1991., primjenjuju odredbe Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 32/77.), kako je to tuženik opisao u obrazloženju osporavanog rješenja, te se stoga, sukladno članku 30. stavku 1. ZHD- a, ne može smatrati hrvatskim državljaninom. Naime, kao što je već navedeno, na temelju članka 2. stavka 2. i članka 8. ZIDZHD omogućena je osnova za stjecanje hrvatskog državljanstva osobama starijim od 21 godinu, a koje su rođene u inozemstvu (pri čemu se ne misli na osobe rođene prije **.**.1991. na području drugih saveznih republika SFRJ) i čiji je jedan roditelj u trenutku njihovog rođenja hrvatski državljanin, ako nema zapreka iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga zakona.

17. S obzirom na to da je relevantne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju materijalne dokumentacije, pravilno je prvostupanjska odluka donesena neposrednim rješavanjem, u smislu članka 48. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine" broj 47/09 i 110/21).

18. Stoga, sud ne nalazi osnovanim niti navode o nemogućnosti sudjelovanja tužitelja u upravnom postupku.

19. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, te je slijedom navedenoga, primjenom 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan kao u toč. I. izreke.

20. Kako je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

U Osijeku 10. ožujka 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku