Poslovni broj: P-376/2025-11

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Meliti Lisica, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri u Zadru, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&partneri u Zagrebu, radi isplate, dana 10. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: ĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.929,23 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 1,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2007. do isplate,

- 0,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.02.2008. do isplate,

- 4,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.03.2008. do isplate,

- 16,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2008. do isplate,

- 3,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.11.2008. do isplate,

- 19,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.12.2008. do isplate,

- 22,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.01.2009. do isplate,

- 23,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.02.2009. do isplate,

- 20,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.03.2009. do isplate,

- 21,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2009. do isplate,

- 16,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.05.2009. do isplate,

- 13,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.06.2009. do isplate,

- 13,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.07.2009. do isplate,

- 15,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,

- 15,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2009. do isplate,

- 13,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2009. do isplate,

- 17,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2009. do isplate,

- 19,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.12.2009. do isplate,

- 23,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.01.2010. do isplate,

- 23,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2010. do isplate,

- 28,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2010. do isplate,

- 27,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2010. do isplate,

- 29,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.05.2010. do isplate,

- 46,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.06.2010. do isplate,

- 42,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.07.2010. do isplate,

- 53,65 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.08.2010. do isplate,

- 49,94 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2010. do isplate,

- 43,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.10.2010. do isplate,

- 56,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.11.2010. do isplate,

- 72,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.12.2010. do isplate,

- 61,25 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2011. do isplate,

- 65,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.02.2011. do isplate,

- 60,17 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.03.2011. do isplate,

- 61,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.04.2011. do isplate,

- 82,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.05.2011. do isplate,

- 84,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2011. do isplate,

- 102,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.07.2011. do isplate,

- 93,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.08.2011. do isplate,

- 83,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.09.2011. do isplate,

- 81,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011. do isplate,

- 80,96 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2011. do isplate,

- 85,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2011. do isplate,

- 89,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2012. do isplate,

- 90,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.02.2012. do isplate,

- 87,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2012. do isplate,

- 89,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.04.2012. do isplate,

- 90,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2012. do isplate,

- 88,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2012. do isplate,

- 89,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.07.2012. do isplate,

- 87,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2012. do isplate,

- 83,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2012. do isplate,

- 87,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.10.2012. do isplate,

- 89,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.11.2012. do isplate,

- 88,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.12.2012. do isplate,

- 81,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.01.2013. do isplate,

- 87,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.02.2012. do isplate,

- 87,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2013. do isplate,

- 85,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.04.2013. do isplate,

- 77,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.05.2013. do isplate,

- 77,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.06.2013. do isplate,

- 79,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.07.2013. do isplate,

- 82,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.08.2013. do isplate,

- 86,55 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.09.2013. do isplate,

- 84,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.10.2013. do isplate,

- 0,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2013. do isplate,

- 335,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2013. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.097,25 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj naslovnom sudu dana 10. kolovoza 2021. godine u predmetu pod posl. br. P-1482/2021, odnosno nove oznake P-374/2024 navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50-3925620 s nadnevkom 16. veljače 2007. godine (dalje : Ugovor). Ugovorom se tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate (dalje: kamate). Stopa kamata nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate, te nije odrediva, jer ugovor ne sadrže podatke s pomoću kojih se stopa kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Pošto su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije ugovorom ni određena ni odrediva, stopa kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Tuženik je teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tuženik je tužitelju po ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kredita (dalje: Ulazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja ugovora se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovora, pa je tužitelj terećenjem za ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Kredit po ugovoru je prijevremeno otplaćen. Prilikom prijevremene otplate kredita tuženik je tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita (dalje i: Izlazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlaznu naknadu. Izneseno u pogledu ulazne naknade primjenjuje se i na izlaznu naknadu, pa se upućuje na izlaganja u toč. 4. ove tužbe. Postupanjem pod 2., 3., 4. 5. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Rješenjem ovog suda od 10. veljače 2025. godine (l.s. 69-70) razdvojen je postupak po tužbi tužitelja pod toč. I tužbenog zahtjeva (l.s. 2) te je postupak nastavljen pod gornjim poslovnim brojem P-376/2025.

2.1. Dakle, predmet ovog postupka je samo toč. I tužbenog zahtjeva iz tužbe podnesene dana 10. kolovoza 2021. godine u kojoj tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50-3925620 s nadnevkom 16. veljače 2007. godine (dalje : Ugovor). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Stoga je tuženik koji je sastavio ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

3. Tuženica RBA d.d. u svom opširnom odgovoru na tužbu od 30. rujna 2021. godine (l.s. 36-60) navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača. Tužena se u odgovoru na tužbu poziva na sudsku praksu domaćih sudova i Suda Europske unije. U bitnome se prigovor svodi na to da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, da se ne može primijeniti odluka iz kolektivnog spora, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, te da je zahtjev tužitelja zastario.

4. U postupku pod posl. br. P-1482/2021, nove oznake P-374/2024 iz kojeg je razdvojen ovaj postupak P-376/2025 je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo HD (l.s. 214-223), te pregledom i čitanjem isprava i to: ugovora o kreditu br. 138-50-3925620 od 16. veljače 2007. godine (l.s. 6-12), prijepis knjigovodstvene kartice (l.s. 13-18), otplatni plan (l.s. 19-26), pregled promjena kamatne stope (l.s. 27), zadužnice (l.s. 47-50), osnovne podatke i izjavu sudužnika (l.s. 51-52), zahtjev za kredit (l.s. 53), suglasnosti (l.s. 54- 57), obavijest banke od 23. listopada 2013. godine (l.s. 60), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta i izračun utjecaja promjene kamatnih stopa na visinu kamata sukladno Ugovoru o kreditu, TD, mag. oec. (l.s. 170-177) te je saslušan tužitelj u svojstvu stranke (l.s. 370-371), a što proizlazi iz spisa P-374/2024, priloženog ovom parničnom spisu.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br. 138-50-3925620 od 16. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te isplata iznosa u situaciji da nije primijenjena valutna klauzula.

6. Iz provedenih dokaza u postupku utvrđeno je:

-da je sklopljenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.486,83 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita,

-da je predmetni ugovor o kreditu zaključen s namjenom kupnje novog vozila, i da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca,

-da se tužitelj obvezao vršiti otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno dospijeće anuiteta u pravilu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iz mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

-da je navedenim ugovorom ugovorena valutna klauzula (čl.7. Ugovora),

-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, -da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine, -da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

-da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi stranke o navedenim ugovornim odredbama posebno pregovarale te da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj,

-da se radilo nerazumljivim odredbama jer iste ne sadrže nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju to objasnio niti ga je upozorio na posljedice koje uslijed toga za njega mogu nastupiti,

-da je tužitelj zaključno 14. studenog 2013. godine u cijelosti prijevremeno otplatio navedeni kredit,

-da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog ugovorene valutne klauzule te je isti preplatio za iznos od 3.929,23 EUR.

7. Iz iskaza tužitelja slijedi da je htio kupiti auto, otišao je u banku gdje su mu rekli da je to najpovoljnije, pa je zato prihvatio ugovor u CHF. Banka je pripremila Ugovor o kreditu, znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da je klauzula u CHF, banka mu nije detaljno obrazlagala parametre uz koje se vezuje promjena kamatne stope, niti ga banka niti javni bilježnik nisu upozorili na rizike sklapanja tog ugovora. Nije mogao utjecati na ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, niti naknade za prijevremenu otplatu, tj. ulazne i izlazne naknade. Trebao mu je auto jer ga nisu imali te su dobili i dijete, tj. iz obiteljskih razloga. Nije razmatrao uvjete u drugim bankama, iz auto kuće su ga poslali u Raiffeissen banku i tako je postupio. Kad je sklopio Ugovor o kreditu bio je zadovoljan jer mu je bio potreban auto. Znao je nešto kada ga se pita o valutnoj klauzuli ali nije znao da će to tako puno ići gore. Kredit mu je uredno isplaćen od strane banke. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao niti registrirani obrt niti poslovni udio u trgovačkom društvu. Nije automobil unio u imovinu društva niti ga je koristio u kontekstu poreznih propisa. Ne sjeća se u kojem trenutku je saznao da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita. Ne zna zašto je platio tu naknadu.

8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke jer isti smatra životnim i uvjerljivim te u skladu sa ostalim provedenim dokazima, te kojemu u bitnom dijelu nije prigovoreno.

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, a uvažavajući pri tome odredbe čl.84. i čl.87. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, uvažavajući odredbu čl.322. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), ali uvažavajući, pozivom na odredbu čl.502. a do čl.502.c ZPP-a, i pravne stavove sudova izražene u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, ovaj sud nalazi utvrđenim da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kao nerazumljive tužitelju kao potrošaču jer u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri te koje su kao unaprijed unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u tom smislu da tuženik tužitelja nije upozorio na rizike ugovaranja kamatne klauzule, nepoštene ugovorne odredbe, a onda da su i ništetne.

10. Svoje novčano potraživanje tužitelj je konačno precizirao, a nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 10. ožujka 2025. (l.s. 85-86) kojim je zatražio od tužene na ime stečenog bez osnova iznos od 3.929,23 EUR, a koji iznos predstavlja razliku između anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na terećenja kakva su trebala biti bez povećanja tečaja CHF sve uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora

16. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga i kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o valutnoj klauzuli, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na nametnutoj odredbi o valutnoj klauzuli, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

17. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe u valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

18. Točno je da se tuženik tijekom postupka pozvao na to da bi tužitelju dao takve obavijesti i u spis predmeta dostavio letke, obavijesti i drugu dokumentaciju, međutim, ovi dokazi sami za sebe ne ukazuju da je doista u konkretnom slučaju zaposlenik banke u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijest tužitelju, pa proizlazi zaključak da tuženik u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborio predmnijeve djelomične ništetnosti ugovora o namjenskom kreditu. Ovo stoga što iako su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika koji su javno dostupni, o njima, po prirodi stvari, tužitelj ne može pojedinačno pregovarati. K tome tuženik ni ne spori da ni ugovor niti opći uvjeti ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Dakle, tuženik je taj na kojem je bio teret dokaza da su tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bile dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, pa da je isti informirano odlučio o sklapanju ugovora s takvim odredbama, a što tuženik nije dokazao.

20. Stoga, u predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

21. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

22. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Nadalje, nije osnovan ni prigovor tuženika koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi, pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule.

24. Naime, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

25. Također, prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navod se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužiteljici trebali na transparentan način biti objašnjeni i razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

26. Kako dakle, vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

27. Naime, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

28. Što se pak tiče visine postavljenog tužbenog zahtjeva, u ovoj pravnoj stvari izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i investicijske fondove ŽD dipl. oec. (l.s. 215-224) te je visina tražbine utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, te nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim. Sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost, dok su prigovori tuženika pravne prirode i o njima odlučuje sud. Vještak je mišljenja da preplata obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta do dana prijevremenog zatvaranja kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 29.604,75 KN odnosno sada 3.929,23 EUR.

29. Kraj takvog stanja stvari, a slijedom ranije danog obrazloženja, u konkretnom slučaju valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.929,23 EUR, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama.

30. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

32. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

33. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

35. Na kraju je istaći da je tuženik istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

36. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2019. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 10. kolovoza 2021., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

38. Pritom je ovdje istaći da je tužitelj točnu visinu preplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, te je podneskom od 10. ožujka 2025. uredio tužbu u smislu odredbe čl. 109. ZPP, a ne izvršio preinaku iste, pa se u smislu citirane odredbe smatra da je tužba podnesena sudu kad je prvi put bila podnesena.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), a prema VPS od 3.929,23 EUR po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova koliko je i zatraženo u popisu troška na l.s. 97 (Tbr. 7. toč. 1.), sastav 4 obrazložena podneska u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), ročišta održana dana 11. prosinca 2025. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) ukupno 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.) daje iznos 1.200,00 EUR i PDV od 25% koji iznosi 300,00 EUR čini ukupno 1.500,00 EUR čemu je valjalo pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 530,89 EUR i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.097,25 EUR, koji iznos joj je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, sve sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka valjalo odbiti kao neosnovan, budući da nije zatražen u skladu s citiranim odredbama.

U Zadru, 10. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pisano, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke.

Presuda se može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešnog primjene materijalnog prava i odluke o parničnom trošku.

DNA: 1. Tužitelju po punom

2. Tuženiku po punom.