Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-542/2020-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vesni Koški, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika OTP banke d.d. iz Zadra, Domovinskog rata 3, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužitelja, te uz javnu objavu presude, 10. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz čl 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 060711268113 koji je sklopljen dana 12. srpnja 2006. između tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP banka Hrvatska d.o.o. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833 kao Banke, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF ( švicarskim francima) odnosno u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u izabranoj stranoj valuti CHF (švicarski franak) kao valuti Ugovora, a podmiruje u kunama, u dijelu u kojem se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je vezana za određenu valutnu klauzulu, te da je promjena kamatne stope sastavni dio ugovora, a na osnovu jednostrane odluke banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.o.o. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, da tužitelju IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.936,95 EUR-a (tritisućedevestotridesetšesteura-devedesetpetcenti) sa zateznim kamata koje teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.o.o. Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, da tužitelju IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 2.125,00 EUR-a (dvijetisućestodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.
i
r i j e š i o je
Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao od tuženika isplatu iznosa od 2.433,10 EUR-a sa zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu 12. srpnja 2006., broj kredita 060711268113 u iznosu od 15.632,00 CHF-a, što u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan isplate umanjeno za naknade iznosi 72.485,82 kn u svrhu adaptacije stambenog prostora, a na rok otplate od 120 mjeseci. Kamatna stopa 4,39% je promjenjiva, a sve obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu iskazuju se na istovjetan način, u izabranoj valuti (CHF). Otplata je ugovorena prema početnom anuitetu od 161,80 CHF, odnosno u iznosu od 750,00 kn. Odredbom čl. 1. toč. 1. i 2., 1.3. i 1.4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti i predstavlja obvezu korisnika kredita iz Ugovora o kreditu, da se iznosi i otplata u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, a svaki povrat izvršen u kunama obračunava se u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se tužitelj obvezuje tuženiku plaćati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke i kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,39 % godišnje, toč. 3.2. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Prilikom potpisa kredita, tužitelju nisu predočeni Opći uvjeti banke, kao niti odluke o obračunu – izračunu kamatne stope, niti su mu pojašnjeni načini na koji će se način mijenjati kamatna stopa, a nisu mu objašnjeni niti parametri o kojima ovisi sama visina kamatne stope, a tužitelj i tuženik nisu niti pregovarali o istome, već da je tužitelj uvjeren od strane tuženika da je CHF sigurnija valuta, kako je to za njega najpovoljnije i najsigurnije zaduženje, pa su stoga odredbe ugovora o kreditu kojim je omogućeno tuženiku da jednostrano podiže kamatnu stopu ništetna, te ne proizvodi pravne učinke, a cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanje istog predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Tužitelj smatra da je odredba predmetnog ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna i ne proizvodi pravne učinke, a cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanju istoga predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Nadalje, istaknuo je da je tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača informirati o sadržaju odredbi i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i na opasnost od valutne klauzule. Tužitelj je s tuženikom 13. siječnja 2016. sklopio Dodatak 1 Ugovora o kreditu, te je navedenim dodatkom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e. Isto tako, tužitelj je navodio da među strankama nije bilo pregovaranja o bitnim odredbama aneksa ugovora o kreditu. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odluke Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2013. Tužitelj je tužbom postavio tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao da sud utvrdi da su ništetne odredbe čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu, te da se utvrdi da je ništetan Dodatak 1.Ugovora o kreditu, a potraživao je i isplatu iznosa od 48.722,72 kn sa zateznim kamatama, te je tužitelj postavio i eventualni tužbeni zahtjev kojim je da je zahtijevao da sud utvrdi da su ništetne odredbe čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu, a potraživao je i isplatu iznosa od 47,955,17 kn sa zateznim kamatama,
1.1. Tijekom postupka tužitelj je navodio da konverzijom predmetnog ugovora o kreditu nije obeštećen, a navodio je i da ima pravni interes tužbom tražiti utvrđenje ništetnih odredaba ugovora koje se odnose valutnu klauzulu u švicarskim francima, budući da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu isti nije od strane banke bio informiran o parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je nadalje naveo da sam izračun konverzije odnosno preostalog iznosa kredita nije valjan, te da je pristupio konverziji jer je na neki način bio prisiljen jer je jedino tako mogao podnijeti mjesečnu kreditnu obvezu, a ne jer je to bio njegov slobodan izbor i jer je smatrao da je konverzijom obeštećen za do tada preplaćeni iznos kredita. Tužitelj je naveo i da odustaje od toga da se utvrdi ništetnim Dodatak 1 Ugovora o kreditu broj 15110907035, odnosno da povlači toč. II/ tužbenog zahtjeva, ali da ostaje kod toč. I/ i III/ tužbenog zahtjeva (a kojeg je istaknuo u tužbi). Nadalje, tužitelj je istaknuo da se sklapanjem sporazuma, dodatka, nije odrekao prava utvrđivanja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, jer je u trenutku konverzije valuta švicarski franak bila valjana pa prema tomu potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. I odredbe osnovnih ugovora, i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja. Sud EU presudom C-452/18 nadopunio je presudu C-118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti povrat svega što je Banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a upravo ovdje sud potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu Sporazum kojim mijenjaju sporne ugovorne odredbe baš kao što je bilo u slučaju konverzije. Tijekom postupka, tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu VTS br. Pž-7129/13 , koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH, te na pravomoćnu presudu VTS br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, presudu VSRH br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019., kojom su potvrđene sve naprijed navedene presude. Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom zahtjeva nepriznatu razliku od 3.936,95 eura, sve sa zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015.god. do isplate, te uređuje tužbeni zahtjev podneskom od 10. rujna 2025.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 060711268113, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev, a ne ga postavljati u iznosu za koji unaprijed pridržava pravo određeno ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tužitelj u svojoj tužbi nije zatražio da sud obveže tuženika na dostavu točno određenih podataka/dokumentacije (čl. 186.b. st. 3. ZPP-a), ali za ovo traženje tužitelja nisu bile ispunjene niti zakonske pretpostavke jer je tužitelj kao druga ugovorna strana već u posjedu te dokumentacije. Tako je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Naime, tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. Što se tiče promjene kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu tuženik ističe kako je o svakoj promjeni kamatnih stopa pravovremeno obavještavao tužitelja dopisom putem pošte na kućnu adresu. I u konačnici povijest kretanja tečaja za CHF dostupan je svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika (pogledati pod direktorijem arhiva tečajnih lista). Nadalje, tužitelj uz svoju tužbu uopće nije pružio dokaz da se obraćao tuženiku za dostavom bilo kakve dokumentacije u svezi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, potpuno je jasno kako se ne radi o dokumentaciji iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredi čl. 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja iste. Nadalje, tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev Tužba i u cijelosti neosnovan. Nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 12. srpnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 060711268113 SN (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 15.632,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 120 mjeseci (10 godina). Također, nije sporno da se u čl. 3. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,39 % godišnje te da je ista promjenjiva,kao i da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Isto tako nije sporno kako je odredbom čl. 1. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, te da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P- 1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Isto tako, tuženik je naveo da bi se ovaj postupak pravno trebao kvalificirati kao postupak naknade štete, te da se treba primijeniti zastarni rok iz čl. 376. ZOO-a. Nadalje, naveo je da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 12.07.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor). Isto tako, tuženik je navodio da u ovoj parnici nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Tijekom postupka tuženik ističe da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Štoviše, odredbom čl. 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a koja neravnoteža mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Nadalje, tuženik je naveo da je tužitelj svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Malo je reći da je ovakva pravna argumentacija tužitelja apsurdna te da nema uporišta u zakonu. Prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu tužitelju je predočen i rastumačen tzv. Obračun konverzije, a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Ako se pozorno pročita sadržaj sklopljenog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 060711268113 dolazi se do zaključka kako su ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) tim pravnim poslom izmijenile čl. 1. i 3. osnovnog Ugovora tako da su te izvorne odredbe iz osnovnog ugovora prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama. Tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „pretplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 060711268113 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjeva tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da je postupio sukladno zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu (Konverziju). Tako, navedenim Dodatkom tuženik je pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, Dodatkom br. 1 tužitelj i tuženik s retroaktivnim učinkom izmijenili su svoj osnovni CHF ugovorni odnos, na način da su izmijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu. Stoga, stav je tuženika kako tužitelj nema pravo u posebnoj parnici, pozivom na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava pokrenute od strane Udruge Potrošač (dalje: Parnica Potrošač), zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika iz osnovnog CHF Ugovora o kreditu niti potraživati isplatu bilo kakvih iznosa po ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti tuženika. Smisao postupka konverzije kredita vezanih za valutnu klauzulu u CHF bilo je konačno rješenje nastalih pravnih neizvjesnosti između banaka i potrošača u obliku svojevrsne nagodbe potrošača i njegove banke s učinkom od početka osnovnog ugovornog odnosa proizlazi i iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. - Prijedlog broj 899 na osnovu kojeg su donesene izmjene i dopune ZPK- a i dodana Glava IV.a ZPK-a o postupku konverzije. Nadalje, tuženik je naveo da se i provođenju predloženog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je tijekom postupka više puta isticao da sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Tuženik je isticao kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, odnosno ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule. Posebice je istaknuo kako je konverzijom utvrđena preplata tužitelja od 1.755,58 EUR, te bi se od navedene preplate morao umanjiti iznos od 1.755,58 EUR priznat temeljem Sporazuma o konverziji. Temeljem navedenog, ukupna razlika anuiteta bi iznosila 2.183,38 EUR. Preplata je uvrštena i prihvaćena od strane tužitelja, te je kao takva obračunata.
2.2. U podnesku od 22. rujna 2025. tuženik je naveo kako je tužitelj svojim podneskom od 10.9.2025. povukao svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjevan u pogledu svojeg novčanog potraživanja po osnovi navodne ništetnosti ugovorne odredbe kojim je reguliran način promjene kamatne stope i valutne klauzule. Tako je tužitelj umjesto prvotno zatraženih 5.308,91 € sada postavio zahtjev kojim od tuženika po osnovi kamatne stope i valutne klauzule potražuje 3.936,95 €. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 1.371,96 EUR-a. Navedenom povlačenju tužbenog zahtjeva tuženik se ne protivi, ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. S obzirom da je učestala praksa, da se tužitelji pozivaju na tumačenje odluke Suda Europske unije u predmetu C- 244/2019 i C-259/2019, te da im parnični trošak ne treba biti umanjen s obzirom na njihov položaj kao potrošača, tuženik ističe kako je navedeno tumačenje u potpunosti pogrešno budući da se ni na koji način određivanjem omjera uspjeha u parnici ne otežava ostvarivanje prava koje imaju potrošači temeljem Direktive 93/13, te posljedično ne dovodi do povreda načela djelotvornosti.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu od 12. srpnja 2006 (str. 12 do 14 spisa), plan otplate kredita (str. 15 i 16 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (str. 17 do 21 spisa), promet po računu (str. 22 do 32 spisa), promet po računu (str. 33 do 35 spisa), dodatak br. 1. ugovora o kreditu (str. 36 i 37, kao i str 161 do 163 spisa), potvrdu privatne isprave (str. 37, kao i str. 164 spisa), evidencijski broj (str. 38 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt- 18/9778-3 i Tt-18/9778-4 od 3. prosinca 2018. (str. 60 do 63 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 165 do 170 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ČJ, dipl. oec. od 12. kolovoza 2025. (str. 183 do 200 spisa), saslušao vještaka ČJ i tužitelja.
3.1. Tuženik je na ročištu održanom 13. lipnja 2025. odustao od dokazanog prijedloga saslušanjem Javnog bilježnika Zlatka Šimašeka i osobnog bankara (čije podatke tuženik nije dostavio sud).
4. Tužitelj je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev postavio na način da je zahtijevao da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i da se utvrdi ništetnim Dodatak 1. Ugovora o kreditu, te je zahtijevao isplatu iznosa od 48.722,71 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate a postavio je i eventualni tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te je zahtijevao isplatu iznosa od 47.955,72 kn sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 48.727,72 kn. Tijekom postupka, tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2025. povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je ništetan Dodatak 1 Ugovora o kreditu te potraživanje po toj osnovi, te je ostao kod svog zahtjeva eventualnog tužbenog zahtjeva, koji je nakon povlačenja tužitelja postao glavni tužbeni zahtjev. Tuženiku je dostavljen navedeni podnesak tužitelja te se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, nego se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, te se sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) smatra da je pristao na povučeni dio. Nadalje, tužitelj je podneskom od 10. rujna 2025. u konačnici specificirao tužbeni zahtjev, a na način da je zahtijevao isplatu iznosa od 3.946,95 EUR-a (a prvotno postavljeni tužbeni zahtjev odnosio se na isplatu iznosa od 6.370,05 EUR-a/47.995,17 kn sa zateznim kamatama), odnosno tužitelj je povukao tužbu za iznos od 2.433,10 EUR-a sa zateznim kamatama. Tuženik se podneskom od 22. rujna 2025. očitovao na način da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ali da potražuje trošak postupka za povučeni dio tužbe.
4.1. Budući da se tužitelj nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa koji je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno na temelju odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF, a koje odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, te se zahtjev odnosi i na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi ugovora o kreditu.
7. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 13. srpnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 060711268113 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 15.632,00 CHF-a odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nadalje, nije sporno da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi 4,40%, efektivnu kamatu 4,39 %, te da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i vezanu za određenu valutnu klauzulu, a da je ugovoren rok vraćanja 10 godina. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak br.1. Ugovora o kreditu 13. siječnja 2016. kojim je kredit konvertiran.
7.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu.
8. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, je li tuženik nepošteni stjecatelj.
9. Neosnovan je prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak br.1. Ugovora o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku br. 1. Ugovora o krditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku br. 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
10. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.
10.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt- 575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija
1 0
odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)
- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .
11. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Aneksa (Dodatka) Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
1 1
12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.
12.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Dakle, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.).
12.2 Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).
12.3. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prema utvrđenju ovog suda sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan je u ovom postupku.
12.4. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile
1 2
nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.
13. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
13.1. Odredbom članka 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.
14. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na predložene okolnosti, odnosno jesu li tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali, te je li tužitelj obaviješten i jesu li mu pojašnjene sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li mu objašnjeno značenje istih.
15. Iz iskaza tužitelja OJ proizlazi da se ne sjeća detalja u vezi sklapanja ugovora o kreditu zbog proteka roka od 20-tak godina, ali sjeća se da nije mogao pregovarati, odnosno da mu je jedino ponuđeno da izabere hoće li ugovor o kreditu sklopiti u CHF ili u eurima. Ugovor o kreditu u CHF bio je povoljniji te mu je on i preporučen. Ugovor o kreditu je pročitao. Nije mogao i nije imao mogućnost pregovarati o drugim odredbama ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tada nije baš najbolje razumio tu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sada je kroz medije upoznat što bi ona mogla značiti, jer u svom poslu taj dio prava ne radi. Djelatnik banke mu nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valuta, niti se uvjerio je li razumio navedene odredbe. Sjeća se da se razgovor s djelatnikom banke svodio na iznos kredita, iznos rata i visinu kamatne stope. Nije ni on tražio pojašnjenja od djelatnika banke jer su mu tada bile bitne egzaktne brojke, odnosno koliko će mu biti opterećenje navedene rate. Početna rata mu je bila oko 700,00 kn, a u jednom trenutku mu je rata narasla skoro duplo. Vjerojatno ne bi sklopio ugovor o kreditu pod tim uvjetima, odnosno u toj valuti, da je u trenutku pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu znao da bi mu toliko mogla rasti rata. Tada bi sklopio u eurima. 2006. nitko nije pričao niti upozoravao da se ne bi trebao sklapati ugovor o kreditu u CHF, dok se to počelo pričati već 2007. Kroz medije je vidio da mogu sklopiti dodatke ugovoru o kreditu, te se išao kod banke
1 3
informirati. Izračun konverzije izradila je banka, on je pristao i sklopili su dodatak ugovora o kreditu. Pristao je jer mu je to izgledalo u tom trenutku kao dobro rješenje, nije znao da bi moglo doći do sudskih postupaka u kojim bi mogao potraživati pretplatu i to mu je tada izgledalo kao jedino rješenje. Nakon konverzije je vidio da su konverzijom smanjili iznos dugovanog iznosa kredita, ali da mu je kamata bila veća. Dodatak ugovoru o kreditu je pročitao i razumio ga. Namjena kredita je bila radi uređenja doma u kojem je stanovao, više ne stanuje, tu nekretninu koju je uređivao nisam iznajmljivao, u njoj je stanovao. U to vrijeme nije imao obrt, OPT, niti pravnu osobu u svom vlasništvu, bio je odvjetnički vježbenik. O uzimanju kredita, i to uzimajući od trenutka kada je bio u banci do trenutka potpisivanja, razmišljao je vrlo kratko, te da je došao po preporuci nekoga tko je ranije dizao kredit kod tuženika. Prije sklapanja Ugovora o kreditu nije se konzultirao s nikim tko je ekonomske djelatnosti jer tada nije vidio tu opasnost, a već 2007. se o tome počelo pričati, te se konzultirao i stambeni kredit je podigao u drugoj banci 2007. u eurima. Ugovor o kreditu je pročitao ali se ne sjeća s kolikom pažnjom ga je čitao. Nije se informirao o drugim ponudama u drugim bankama, odredbe ugovora o kreditu je razumio, osim dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, naveo je da nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno znao je što znači fiksna, odnosno kolike oscilacije mogu biti. Primao je obavijesti banke o promjeni kamatne stope, ali se ne sjeća koliko je to učestalo bilo, a nije baš razumio. Nakon povećanja anuiteta nije kontaktirao banku i ne zna zašto nije kontaktirao, misli da je to zbog karaktera, jer ne talasa. Ugovor o kreditu i dodatak ugovora o kreditu sklopio je bez ikakve prisile i svojevoljno. Sjeća se da je konverzijom zatvoren kredit. U predugovornoj fazi dodatka tražio pojašnjenja djelatnika banke, odgovara: traži sam pojašnjenja samo u površnijem dijelu, u dijelu gdje je smatrao da može ispregovarati, uvjete nije previše ispitivao jer sam smatrao da je njemu kao i drugima, više se informirao. Neka pojašnjenja su mu dana, dana su mu gruba pojašnjenja ali pojašnjenja što znači promjenjiva kamatna stopa i kakve oscilacije na iznos anuiteta može proizvesti promjenjiva kamatna stopa mu nisu dana.
15.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivao svim odlučnim činjenicama.
16. S obzirom na iskaz tužitelja, prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da su ugovorne strane Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, te da mu djelatnik banke nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valuta, niti se uvjerio je li razumio navedene odredbe. Sjeća se da se razgovor s djelatnikom banke svodio na iznos kredita, iznos rata i visinu kamatne stope. Tada nije baš najbolje razumio tu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Bilo mu je jasno da ugovor sklapa u švicarskim francima. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.
17. Nadalje iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopila radi uređenja doma u kojem je stanovao. Slijedom navedenog, a budući da
1 4
tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).
18. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.
18.1. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 13. srpnja 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
19. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. U Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje je sud utvrdio ništetnim sadržane su čl 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 060711268113, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF ( švicarskim francima) odnosno u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u izabranoj stranoj valuti CHF (švicarski franak) kao valuti Ugovora, a podmiruje u kunama, u dijelu u kojem se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je vezana za određenu valutnu klauzulu, te da je promjena kamatne stope sastavni dio ugovora, a na osnovu jednostrane odluke banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke.
19.1. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu
1 5
savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).
20. Dakle, budući su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika (prednika tuženika), koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji ČJ, dipl. ing. oecc. iz kojeg proizlazi:
- da je u izradi vještačkog nalaza i mišljenja, izvršen obračun kredita prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 18. 7. 2006. do 30. 9. 2015. u ukupnoj vrijednosti anuiteta od 81.995,41 HRK , koji su iskazani u Tablici (kolona 21),
- preplaćeni iznos po osnovi povećanja kamatne stope iznosi 11.417,78 HRK (kolona 15.1), odnosno 1.515,40 EUR-a,
- preplaćeni iznos anuiteta po osnovi promjene tečaja iznosi 19.486,09 HRK (kolona 24.1), odnosno 2.586,25 EUR-a, a uzimajući u obzir tzv. „negativne tečajne razlike“ razlika više obračunatih i naplaćenih rata zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 18.260,30 HRK (tablica, kol.23.1) odnosno 2.423,56 EUR-a,
- obračunate zakonske zatezne kamate na više plaćene kamatne stope iznose ukupno iznosi 945,76 EUR-a (kolona 26.11),
- obračunate zakonske zatezne kamate na više plaćene anuitete zbog promjene tečaja iznose ukupno 673,92 EUR-a (kolona 27.11),
- tužitelju je na dan konverzije 30.09.2015. priznata pretplata u iznosu 1.621,69 EUR- a,
- nakon umanjenja za iznos od 1.621,69 EUR-a, utvrđen temeljem preplate koju je tuženik priznao iz obračunate konverzije, a koje umanjenje je iskazano sukladno odredbama čl. 172. ZOO, iznos potraživanja je: - na ime više plaćene kamate 1.513,39 EUR-a (kolona 30.1), - na ime više plaćene tečajne razlike 19.486,09 HRK (kolona 24.1), odnosno 2.586,25 EUR-a.
21.1. Vještakinja ČJ, dipl. ing oecc. saslušana na ročištu, navela je da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja.
21.2. Pun. tuženika, nakon saslušanja vještakinje ČJ, naveo je da nema pitanja za vještaka, te da su primjedbe samo na metodologiju, odnosno zadatak vještaku, ali ne i na matematički izračun. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje.
21.3. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, detaljan je i jasan, bez proturječnosti, a stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun vještakinje.
1 6
21.4. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, ovaj sud ističe da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.
22. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u skladu s Nalazom i mišljenjem vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, te je zahtijevao da mu tuženik isplatiti iznos od 3.936,95 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate. Ovdje se ističe da navedeni iznos koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji je tužitelj pretplatio tuženiku na temelju predmetnih ništetnih odredbi (pretplaćeni iznos na temelju promjenjive kamatne stope i valute, kao i zatezne kamate na tako utvrđen iznose) umanjen za iznos priznat konverzijom – 1.621,69 EUR-a i za iznos tzv. negativnih razlika – 162,69 EUR-a. Uračunavanje pretplate priznate konverzijom s prednje navedenim pretplaćenim iznosima je sukladno čl. 172. ZOO-a.
23. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
23.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.
23.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi.
1 7
Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
23.3. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Aneksima (Dodacima) ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
23.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa (Dodatka) uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Aneksom ugovora (Dodatkom) odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu utvrđenu konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
24. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 3.936,95 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.
24.1. Tužitelju su na navedeni iznos od 3.936,95 EUR-a dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Potrebno je reći da tužitelju pripada pravo zahtijevati zatezne kamate na navedeni iznos od 3.936,95 EUR-a, iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri
1 8
zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.
24.2. Dakle, kao što je već prethodno obrazloženo, tužitelju su priznate zatezne kamate na ukupan pretplaćeni iznos od 3.936,95 EUR-a tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate.
24.3. Budući da je tuženik prilikom konverzije tužitelju priznao pretplatu u iznosu od 1.621,69 EUR-a, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je bilo potrebno sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a (odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica) iznos pretplate umanjiti od ukupnog iznosa zateznih kamata na pretplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
24.4. U konkretnom slučaju, vještakinja je, kao što je to već prethodno obrazloženo, izvršila uračunavanje potraživanja tužitelja za pretplaćene iznose sa kamatama, te nakon izvršenog uračunavanja, i dalje postoji potraživanje tužitelja za pretplaćene iznose, te je od tako dobivenog iznosa tužitelj oduzeo i iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, te je potraživao iznos od 3.936,95 EUR-a. Iako je tužitelj svoje potraživanje umanjio za iznos tzv. negativnih razlika, potrebno je reći isto sud nije bio dužan učiniti jer sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niže od tečaja CHF na dan isplate (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske boj Rev-288/2024 i Rev-549/2023). Osim toga, tužitelj na ime takvih tzv. negativnih razlika nije primio ništa pa nije dužan niti vratiti tuženiku temeljem stečenog bez osnove.
24.5. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.
26. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:
- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog
Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13
- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog
1 9
suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.
27. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 2019., odnosno nije nastupila zastara utuženih iznosa, jer je tužitelj svoje potraživanje potraživao unutar zastarnog roka od 5 godina (od početka tijeka zastranih rokova).
28. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja (u podnesku od 4. lipnja 2025.) i to za iznos pretplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka 1 Ugovora o kreditu. Sud je vještakinji dao zadatak i da izračuna pretplatu koja je tužitelju priznata konverzijom, te da od ukupnog iznosa pretplate po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike, sa zateznim kamatama, umanji iznos pretplate koja je tužitelju priznata konverzijom. Vještakinja je izvršila uračunavanje sukladno čl. 172. ZOO-a, te je tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa dobivenog nakon navedenog uračunavanja, umanjenog i za iznos tzv. negativnih razlika. Imajući na umu sve prednje navedeno, tuženikov prigovor radi prebijanja postao je bespredmetan, jer je tužitelj svoje potraživanje umanjio za iznos priznat konverzijom (a koji iznos je istaknut u prigovoru radi prebijanja).
29. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu stranaka u sporu, odnosno uzimajući obzir i povučeni dio tužbenog zahtjeva (dio za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev), narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja koji nije dao povoda za tužbu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenih ugovornih odredbi (tako odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-1048/18, Odlukama EU C-224/19 i C-259/19, odlukama Ustavnog suda RH U- III-4029/2013, odluci Županjskog suda u Zagrebu broj Gž-1341/2022).
29.1 . Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku:
2 0
Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 3. lipnja 2025. i 21. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 2.listopada 2020., 3. lipnja 2025. i 10. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 1.200,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a što iznosi 1.500,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR-a što sveukupno iznosi 2.000,00 EUR-a. Tužitelju je priznat trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, što ukupno iznosi 125,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, a što sve ukupno iznosi 2.125,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.
29.2. Tužitelju nije priznata naknada troška sastava podneska od 4. travnja 2022. ne jer nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a) jer ponavlja već ranije iznesene navode i tvrdnje. Nadalje, tužitelju nije priznata niti naknada sudske pristojbe na tužbu jer istu nije niti platio.
30. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, te je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.
Osijek, 10. ožujak 2026.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
