Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-914/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HJS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2014/2022-30 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2014/2022-30 od 18. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2014/2022-30 od 18. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 3212118478/08, kreditna partija 7103989821 od 12. siječnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 28.301,63 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) kao i da joj nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.011,58 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate (stavak III. izreke).

2. Rješenjem suda prvoga stupnja dopušta se preinaka tužbe kao u podnescima tužiteljice od 2. siječnja 2024. i 16. svibnja 2024. (stavak I. izreke) te se odbija kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka (stavak II. izreke).

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 3212118478/08 koji je sklopljen između stranaka 12. siječnja 2008. kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te potraživanje isplate iznosa na ime ništetnosti te odredbe sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299. st. 1. ZPP, jer da je donio odluku temeljem nedopuštenog raspolaganja tužiteljice koja je tek u fazi glavne rasprave priložila potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

7. Naime, tužiteljica je već u tužbi kao jedan od dokaza navela i uvid u dokumentaciju sadržanu u predmetu istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1929/2019, pa time što je sud prvoga stupnja taj predmet priklopio tek u fazi glavne rasprave nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Naime, bez osnova tužena u žalbi ukazuje da je presuda u pobijanom stavku I. izreke nerazumljiva jer da nije konkretizirana odredba čije se utvrđenje ništetnim traži. Naime, iz sadržaja tog dijela izreke proizlazi da je tužiteljica tražila a sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom cijele odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, uz dodatno navođenje da se ista odredba odnosi na vezivanje otplate kredita za valutu CHF.

10. U odnosu na tvrdnju tužene da zbroj pojedinačnih iznosa iz stavka II. izreke pobijane presude ne daje dosuđeni iznos od 28.301,63 EUR-a, već veći iznos od 28.301,64 EUR-a, valja navesti da činjenica (koja ide u korist tužene) što je zbroj pojedinačnih iznosa na koje su dosuđene zatezne kamate veći od ukupno dosuđenog iznosa, protivno žalbi tužene, ne čini presudu nerazumljivom, posljedično čemu nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

11. Nadalje, u odnosu na tvrdnju tužene da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, valja istaći da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 57/11) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 7. travnja 2022. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502. c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti niti je sud prvoga stupnja primjenjujući istu na konkretan slučaj počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl.502.c ZPP. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

12. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 12. siječnja 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3212118478/08, kreditna partija 7103989821 na iznos od 246.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s rokom otplate od 20 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

13. Tijekom postupka, a i u fazi žalbe prvenstveno je sporno pitanje da li tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

14. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

15. Dakle, za prosudbu ima li neka fizička osoba svojstvo potrošača nije mjerodavan kriterij njezinog formalnog obrazovanja kako to u žalbi pogrešno smatra tužena , navodeći da tužiteljica nije prosječan potrošač jer je po zanimanju ekonomist i financijski menadžer.

16. Iz sadržaja samog, između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena istoga bila kupnja stana u [adresa], dakle razvidno je da je tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba, a isto proizlazi i iz njezinog stranačkog iskaza.

17. Na temelju navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj ica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

18. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

19. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

20. Zato je pravilan zaključak, da je odredba čl. 1. navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i time ništetna u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZOO).

21. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

22. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

23. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

25. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

26. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate.

27. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 12. siječnja 2008. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07 i 125/07, dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

28. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 12. siječnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

29. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu ništetna.

30. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj 28.301,63 CHF, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

31. Pogrešno je pravno shvaćanje tužene da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za negativnu razliku, odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

32. Naime, u ovome postupku predmet spora je uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe 323. ZOO prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tužena takav zahtjev nije podnijela, o ikakvom njenom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice.

33. Osim toga, prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda u slučaju negative razlike potrošač plaćanjem po nižem tečaju nije mogao ništa steći, stoga u takvom slučaju nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove na strani tužiteljice.

34. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

35. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

36. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 14. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 11. travnja 2019.

U odnosu na stavak I. izreke prvostupanjskog rješenja

37. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u navedenom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. 1. u vezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena budući je u ovom postupku tužiteljica tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogla postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogla učiniti prije nego je provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tužene u tom smislu neosnovani.

U odnosu na trošak parničnog postupka

38. Ispitujući odluku o troškovima postupka nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz č. 354. st. 2. na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

39. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP).

40. Tužena u žalbi ističe da je sud dosudio tužiteljici trošak sukladno troškovniku predanom na raspravi 17. srpnja 2024., a što je suprotno čl. 106.a ZPP kojim je propisana dostava podnesaka od strane odvjetnika isključivo e -komunikacijom, pa se nikakvi podnesci stoga ne mogu predavati na ročištu.

41. Prema odredbi čl. 164. ZPP, o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je na ročištu 17. srpnja 2024. glavna rasprava dovršena tužiteljica je bila dužna zatražiti troškove najkasnije do završetka tog ročišta, ista je to i učinila predajući sudu troškovnik, koji se ne može smatrati podneskom već određenim zahtjevom za naknadu troškova o kojem zahtjevu se ne raspravlja.

42. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužene da tužiteljici u ovoj parnici ne pripada parnični trošak zbog činjenice što se utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule temelje na kolektivnom sporu. Ovo iz razloga jer je tužena tijekom postupka u cijelosti osporavala osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti izgubila parnicu, to je dužna temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tužiteljici naknaditi parnični trošak.

43.Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici za poduzete radnje priznao vrijednost u visini 250 bodova sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) jer se sukladno odredbi 154. st. 2. ZPP omjer uspjeha stranaka u parnici određuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

44. Nadalje sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici za ročište održano 17. srpnja 2024. priznao trošak u visini od 250 bodova jer iz zapisnika s održanog ročišta proizlazi da tužiteljica ostaje kod tužbe, a tužena ostaje kod odgovora na tužbu, pa se smatra da se radi o ročištu na kojem se raspravlja o glavnoj stvari slijedom čega punomoćnik ima pravo na trošak za to ročište primjenom Tbr. 9/1, a ne primjenom Tbr. 9/2 Tarife (tako i Rev-1121/2022-2).

45. Suprotno žalbenim navodima sud prvoga stupnja pravilno je tužiteljici dosudio trošak sastava podnesaka od 2. siječnja 2024. i 16. svibnja 2024. jer su isti i prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda bili nužni za vođenje postupka.

46. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

47. Također, iz ranije navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužene i temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužene i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

U Velikoj Gorici 10. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić