Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-649/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 19. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni SO, odvjetničkog vježbenika u uredu Martine Alagić, odvjetnice iz Vukovara, i punomoćnika tuženika Andreje Šeša, odvjetnice iz Zagreba, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba članka 12.4. Ugovora o kreditu broj: 9012388733, zaključen 4. travnja 2007. između tužitelja AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 eura (osamsto sedamdeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 10. ožujka 2026. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 106,18 eura (sto šest eura i osamnaest centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 1. prosinca 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 4. 4. 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj: 90112388733 u iznosu od 22.500,00 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 12.4. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.2. Nadalje navodi, da se o ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.3. Stoga tužitelj smatra da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, te je nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj se poziva i na odluku VSRH broj Rev-673/2023 od 13. 2. 2024. koji je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj. Ovo iz razloga jer u slučaju da se pobijana odredba utvrdi ništetnom je 0,50 % od iznosa kredita odnosno procijenjenih 67,08 eura to je vrijednost predmeta spora od 1.400,00 eura previsoko naznačena i utječe i na vrstu spora kao i na sudske troškove.

2.1. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj ničim nije dokazao da je naknadu za obradu kredita uistinu i platio niti je predložio bilo koji dokaz na navedenu okolnost te smatra da pored takvog stanja stvari nema pravnog interesa tražiti utvrđenje spornih ugovornih odredbi ništetnim. Tuženik također smatra da prije svega treba utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao.

2.2. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tuženik ističe da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara.

2.3. Nadalje, tuženik smatra da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da kao takva sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 27. 1. 2026. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu te ističe da nije sporno da je predmetna odreba o ulaznoj naknadi dispozitivne naravi, ali se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, te se stoga smatra nepoštenom odonosno posljedično ništetnom. Tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem preslike Ugovora o kreditu broj: 9012388733 sklopljenog 4. 4. 2007. (list 5-9), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 19. 2. 2026. (list 75-78).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 4. 4. 2007. u svrhu adaptacije kuće u kojoj živi. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije korišten kao porezna olakšica. Raspitivao se kod drugih banaka za kredit, a za ovu banku se odlučio jer kod njih ima otvoren tekući račun i dugogodišnji je klijent ove banke. Ugovor je već bio pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i odnijeti na ovjeru kod javnog bilježnika. Nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora niti u banci niti kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitao prije potpisivanje i bilo mu je poznato da mora platiti naknadu za obradu kredita. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi pa niti oko naknade. Naknada mu je naplaćena iz kredita. Ne sjeća se o kojem se iznosu radilo. Mogao je pregovarati samo oko iznosa kredita i roka otplate. Odredbu o naknadi je vidio, ali nije točno znao što to znači, odnosno što ulazi u tu naknadu. Nije pitao službenika banke za pojašnjenje niti mu je on to objašnjavao. Ne zna je li tada dobio ikakav dokument na kojem je vidljivo da mu je ta naknada naplaćena, već je vidio da mu nije odobren kreditu u visini od 22.500,00 CHF nego je umanjen za taj neki iznos naknade. Ne zna da li je ta odredba bila bitni sastojak ugovora, zna da je postojala i da ju je trebao platiti ako misli dobiti kredit. Ne zna da li bi sklopio ugovor da mu je bila pojašnjena odredba o visini naknade, kredit mu je trebao za adaptaciju. Troškovi adaptacije kuće su inače neprocjenjivi do kraja i kada je podizao kredit zna da mu je trebao taj iznos kredita, a ne zna da li bi odustao od ugovora ili ne da je znao točni iznos naknade. Taj novac mu je falio jer je dizao kredit s obzirom na procjenu svojih troškova adaptacije.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. 146/25., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 4. travnja 2007. na iznos od 22.500,00 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku 0,50 % od iznosa kredita na ime naknade za obradu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu točke 12.4. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 4. 4. 2007.

8.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 12.4. Ugovora o kreditu ništetne.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 12.4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok.

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 27. 1. 2026. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 19. 2. 2026. u iznosu od 200,00 eura, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 175,00 eura čini ukupan iznos od 875,00 eura.

14.1. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 10. ožujka 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Martina Alagić, Vukovar – pun. tužitelja

2. Odvjetnica Andreja Šeša, Zagreb – pun. tuženika