Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3063/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Maja Vukmir u pravnoj stvari tužitelja JČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po puno- moćniku ČČ, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupanog po puno- moćniku Odvjetničko društvo METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI društvo s ograničenom odgovornošću, radi Obvezno – ništetnost, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 3215647781, zaključenog dana 30. travnja 2009. godine, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziranog od strane Ante Barbića, javnog bilježnika u Makarskoj, dana 13. svibnja 2009. godine, pod brojem: OV-5301/2009, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika, kao banke-kreditora.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.617,60 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 13,86 EUR od 09.11.2009. godine,

- na iznos od 46,54 EUR od 01.12.2009. godine,

- na iznos od 46,36 EUR od 01.01.2010. godine,

- na iznos od 46,43 EUR od 01.02.2010. godine,

- na iznos od 46,08 EUR od 04.03.2010. godine,

- na iznos od 46,03 EUR od 07.04.2010. godine,

- na iznos od 45,96 EUR od 09.06.2010. godine,

- na iznos od 45,51 EUR od 06.07.2010. godine,

- na iznos od 45,83 EUR od 01.08.2010. godine,

- na iznos od 45,79 EUR od 01.08.2010. godine,

- na iznos od 45,91 EUR od 02.09.2010. godine,

- na iznos od 45,99 EUR od 01.10.2010. godine,

- na iznos od 46,24 EUR od 01.11.2010. godine,

- na iznos od 46,73 EUR od 01.12.2010. godine,

- na iznos od 46,44 EUR od 03.01.2011. godine,

- na iznos od 46,61 EUR od 01.02.2011. godine,

- na iznos od 46,57 EUR od 03.03.2011. godine,

- na iznos od 46,28 EUR od 01.04.2011. godine,

- na iznos od 46,62 EUR od 01.06.2011. godine,

- na iznos od 46,27 EUR od 12.07.2011. godine,

- na iznos od 46,56 EUR od 16.08.2011. godine,

- na iznos od 23,29 EUR od 17.08.2011. godine,

- na iznos od 23,32 EUR od 01.09.2011. godine,

- na iznos od 23,36 EUR od 01.10.2011. godine,

- na iznos od 23,33 EUR od 01.11.2011. godine,

- na iznos od 23,36 EUR od 01.12.2011. godine,

- na iznos od 23,41 EUR od 01.01.2012. godine,

- na iznos od 23,53 EUR od 01.02.2012. godine,

- na iznos od 23,50 EUR od 01.03.2012. godine,

- na iznos od 23,17 EUR od 10.04.2012. godine,

- na iznos od 23,38 EUR od 19.06.2012. godine,

- na iznos od 23,15 EUR od 11.07.2012. godine,

- na iznos od 23,19 EUR od 23.07.2012. godine,

- na iznos od 23,03 EUR od 05.09.2012. godine,

- na iznos od 23,01 EUR od 05.09.2012. godine,

- na iznos od 22,99 EUR od 09.10.2012. godine,

- na iznos od 23,17 EUR od 01.11.2012. godine,

- na iznos od 23,18 EUR od 01.12.2012. godine,

- na iznos od 23,17 EUR od 01.01.2013. godine,

- na iznos od 23,27 EUR od 04.03.2013. godine,

- na iznos od 23,29 EUR od 08.04.2013. godine,

- na iznos od 23,10 EUR od 04.06.2013. godine,

- na iznos od 22,98 EUR od 11.07.2013. godine,

- na iznos od 22,96 EUR od 11.07.2013. godine,

- na iznos od 22,94 EUR od 11.07.2013. godine,

- na iznos od 19,33 EUR od 01.09.2013. godine,

- na iznos od 19,44 EUR od 04.10.2013. godine,

- na iznos od 19,43 EUR od 08.11.2013. godine,

- na iznos od 19,42 EUR od 07.01.2014. godine,

- na iznos od 19,49 EUR od 21.02.2014. godine,

- na iznos od 0,92 EUR od 10.04.2014. godine,

- na iznos od 0,92 EUR od 10.04.2014. godine,

- na iznos od 0,92 EUR od 10.04.2014. godine,

- na iznos od 0,91 EUR od 26.06.2014. godine,

- na iznos od 0,92 EUR od 29.07.2014. godine,

- na iznos od 0,91 EUR od 08.09.2014. godine,

sve do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.453,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj je sklopio Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor o kreditu), broj: 3215647781, s tuženikom dana 30. travnja 2009. godine. Predmetni Ugovor o kreditu solemniziran je od strane Ante Barbića, javnog bilježnika u Makarskoj, pod brojem: OV-5301/2009, dana 13. svibnja 2009. godine. konkretnom slučaju radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana s rokom otplate 30 godina, kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 115.000,00 EUR, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužena banka je zadržala sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, bez ikakvog pristanka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora banka kao trgovac nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala i Ugovorom o kreditu utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorenih kamata, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja. Izravna posljedica ništetnih članaka 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke, očituje se u tome da je tužitelj u razdoblju otplate predmetnog kredita preplatio svoju kreditnu obvezu u ukupnom iznosu od 1.332,76 EUR / 10.041,68 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik stekao bez ikakve osnove. Pobijana odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati nesporno je protivna načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetna, iz razloga što kamata, kao bitan element ugovora o kreditu, mora biti određena, ili barem odrediva, te se ne smije mijenjati jednostrano prema odluci i volji banke, bez unaprijed utvrđenih kriterija i uvjeta promjene.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer daje neke uplate vršila sudužnica IČ, zatim da tužitelj nije dokazao status potrošača. Nadalje se ističe da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, kao i da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti učinci iz kolektivne tužbe. Osporava da bi tužitelj pretrpio ikakvu štetu.

3. Tužbeni zahtjev je uređen sukladno financijskom vještvu podneskom od 25.01.2026.

3.1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, te istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio.

3.2. Sud je na ročištu od 26 .01.2026. dopustio preinaku utvrdivši da se radi o slučaju iz čl. 191. st. 2. ZPP-a kakvoj se preinaci tuženik niti ne može protiviti, a vodeći i računa o stavu građanskog odjela Županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.studenog 2021. kojim je egzaktno utvrđena dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza vještačenjem.

4. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje, saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kredituu dijelu kojim je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, te isplata novčanog iznosa stečenog bez osnove koju je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredbi.

7. Radi se dakle o restitucijskom zahtjevu temeljem više plaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tuženika.

8. Prije svega za naglasiti je, a na što upućuje i Županijski sud da Presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., broj P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13-4 i odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., se ne primjenjuje na korisnike kredita u drugim valutama (HRK i EUR) niti je tim odlukama odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu zaključenom u EUR ili HRK valuti.

8.1. Slijedom navedenog, utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, donesenih u kolektivnom sporu pokrenutom po tužbi Udruge Franak ne mogu se primijeniti u odnosu na ugovore o kreditu u eurima, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u eurima.

Vezano za tuženikov prigovor zastare za ukazati je na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2), a kako to proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. god. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke-tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.1. Restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Konkretna tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje. Pitanje zastare tražbine je pitanje mogućnosti ostvarivanja tražbine u sudskome postupku a ne njezine dospjelosti, a u konkretnom slučaju zastarni rok niti nije počeo teći prije u ovome postupku utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi.

9.2. Osim navedenog valja uputiti i na odluku Europskog suda u predmetu C- 485/19 od 11. srpnja 2019. u kojoj je dan odgovor povodom zahtjeva za prethodnu odluku upućenu po sudu iz Slovačke: „Da li treba čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima potrošača na djelotvoran pravni lijek tumačiti na način da mu se protivi pravilo navedeno u nacionalnom zakonu o zaštiti prava potrošača o objektivnom zastarom roku prema kojem pravo potrošača na povrat pozajmljenog iznosa koje proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe zastarijeva i u slučaju u kojem sam potrošač nije u stanju provjeriti nepoštenu ugovornu odredbu i da li takva zastara nastupa i u situaciji u kojoj potrošač nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe“. Na postavljeno pitanje sud navodi „članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare propisan nacionalnim pravom pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove."

9.3. Slijedom navedenog sud smatra da nije došlo do zastare potraživanja tužitelja.

10. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23

- dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Ništetnost ugovorne odredbe je prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa iz te osnove, a na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti.

11. Odredbom članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Isti članak dalje propisuje da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog

ugovora

ocijene

nepoštenima.

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Ipak, na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, je li tuženik informirao tužitelja na prikladni način o ugovornim odredbama i njihovom značenju, provedeno je saslušanje tužitelja.

12.1. Tužitelj je u iskazu naveo da su 2009. god. on i supruga željeli riješiti stambeno pitanje jer su čekali dijete, pa da je po preporuci prijatelja koji je radio u Zagrebačkoj banci odlučio uzeti stambeni kredit. Prvenstveno su im nudili kredit u CHF-u, ali kako je supruga ekonomistica bilo ju je strah uzimati kredit u toj valuti pa su se odlučili za eure. U to vrijeme već su dogovorili kupnju stana i uplatili kaparu od 75.000€ a stan su kupovali od tvrtke Migros d.o.o. koji su kasnije u ugovoru i navedeni kao založni dužnik. U banci su dogovorili podizanje stambenog kredita na 115 000€ te smo predali sve potrebne papire s time da je on bio korisnik kredita a supruga je sudužnik. Međutim nakon stoga odobrenje kredita se odužilo pa kako je prošlo već 7- 8 ili čak 9 mjeseci postalo je upitno hoće li uopće moći kupiti taj stan i hoće li izgubiti kaparu. Nakon otprilike 8 do 9 mjeseci jednog dana da su ga samo pozvali iz banke i rekli da se ugovor o kreditu nalazi kod javnog bilježnika i da ga ode potpisati , tako je i učinio jer mi je već stvarno bio krajnji trenutak za zaključenje ugovora o kupnji stana. U bilježnika da ga je dočekao već napisani ugovor te ga je samo potpisao. Kamata je bila 6,50% godišnje s time da mu nikada prije nitko iz banke nije rekao da se radi o promjenjivoj kamati odnosno da će se ta kamata mijenjati i rasti. Zapravo ništa mu posebno oko samog ugovora nisu objasnili, a on da ga je samo potpisao jer mu je bio krajnji trenutak da zaključi ugovor o kupnji stana. Ugovor je inače zaključen na 30 godina i još uvijek ga otplaćuje. Početna rata bila je oko 750 e ali se već nakon par mjeseci povećala i otišla na 800 i nešto, odnosno 7% godišnje je bila kamata. Još uvijek otplaćuje taj kredit ali danas je rata 500€. U stanu i danas živi sa obitelji. U vrijeme zaključenja kredita nije imao obrt na svoje ima, supruga jest, ali je ugovor zaključen isključivo u osobne svrhe rješenja stambenog pitanja. Na pitanje suda je li on točno znao da će u ugovoru biti stavljena promjenjiva kam. stopa, odgovara da, ali nije bilo govora o tome da će ta kamatna stopa već nakon prvih mjesec dana narasti na 7%, to da ga nitko nije upozorio ni rekao. Na pitanje suda jesu li mu prije sklapanja ugovora u banci objasnili kako i pod kojim uvjetima može rasti kamatna stopa rekao ej da nisu.

12.2. Iskaz tužitelja logičan je i uvjerljiv. Neupitno je da kao laik po pitanju financijskih i bankarskih poslova ne zna i ne mora znati značenje pojedinih bankarskih izraza i odredbi, a iz njegova iskaza proizlazi da mu ništa u vezi samog ugovora nije objašnjeno, te da se radilo o standardnom, unaprijed formuliranom tipu ugovora. Tužitej je iskazao i da zbog žurbe, jer je bio krajnji rok za potpisivanje ugovora o kupnji stana nije imao izbora, da je ugovor samo potpisao, da je ugovor već bio unaprijed sastavljen i napisan.

13. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

13.1. U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13.2. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

13.3. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene.

15. Radi utvrđenja iznosa preplaćenih po naprijed navedenim osnovana, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskom vjštaku za računovodstvo i financije OČ.

15.1. Vještvo je izrađeno stručno i detaljno, a stranke na njega nisu imale primjedbi.

16. Utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju o vezivanju obveze korisnika kredita za kunsku protuvrijednost Eura prema tečaju tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita posebno) nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, a što znači u vrijeme sklapanja Ugovora. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a time i obvezno pravno ovlaštenje na realizaciju tog prava putem suda, što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

16.1. Stoga je za navesti i da tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i popisu troška tužitelja.

17.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima od 15.01.2025., 26.01.2026. i sastav podneska od 25.01.2026. sve po 100 bodova, ukupno 400 bodova, pomnoženo sa 2,00 eura daje 800,00 eura, uvećano za 25% na ime PDV-a daje 1.000,00 eura, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, pristojbu tužbe u iznosu 26,55 eura i isto toliko pristojbe presude, tako da ukupni trošak iznosi 1.453,10 eura, pa je odlučeno kao u izreci presude.

U Splitu, 10. ožujka 2026. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika