Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Trg slobode 9, Varaždin

Poslovni broj: P- 287/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Fosin, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika te objave presude 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 136- 334/2006 od 23. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6,10000 Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 5.2. glasi:

„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedan cijelih dvadeset pet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d da tužitelju ČG isplati iznos od 674,42 EUR (šesto sedamdeset četiri eura i četrdeset dva centa) sa zateznim kamatama od 1. studenoga 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d da tužitelju ČG nadoknadi parnični trošak u iznosu od 602,31 euro (šesto dva eura i trideset jedan cent) sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa u visini od 674,42 eura plaćenog po ništetnoj odredbi ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu 19. veljače 2026. tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem obzirom da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. Stoga je u dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 8-17, 18- 31, 116-155 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 51-109 spisa) te iskaz tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

5. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke 23. listopada 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 136-334/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 87.800,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je u čl. 5.

2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% od iznosa kredita. Konačno nije sporno da je tuženiku tužitelju prije isplate kredita naplatio iznos od 5.081,42 kuna odnosno 674,42 eura.

8. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je između stranaka je li navedena ugovorna odredba ništetna, je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03).

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pri čemu odredba članka 1115. ZOO-a regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, tako da je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju stana. Nadalje je iskazao da od tuženika nije bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade, niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade niti je u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu biti naplaćena jednokratna naknada. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je iskazivao realno i životno logično i suglasan je s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

13. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji su podmireni tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023 od13. veljače 2024.).

14. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi standardnog unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koji se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno te ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a ta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita.

15. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te je odlučio kao u točki I. izreke presude.

16. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO -a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Kako je tek ovom presudom kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to prema iznesenom pravnom shvaćanju zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

18. Obzirom da tuženik nije sporio visinu naknade za obradu kredita, sud je ocijenio u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev radi isplate u ukupnom iznosu od 674,42 eura.

19. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene po njegovom zahtjevu od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

20. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

21. U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora iznosi 674,42 eura. Kao potrebne za vođenje parnice sud je ocijenio troškove za sastavljanje tužbe prema tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) u iznosu od 187,50 eura, sastavljanje obrazloženog podneska od 15. prosinca 2025. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 187,50 eura te za zastupanje na pripremnom ročištu 19. veljače 2026. sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 187,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene tarifom sudskih pristojbi u iznosu od iznosu od 13,27 eura prema čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023.) obzirom da je tužba podnesena u elektroničkom obliku, a pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura prema tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba).

22. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 602,31 eura koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP- a.

23. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 10. ožujka 2026.

Sudac

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Marijanu Fosinu, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu

3. spis