Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Trg slobode 9, Varaždin

Poslovni broj: P- 373/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 42207 Vinica, kojeg zastupa punomoćnik Ivana Kostanjevec Rožmarić, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika te objave presude 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5 Ugovora o kreditu broj 136- 28/2008, solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek iz Varaždina 1. veljače 2008. pod poslovnim brojem OV-1590/08, sklopljenog između tužitelja VU, [adresa], 42 207 Vinica, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 61, sadašnjeg naziva Addiko bank d.d. Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao kreditora, a u dijelu koji glasi

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d da tužitelju OU isplati iznos od 113,05 eura (sto trinaest eura i pet centi) sa zateznim kamatama od 5. veljače 2008. do isplate i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d da tužitelju OU nadoknadi parnični trošak u iznosu od 169,91 euro (sto šezdeset devet eura i devedeset jedan cent) sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa u visini od 113,05 eura plaćenog po ništetnoj odredbi ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelja te ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu 19. veljače 2026. tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem obzirom da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. Stoga je u dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 7-22, 137- 152 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 49-129 spisa) te iskaz tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

5. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke 1. veljače 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj 136-28/2008 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 12.620,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je u čl. 5 Ugovora o kreditu određena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade za obradu kredita u iznosu 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, a koju je bio dužan platiti prije isplate kredita. Konačno nije sporno da je tužitelj tuženiku 4. veljače 2008. platio iznos od 851,85 kuna odnosno 113,05 eura.

8. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je između stranaka ima li tužitelj svojstvo potrošača, je li navedena ugovorna odredba ništetna, je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Prema ocjeni suda u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03) tužitelj ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a u Ugovoru o kreditu, koji je zaključio tužitelj kao fizička osoba kao namjena ugovora o kreditu navedena je kupnja vozila te iz iskaza tužitelja proizlazi da je svrha kredita bila kupnja osobnog vozila, da nikad nije bio član trgovačkog društva ili imao otvoren obrt, pa se zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Imajući u vidu zanimanje tužitelja (fito-farmaceutski tehničar) te namjenu kredita (kupnja vozila) zaključuje se da je kredit korišten isključivo za osobne potrebe tužitelja i to u svrhu kupnje osobnog vozila. Slijedom navedenog, sud prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja nalazi neosnovanim.

11. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pri čemu odredba članka 1115. ZOO-a regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita jer uopće nije bio u banci radi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, već je kredit ostvario putem zastupnika u Auto kući Lončar gdje je za osobne potrebe kupovao osobno vozilo koje je bilo financirano predmetnim kreditom, tako da je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju vozila. Nadalje je iskazao da od tuženika nije bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade, niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade niti je u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu bi ti naplaćena jednokratna naknada. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je iskazivao realno i životno logično i suglasan je s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

14. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji su podmireni tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023 od13. veljače 2024.).

15. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi standardnog unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koji se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno te ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a ta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita.

16. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu te je odlučio kao u točki I. izreke presude.

17. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO -a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. Kako je tek ovom presudom kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to prema iznesenom pravnom shvaćanju zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

19. Obzirom da tuženik nije sporio visinu naknade za obradu kredita, sud je ocijenio u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev radi isplate u ukupnom iznosu od 130,79 eura.

20. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene po njegovom zahtjevu od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

21. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

22. U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora iznosi 113,05 eura. Kao potrebne za vođenje parnice sud je ocijenio troškove za sastavljanje tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) u iznosu od 50,00 eura, sastavljanje obrazloženog podneska od 5. prosinca 2025. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu prema tbr. 8. toč. 1. i Tarife u iznosu od 50,00 eura te za zastupanje na pripremnom ročištu 19. veljače 2026. sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosu od 50,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene tarifom sudskih pristojbi u iznosu od iznosu od 6,64 eura prema čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023.) obzirom da je tužba podnesena u elektroničkom obliku, a pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura sukladno tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba).

23. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 169,91 eura koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP - a.

U Varaždinu 10. ožujka 2026.

Sudac

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu

3. spis