Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Trg slobode 9, Varaždin

Poslovni broj: P-592/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Saša Brođanac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o., OIB: 76674680107, Horvatova ulica 82, 10000 Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave 4. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika i odsutnosti punomoćnika tuženika te objave presude 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I Pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate pred Financijskom Agencijom temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb od 18.07.2024.g. temeljem ovršne isprave - obične zadužnice u kojoj je tužiteljica VG (ranije STEYSKAL) ovjerila svoj potpis dana 01.02.2008.g. Odvjetničko društvo JUKIĆ & PARTNERI j.t.d., 10 000 Zagreb, Čalogovićeva 1, OIB: 84682050680, upisano u registar Trgovačkog suda u Zagrebu, MBS: 080664033, IBAN: [broj bankovnog računa] otvoren kod PBZ d.d. Zagreb, članovi društva:

MG i Saša Brođanac pred javnim bilježnikom Melanija Duić iz Varaždina, Franjevački trg 17, pod brojem OV-2269/08 a radi naplate iznosa tražbine koju je tuženik specificirao u njegovom dopisu od 18.08.2024., a FINA provela radi naplate novčane tražbine glavnice u iznosu od 6.797,19 EUR-a +12,12 EUR, kamate u iznosu od 10.919,11 EUR, i troška postupka u iznosu od 494,01 EUR, odnosno sveukupnog iznosa od 18.222,43 EUR sa daljnjom kamatom do naplate, proglašava se nedopuštenim.

II Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-1023/2024 od 26. studenoga 2024. upućen da u roku od 15 dana od dana dostave navedenog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe koja je 18. srpnja 2024. pokrenuta po zahtjevu za izravnu naplatu kod Financijske agencije na temelju ovršne isprave, obične zadužnice broj OV-2269/08 od 1. veljače 2008. nedopuštenom iz razloga navedenih u čl. 50. st.1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona.

2. Tužitelj ističe da je izdao običnu zadužnicu u kojoj je ovjerio potpis 1. veljače 2008. vjerovniku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao sredstvo osiguranja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu broj 318-50-4676819 od 23. siječnja 2008. Ističe da je tuženik 14. studenoga 2016. predao zadužnicu na izravnu naplatu Financijskoj agenciji radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 93.402,90 kuna. Nadalje, da je tuženik 18. srpnja 2024. ponovno podnio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu na temelju iste zadužnice radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 18.222,43 eura. Tužitelj ističe da je novčano potraživanje iz predmetne zadužnice zastarjelo u općem zastarnom roku od 5 godina obzirom da je zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011. te se radi o privatnoj ispravi na kojoj je potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana). Dakle, da zadužnica nije ovršna isprava, da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom te da tuženik nije ovlašen tražiti ovrhu protiv tužitelja jer je tužitelj predao zadužnicu kao sredstvo osiguranja Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a ne tuženiku. Pojašnjava da je do promjene ovrhovoditelja došlo Ugovorom o cesiji, međutim, institut ustupa tražbine da je reguliran u čl.80-89 Zakona o obveznim odnosima iz kojih proizlazi da se radi o ugovornom prijenosu tražbine te sporednih pravna ali ne i da ustupitelj/cedent/stari vjerovnik prenosi na primatelja/cesionara/novog vjerovnika cjelokupnu pravnu poziciju iz sklopljenog ugovora s dužnikom. Zato da bi bio potreban prijenos ugovora sa starog na novog vjerovnika, no za isti je potrebna suglasnost druge ugovorne strane, dakle ovršenika, kako to proizlazi iz čl. 127. st. 1 ZOO- a kojim je reguliran institut prijenosa ugovora. Tužitelj nadalje ističe da tuženik nije bio ovlašten za podnošenje Prijedloga za ovrhu zbog čega podnosi prigovor promašene aktivne legitimacije jer tužitelj nije bio pozvan na davanje pristanka za ustupanje potraživanja, a niti je u Ugovoru o cesiji te Dodatnom Ugovoru II specificirana tražbina koja se ustupa između prednika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i tuženika. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Ističe da je pravodobno poduzimao radnje radi naplate predmetnog potraživanja kojima je zastara prekinuta. Pojašnjava da je predmetni Ugovor o kreditu raskinut je 21. rujna 2009. nakon čega je prednik tuženika 18. srpnja 2011. podnio prijedlog za ovrhu javnom bilježniku Slavici Perić koji je istog dana donio Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv-2356/11. Pored toga da je prednik tuženika Rješenje o ovrsi aktivirao kod Financijske agencije 9. rujna 2011. te da se ista nalazila kod Financijske agencije sve do isknjiženja 4. kolovoza 2018. što je uzrokovalo prekid zastare u odnosu na predmetno potraživanje sve do datuma isknjiženja pri čemu zastarni rok kreće teći ispočetka nakon isknjiženja. Tuženik ističe da je Rješenje o osnovi aktivirao i kod poslodavca 28. svibnja 2019., 1. listopada 2020., 4. studenoga 2020. i 28. srpnja 2021. Ujedno, osim Rješenja o ovrsi, radi naplate predmetnog potraživanja kod Financijske agencije da je aktivirana i Zadužnica broj: OV-2269/08 dana 15. studenoga 2016. te se ista nalazila kod Financijske agencije do isknjiženja 1. veljače 2021. nakon čega tuženik podnosi istu ponovno na aktivaciju 18. srpnja 2024. Tuženik ističe kako je tužitelj u predmetnoj tužbi pogrešno odredio vrijednost predmeta spora obzirom da se radi o tužbi na utvrđenje te stoga predlaže da se ista utvrdi u visini od 1.327,00 eura što predstavlja vrijednost analognu vrijednosti od 10.000,00 kuna obzirom da oba iznosa predstavljaju vrijednosti predmeta spora za sporove na utvrđenje. Nadalje ističe da je potraživanje prethodnog vjerovnika prema tužitelju preneseno na tuženika temeljem Ugovora o cesiji kao valjanog pravnog posla i u skladu sa odredbama članka 80. – 89. Zakona o obveznim odnosima i to temeljem Ugovora o kreditu, pri čemu suglasnost ovršenika za navedeni pravni posao nije nužna sukladno članku 81. stavku 1. ZOO-a. Također ističe kako je tužitelj obaviješten o cesiji 2016., ali i da nije, navedena cesija bi bila valjana sukladno sudskoj praksi i članku 82. stavku 1. ZOO - a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

4. Uvažavajući prigovor na naznačenu vrijednosti predmeta spora u tužbi , tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 4. ožujka 2026. vrijednost predmeta spora naznačio u visini od 6.797,19 eura, međutim sukladno čl. 40. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019. 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) smatra se da vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 6.630,00 eura.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 6-18 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 26-63, 64-65, 80-82 spisa). Sud je na temelju čl. 292. st. 4. ZPP-a odbio dokazni prijedlog tuženika da se službenim putem zatraži očitovanje Financijske agencije o aktivaciji i izravnoj naplati temeljem predmetne zadužnice i presude kao nepotreban jer činjenica podnošenja predmetne zadužnice kod Financijske agencije radi naplate između stranaka nije sporna, dok presuda nije predmet ovog spora. Druge dokaze sud nije provodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

6. Sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu ocijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste nisu dovodile u pitanje niti stranke.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po računima tužitelja koja je pokrenuta po zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja na temelju zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Melaniji Duić u [adresa] 1. veljače 2008. pod brojem OV - 2269/2008 (dalje: zadužnica) nedopuštenom iz žalbenog razloga propisanog čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona odnosno iz razloga da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika kao i razloga da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

8. Između stanaka nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije koju se stranke predale u spis:

- da je potraživanje prednika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: prednik tuženika) prema tužitelju preneseno na tuženika temeljem Ugovora o cesiji od 17. lipnja 2016. ovjerenog istog dana od strane Javnog bilježnika Anice Hukelj, pod brojem ovjere: OV-7716/16, te dana 20. lipnja 2016. ovjerenog kod istog javnog bilježnika, pod brojem ovjere: OV-7740/16 (dalje: Ugovor o cesiji)

- da su tuženik i prednik tuženika sklopili 7. listopada 2016. Dodatni ugovor II. Ugovoru o cesiji ovjeren 17. listopada 2016. od strane Javnog bilježnika Anice Hukelj, pod brojem ovjere: OV-12922/16 i ovjeren istog dana od Javnog bilježnika Željka Maroslavac, pod poslovnim brojem ovjere OV-31754/16

- da je tužitelj predniku tuženika izdao običnu zadužnicu kao sredstvo osiguranja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu broj 318-50-4676819 od 29. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu) u kojoj je 1. veljače 2008. ovjerio potpis kod javnog bilježnika

- da je tuženik 15. studenoga 2016. podnio Financijskoj agenciji Zahtjev za izravnu naplatu na temelju zadužnice koja se nalazila kod Financijske agencije do isknjiženja 1. veljače 2021.

- da je tuženik 18. srpnja 2024. radi naplate novčane tražbine ponovo predao

Financijskoj agenciji predmetnu Zadužnicu

- da je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-1023/2024 od 26. studenoga 2024. upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga zbog kojeg je podnio prijedlog radi proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i to temeljem ovršne isprave – obične nesolemnizirane zadužnice u kojoj je on kao izdavatelj vjerovniku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb ovjerio svoj potpis pred javnim bilježnikom Melanijom Dujić pod brojem OV-2269/08 od 1. veljače 2008.

9. Između stranaka je sporno je li nastupila zastara tražbine kao i jeli tuženik ovlašten tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave – zadužnice odnosno je li ovlašten na temelju predmetne ovršne isprave – zadužnice tražiti ovrhu protiv tužitelja.

10. Kod donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari sud polazi od odredbe čl. 209. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., dalje: OZ) kojom je propisano da ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju zadužnice provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

11. Prema čl. 284. st. 5. OZ-a tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz čl. 287. OZ-a protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe.

12. Prema čl. 53. st. 1. OZ-a ovršenik može zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11. OZ-a podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja.

13. Prema čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

14. Prema čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

15. Prema čl. 55. st. 1. OZ-a ako rješenje o žalbi iz čl. 53. st. 1. OZ-a ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice sud će zaključkom uputiti ovršenika da u roku od petnaest dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, osim u slučaju iz čl. 55. st. 2. OZ-a.

16. Obzirom da je tuženik izjavio prigovor zastare valjalo je kao o prejudicijelnom pitanju odlučiti o navedenom prigovoru.

17. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare sud kao relevantnu nalazi zakonsku odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Prema odredbi čl. 214. st. 1. i st. 2. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremenom (čl. 216. ZOO-a). Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO - a), a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbina u sporu odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. st. 3. ZOO-a). Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbina u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka (245. st. 4. ZOO-a), a isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja (st. 245. st. 5. ZOO-a). Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta (st. 245. st. 6. ZOO-a).

18. Zadužnica koja je predmet ovog spora sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 19. studenog 2018. predstavlja privatnu ispravu jer je na njoj potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika te ona nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) pa se stoga na tražbinu iz takve zadužnice primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

19. Kako prema citiranoj odredbi čl. 214. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, to se zastara računa od prvog slijedećeg dana po dospijeću.

20. Čitanjem zadužnice utvrđeno je da predmetna tražbina dospijeva na naplatu kada vjerovnik dostavi Zadužnicu pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa odnosno kada na temelju nje zatraži ovrhu (strana 8 spisa).

21. Obzirom da je između stranka nesporno da je vjerovnik 14. studenoga 2016. prvi puta predmetnu zadužnicu podnio Financijskoj agenciji radi naplate, zaključuje se da je tražbina dospjela upravo 14. studenoga 2016.

22. Imajući na umu da je rok od pet godina počeo teći 15. studenoga 2016., dok je zadužnica dostavljena na provedbu Financijskoj agenciji 15. studenoga 2016. , a kojom je radnjom tijek zastare prekinut u smislu čl. 241. ZOO-a, tijekom provedbe ovrhe kod Financijske agencije nije tekao zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a.

23. Imajući u vidu da se zadužnica prestala izvršavati temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj: 68/2018 - dalje: ZPONS), a kako je to vidljivo iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-2269/08 OD 4. travnja 2025. te je isknjižena 1. veljače 2021., proizlazi da je zastarni rok od pet godina ZOO-a počeo ponovno teći iznova po isknjižavanju istog iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, dakle 2. veljače 2021.

24. Kako je zahtjev za izravnu naplatu kojim je zastara prekinuta ponovno podnesen Financijskoj agenciji 18. srpnja 2024., proizlazi kako od dana kada je Financijska agencija zadužnicu isknjižila iz redoslijeda osnova za plaćanje (1. veljače 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, slijedom čega je sud prigovor zastare ocijenio neosnovanim .

25. Okolnost da je prednik tuženika podnio zahtjev za izravnu naplatu na temelju rješenja o ovrsi kod Financijske agencije odnosno kod poslodavca nije od odlučujućeg značaja jer je sud ocijenio prigovor zastare neosnovanim, a kako je to gore obrazloženo, pri čemu se napominje da je tužitelj zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-1023/2024 od 26. studenoga 2024. upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom isključivo na temelju zadužnice, a ne na temelju citiranog rješenja o ovrsi.

26. U odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a valja ukazati na odredbu čl. 32. OZ-a kojim je propisano je da je se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili je na nju na drugi način prešla, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u onom stanju u kojem se on nalazi u trenutku kad u njega stupa. Za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika. Odredba stavka 3. ovoga članka na odgovarajući način se primjenjuje i ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene dužnika.

27. Imajući u vidu da iz Ugovora o cesiji od 17. lipnja 2016. proizlazi da su tuženik kao cesionar i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao cedent izričito ugovorili da cedent prenosi na cesionara ukupnu tražbinu čiji iznos se odnosi na dug i sa njime povezana sporedna potraživanja i sredstva osiguranja koje uključuje predmetnu zadužnicu te da je i posebno u Dodatnom Ugovoru II od 17. lipnja 2016. ugovoreno da cedent izričito prenosi na cesionara sva prava iz svih i svake pojedine zadužnice kojima su osigurane tražbine koje se prenose sukladno navedenom ugovoru o cesiji, tada tužitelj neosnovano navodi da ovdje tuženik nije aktivno legitimiran tražiti određivanje i provođenje ovrhe protiv ovdje tužitelja. Slijedom navedenog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao ovrhovoditelja u cijelosti je neosnovan.

28. Vezano za pristanak tuženika za ustup tražbine, valja navesti da se u spisu nalazi Obavijest o prijenosu potraživanja od 30. lipnja 2016. te iako nije priložen dokaz da bi ovdje tužitelj istu zaprimio, navedeno nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju ovdje tuženika u skladu sa odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a koji propisuje da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali ga je ustupitelj dužan obavijestiti (o ustupanju). Sve da su i cedenet i cesionar propustili cesusa obavijestiti o sklopljenom Ugovoru o cesiji, to ne utječe na valjanost samog Ugovora o cesiji, te propuštanje obavještavanja dužnika o sklopljenom Ugovoru o cesiji nema za posljedicu ništetnost ili pobojnost tog Ugovora, nego ima za posljedicu to da će biti valjano ispunjenje obveze učinjeno ranijem vjerovniku, ali samo ako je ispunjenje dano prije obavijesti o ustupanju i samo ako dužnik nije znao za ustupanje ( st. 2. čl. 82. ZOO -a), a koje razloge tužitelj niti ne navodi. Slijedom navedenog, nije osnovan prigovor tužitelja da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja na temelju predmetne zadužnice.

29. Odluka o parničnom trošku tuženiku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a pa je tako tužitelj koji je spor u cijelosti izgubio spor dužan tuženiku naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Međutim, tuženik u podnesku od 8. travnja 2025. traži naknadu troškova sudske pristojbe pri čemu nije određeno naveo trošak koje sudske pristojbe traži i u kojem iznosu pri čemu valja navesti da obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, slijedom čega navedeni trošak još nije nastao niti ga je tuženik dužan platiti.

30. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 10. ožujka 2026.

Sudac

Helena Đud

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Saši Brođanac, odvjetniku u Zagrebu

2. Tuženik Eos Matrix d.o.o., Horvatova ulica 82, [adresa] Zagreb

3. spis