REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-160/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja SJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, Matije Gupca 18/I, 35000 Slavonski Brod, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB 02535697732, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o., Domagojeva 18, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 7.401,78 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. veljače 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika Marka Brekalo, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su odredbe sadržane u točkama 4.1, 4.2. i 7.2 Ugovora o kreditu br. 9012527405 kojeg su tužitelj SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope po osnovi jednostrane odluke banke zaključili 23.05.2007. godine ništetni te ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo isplati iznos od 3.820,62 EUR (tritisućeosamstodvadeseteurašezdesetdvacenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15 % godišnje, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za 3 % poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 % poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 30,69 EUR sa kamatom od 30. 8. 2007. do isplate;

- 30,13 EUR sa kamatom od 29. 9. 2007. do isplate;

- 30,07 EUR sa kamatom od 1. 11. 2007. do isplate;

- 30,52 EUR sa kamatom od 30. 11. 2007. do isplate;

- 30,27 EUR sa kamatom od 30. 12. 2007. do isplate;

- 31,53 EUR sa kamatom od 25. 1. 2008. do isplate;

- 55,16 EUR sa kamatom od 29. 2. 2008. do isplate;

- 56,34 EUR sa kamatom od 29. 3. 2008. do isplate;

- 54,62 EUR sa kamatom od 27. 4. 2008. do isplate;

- 54,60 EUR sa kamatom od 27. 5. 2008. do isplate;

- 54,97 EUR sa kamatom od 1. 7. 2008. do isplate;

- 54,02 EUR sa kamatom od 31. 7. 2008. do isplate;

- 54,02 EUR sa kamatom od 28. 8. 2008. do isplate;

- 54,77 EUR sa kamatom od 2. 10. 2008. do isplate;

- 57,35 EUR sa kamatom od 12. 11. 2008. do isplate;

- 56,31 EUR sa kamatom od 27. 11. 2008. do isplate;

- 57,05 EUR sa kamatom od 23. 12. 2008. do isplate;

- 60,86 EUR sa kamatom od 25. 2. 2009. do isplate;

- 59,54 EUR sa kamatom od 28. 3. 2009. do isplate;

- 59,52 EUR sa kamatom od 23. 4. 2009. do isplate;

- 58,78 EUR sa kamatom od 23. 5. 2009. do isplate;

- 58,69 EUR sa kamatom od 10. 6. 2009. do isplate;

- 58,90 EUR sa kamatom od 25. 6. 2009. do isplate;

- 58,81 EUR sa kamatom od 24. 7. 2009. do isplate;

- 58,69 EUR sa kamatom od 26. 8. 2009. do isplate;

- 58,64 EUR sa kamatom od 29. 9. 2009. do isplate;

- 58,14 EUR sa kamatom od 24. 10. 2009. do isplate;

- 59,02 EUR sa kamatom od 8. 12. 2009. do isplate;

- 59,78 EUR sa kamatom od 5. 1. 2010. do isplate;

- 60,39 EUR sa kamatom od 28. 1. 2010. do isplate;

- 60,63 EUR sa kamatom od 28. 2. 2010. do isplate;

- 61,92 EUR sa kamatom od 27. 3. 2010. do isplate;

- 61,64 EUR sa kamatom od 23. 4. 2010. do isplate;

- 61,54 EUR sa kamatom od 25. 5. 2010. do isplate;

- 65,73 EUR sa kamatom od 9. 7. 2010. do isplate;

- 64,01 EUR sa kamatom od 29. 7. 2010. do isplate;

- 67,99 EUR sa kamatom od 7. 9. 2010. do isplate;

- 66,91 EUR sa kamatom od 2. 10. 2010. do isplate;

- 66,60 EUR sa kamatom od 11. 11. 2010. do isplate;

- 55,44 EUR sa kamatom od 10. 12. 2010. do isplate;

- 58,14 EUR sa kamatom od 11. 1. 2011. do isplate;

- 55,36 EUR sa kamatom od 11. 2. 2011. do isplate;

- 56,18 EUR sa kamatom od 11. 3. 2011. do isplate;

- 55,75 EUR sa kamatom od 22. 4. 2011. do isplate;

- 57,81 EUR sa kamatom od 24. 5. 2011. do isplate;

- 50,85 EUR sa kamatom od 28. 6. 2011. do isplate;

- 51,82 EUR sa kamatom od 26. 7. 2011. do isplate;

- 53,96 EUR sa kamatom od 21. 8. 2011. do isplate;

- 43,41 EUR sa kamatom od 23. 8. 2011. do isplate;

- 40,37 EUR sa kamatom od 28. 9. 2011. do isplate;

- 40,14 EUR sa kamatom od 26. 10. 2011. do isplate;

- 40,21 EUR sa kamatom od 26. 11. 2011. do isplate;

- 40,35 EUR sa kamatom od 20. 12. 2011. do isplate;

- 41,27 EUR sa kamatom od 25. 1. 2012. do isplate;

- 41,43 EUR sa kamatom od 29. 2. 2012. do isplate;

- 41,04 EUR sa kamatom od 3. 4. 2012. do isplate;

- 41,30 EUR sa kamatom od 28. 4. 2012. do isplate;

- 41,48 EUR sa kamatom od 2. 6. 2012. do isplate;

- 41,30 EUR sa kamatom od 27. 6. 2012. do isplate;

- 41,14 EUR sa kamatom od 26. 7. 2012. do isplate;

- 41,06 EUR sa kamatom od 25. 8. 2012. do isplate;

- 40,66 EUR sa kamatom od 28. 9. 2012. do isplate;

- 41,09 EUR sa kamatom od 24. 10. 2012. do isplate;

- 41,32 EUR sa kamatom od 23. 11. 2012. do isplate;

- 41,14 EUR sa kamatom od 28. 12. 2012. do isplate;

- 40,26 EUR sa kamatom od 24. 1. 2013. do isplate;

- 40,74 EUR sa kamatom od 26. 2. 2013. do isplate;

- 41,09 EUR sa kamatom od 30. 3. 2013. do isplate;

- 41,00 EUR sa kamatom od 25. 4. 2013. do isplate;

- 40,00 EUR sa kamatom od 23. 5. 2013. do isplate;

- 40,15 EUR sa kamatom od 28. 6. 2013. do isplate;

- 40,06 EUR sa kamatom od 30. 7. 2013. do isplate;

- 40,40 EUR sa kamatom od 29. 8. 2013. do isplate;

- 41,00 EUR sa kamatom od 1. 10. 2013. do isplate;

- 40,77 EUR sa kamatom od 25. 10. 2013. do isplate;

- 40,94 EUR sa kamatom od 26. 11. 2013. do isplate;

- 41,04 EUR sa kamatom od 24. 12. 2013. do isplate.

III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju SJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike između nove ne dospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF na dan konverzije isplati iznos od 3.581,16 EUR

(tritisućepetstoosamdesetjedaneurošesnaestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB 02535697732, naknaditi tužitelju SJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.912,67

EUR (tisućudevetstodvanaesteurašezdesetsedamcenti) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2026. do isplate, a u roku od 15 dana.

V U preostalom dijelu za iznos od 1.462,70 EUR (tisućučetristošezdesetdvaeurasedamdesetcenti) i zateznom kamatom od 10. ožujka 2026. na ovaj iznos zahtjev tužitelja po osnovi troška parničnog postupka se odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj SJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB 02535697732 (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 23. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012527405, ( u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj bio na adresi [adresa]), a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Maria Včelika pod Ov-127/07 od 24. svibnja 2007. i tim Ugovorom je njemu kao korisniku kredita tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 85.586,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je bio namjenski za kupnju kuće, a kamatna stopa od 4,35 % godišnje je u Ugovoru utvrđena kao promjenjiva i to u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana. Kredit je tužitelj trebao otplaćivati u razdoblju od 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

2. Tužitelj u tužbi ističe da je u dijelu pod 4. Ugovora "kamata na kredit navedeno da on kao korisnik kredita ima obvezu platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 % godišnje".

3. Nadalje, istakao je kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih srana, pa je time tuženik postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 80., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupila suprotno odredbama ZZP/03, u razdoblju od 10. rujna 2003, do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 78/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

4. Tužitelj je obrazlažući da je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,35% godišnje, ova kamatna stopa naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana, a pri čemu je nakon svake promjene njegovo ukupno zaduženje kao korisnika kredita bilo veće i zbog toga je na ime redovne kamate on tužitelju otplatio više novčanih sredstava nego što je to bilo izvorno ugovoreno. Tužitelj smatra da je ništetna ugovorna odredba vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb d.d. tj. tuženika, a kako se radi o djelomičnoj ništetnosti koja je ništetnost utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., tada on kao potrošač ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je tužena banka ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope. Budući da do podnošenja tužbe pisanu relevantnu dokumentaciju tužitelj od tuženika nije zaprimio, vodeći se odredbom članka 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) predložio je da sud naloži tuženiku da mu vrati iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu. Zadržao si je pravo konačan novčani iznos specificirati kao tužbeni zahtjev nakon što se provede vještačenje i izvedu drugi dokazi na okolnosti utvrđivanja visine iznosa naplaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope. U tužbenom zahtjevu je restitucijski zahtjev odredio iznosom od 42.500,00 HRK (sada 5.640,72 EUR). Zatražio je od tuženika troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate.

5. Dakle, tužbenim zahtjevom pod I, tužitelj je određeno zahtijevao utvrđenje da su dijelovi Ugovora o kreditu od 23. svibnja 2007., a koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu koja je mijenjana jednostranom Odlukom banke ništetni, da ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, a da tuženik tj. banka po osnovi stečenog bez pravne osnove isplati iznos od 42.500,00 HRK sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne novčane iznose, a koji će biti utvrđeni nakon izvedenog dokaza vještačenjem. Nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj je u podnesku od 18. prosinca 2025. specificirao tužbeni zahtjev tako da je po osnovi stjecaja bez pravne osnove, na ime razlike ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom Odlukom tuženika, zahtjevao iznos od 3.820,62 EUR, a na pojedinačne novčane iznose je zahtjevao zateznu kamatu sukladno Zakonu od dana svako mjesečne veće uplate novčanih sredstava pa sve do isplate.

6. U tom obrazloženom podnesku od 18. prosinca 2025. tužitelj je zahtjevao i na ime razlike između nove nedospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF na dan konverzije iznos od 3.581,16 EUR sa zateznom kamatom od prvog slijedećeg dana poslije zaključenja konverzije tj. od 1. listopada 2015. pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka koji je zahtjevao sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

7. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Što se tiče isticanja tužitelja da je pravodobno od tuženika zahtijevao pisanu dokumentaciju, u tom pravcu, ističe tuženik, tužitelj nije dokazao da mu tuženik odbija dati isprave na koje se poziva u tužbi.

7.1. Kao bitno tuženik je istakao prigovore i to prigovor zastare potraživanja, a obrazlažući da je Hrvatski zakonodavac doista želio da se početak zastarnog roka ili pak prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drugačije nego prema općim pravilima, tada bi to uredio zakonskom odredbom tj. propisom. Tuženik ocjenjuje da kod provedene konverzije kredita ništa nije prepušteno na volju ugovornih strankama, pozvao se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/2780/2015-PM kojom je Ustavni sud odlučivao o prijedlogu za privremenu obustavu primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) u dijelu koji se tiče konverzije, a jer je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je bankama nametnuta obveza sklapanja Aneksa tj. sklapanje Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu bila je državna prisilna mjera. Ocjena je tuženika da bi navedene Anekse bilo moguće samo ponovno mijenjati ili utvrđivati da od toga dana više ne vrijede, ali nikako ne bi bilo osnovano tvrditi da su ti Aneksi bili neustavni "od samog početka" tj. od 30. rujna 2015. pa da se stoga ima smatrati kao da nisu ni sklopljeni i da se onda u tom slučaju među potpisnicima tj. kreditorima i korisnicima kredita primjenjuju isključivo pravila obveznog prava, uključujući i ona koja vrijede za stjecanje bez osnove. Tuženik je isticao tijekom postupka da se o kamatnoj stopi koja je promjenjiva Odlukom banke pregovaralo pa je tužitelj bio upoznat promjenjivom kamatnom stopom, a tužitelj kao korisnik kredita koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio novi i / ili izmijenjeni Ugovor o kreditu denominiran u EUR, odnosno denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, došao je u onu pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u EUR. Sklapanjem novog Ugovora, prijašnji Ugovor o kreditu prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju toga Ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke, a to stoga što su sva plaćanja obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu. Dakle, tuženik zaključno ističe da tužitelj više nema pravo primjenom pravila po stjecanju bez osnove zahtijevati po osnovi restitucijskog zahtjeva bilo koji novčani iznos jer su ugovorne stranke uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

8. Naknadno je tuženik isticao kako je sklopljeni pravni posao po sili zakonskog uređenja uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodataka Ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one primjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR. Navedeni pravni posao uključivao je utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te Sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Preplata je na temelju sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. utvrđena iznosom od 35.532,32 HRK kako stoji u članku 5. Dodatka, a to znači da su sklapanjem Dodatka tužitelj i tuženik sukladno navedenom Zakonu trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji i onda su konverzijom posljedice nepoštene, a i ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka. To znači da je isključeno pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove. U tom pravcu se tuženik za svoje argumente pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., a koja eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata i tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita.

8.1. Zaključno je tuženik istakao da su povijesne kamatne stope tužitelju u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, a što znači da tužitelj kao potrošač nakon zaključenja Dodatka tj. Sporazuma o konverziji više nije bio u poziciji da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa i pristajući na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima pristala je na čvrsto definiranu prošlost, a jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom tj. bile su fiksne. Kako je visina kamatne stope nakon konverzije bila odraz točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope tada po ocjeni tuženika tužitelj nema pravo zahtijevati bilo kakovu preplatu po osnovi promjenjive redovne kamatne stope.

9. Naknadno je tuženik isticao da tužitelj nije dokazao da je potrošač, a jer iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje nekretnine (članak 2. Ugovora o kreditu), a što znači da nije dokazao niti da je nekretnina kupljena sredstvima kredita i da će se sredstva kredita namijeniti isključivo za potrošačke svrhe.

10. Nakon što je sud na pripremnom ročištu od 5. listopada 2020. zaključio prethodni postupak i prihvatio dokazni prijedlog tužitelja radi pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku, radi utvrđenja razlike u otplati kredita između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa promijenjenih jednostranom Odlukom tuženika te i radi utvrđenja o otplati kredita glavnice izračunate kao konvertirana EUR glavnica u kunskoj protuvrijednosti i preostale CHF glavnice prije konverzije odnosno koliki je ostatak glavnice na dan izvršene konverzije po početnom otplatnom planu u odnosu na ostatak glavnice na dan izvršene konverzije po izračunu banke, a nakon toga istaknuti i razliku glavnice po konverziji, posebnim rješenjem poslovni broj P-160/2019-19 od 16. rujna 2025., određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, a koji je trebao utvrditi koji je iznos tužitelj eventualno preplatio u HRK temeljem Ugovora o kreditu iz 2007., uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadna povišenja kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te i koji je iznos tužitelj eventualno preplatio temeljem navedenog Ugovora o kreditu iz 2007., uzimajući u obzir srednji tečaj CHF tečajne liste banke na dan sklapanja Ugovora o kreditu te naknadni rast tečaja na dan plaćanja pojedinog anuiteta.

11. Nakon što je vještak Boris Belunjak dostavio pisani Nalaz s mišljenjem, 7. studenog 2025., tužitelj je putem opunomoćenika predložio da vještak, a imajući u vidu prijedlog na dan zaključenja prethodnog postupka, utvrdi u Dopuni Nalaza onu razliku glavnice kredita koja bi bila da je glavnica kredita prilikom konverzije kredita obračunata prema glavnici kredita iz CHF na dan 30. rujna 2015., prema početnom otplatnom planu i početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35 % godišnje, preračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF za HRK na dan isplate kredita 23. svibnja 2007.

12. Vještak Boris Belunjak je postupio po prijedlogu tužitelja i dopunio svoj pisani Nalaz i mišljenje te u Dopuni od 10. prosinca 2025. istakao da iznos nedospjele neplaćene glavnice kredita u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosi 72.891,84 CHF, a što je preračunato srednjim tečajem tuženika kao kreditora za 1 CHF = 6,992501 HRK, a što matematički iznosi 509.696,26 HRK. Konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je utvrdio novu glavnicu kredita temeljem simuliranog plana otplate kredita u EUR i sveo glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. u svojim poslovnim knjigama na iznos od 45.053,22 EUR, što srednjim tečajem tuženika za 1,00 EUR = 7,637500 HRK iznosi 344.093,97 HRK. Obračunom glavnice kredita utvrđena je razlika u glavnici kredita od tuženika u obračunu konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR i to u iznosu od 165.602,29 HRK. Mišljenje je vještaka da je tuženik sveo nedospjelu glavnicu kredita preračunatog stvarnog salda glavnice kredita na dan 30. rujan 2015. i to prije konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR prema početnom otplatnom planu i početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,35 %, tada bi to iznosilo 71.658,15 CHF, na dan 29. svibnja 2007. za 1 CHF = 4,425341 HRK i glavnica kredita bi iznosila 317.111,75 HRK (71.658,15 CHF x 4,425341 = 317.111,75 HRK). Zaključno je vještak istakao da razlika između stvarno konvertirane glavnice kredita na dan 30. rujan 2015. u obračunatoj i provedenoj konverziji od 344.093,97 HRK i tako izračunate glavnice prema opisanom, prema početnom otplatnom planu od 317.111,75 HRK iznosi 26.982,22 HRK ili tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK, što iznosi 3.581,16 EUR i to na dan 30. rujna 2015.

13. Istina je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Revd-214/2025-2 od 21. siječnja 2025. dopustio reviziju tuženiku tj. tuženoj banci, a protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 932/2023-3 od 26. rujna 2024. zbog pravnog pitanja: "Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15, pravo na povrat iznosa takozvane preplate redovne kamate, plaćene temeljem odredbe o načinu promjene redovne kamatne stope iz CHF kredita i pravo na povrat iznosa plaćenih temeljem odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz CHF (CHF valutna klauzula), unatoč izvršenoj konverziji", a o podnesenoj reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske nije donio meritornu odluku.

14. No, imajući u vidu utvrđenu ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kako stoji u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7122/17, a u kojoj Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrđuje da odredbe o jednostranom određivanju kamatne stope nisu dovoljno jasno i precizno određene te da su suprotne odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEC o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a jer potrošač nije mogao predvidjeti kada i u kojem opsegu će doći do promjene kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže prava i obveza na štetu potrošača, ovaj sud zaključuje da je pojedina odredba iz Ugovora pravno nepostojeća, a što znači da nema pravne učinke od samog početka (ex tunc) i onda je potrebno, kako to ističe tužitelj, uspostaviti stanje kao da ništetna odredba nikada nije ni postojala. Konkretno to znači da sve pravne posljedice koje su proizašle iz primjene ništetne odredbe moraju se poništiti, a stranke vratiti u ono stanje prije sklapanja Ugovora tj. u konkretnom slučaju prije jednostrane izmjene kamatne stope, a koju je svojom odlukom mijenjala tužena banka.

15. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa po osnovi kamate jer utvrđena konverzija kredita iz CHF u EUR, a koja je provedena sukladno ZID ZPK/15 ne može retroaktivno legalizirati ništetne odredbe niti umanjiti pravo tužitelja na restituciju zbog preplaćenih kamata. Konverzija se odnosila isključivo na valutnu klauzulu, a ne na jednostrane izmjene kamatnih stopa i kako tužitelj traži isključivo restituciju zbog preplaćenih kamata koje su proizašle iz jednostranih promjena kamatnih stopa od strane tuženika tada je u nastavku postupka valjalo utvrditi da:

- nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23.svibnja 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 85.586,44 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 30 godina, za kupovinu kuće. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i to temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je provedena konverzija kredita tužitelja u kredit denominiran u EUR.

16. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamata u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja Ugovora 23.svibnja 2008. iznosi 4,35% godišnje, nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Ostalo je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

17. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 23. svibnja.2007. ., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,35% godišnje promjenjiva kao i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ove ugovorne odredbe, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi , trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03).

18. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno stavku 2. ovog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao unaprijed trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Prema stavku 4. ovog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo tada je dužan to dokazati. Prema članku 102. stavak 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05). 19. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

20. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1. ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.

21. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2007. , kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužiteljica koja je konvertirala kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

22. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji je postavio u tužbi, a kasnije ga uredio nakon pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan. Dakle, kako je u tužbi tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev uz kondemnatorni, ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

23. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 18. svibnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 23. svibnja 2007. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 30. rujna 2008. (članak 2.) a u kojem je ugovorena redovna kamata od 4,35 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u s odlukom o kamatnih stopama Privredne banke Zagreb d.d. ništetna.

24. Saslušan na glavnoj raspravi od 22. veljače 2024. tužitelj je istakao da je Ugovor o namjenskom kreditu od 23. svibnja 2007. potpisao u Javnobilježničkom uredu Javnog bilježnika Maria Včelika koji je Javnobilježnički ured u vrijeme sklapanja Ugovora imao sjedište u [adresa]. Službena osoba u banci mu je priopćila kako je kamata povoljna, a i on sam je zaključio da je kamata povoljna. Istakao je da je pročitao Ugovor u onom najbitnijem djelu koji ga je zanimao, a to znači da je pročitao koliki iznos kredita mu se odobrava, na koje vrijeme, koliko će iznositi mjesečni anuitet i koliko iznosi kamata. Naglasio je kako je teškom mukom isplatio kredit, a jer je bio u situaciji da od početnog anuiteta u iznosu od 1.800,00 HRK mjesečno mora otplaćivati u jednom trenutku 3.800,00 HRK mjesečno. Potpisao je unaprijed formularni Ugovor kod Javnog bilježnika, a koji je tuženik pripremio. Na posebne upite je istakao kako je kredit realizirao za rješavanje stambenog pitanja sebe i svoje obitelji. Nikada nije bio član nekog trgovačkog društva niti je imao eventualno u vlasništvu obrt.

25. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja i zaključuje da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu Ugovora o namjenskom kreditu vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita bila mijenjana jednostranom Odlukom banke, a što znači da je tužitelj po preporuci službene osobe banke prihvatio zaključiti kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Dakle, iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit i logičan i uzimajući u obzir sve naprijed istaknuto, ali i utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču primjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da odredbe Ugovora o namjenskom kreditu nisu bile unaprijed formulirane s tuženikove strane te nije dokazao niti da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a upravo to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

26. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara na raspravi od 8. studenog 2023. pa sud zaključuje da tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora, posebno ne na odredbu vezanu za promjenjivu kamatnu stopu. Odredba o kamatnoj stopi tužitelju je bila nerazumljiva, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu i zato je ta odredba vezano za promjenu kamatne stope i nepoštena, a time i ništetna. Dakle, tuženik je trebao dokazati da se u spornoj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo, a kako to nije dokazao tada poklanjajući vjeru tužitelju sud utvrđuje da tužitelj nije bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Upravo utvrđujući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, navedena odredba je nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 i onda tvrdnja tuženika o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost utvrđenja ovog suda da je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna.

27. Nije u pravu tuženik kada ističe da u ovom sporu tužitelj ne može isticati utvrđenja iz kolektivnog spora jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tumačeći ovu odredbu teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te cijeneći svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a treba zaključiti da se presuda iz kolektivne pravne zaštite ne odnosi samo na postupke naknade štete jer je izmijenjenom odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) naprijed rečena odredba članka 502.c ZPP-a izmijenjena na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

28. Na temelju svega naprijed iznesenog, ocjena je ovog suda da sklapanjem Sporazuma o konverziji tj. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu u CHF.

29. Na glavnoj raspravi održanoj 24. veljače 2026. sud je osim čitanja iskaza tužitelja koji je saslušan na glavnoj raspravi od 22. veljače 2024. pročitao pisani Nalaz s mišljenjem vještaka Borisa Belunjaka (stranice 204-230 spisa), a i izvršio uvid u Tablične prikaze te i ponovno čitao Dopunu Nalaza vještaka (stranice 242-244 spisa). Iako je vještak bio neposredno nazočan glavnoj raspravi stranke putem opunomoćenika nisu imale upita za vještaka pa je prethodno sud pročitao Ugovor o kreditu koji su zaključili kreditor Privredna banka Zagreb d.d. i korisnik kredita SJ, **.**.2007., broj: 9012527405, pročitao Dodatak Ugovoru o kreditu koji su zaključili kreditor PBZ d.d. i korisnik kredita SJ **.**.2016., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Roberta-Antona Čečatke u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem OV-351/16 od 18. siječnja 2016.

30. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja koji je postavio nakon provedenog vještačenja u podnesku od 18. prosinca 2025. osnovan u onom dijelu gdje je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj s osnova promjenjive kamatne stope u razdoblju od 30. kolovoza 2007. pa do 24. prosinca 2013. platio više novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 3.820,62 EUR.

31. Prigovori tuženika o zastari potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije nisu osnovani.

32. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor o kreditu (stranica 7 - 9 spisa) sud je mogao utvrditi da su Ugovor o kreditu zaključili kreditor Privredna banka Zagreb d.d. i korisnik kredita SJ, u vrijeme zaključenja Ugovora na adresi u [adresa], a što znači da tužitelj koji je do kraja isplatio kredit ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.

33. Prigovor zastare nije osnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom, klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrdio ranije donesenu prvostupanjsku presudu. Kako je tužitelj tužbu protiv tuženika podnio 22. svibnja 2019. tada je nedvojbeno da je istu podnio u zakonskom roku, tj. prije nego li je došlo do zastare, a imajući u vidu nesporno utvrđeni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05. Vezano za isticanje prigovora tuženika u odnosu na preinaku tužbe koja je uslijedila 18. prosinca 2025. treba istaći da se zastarni rok ne računa od dana preinake, a imajući u vidu dan podnošenja tužbe jer je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje pod brojem Su-IV-123/2024-5, a koje znači da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake. U pravu je tužitelj kada ističe da je u ovom predmetu preinaka utemeljena u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a jer se tužba odnosi na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu denominiranog u CHF i onda potraživanje tužitelja nakon uređenog tužbenog zahtjeva ne predstavlja novu tražbinu već se radi o takozvanoj nepravoj preinaci tužbe zbog kvantitativnog povećanja tražbine.

34. Dakle, predmet spora između tužitelja i tuženika je utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u točkama 4. 1., 4. 2., te i 7.2. Ugovora o kreditu od 23. svibnja 2007. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope po osnovi jednostrane Odluke banke, restitucijski zahtjev za isplatom na ime razlike ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom Odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo u iznosu od 3.820,62 EUR, ali i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.581,16 EUR koji tužitelj temelji kao razliku između nove nedospjele EUR glavnice i kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF, sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate, kao što tužitelj zahtjeva i na pojedinačno utvrđene iznose preplate razlike ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom Odlukom tuženika, zateznu kamatu od onog dana kada je višak sredstava uplatio tuženiku pa sve do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

35. Naime, potrebno je istaći da je konverzija kredita od strane tuženika sačinjena prema kalkulatoru konverzije, a kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15. U članku 19.c ovog zakona propisan je način izračuna konverzije i ova odredba propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran. Prema izračunu banke, a vezano za sačinjeni Dodatak Ugovoru o kreditu tj. prema sporazumu između stranaka banka je konverziju sačinila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 18. siječnja 2016. smatrala početnom glavnicom kredita, a da bi uopće mogla sačiniti konverziju banka je najprije napravila projekciju kredita u eurima odnosno projekciju kakav bi kredit bio da je od početka bio u eurima s tim što je na tu projekciju kredita banka primijenila jednostrano primjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Proizlazi da je tuženik tj. banka tuženika smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavicu dužnika u CHF koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje su stvarne uplate na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, proizlazi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunavala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Banka je na dalje utvrđivala je li potrošač banci preplatio po kreditu određena novčana sredstva ili je nešto ostao dužan. Ako je potrošač tj. korisnik kredita bio u preplati tada se ta preplata nije vraćala potrošaču već je bila iskorištena za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Banka prilikom konverzije ni na koji način nije računala a niti utvrdila do tada preplaćeni iznos po kamati već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, a da bi naposljetku preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projeciranog otplatnog plana kredita u euru, a kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavlja bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

36. Odredbama navedenog ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016., a koji je sklopljen na temelju ovog propisa nigdje se izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navedenim Dodatkom osnovnom Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, a što znači da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Posljedice ništetnosti ugovornih odredbi nisu riješene Dodatkom tj. Sporazumom iz 2016. jer se može utvrditi da je učinjena konverzija kredita iz valute CHF u kredit u valutu EUR jest izvršena na temelju ZID ZPK/15 i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

37. Ocjena je ovog suda tužitelju kao korisniku kredita i unatoč sklopljenom Dodatku tj. Sporazumu iz 2016., a kojim je izvršena konverzija stvarno pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih tj. preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se on odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a izvršenim uvidom u Dodatak tj. Sporazum iz 2016. nigdje se ne spominje promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredbom zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope. Treba istaći da utvrđeni iznos preplate od 35.532,32 HRK u konkretnom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom Ugovoru iz 2007. već je postojanje navedene preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, a u sklopu zbog različitih parametara izračuna (kamatne stope, tečaja, urednosti ispunjavanja kreditnih obaveza itd.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike tj. ili preplate ili manjka. To znači da u konkretnom slučaju konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, a to znači da tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

38. Kako bi sud mogao utvrditi za koji iznos tužitelj eventualno nije obeštećen zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 23. svibnja 2007., rješenjem posl broj P-160/2019-19 od 16. rujna 2025. određeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja koji je iznos tužitelj eventualno preplatio u HRK temeljem Ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povišenja kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene, a sve sukladno Ugovoru o kreditu od 23. svibnja 2007. Vještak je trebao prilikom izračuna ovih iznosa uzeti u obzir srednji tečaj CHF tečajne liste banke na dan sklapanja Ugovora o kreditu te naknadni rasta tečaja na dan plaćanja pojedinog anuiteta a to tako da prikaže ukupne iznose preplate te iznose preplate po pojedinim datumima a za otplatno razdoblje do konverzije kredita te i da iskaže u odnosu na preplatu po kamati za koliko je eventualno tužitelj oštećen vezano za glavnicu kredita.

38.1. Vještak Boris Belunjak je istakao kako je na temelju pisane dokumentacije utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu 23. svibnja 2007., da mu je odobren kredit u iznosu od 85.586,44 CHF, na rok otplate od 30 godina, uz mjesečnu otplatu na 360 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d., na dan plasmana kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Utvrdio je da je početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,35 % godišnje, uz početni mjesečni anuitet od 426,06 CHF, a prema početnom planu otplate. Naknadno su se anuiteti i kamatne stope mijenjali od strane tuženika te dodatno i u HRK zbog primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za HRK na dane plaćanja kredita. Kredit je plasiran 29. svibnja 2007.i redovito je otplaćivan do drugog anuiteta, a nakon toga se redovna kamatna stopa promijenila te iznos anuiteta u CHF, te dodatno i u HRK zbog primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za CHF za HRK u otplati kredita. Vještak je također utvrdio da je tužitelj isplatu kredita realizirao prema izračunu konverzije.

39. Vještak je u Nalazu vještačenja izračunao posebno iznose razlike plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjive redovne kamate i iznosa razlika zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene tečaja CHF za HRK u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za HRK na dan isplate kredita u ukupnoj razlici anuiteta izračunatih u Tablici 1. U nastavku vještačenja posebno je vještak izračunao i diferencirao razlike plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjive redovne kamate i zbog primjene tzv. "valutne klauzule" i utvrdio u koloni 15 u Prilogu 1 (P-1) ukupno više plaćene anuitete u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope i ukupno između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 47.258,49 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,35 %, što ukupno iznosi 42.606,00 CHF. Tako izračunata razlika anuiteta zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno od 4.652,49 CHF, što preračunato čini iznos razlike više plaćenih anuiteta zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope od ukupno više plaćenog u iznosu od 25.451,04 HRK ili 3.377,93 EUR.

Samo više plaćeni iznosi razlike anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznose ukupno više plaćenog 5.406,18 CHF što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od 28.786,47 HRK ili 3.820,62 EUR. Dakle, kako je vještak i istakao, pojedinačne novčane iznose koji predstavljaju samo više plaćene iznose razlike anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope prikazao je u koloni 15 u Prilogu 1 (P-1) i ti pojedinačni iznosi i zbirni iznos samo više plaćenih iznosa razlike anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope vidljivi su u Prilogu 1 (P-1) na stranicama 228 – 230 spisa.

40. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka već ga je u cijelosti prihvatio i uredio tužbeni zahtjev kao u podnesku od 18. prosinca 2025., zahtijevajući po osnovi samo više plaćenih iznosa razlike anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznose kako ih je vještak utvrdio pojedinačno i zbirno te je zahtjevao i zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, ali je tužitelj zahtjevao i onaj novčani iznos koji je, kako je naprijed istaknuto vještak utvrdio u Dopuni Nalaza vještačenja (stranice 242 – 244 spisa). Dakle, tužitelj je zahtjevao razliku između stvarno konvertirane glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. i izračunate glavnice prema početnom otplatnom planu, a to je bio iznos od 3.581,16 EUR jer je vještak u Dopuni Nalaza utvrdio da je razlika između stvarno konvertirane glavnice na dan 30. rujna 2015. u obračunatoj i provedenoj konverziji od 344.093,97 HRK i tako izračunate glavnice prema opisanom početnom otplatnom planu od 317.111,75 HRK upravo iznos od 26.982,22 HRK ili 3.581,16 EUR, ako se utvrdi da je 1,00EUR = 7,53450HRK zbog primjene eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023.

41. Tuženik je vještvo osporio u cijelosti navodeći da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku uslijed činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je zaključio kako je Nalaz sudskog vještaka pogrešan i neupotrebljiv, obzirom da je konverzija provedena uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provođenje konverzije. Zaključno je tuženik istakao da je u Nalazu i mišljenju sudskog vještaka utvrđena negativna razlika u kamati / tečaju u iznosu od 451,01 EUR i čak i kada bi se uzelo da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, iako nedvojbeno nije – što potvrđuje brojna sudska praksa drugostupanjskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksa Europskog suda, tuženik je tražio da se svakako u obzir uzmu i utvrđene negativne razlike kamate / tečaja. U tom smislu je istakao prigovor radi prebijanja u smislu odredbe članka 323. ZOO-a i to tako da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 451,01 EUR (negativna razlika) te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji obuhvaća spomenute negativne razlike.

42. Istina, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i ona koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora i kreditu do dana konverzije jer oni imaju pravo samo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje upravo financijskim vještačenjem. Dakle, u ovom parničnom predmetu tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih novčanih iznosa po osnovi promjene redovne kamatne stope, a ne po osnovi restitucije zbog preplate tečaja jer je preplata iz konverzije proizašla iz računovodstvene razlike između kredita u CHF i EUR, a koja je imala za cilj zaštititi potrošača od valutnog rizika. Tužitelj u ovom sporu traži povrat iznosa koji su plaćeni zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, a koje su pravomoćno proglašene ništetnima i u tom slučaju prigovor dvostrukog plaćanja ne dolazi u obzir u ovom parničnom predmetu jer konverzija kredita iz CHF u EUR ne pokriva pitanja vezana uz ništetne odredbe o kamatnim stopama. U tom pravcu se očitovao tužitelj kada je istakao da je o preplati rješavao ovaj sud u parničnom predmetu koji se vodi između istih stranaka (P-275/2023), a u kojem je 29. travnja 2025. donesena meritorna odluka.

43. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tužitelja da je sud Europske unije u više navrata zauzeo stav da odricanje potrošača od prava koja proizlaze iz nepoštenih odredaba ne proizvodi pravne učinke ako prethodno nije postojao informirani, svjesni i slobodni pristanak. Tužitelju u konkretnom slučaju tuženik nije pružio transparentnu informaciju o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredba iz osnovnog namjenskog ugovora u kojem je utvrđena valuta CHF, a još manje o pravnim posljedicama koje bi proizašle iz eventualnog sudskog priznanja tih odredaba ništetnim. Sud prihvaća stav tužitelja i da je konverzijom obuhvaćena samo razlika između zatečenog stanja u CHF kreditima i modela izračuna temeljenog na eurima, ali nije obuhvatila naknadne pravne posljedice koje proizlaze iz ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a nakon što je tužitelj sukladno Nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 18. prosinca 2025. taj tužbeni zahtjev sud prihvaća u onom dijelu gdje tužitelj zahtjeva po osnovi razlike ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom Odlukom banke pojedinačne i zbirni novčani iznos, kako stoji u izreci presude jer je sud utvrdio da je tuženik temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove i onda je dužan tužitelju vratiti navedene novčane iznose sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisano odredbom članka 1115. ZOO/05. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos kada je izvršena uplata razlike pa sve do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05.

44. Zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos do 3.581,16 EUR na ime razlike između nove nedospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF nije osnovan.

44.1. Naime, ovaj novčani iznos odnosi se na utvrđenu novu glavnicu kredita nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu i radi se o nedospjeloj glavnici kredita koju je tuženik utvrdio na dan 18. siječnja 2016., a na način da je nedospjelu glavnicu u CHF utvrdio u kunskoj protuvrijednosti na temelju tečaja CHF u odnosu na kune na dan izvršene konverzije, a ne na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tako utvrđenu glavnicu u kunskoj protuvrijednosti pretvorio je u glavnicu u EUR. Dakle, nedospjela glavnica je utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je posljedica sklopljenog Ugovora među strankama ona posljedica koja se temelji na obračunu propisanog Zakonu. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice i on nije tijekom postupka tvrdio da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Nedvojbeno je da je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK/15 i radi toga je ovaj dio zahtjeva sud odbio kao neosnovan.

45. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja treba istaći da je prvi puta tuženik samo općenito istakao prigovor radi prebijanja u iznosu od 451,01 EUR u podnesku od 12. studenog 2025. i to po osnovi tzv. negativnih razlika s prijedlogom da se za navedeni iznos umanji tužiteljev iznos, a u tom slučaju ovaj sud zaključuje da nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim razlikama a jer tuženik ne samo da je prekludiran u tom pravu već je ocjena ovog suda da tuženik nije pravilno postavio navedeni prigovor radi prebijanja, a nije postavio niti protutužbu pa onda kada je tuženik samo općenito istakao takav prigovor tada sud ne odlučuje o tuženikovom zahtjevu za uračunavanjem tzv. potplaćenih iznosa.

46. Sud je utvrdio da je tužitelj tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev, a koji je postavljen u većem novčanom iznosu od onoga postavljenog u tužbenom zahtjevu. To znači da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev i sud mu je dopustio preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 1. i 2. ZPP-a, jer je tužbu preinačio zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a iz iste činjenične osnove je tužitelj zahtjevao veću novčanu svotu. Naime, angažman stručne osobe tj. vještaka bio je nužna pretpostavka za pravilno definiranje tužbenog zahtjeva i kako se dokaz financijskog vještačenja izvodi nakon zaključenja prethodnog postupka, tek tada je tužitelj bio u mogućnosti pravilno postaviti tužbeni zahtjev pa je iz tog razloga i dopuštena preinaka tužbe kroz povećanje tužbenog zahtjeva.

47. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, jer je tužitelj od ranije postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 42.500,00 HRK, a što predstavlja prema konverzijskom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK, iznos od 5.640,72 EUR uspio sa 68 % od postavljenog zahtjeva (3.820,62 EUR : 5.640,72 EUR = 68 %) i onda uz uvažavanje da je tužitelj uspio s osnovom u cijelosti, a s iznosom u 68 % zahtijevanog iznosa dobije se računski da je uspjeh tužitelja 84 %, a uspjeh tuženika je 16 % i kada se od postotka uspjeha tužitelja odbije postotak uspjeha tuženika u parnici dobije se isti iznos tj. 68 %. Dakle, tužiteljevi izdaci u ovoj parnici sastoje se od onih izdataka koji se temelje na plaćanju nagrade opunomoćeniku – odvjetniku, uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23), od izdataka koji se sastoje u plaćanju sudske pristojbe za podnesenu tužbu, u vrijeme kad tužitelj kao potrošač nije bio oslobođen plaćanja sudske pristojbe te i onog izdatka kojeg čini trošak vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

47.1. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, a to je zahtjev u iznosu od 3.820,62 EUR za sastav tužbe odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. OT), a kako je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) tada je odvjetniku valjalo priznati nagradu u iznosu od 200,00 EUR, kao i za sastav obrazloženih podnesaka od 11. svibnja 2020., 6. listopada 2023. i 18. prosinca 2025. (Tbr. 8. točka 1. OT). Naime, tužitelj se u podnesku od 11. svibnja 2020. očitovao putem opunomoćenika na zaprimljeni odgovor na tužbu, naknadno se očitovao o svim naknadnim prigovorima tuženika vezano za prigovore tuženika da tužitelju ne pripada pravo na restituciju u podnesku od 6. listopada 2023. te je tužitelj putem opunomoćenika uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 18. prosinca 2025. i onda za svaki od ovih podnesaka opunomoćeniku – odvjetniku pripada nagrada u iznosima od 100 bodova ili 200,00 EUR. Opunomoćenik tužitelja je nazočio ročištima od 5. listopada 2020. te i ročištima za glavnu raspravu od 8. studenog 2023., 22. veljače 2024. i 24. veljače 2026., pa mu pripada nagrada radi zastupanja tužitelja temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife u iznosima od po 200,00 EUR. Kako je zamjenik opunomoćenika nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 10. ožujka 2026. , tada mu pripada nagrada u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. točka 3. Tarife. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.700,00 EUR, PDV po stopi od 25 % iznosi 425,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja sud utvrdio iznosom od 2.125,00 EUR. Ovom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe od 102,20 EUR pa je utvrđen iznos od 2.227,20 EUR koji podliježe umanjenju zbog djelomičnog uspjeha tužitelja u parnici. 68 % od ovog iznosa je 1.514,50 EUR i kada se ovom iznosu pribroji trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, dobije se iznos od 1.912,67 EUR koji je tužitelju dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu zahtjevao sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

47.2. S viškom zahtijevanog iznosa troška od 1.462,70 EUR i zateznom kamatom na ovaj iznos sud je tužitelja odbio jer je u tom preostalom dijelu zahtjev neosnovan.

48. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 10. ožujka 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnica Višnja Babić, Matije Gupca 18/I, [adresa] Slavonski Brod

2. OD Leko i partneri d.o.o., Domagojeva 18, [adresa] Zagreb