REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-591/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ND, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jeleni Demetrović, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzima i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 17. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika BD, odvjetničke vježbenice i rasprave održane 10. ožujka 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffasenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinnjska 59 tužitelju ND iz [adresa], na osnovi Ugovora o kreditu broj 918-50- 4259015 od 13. srpnja 2007. isplatiti novčanu tražbinu u iznosu od 3.024,42 eura, (slovima: tri tisuće dvadesetčetirieura i četrdesetdva centa ) sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi zateznih kamata koja je određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- 1,80 EUR s kamatom od 01.rujna 2007.g. pa do isplate

- 1,05 EUR s kamatom od 01.prosinca 2007.g. pa do isplate

- 0,31 EUR s kamatom od 01.siječnja 2008.g. pa do isplate

- 2,88 EUR s kamatom od 01.veljače 2008.g. pa do isplate

- 4,29 EUR s kamatom od 01.ožujka 2008.g. pa do isplate

- 6,70 EUR s kamatom od 01.travnja 2008.g. pa do isplate

- 3,07 EUR s kamatom od 01.svibnja 2008.g. pa do isplate

- 1,64 EUR s kamatom od 01.lipnja 2008.g. pa do isplate

- 3,40 EUR s kamatom od 01.srpnja 2008.g. pa do isplate

- 0,81 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2008.g. pa do isplate

- 0,94 EUR s kamatom od 01.rujna 2008.g. pa do isplate

- 2,48 EUR s kamatom od 01.listopada 2008.g. pa do isplate

- 14,13 EUR s kamatom od 01.studenog 2008.g. pa do isplate

- 6,32 EUR s kamatom od 01.prosinca 2008.g. pa do isplate

- 16,25 EUR s kamatom od 01.siječnja 2009.g. pa do isplate

- 17,28 EUR s kamatom od 01.veljače 2009.g. pa do isplate

- 18,47 EUR s kamatom od 01.ožujka 2009.g. pa do isplate

- 16,57 EUR s kamatom od 01.travnja 2009.g. pa do isplate

- 16,93 EUR s kamatom od 01.svibnja 2009.g. pa do isplate

- 14,02 EUR s kamatom od 01.lipnja 2009.g. pa do isplate

- 11,88 EUR s kamatom od 01.srpnja 2009.g. pa do isplate

- 12,45 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2009.g. pa do isplate

- 13,58 EUR s kamatom od 01.rujna 2009.g. pa do isplate

- 13,48 EUR s kamatom od 01.listopada 2009.g. pa do isplate

- 12,34 EUR s kamatom od 01.studenog 2009.g. pa do isplate

- 14,48 EUR s kamatom od 01.prosinca 2009.g. pa do isplate

- 16,20 EUR s kamatom od 01.siječnja 2010.g. pa do isplate

- 18,64 EUR s kamatom od 01.veljače 2010.g. pa do isplate

- 18,08 EUR s kamatom od 01.ožujka 2010.g. pa do isplate

- 21,39 EUR s kamatom od 01.travnja 2010.g. pa do isplate

- 20,76 EUR s kamatom od 01.svibnja 2010.g. pa do isplate

- 21,99 EUR s kamatom od 01.lipnja 2010.g. pa do isplate

- 32,58 EUR s kamatom od 01.srpnja 2010.g. pa do isplate

- 30,40 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2010.g. pa do isplate

- 37,07 EUR s kamatom od 01.rujna 2010.g. pa do isplate

- 34,77 EUR s kamatom od 01.studeni 2010.g. pa do isplate

- 31,06 EUR s kamatom od 01.studenog 2010.g. pa do isplate

- 38,88 EUR s kamatom od 01.prosinca 2010.g. pa do isplate

- 48,82 EUR s kamatom od 01. siječnja 2011.g. pa do isplate

- 41,78 EUR s kamatom od 01. veljače 2011.g. pa do isplate

- 44,25 EUR s kamatom od 01. ožujka 2011.g. pa do isplate

- 41,11 EUR s kamatom od 01.travanj 2011.g. pa do isplate

- 41,67 EUR s kamatom od 01.svibnja 2011.g. pa do isplate

- 55,00 EUR s kamatom od 01.lipnja 2011.g. pa do isplate

- 56,30 EUR s kamatom od 01.srpnja 2011.g. pa do isplate

- 67,44 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2011.g. pa do isplate

- 61,71 EUR s kamatom od 01.rujna 2011.g. pa do isplate

- 55,45 EUR s kamatom od 01. listopada 2011.g. pa do isplate

-54,78 EUR s kamatom od 01. studenog 2011.g. pa do isplate

- 54,30 EUR s kamatom od 01.prosinca 2011.g. pa do isplate

- 57,29 EUR s kamatom od 01.siječnja 2012.g. pa do isplate

- 59,89 EUR s kamatom od 01.veljače 2012.g. pa do isplate

- 60,24 EUR s kamatom od 01.ožujka 2012.g. pa do isplate

- 58,44 EUR s kamatom od 01.travnja 2012.g. pa do isplate

- 59,65 EUR s kamatom od 01.svibnja 2012.g. pa do isplate

- 60,49 EUR s kamatom od 01.lipnja 2012.g. pa do isplate

- 59,09 EUR s kamatom od 01.srpnja 2012.g. pa do isplate

- 59,45 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2012.g. pa do isplate

- 58,40 EUR s kamatom od 01.rujna 2012.g. pa do isplate

- 56,14 EUR s kamatom od 01.listopada 2012.g. pa do isplate

- 58,55 EUR s kamatom od 01.studenog 2012.g. pa do isplate

- 59,71 EUR s kamatom od 01.prosinca 2012.g. pa do isplate

- 58,90 EUR s kamatom od 01.siječnja 2013.g. pa do isplate

- 54,34 EUR s kamatom od 01.veljače 2013.g. pa do isplate

- 58,21 EUR s kamatom od 01.ožujka 2013.g. pa do isplate

- 58,55 EUR s kamatom od 01.travnja 2013.g. pa do isplate

- 57,03 EUR s kamatom od 01.svibnja 2013.g. pa do isplate

- 52,31 EUR s kamatom od 01.lipnja 2013.g. pa do isplate

- 52,19 EUR s kamatom od 01.srpnja 2013.g. pa do isplate

- 53,35 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2012.g. pa do isplate

- 55,21 EUR s kamatom od 01.rujna 2013.g. pa do isplate

- 57,79 EUR s kamatom od 01.listopada 2013.g. pa do isplate

- 56,46 EUR s kamatom od 01.studeni 2013.g. pa do isplate

- 57,40 EUR s kamatom od 01.prosinca 2013.g. pa do isplate

- 58,47 EUR s kamatom od 01.siječnja 2014.g. pa do isplate

- 59,13 EUR s kamatom od 01.veljače 2014.g. pa do isplate

- 60,51 EUR s kamatom od 01.ožujka 2014.g. pa do isplate

- 60,07 EUR s kamatom od 01.travnja 2014.g. pa do isplate

- 58,52 EUR s kamatom od 01.svibnja 2014.g. pa do isplate

- 58,02 EUR s kamatom od 01.lipnja 2014.g. pa do isplate

- 58,25 EUR s kamatom od 01.srpnja 2014.g. pa do isplate

- 59,89 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2014.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffasenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinnjska 59 tužitelju ND iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.808,23 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2026. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili su 13. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 918-50- 4259015. na iznos od 16.765,06 CHF i promjenjivom kamatnom stopom od 5,49% godišnje. Tužitelj smatra da su gore navedene ugovorne odredbe nezakonite, nepoštene i ništetne jer su ovakvim ugovaranjem povrijeđene zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju. To se prije svega odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope čiji parametri nisu ni na koji način određeni kao i u dijelu ugovaranja valutne klauzule. Predmetnim ugovorom je ugovorena primjena valutne klauzule obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF. Pri tome tužitelju nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju niti su mu objašnjeni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predmetne klauzule. Presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Pozivajući se na navedene presude, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne od redbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tuženik sukladno navedenom načelu bio dužan tužitelja informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio po ovim odredbama jer nije tužitelju ostavio mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužitelj mogao ili prihvatiti ugovor sročen od strane tuženika ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ako se analizira predmetni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, vidljivo je da nigdje nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tuženik doista imao namjeru da tužitelj shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebao unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti i navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužitelju je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Da su tužitelju rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužitelj nikada na tako što ne bi pristao. Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila samo tuženiku kao „sigurna valuta“ te da je tuženik time štitio isključivo vlastite interese, dok je tužitelja prepustio riziku enormnog tečajnog rasta CHF. Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama na naknadu štete pozivati i na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Slično navodi i čl. 138. a ZZP, prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a za sve ugovore o kreditu zaključene s tuženikom u razdoblju 01.09.2004. -31.12.2008. utvrđene ništetnim odredbe kojim je ugovorena valuta vezana za CHF to je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi od njega primio sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima. Konkretna pravna posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe kojom se korisniku kredita stavlja na raspolaganje kunska protuvrijednost određenog iznosa u CHF je ta da se početni anuitet preračunava u kune i to po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita te se isti ima primijeniti na cijelo razdoblje plaćanja kredita. Tužitelj smatra da je uslijed ugovornih odredbi o nezakonitoj odredbi o valutnoj klauzuli preplatio kredit. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tužitelj se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetn i ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Zbog navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

3. Ovaj sud je rješenjem broj P-591/2023-4 od 29. studenog 2023. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda (str. 48 do 49 spisa) i to rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-93/2024-2 od 27.veljače 2024. (str. 94 do 97 spisa).

4. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 9.veljače 2026. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 3.024,42 eura (str. 136 do 137 spisa) i time je tužitelj napravio preinaku tužbe koju je sud dozvolio na ročištu održanom 17. veljače 2026.

4.1. U skladu sa zaključkom druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4.2. Sud je dozvolio preinaku tužbe na temelju čl. 190.st.2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje – ZPP-a) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 13. srpnja 2007. iz kojeg je vidljivo da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita za iznos od 16.765,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje osobnog automobila (str. 8 do 11 spisa). Uvidom u otplatnu tablicu je vidljivo da je bila predviđena cijelo vrijeme ista rata kredita (str. 13 do 15 spisa). Uvidom u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih rabljenih automobila je vidljivo da je isti izdao tužitelj, ali sud nije iste cijenio kao dokaz jer nema dokaza da su isti i dostavljeni tužitelju tijekom sklapanja Ugovora o kreditu (str. 46 do 47 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je vještačenje po vještaku Filip Tolić.

5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 13. srpnja 2007. za kupnju osobnog automobila za 16.765,06 CHF. Kupljen je Fiat Punto, a korišten je samo za obiteljske potrebe, nikada za nikakve poslovne potrebe. 2007. Nije imao otvoren obrt, ni tada niti inače. Sam je vratio sve rate kredita, nosio je uplatnice svaki mjesec u banku. Kredit je otplaćen i nije bio u konverziji. Kada su se počele povećavati rate, bio je kod tuženika, rečeno mu je da se ne može ništa učiniti, da tako mora biti. Ugovor o kreditu potpisao je u autokući. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Kada je bio u autokući i kod javnog bilježnika nitko mu nije objašnjavao što je valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nije mogao utjecati niti na koji način na odredbe Ugovora o kreditu, to je bio tipski ugovor. Gospođa u autokući mu je objasnila da je kredit vezan uz CHF. Gospođa iz autosalona ga je na kraju nagovorila da podigne kredit u CHF, te da ako podigne takav kredit neće trebati imati sudužnika.

5.2. Vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju je naveo da je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja Ugovora o kreditu (prema Prijepisu knjigovodstvene kartice koja se nalazi u Spisu). Tužitelj je na dan 31. srpnja 2014. više platio iznos od 3.024,42 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa vještak je došao tako da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 1.060,34 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu od 13. srpnja 2007. zaključili između tuženik kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita za iznos od 16.765,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje osobnog automobila,

- je kredit otplaćen,

- nije bio u konverziji.

8. Sporno je tijekom postupka bilo to što tužitelj potražuje isplatu preplate zbog valutne klauzule, a tuženik se tome protivi.

9. Tužitelj je aktivno legitimiran jer je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom, i sam je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je za kredit kupio automobil koji je koristio za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njegovog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv.

10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen je kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

11. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

12 . Tijekom postupka je bilo sporno u da li je ništetna odredba ugovora iz članka 1. Ugovora koji se odnosi na ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, ta odredba ugovora o kreditu, je nerazumljiva za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštena je pa time i ništetne, te kao takva ne proizvode pravne učinke. Nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri a niti je tuženik tužitelju objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi isplate.

15. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

16. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

17. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

18. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. dakle tužba je podnesena 12. lipnja 2023. prije isteka zastarnog roka.

19. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

20. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (točka I. izreke presude).

21. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

22. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

23. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj uspio u postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 8. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak vještačenja je 400,00 eura, priznat je i trošak zastupanja na ročištima održanim 10. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), 5. veljače 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 17. veljače 2026. u iznosu d 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), pripadajući porez iznosi 275,00 eura, tužitelj je platio pristojbu na tužbu u iznosu od 33,23 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.808,23 eura kako je to i navedeno pod točk. II. izreke presude.

23. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 10. ožujka 2026. kao dana presuđenja na temelju 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

24. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Ruže Medunić iz Slavonskog Broda jer u sladu sa odlukom Ustavnog suda broj U-III-4372/21 više nema osnove izvoditi taj dokaz.

Slavonski Brod, 10.ožujka 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.