Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br.P-1727/25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Karlu Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao pravni slijednik Nove Hrvatske banke d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 14. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 214294 od 06.02.2008. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Vesne Ćuzela OV -2730/08 od 07.02.2008.godine, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate".

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 215,67 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. veljače 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.979,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 10. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od dana 10. travnja 2024., posl.br. Gž-110/24 ukinuta je ovosudna presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 996/2022-19 od 30. listopada 2023. te je predmet vraćen sudu prvog stupanja na ponovi postupak

2. Tužiteljica u tužbi od 27. srpnja 2022. navodi da je dana 06.02.2008. godine kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) s tuženom kao kreditorom (dalje: Kreditor) zaključila Ugovor o kreditu broj: 214294 na iznos kredita od 32.561,84 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Vesne Ćuzela OV-2730/08 od 07.02.2008.godine. Navedenim ugovorom tuženik da joj je odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.561,84 CHF, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Odredbom članka 6.1. ugovorena da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, i to jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate. Navela je da je odredbom članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, i to jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate. Tužiteljica ističe kako je navedena odredba iz članka 6.1. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već da se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba da dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te da je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita da nije imao stvarnih troškova te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita da je u potpunosti neosnovana te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja da je samim time i ništetna. Sud Europske unije da je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga,utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje da je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog da proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju da ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo da niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi ona kao potrošač i tuženik kao kreditor da nisu posebno pregovarali niti je ona ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući da se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba da je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice te da je kao takva ništetna. Tuženik da joj je stoga neosnovano naplatio naknadu u postotku od 1,10% iznosa kredita. Naknada koja da je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 1.624,94 kn što da je vidljivo iz prometne kartice po kreditu broj 214294, koja se dostavlja u prilogu. I pri samom izračunu 1,10% iznosa kredita od 32.561,84 CHF, da se dolazi do iznosa od 358,18 CHF što množenjem s tečajem CHF na dan naplate naknade koji iznosi 4,5366 daje iznos koji je isplaćen od strane tuženika, a koji je vidljiv iz priložene dokumentacije.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3. Ugovora o kreditu br. 214294, sklopljenog 6.2.2008. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena da je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Naveo je u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjeva. Potraživanje tužitelja da je u zastari, utvrđenja iz parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji da je predmet tužbe. Tvrdnje tužitelja da je on koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj da je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 27.7.2022. pa da prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Naveo je da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv da je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata m jesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Naveo je da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak da je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice "Potrošač" i presude VTS-a. Tužitelj u tužbi više puta da ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu i naknadu za osiguranje kredita. Time da je navodno on doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer da tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s njime oko spomenute odredbe. Konačno, takvim da je postupanjem on navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te da je zato spomenuta odredba ništetna. Naveo je da prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Štoviše, propisi koji da su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada te da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je on u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj da nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno te da sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Naveo je da prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.

4. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 214294, saslušao je tužiteljicu te je proveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 214294 utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao davatelja kredita odnosno banke te tužiteljice kao korisnika kredita i to dana 06. veljače 2008. Utvrđeno je da je čl. 1 ugovoreno da banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 32.561,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Utvrđeno je da je čl. 6.1. ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Utvrđeno je da je predmetni Ugovor potpisan po korisniku kredita te predstavnicima banke kao i da je isti solemniziran po javnom bilježniku Vesni Ćuzela iz Rijeke.

6. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da nije imala mogućnost ne platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno, 1,10 % od iznosa kredita minimalno 500 kn te da nije imala mogućnosti pregovarati o visini predmetne naknade, da li u postotku ili nominalnom iznosu, da njoj je bio bitan kredit i da se praktički našla u situaciji uzmi ili ostavi. Navela je da se baš ne sjeća da li su joj iz banke rekli da mora platiti naknadu za obradu zahtjeva, da joj je moguće da su joj rekli, međutim kao što je navela da nije imala dovoljno mogućnosti i da joj je trebao predmetni kredit. Navela je da joj nisu rekli od strane banke rekli da će se ta naknada umanjit od ukupnog iznosa kredita da bi se toga sigurno sjetila te da je ona po zanimanju farmaceut, a u vrijeme sklapanja kredita da nije bila vlasnica ni obrta, ni trgovačkog društva.

7. U svom nalazu i mišljenju od 31. ožujka 2023. stalni sudski vještak Tomislav Prpić je naveo da je izvršen uvid u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku te nakon proučene dokumentacije po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, tuženik da je dana 08.02.2008. od tužiteljice naplatio iznos od 215,67 €na ime troškova (naknade) odobrenja kredita.

7.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik istoga nije prihvatio, međutim nije predlagao novo knjigovodstveno vještačenje, slijedom čega je sud nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i potpun.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka stav je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 06. veljače 2008. zaključen Ugovor o kreditu br. 214294 predmet kojeg je iznos od 32.561,84 CHF s rokom vraćanja od 84 mjeseca od puštanja kredita.

10. Sporno je između stranaka da li je odredba čl.6.1. kojom je ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, ništetna ugovorna odredba, s time da je sporna i visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijevaju povrat iznosa od 215,67 eurta

11. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 06. veljače 2008. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

12. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

14. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

15. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

16. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

17. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 2 ZZP/07).

19. Iz navoda tužiteljice iznijetih tijekom postupka te njenog iskaza proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 06. veljače 2008. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl.6.1. predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

20. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 96 st. 4 ZZP/07 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u odredbi čl.6.1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

21. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 128 ZZP/22 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

22. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.6.1. Ugovora o kreditu od 06. veljače 2008. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99 ZZP/07 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 99 ZZP/07 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

23. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

24. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 96 ZZP/07.

25. O odredbi čl.6.1. Ugovora o kreditu od 06. veljače 2008. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu od 06. veljače 2008. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelj ice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96 ZZP/07 smatra nepoštenom.

26. Naime sporna odredba čl.6.1 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja iznosi jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

27. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.6.1. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj ica na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem odredbe čl.6.1. ugovora obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi visine naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena naknade, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 06. veljače 2008. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl.6.1. ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

28. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

29. Ugovorna odredba kakva je odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu od 06. veljače 2008. je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sud ionika u obvezno pravnom odnosu. U smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 97 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

30. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

31. Prema odredbi čl. 98 ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 98 ZZP/07.

32. Naime, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.6.1. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za obradu zahtjeva, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

33. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredba čl.6.1. među strankama zaključenog ugovora o kreditu 06. veljače 2008. predstavlja u smislu odredbe čl.96 st.1 ZZP/07 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 102 st. 1 ZZP-a ništava.

34. Kako je u smislu odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07 odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

35. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost odredbe čl.6.1. Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 06. veljače 2008. može opstati i bez te ništetne odredbe čl.6.1. Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takve odredbe ugovora.

36. Kako je tuženik na temelju takve odredbe ugovora primio ukupni novčani iznos od 215,67 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, odnosno novčani iznos naznačen u točki II. izreke presude, to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici te odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 i 2 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate predmetnog iznosa pa do isplate.

37. Nadalje, nije osnovan tuženikov prigovor zastare i to iz razloga što zastara individualnih restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020) odnosno iz navedenog proizlazi da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe pa kako je konkretna tužba podnesena 27. srpnja 2022., a sudska odluka kojom tužiteljica traži da se utvrdi ništetnost čl.6.1. predmetnog ugovora još nije pravomoćna, stav je ovoga suda da zastara još nije ni počela teći.

38. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije potrošač odnosno da nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužna dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica potrošač, a pored navedenog radi se o potrošačkom kreditu, dok je o statusu potrošača mišljenje je zauzeto i u odluci VSRH pod posl.br. Rev-3142/18.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta i to tri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako i jedno ročište u iznosu od 100,00 eura (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja tri podneska i to dva u iznosu od 200,00 eura za svaki i jedan u iznosu od 50,00 eura (T.br.8 t.1 i t.3 Tarife), PDV-a u iznosu od 337,50 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, dakle sveukupni je trošak tužiteljice u iznosu od 1.979,49 eura.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 10. ožujka 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- tuženiku