Poslovni broj: P-2928/2023-35

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Ivišu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.786,46 Eur, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 0,57 Eur od 31.09.2005 godine,

- na iznos od 0,59 Eur od 31.10.2005. godine,

- na iznos od 1,10 Eur od 30.11.2005. godine

- na iznos od 5,25 Eur od 31.10.2008.godine,

- na iznos od 9,08 Eur od 31.12.2008.godine,

- na iznos od 11,85 Eur od 31.01.2009. godine,

- na iznos od 13,09 Eur od 28.02.2009. godine

- na iznos od 9,65 Eur od 31.03.2009. godine,

- na iznos od 10,31 Eur od 30.04.2009. godine,

- na iznos od 5,05 Eur od 31.05.2009. godine,

- na iznos od 1,17 Eur od 30.06.2009. godine,

- na iznos od 2,20 Eur od 31.07.2009. godine,

- na iznos od 4,24 Eur od 31.08.2009. godine,

- na iznos od 4,07 Eur od 30.09.2009. godine,

- na iznos od 2,00 Eur od 31.10.2009.godine,

- na iznos od 5,88 Eur od 30.11.2009. godine,

- na iznos od 8,99 Eur od 31.12.2009. godine,

- na iznos od 13,40 Eur od 31.01.2010. godine,

- na iznos od 12,39 Eur od 30.02.2010. godine,

- na iznos od 18,39 Eur od 31.03.2010. godine,

- na iznos od 17,25 Eur od 30.04.2010. godine,

- na iznos od 19,47 Eur od 31.05.2010. godine,

- na iznos od 38,67 Eur od 30.06.2010. godine,

- na iznos od 34,71 Eur od 31.07.2010. godine,

- na iznos od 46,79 Eur od 31.08.2010. godine,

- na iznos od 42,62 Eur od 30.09.2010. godine,

- na iznos od 35,91 Eur od 31.10.2010.godine,

- na iznos od 50,06 Eur od 30.11.2010. godine,

- na iznos od 67,03 Eur od 31.12.2010.godine,

- na iznos od 54,47 Eur od 31.01.2011. godine,

- na iznos od 54,47 Eur od 28.02.2011 godine

- na iznos od 59,30 Eur od 31.03.2011 godine,

- na iznos od 53,70 Eur od 30.04.2011 godine,

- na iznos od 54,72 Eur od 31.05.2011 godine,

- na iznos od 78,45 Eur od 30.06.2011 godine,

- na iznos od 80,76 Eur od 31.07.2011 godine,

- na iznos od 100,59 Eur od 31.08.2011 godine,

- na iznos od 90,40 Eur od 30.09.2011 godine,

- na iznos od 78,31 Eur od 31.10.2011godine,

- na iznos od 74,19 Eur od 30.11.2011 godine,

- na iznos od 73,37 Eur od 31.12.2011 godine,

- na iznos od 78,43 Eur od 31.01.2012. godine,

- na iznos od 82,83 Eur od 28.02.2012 godine

- na iznos od 83,42 Eur od 31.03.2012 godine,

- na iznos od 80,38 Eur od 30.04.2012 godine,

- na iznos od 82,43 Eur od 31.05.2012 godine,

- na iznos od 83,84 Eur od 30.06.2012 godine,

- na iznos od 81,47 Eur od 31.07.2012 godine,

- na iznos od 82,10 Eur od 31.08.2012 godine,

- na iznos od 80,32 Eur od 30.09.2012. godine,

- na iznos od 76,53 Eur od 31.10.2012. godine,

- na iznos od 80,63 Eur od 30.11.2012. godine,

- na iznos od 82,59 Eur od 31.12.2012. godine,

- na iznos od 81,16 Eur od 31.01.2013 godine,

- na iznos od 73,44 Eur od 28.02.2013 godine

- na iznos od 80,00 Eur od 31.03.2013 godine,

- na iznos od 80,57 Eur od 30.04.2013 godine,

- na iznos od 78,00 Eur od 31.05.2013 godine,

- na iznos od 70,01 Eur od 30.06.2013 godine,

- na iznos od 69,81 Eur od 31.07.2013 godine,

- na iznos od 71,77 Eur od 31.08.2013. godine,

- na iznos od 72,54 Eur od 30.09.2013. godine,

- na iznos od 73,66 Eur od 31.10.2013. godine,

- na iznos od 74,07 Eur od 30.11.2013. godine,

- na iznos od 77,03 Eur od 31.12.2013. godine,

- na iznos od 69,06 Eur od 31.01.2014. godine,

- na iznos od 70,65 Eur od 28.02.2014. godine

- na iznos od 71,63 Eur od 31.03.2014. godine,

- na iznos od 73,72 Eur od 30.04.2014. godine,

- na iznos od 73,04 Eur od 31.05.2014. godine,

- na iznos od 70,73 Eur od 30.06.2014. godine,

- na iznos od 69,99 Eur od 31.07.2014. godine,

- na iznos od 70,32 Eur od 31.08.2014. godine,

- na iznos od 72,94 Eur od 30.09.2014. godine,

- na iznos od 75,15 Eur od 31.10.2014.godine,

- na iznos od 74,69 Eur od 30.11.2014. godine,

- na iznos od 76,60 Eur od 31.12.2014.godine,

- na iznos od 77,89 Eur od 31.01.2015. godine,

- na iznos od 77,13 Eur od 28.02.2015. godine

- na iznos od 77,34 Eur od 31.03.2015. godine,

- na iznos od 77,34 Eur od 30.04.2015. godine,

- na iznos od 77,34 Eur od 31.05.2015. godine,

- na iznos od 77,34 Eur od 30.06.2015. godine,

- na iznos od 77,34 Eur od 31.07.2015. godine,

- na iznos od 77,34 Eur od 31.08.2015. godine,

- na iznos od 77,34 Eur od 30.09.2015. godine,

pa do dana isplate sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.350,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.350,00 eura, a do zatraženog iznosa od 2.775,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke ( tužitelj i prednik tuženika) sklopile Ugovor o kreditu, u protuvrijednosti iznosa od 58.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-bank d.d., s rokom otplate 20 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 390,83 CHF. Iz Ugovora da je razvidno kako je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog Ugovora, tuženik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora. Takvim postupanjem tuženika da se narušava nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu, na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi i time se izravno narušava načelo jednakosti činidbi. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž – 7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, te Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine. Pobijane odredbe Ugovora o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli nesporno su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne, iz razloga što valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, kao bitni elementi ugovora o kreditu (predmet i cijena), moraju biti određeni, ili barem odredivi, te se ne smiju mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene. Tužena je s tužiteljem ugovorila valutnu klauzulu u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je isto tako protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP). Tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Izravna posljedica ništetnih članaka Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, očituje se u tome da je tužitelj u razdoblju od 30.09.2005. godine pa sve do 30.09.2015. godine svoju predmetnu kreditnu obvezu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu preplatio u iznosu od 4.987,54 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, a koji iznos je tuženik stekao bez ikakve osnove. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare. Ističe kako je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Tuženik da je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. HRR, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO- a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u izračun preplate po vještaku Ivanu Buljanu ( l.s. 7 – 21), ugovor o kreditu od 12. kolovoza 2005. ( l.s. 22 – 32), izvadak iz zemljišne knjige ( l.s. 33,34), izvadak iz sudskog registra ( l.s.35), otplatni plan ( l.s. 36-40), mišljenje Ručević vještačenja od 13. studenog 2015. ( l.s. 74), kamatne stope ( l.s. 75-83) i aneks ( l.s. 137-155), izračun konverzije i simulirani otplatni plan ( l.s. 123-136, 249- 254), pisani iskaz HRR ( l.s. 102-106), sudsku praksu, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 166-213, 225-238, 366-382), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91). Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Ovaj članak odgovara čl. 50. ZOO/91.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ovaj članak odgovara čl. 210. ZOO/91. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj članak odgovara čl. 214. ZOO/91.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu, dok je sporno je li ugovorena valutna klauzula ništetna. Nakon izrade nalaza i mišljenja tužitelj je tužbeni zahtjev uredio u skladu s izračunom vještaka u koji nisu uračunate tzv. negativne razlike. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i to je li prihvaćanjem konverzije otpala pravna osnova za potraživanje u ovoj parnici, odnosno ima li zbog toga tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 20. kolovoza 2005. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 5,25 % godišnje te da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je valutna klauzula ništetna.

10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

11. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

12. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 12. lipnja 2023., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

14. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje Sanje Mišura prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan. Vještak je naveo da je u skladu s nalogom Suda za dopunom nalaza sukladno prijedlogu tužitelja iz podneska od 17. lipnja 2025. napravljen izračun razlike kamate i tečajne razlike uslijed promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule, uvažavajući pri tome i primjenu tečaja prema podnesku tuženika, te iskazujući samo pozitivne razlike. Navedeni izračun prikazan je u Tablici 1. druge dopune te se odnosi na razdoblje do konverzije kredita. Uslijed primjene promjenjive kamatne stope na kredit, tužitelj je u razdoblju od odobrenja kredita do provedene konverzije kredita uplatio više, u razdobljima kada je kamatna stopa bila viša od početne, ukupno 1.608,01 EUR. Tužitelj je ukupno na ime razlike uslijed primjene valutne klauzule, u razdobljima kada je tečaj bio viši od tečaja po kojem je kredit isplaćen, više uplatio 4.786,46 EUR. U Tablici 2. dopune nalaza, izračunata je razlika koliko bi tuženik uplatio da je kredit odobren i plaćan u kunama, bez primjene valutne klauzule, s time da je izračun izvršen uz promjenu kamatnih stopa istom vremenskom dinamikom kako se mijenjala u predmetnom kreditu, a primjenjujući Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (utvrđuju se mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postocima na godišnjoj razini), koje objavljuje HNB na mrežnim stranicama. Da je kredit inicijalno odobren prema uvjetima važećim za dugoročne kredite stanovništvu u HRK bez valutne klauzule, uz početnu kamatnu stopu koja je bila važeća u kolovozu 2005. godine, te uz dinamiku promjene kamatne stope u skladu s dinamikom promjene u predmetnom kreditu, tužitelj je manje uplatio ukupno 7.476,27 EUR.

15. Nakon nalaza i mišljenja vještaka i dodatnog očitovanja (dopune-očitovanja), tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Mišura bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07, kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja, a što izvedenim dokazima nije dovedeno u sumnju. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO. Tužitelj je već u tužbi predložio provedbu financijsko- knjigovodstvenog vještačenja te je u ovakvoj vrsti postupka uobičajeno uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, odnosno tužitelj je nakon vještačenja ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora pa se uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja ne može smatrati ( djelomičnim) povlačenjem tužbe.

16. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj već ostvario pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku i to sklapanjem Aneksa zbog čega mu se osporava pravni interes, ističe se da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, u daljnjem tekstu: ZPK) i to promjene valute ugovora. U Dodatku ugovora o kreditu ( o konverziji) nije navedeno da se preplata iz čl. 2. istog odnosi i na nepoštenu ( ništetnu) valutnu klauzulu iz Ugovora o kreditu. Jasno je u nalazu i mišljenju vještak ( nakon druge dopune) naveo da su traženi izračuni napravljeni za period do konverzije te da je tužitelj ukupno na ime razlike uslijed primjene valutne klauzule, u razdobljima kada je tečaj bio viši od tečaja po kojem je kredit isplaćen, više uplatio 4.786,46 eura. Uzimajući u obzir ZPK i Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu zaključuje se da prilikom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o ništetnoj odredbi kojom se ugovara valutna klauzula, odnosno da to jest uzeto u obzir sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao posebno izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa s obzirom na valutnu klauzulu koja nije bila u skladu s odredbama ZOO-a i ZZP-a te Direktive 93/13/EEZ. Dakle, nije uzeto u obzir da potrošačima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Drugim riječima, konverzija je rađena s pretpostavkom da je valutna klauzula u skladu s navedenim propisima, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a. I u tom slučaju tuženik je samo ponudio tužitelju već gotov primjerak dodatka ugovora, kao da je valutna klauzula od dana sklapanja Ugovora o kreditu bila u skladu s propisima, ZOO-om i ZZP-om te Direktivom 93/13/EEZ. Prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

17. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.

18. Tuženik je predložio da vještak uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. U ovom postupku je utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju. U konkretnom slučaju protutražbine tuženika nema. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Nalaze i mišljenja koje su stranke priložile sud nije prihvatio jer isti nisu provedeni u skladu s odredbama čl. 250. – 261. ZPP-a.

19. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

20. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

21. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

22. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 4. veljače 2025., 17. lipnja 2025. i 26. siječnja 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanja na ročištu od 3. listopada 2024., 20. veljače 2025., 3. rujna 2025. i 3. veljače 2026. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja ( 350,00 eura) ukupno iznosi 2.350,00 eura. Vrijednost boda određena je prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje i sukladno vrijednosti predmeta spora. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023). Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

23. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 10. ožujka 2026.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.