REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-274/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 27. siječnja 2026..god. u nazočnosti tužitelja AČ, punomoćnika tužitelja Trubić Danijela, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika A P, odvjetničke vježbenice u OD, dana 10. ožujka 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103497492 sklopljenog dana 29. ožujka 2007. između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A i tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] te sudužnika PČ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], u prvom odjeljku koji glasi:

„ 10. NAKNADA:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A da tužitelju AČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 291,35 EUR (slovima: dvijestotinedevedeseti- jedan eur i tridesetpet centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 30. 3. 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iznatječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A da tužitelju AČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjestoipedeset eura ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj AČ (dalje tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 03. rujna 2025.god., u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103497492 dana 29. ožujka 2007.god, koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka (tuženik ) obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 48.200,00 CHF (švicarskih franaka). Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, te se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Stranke su sklopile Aneks ( Dodatak ) Ugovora o kreditu broj 5103497492 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom pvog korištenja kredita u iznosu od 1,000 % od iznosa kredita, prije korištenja kredita, a što iznosi 2.195,22 HRK i koja naknada je naplaćena tužitelju. Sukladno konverziji taj iznos je sada u valuti EUR 291,35 EUR. Smatra da takvo ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i tuženik je stoga stekao nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetnu tu odredbu čl. 10. sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje plaćanja naknade, te predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i to u iznosu od sada 291,35 EUR, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavlja prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Ističe da se ne radi o nikakvoj nepoštenoj poslovnoj praksi. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su iste dovele do neravnoteže među strankama. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Na pripremnom ročištu održanom dana 16. prosinca 2025.god. tužitelj je izjavio da s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, da odustaje od provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

5. Na ročištu održanom dana 27. siječnja 2026.god. tužitelj je ostao kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih navoda, atuženik kod svih istaknutih prigovora.

6. Sud je na tom ročištu saslušao još tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo sve predložene dokaze stranaka, te je sud na tom ročištu, izvršio uvid u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6-10 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 11-15 spisa), dopis (list 16 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 17-30 spisa), sudsku praksu (list 31-61 spisa), podatke o procesu obrade kredita (list 77 i 78 spisa), sudsku praksu (list 79-112 spisa), potvrdu glavnog projekta – izmjena i dopuna (list 113 spisa), građevinsku dozvolu (list 114 spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada (list 115-120 spisa), sudsku praksu (list 121-136 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 137 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 145 spisa), saslušao je svjedoka JČ, te je saslušao tužitelja IČ kao stranku u svrhu dokazivanja.

8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku(Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Prema sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci točan naziv tuženika je :

ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo ( a skraćeni naziv tvrtke je ERSTE&STEIERMÄR-KISCHE BANK d. d.), OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka.

12. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu od 1,000 % od iznosa kredita.

13. Nije sporno da su tužitelj AČ kao korisnik kredita i tuženik Erste& Steiermarkische banka d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103497492 dana 29. ožujka 2007.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.200,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu izgradnje stambenog prostora, što je navedeno u samom ugovoru i to na rok od 240 mjeseci, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je kao sudužnik potpisala i PČ. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku. Kredit je isplaćen tužitelju.

14. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao banka dana 28. siječnja 2016.god. sklopili Aneks broj 1 (dodatak ) ugovora o kreditu broj 5103497492 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.god. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

15. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od tada 2.195,22 HRK (hrvatskih kuna ), sve prema članku 10. tog sklopljenog Ugovora.

16. Naime, tuženik je sam izdao Potvrdu dana 27. kolovoza 2025.god., prije pokretanja ovog postupka, u kojoj je jasno navedeno da je banka (tuženik ) tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.195,22 HRK (dvijetisuće- stodevedesetipet kuna i dvadesetidvije lipe ) što je 1,000 % od iznosa kredita, a sve sukladno čl. 10. Ugovora, a koja naknada je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita i to dana 29. ožujka 2007.god. To je vidljivo i iz Obračuna naknade za bankarske usluge od 29. ožujka 2007.god., kao i iz pregleda prometa po partiji kredita.

17. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

18. Sporno je da li je ništetna odredba ugovora o kreditu s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulazne naknade ) u visini 1,00 % (jedan posto ) od iznosa kredita.

19. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

21. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

23. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 10. spornog Ugovora o kreditu.

24. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, budući da tužitelj u ovom konkretnom tužbenom zahtjevu tek traži da se ta ugovorna odredba utvrdi ništetnom.

25. Naime, valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove (za tzv. ulaznu naknadu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

26. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu kojom se traži utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe, a onda i isplate s osnova takve navodno ništetne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

27. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

28. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je saslušao predloženog svjedoka i saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Druge dokaze stranke nisu predlagale, kako je već obrazloženo.

29. Svjedok JČ je u iskazu izjavio da radi kod tuženika Erste& Steiermarkisce banka d.d., sada Savjetodavni centar Čakovec od 1990. godine. 2007. godine je u toj istoj banci radio kao savjetnik. Poznaje tužitelja AČ kao klijenta banka, ali i privatno od prije. Kada ga se pita za taj ugovor o kreditu iz 2007. zna za isti jer je u svezi tog ugovora već jednom bio saslušan kod ovoga suda. Sjeća se da je kredit odobren za stambenu namjenu i to za renoviranje neke kuće u [adresa], detalje ne zna. U svezi dobivenog kredita on je s tužiteljem započeo razgovor i napravio je sve uvjete da se kredit isplati. Išao je i na potpis kod javnog bilježnika, čini mu se LČ. Zna da je upisana i hipoteka na nekretninu, ali se detalja više ne sjeća. Kada mu je predočen ugovor o kreditu koji se nalazi na listu 6-10 spisa izjavio je da je to taj ugovor i da se desno na svakoj stranici nalazi njegov potpis. Kada mu je predočen aneks broj 1 ugovora o kreditu koji se nalazi na listu 11-15 spisa izjavio je da on o tome nema saznanja niti se na istome nalazi njegov potpis, zna da su sve te anekse u svezi konverzije radile dvije kolegice, to je tako odredila banka. Za svaki stambeni kredit se morala pravdati namjena i to dostavom ugovora o kupoprodaji ili pak dostavom računa kojima su se pravdala ta sredstva. Za što je točno korišten taj kredit sada se više ne sjeća, sjeća se da je bilo za adaptaciju stambenog objekta, ne zna za što se taj stambeni objekt kasnije koristio, nije bila njihova obveza da to provjeravaju. Zna da je tužitelj u jednom razdoblju imao otvoren obrt, ali da li je bio od tužitelja, ili njegove supruge ili sina, to ne zna. Upitan za tu tzv. ulaznu naknadu izjavio je da je ista ovdje tužitelju naplaćena, takve naknade su se naplaćivale kod svakog takvog kredita. Radi na isti način sada i onda i prije sklapanja ugovora postoji letak u kojem su prezentirani svi uvjeti za pojedini kredit i onda ih klijent prihvati ili ne. Ta naknada je bila propisana u letku, a isto tako je navedena u članku ugovora o kreditu gdje se navodi u kojem postotku će se naplatiti i zašto. U procesu odobravanja kredita u banci ne sudjeluje samo on, već i druge službe, pa i pravna služba, sve vezano uz realizaciju. Klijentu je prezentirao uvjete iz ugovora, a klijent je isto potvrdio potpisom tog ugovora. U konkretnom slučaju klijent nije rekao da bi naknada bila prevelika ili slično, jer u slučaju da je tražio umanjenje te naknade što je bilo moguće, onda je to morao odobriti netko od direktora ili regionalnih direktora banke što ovdje nije bio slučaj. Ta naknada je tužitelju naplaćena, ne sjeća se da li je to bilo 1 ili 2 posto od odobrenom iznosa, ali to se naplaćuje odmah na način da mu je taj iznos umanjen od cjelokupnog iznosa kredita, pa je onda tužitelju kao klijentu s osnova dobivenog kredita isplaćen manji iznos. Kod sklapanja takvog ugovora o kreditu je uobičajeno da to traje minimalno mjesec dana i potrebno je da klijent više puta dolazi u banku, jer je prvo potrebno utvrditi kreditnu sposobnost klijenta, a onda i legalnost same nekretnine, pa klijent mora dostaviti banci dokumentaciju za sve to i to dokumentaciju da je kreditno sposoban i sve podatke o nekretnini, kao z.k. izvadak, građevinsku dozvolu, uporabnu dozvolu, troškovnik kojim će pravdati za što su sredstva potrebna. On u onom trenutku nije znao niti pak mu je to prezentirano da bi se u tom objektu nalazi welness park, nego je to čuo unatrag nekoliko godina. On prije odlaska javnom bilježniku na potpis čita ugovor klijentu i prolazi s njime sve odredbe i to koja je namjena kredita, koji je iznos, te sve ostale odredbe i da utvrdimo da je to ono što je ugovoreno, a isto tako ide s klijentom k javnom bilježniku gdje se prije potpisivanja taj ugovor opet pročita i onda ga klijent potpiše. U postupku odobravanja kredita sudjeluje više službe iz banke, a sada se ne sjeća što je objasnio u svezi te naknade. On kod sklapanja aneksa nije sudjelovao. Ne sjeća se da li je njemu prilikom odobravanja kredita bila predočena i građevinska dozvola za tu nekretninu, ali ako je temeljem tog ugovora zasnovano založno pravo na nekretnini onda je trebala biti priložena i građevinska dozvola za dokazivanje legalnosti objekta ili bar rješenje o izvedenom stanju da je taj objekt legaliziran.

30. Sud iskazu saslušanog svjedoka vjeruje, međutim isti je zaposlenik banke, pa stoga iskazuje o postupanju banke, te sud smatra da je stoga pristran, a osim toga radi se o ugovoru iz 2007.god., tako da je životno i logično da se isti detalja prije sklapanja ugovora ne može niti sjetiti zbog proteka vremena i zbog prirode svoga posla s obzirom da svakodnevno u svom poslu ima puno stranaka-klijenata banke.

31. Tužitelj AČ je izjavio da je njegova adresa ista adresa kao i te 2007. godina. Taj kredit kod tuženika je uzimao za stambenu namjenu, za adaptaciju stambenog prostora na adresi sada [adresa]. Imao je stan ovdje u [adresa], a tamo u Frkanovcu je mislio imati vikendicu. Tako je bilo na samom tom početku kada je uzimao taj kredit. Kasnije je taj objekt u Frkanovcu prenamijenio, par godina nakon što je uzeo taj kredit. Taj kredit je bio u valuti CHF, rate su se jako povisile, plaća mu se smanjila, pa je onda radi mogućnosti zarade i financijskih sredstava odlučio u tom objektu u Frkanovcu imati wellness sadržaje, masaže, saune, slane sobe i taj prostor iznajmljuje negdje od 2008. ili 2009. godine. O toj prenamjeni prostora banku nije obavijestio, nije znao da treba. Po tom ugovoru o kreditu banka mu je odobrila isplatu 48.200,00 CHF i te novce je odmah dobio isplaćene na račun. Osim tog ugovora o kreditu s istom bankom je imao još dva ugovora o kreditu. Ne sjeća se da li je banci morao pravdati za što se ta sredstva koriste. Rate je redovno plaćao i taj kredit je otplatio prijevremenom otplatom prije par godina, isto kao i druga dva kredita. Ne sjeća se da li je prilikom odobravanja kredita banci predočio građevinsku dozvolu, ali je na toj nekretnini u Frkanovcu upisana hipoteka za korist banke. Imao je otvoren obrt 2007. i to obrt koji se zove Arcadia – wellness park. U svezi tog ugovora o kreditu je potpisao i aneks o provedenoj konverziji. Tu ulaznu naknadu koja je predmet ovog postupka mu je banka naplatila. Čitao je taj ugovor, ali je laik i ne razumije svu tu bankarsku terminologiju, bio je sretan što je dobio taj kredit. Njegov obrt nije bio naziva Arcadia – wellness park već naziva Duhovni park

– Hrvatski cvijet, međutim sedam godina to nije išlo i nije poslovao, a to je bilo negdje u razdoblju od 2008./2009. do 2015., pa je onda taj obrt stalno otvarao i zatvarao. U svezi građevinske dozvole koja je predana u spis i gdje je navedeno da je ista dana u svrhu izgradnje poslovne građevine 2006., a da su onda 2007. napravljene izmjene i dopune glavnog projekta i to za uređenje stambenog prostora izjavio je da je motiv za promjenu tog glavnog projekta bio jer su si u Frkanovcu prvo htjeli napraviti vikendicu za sebe. Ne sjeća se da li je u vrijeme kada je uzimao taj kredit već imao obrt i gdje je isti bio prijavljen. Tu nekretninu u Frkanovcu je kupio negdje 1987., a onda nije bilo izgrađeno nikakvih objekata.

32. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

33. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada. Sporno je da li je tužitelj potrošač, kao i da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

34. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na visinu iznosa te sporne naknade i na koji način se ista obračunava, kao i koji je postotak iste.

35. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja i plaćanja naknada u konkretnom slučaju naknade za obradu kredita (kreditnog zahtjeva).

36. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

37. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

38. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

39. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

40. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

41. Što se tiče odredbe o naknadi u visini 1,00 % ( jedan posto ) od iznosa kredita koju je ovdje tuženik naplatio tužitelju nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

42. Dakle, u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora pravni tuženik ( banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

43. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, te tužitelj o naknadi uopće nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati.

44. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

45. Sud smatra da u konkretnom Ugovoru o kreditu nije jasno i lako uočljivo kako se od iznosa kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade. Tuženik tužitelju nije obrazložio koje to točno troškove banka ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti joj je objasnila strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

46. U Ugovoru o kreditu uopće nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni tečaj ), a niti tečaj na koji dan (sklapanje ugovora, isplata kredita i sl. ). Tužitelju nisu obrazložene od strane tuženika ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže tu odredbu čl. 10.

47. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

48. Tako je i navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Te odredbe Ugovora su ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik (banka), o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti se to uopće moglo.

49. Stoga sud smatra da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % ( jedan posto ) iznosa kredita prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

50. Sud je u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza i iskaza tužitelja utvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik (banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač (korisnik kreditnih usluga) nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ).

51. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik ( banka) imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

52. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse (naknade ) tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužitelju umanjen iznos kredita tj. novčanih sredstava koja su joj isplaćena u konačnici.

53. Takva odredba ugovora prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP. Tako i recentna sudska praksa npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. Ranije odluke npr. Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1368/2021 i Gž-2836/2022, Sud Europske unije odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

54. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

55. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.

56. Prema sudskoj praksi, ako tuženik (banka ) tvrdi da tužitelj nije potrošač, onda je to tuženik dužan i dokazati.

57. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao potrošački za kupnju novog osobnog vozila, što je vidljivo iz same dokumentacije tuženika (banke), a u samom ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba i nigdje se ne navodi da bi se vozilo kupovalo za kakvu gospodarsku djelatnost. Već je obrazloženo da je tuženik sam s tužiteljem sklopio Aneks ugovora i proveo konverziju tog ugovora o kreditu, dakle sam tuženik je tužitelju priznao status potrošača sukladno Zakonu o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

58. Sud je uvidom u sam ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju vezanu uz taj ugovor utvrdio da je svugdje tužitelj naveden kao fizička osoba.

59. Još jednom se ističe da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

60. Iz dokumnetacije koju je tuženik predao u spis i to Potvrdu glavnog projekta – izmjena i dopuna Ureda državne uprave u međimurskoj županiji od dana 31. siječnja 20027.god. dakle nekih dva mjeseca prije sklapanja spornog ugovora o kreditu, sud je utvrdio da je ovdje tužitelj dobio izmjenu i dopunu glavnog projekta za nekretninu upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. V Brežni kotar gdje je izričito navedeno da osim poslovnih sadržaja u toj građevini se sada dopušta uređenje stambenog prostora i to dnevna soba za vlasnike građevine, a u toj stambeno-poslovnoj građevini iz čega sud zaključuje da je na toj čestici osim poslovnog prostora bio uređen i stambeni prostor, a kada se to usporedi sa sadržajem samog Ugovora o kreditu od dana 29. ožujka 2007.god. jasno je vidljivo da je tuženik ( banka ) upravo na toj nekretnini upisala založno pravo, dakle sama banka (tuženik ) je prije odobravanja kredita imala sve potrebne podatke, a u samom ugovoru je jasno navedeno da je namjena kredita "stambeni kredit građana…. Za izgradnju stambenog objekta " , dakle prilikom sklapanja spornog ugovora tuženik je naveo i da je tužitelj građanin i da je namjena kredita stambena izgradnja i nigdje se ne navodi da bi tužitelj obavljao kakvu poduzetničku djelatnost ili/i da bi mu se za tu poduzetničku djelatnost odobravao kredit.

61. Priložena je i Građevinska dozvola od 30. ožujka 2006.god. za izgradnju stambeno-poslovne građevine, međutim bitno je uzeti u obzir što je dopušteno u Potvrdi glavnog projekta – izmjena i dopuna Ureda državne uprave u međimurskoj županiji od dana 31. siječnja 20027.god., a što je već obrazloženo tj. da je dopuštena izgradnja stambenog prostora za vlasnike te građevine.

62. Što se tiče Izvatka iz Obrtnog registra iz istog je vidljivo da je ovdje tužitelj u sporno vrijeme imao otvoren obrt na adresi [adresa], dakle u k.o. V Brežni kotar, gdje je naprijed navedena nekretnina, međutim već je obrazloženo da je sam tuženik kao banka s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopila ugovor o kreditu kao s fizičkom osobom, građaninom, dakle kao s potrošačem i nigdje u ugovoru ili aneksu istog nije navedena nikakva poslovna djelatnost tužitelja.

63. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.

64. Tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku kao korisnik kredita, što je navedeno u Ugovoru o kreditu, kao i u Aneksu ugovora o kreditu, pa stoga tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

65. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

66. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tzv. ulazne naknade je tuženik naplatio tužitelju.

67. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje plaćanja tzv. ulazne naknade ( naknade za obradu kredita ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

68. Tužitelj je uz tužbu predao Potvrdu samog tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d. od dana 27. kolovoza 2025.god. u kojoj sam ovdje tuženik jasno navodi da je ovdje tužitelju tuženik naplatio naknadu u iznosu od 2.195,22 HRK, što je bilo 1,00 % od odobrenog kredita (koji kredit je odobren u iznosu od 48.200,00 CHF ) na dan 29. ožujka 2007.god., što je navedeno na Potvrdi banke (tuženika ), pa je tako tužitelju onda isplaćen s osnova kredita umanjeni iznos za tu naplaćenu tzv. ulaznu naknadu.

69. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 2.195,22 HRK je sada iznos od 291,35 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (HRK/ EUR).

70. Tako se matematički izračunom preračunavanjem valute HRK u valutu EUR u vrijeme obrade i isplate kredita dolazi do iznosa od 291,35 EUR (dvjestodeve- desetijedan eur i tridesetipet centi ), koji iznos tužitelj potražuje svojom tužbom. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

71. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćeni iznos tužitelju naknade za obradu kredita, koju je tuženik tužitelju naplatio temeljem ugovorne odredbe za koju je sud ocijenio da je ništetna, u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana 30. ožujka 2007.god. do isplate, s obzirom da je kredit od strane banke (tuženika ) isplaćen prije tog datuma, točnije dana 29. ožujka 2007.god., što je vidljivo iz dokumentacije u spisu, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

72. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos teku od dospijeća tog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

73. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom.

74. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora ( 291,35 EUR).

75. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

76. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 50,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 21.10.2025.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 16.12.2025. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.9/1), ), zastupanje na ročištu 27.01.2026. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.9/1), što ukupno iznosi 200,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV-a koji ukupno iznosi 50,00 EUR, pa se sveukupno tužitelju s ovog osnova priznaje iznos od 250,00 EUR.

77. Tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

78. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 250,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

79. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 10. ožujka 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina

2. punomoćnik tuženika OD Hanžeković i partneri iz Zagreba