24 P-75/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužiteljice LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po zamjeniku punomoćnika Dini Džaja Kovač, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217,radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 12. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice s zamjenikom punomoćnika Dinom Džaja Kovač, odvjetnice u Šibeniku i u odsutnosti tuženika, po objavi odluke dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, da tužiteljici LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati ukupan iznos od 5.260,56 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku, kako slijedi:

- na iznos od 6,44 EUR od dana 1. rujna 2008. godine,

- na iznos od 2,92 EUR od dana 1. listopada 2008. godine,

- na iznos od 19,36 EUR od dana 3. studenog 2008. godine,

- na iznos od 9,18 EUR od dana 1. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 20,68 EUR od dana 2. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 22,50 EUR od dana 2. veljače 2009. godine,

- na iznos od 23,42 EUR od dana 2. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 21,24 EUR od dana 1. travnja 2009. godine,

- na iznos od 20,93 EUR od dana 2. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 17,52 EUR od dana 1. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 14,52 EUR od dana 1. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 15,57 EUR od dana 1. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 17,79 EUR od dana 1. rujna 2009. godine,

- na iznos od 20,45 EUR od dana 1. listopada 2009. godine,

- na iznos od 19,19 EUR od dana 2. studenog 2009. godine,

- na iznos od 22,09 EUR od dana 1. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 24,83 EUR od dana 2. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 27,71 EUR od dana 1. veljače 2010. godine,

- na iznos od 26,96 EUR od dana 1. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 31,81 EUR od dana 1. travnja 2010. godine,

- na iznos od 30,56 EUR od dana 3. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 33,01 EUR od dana 1. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 46,76 EUR od dana 1. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 43,63 EUR od dana 2. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 55,38 EUR od dana 1. rujna 2010. godine,

- na iznos od 49,18 EUR od dana 1. listopada 2010. godine,

- na iznos od 44,52 EUR od dana 2. studenog 2010. godine,

- na iznos od 58,70 EUR od dana 1. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 67,46 EUR od dana 3. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 61,11 EUR od dana 1. veljače 2011. godine,

- na iznos od 62,04 EUR od dana 1. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 57,47 EUR od dana 1. travnja 2011. godine,

- na iznos od 58,88 EUR od dana 2. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 74,40 EUR od dana 1. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 76,58 EUR od dana 1. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 93,75 EUR od dana 1. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 87,51 EUR od dana 1. rujna 2011. godine,

- na iznos od 77,80 EUR od dana 1. listopada 2011. godine,

- na iznos od 77,55 EUR od dana 2. studenog 2011. godine,

- na iznos od 76,49 EUR od dana 1. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 80,01 EUR od dana 2. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 83,89 EUR od dana 1. veljače 2012. godine,

- na iznos od 84,01 EUR od dana 1. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 81,57 EUR od dana 2. travnja 2012. godine,

- na iznos od 82,56 EUR od dana 2. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 84,02 EUR od dana 1. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 82,45 EUR od dana 2. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 82,58 EUR od dana 1. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 81,13 EUR od dana 1. rujna 2012. godine,

- na iznos od 78,46 EUR od dana 1. listopada 2012. godine,

- na iznos od 81,72 EUR od dana 2. studenog 2012. godine,

- na iznos od 82,91 EUR od dana 1. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 82,43 EUR od dana 2. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 77,67 EUR od dana 1. veljače 2013. godine,

- na iznos od 80,97 EUR od dana 1. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 81,73 EUR od dana 2. travnja 2013. godine,

- na iznos od 80,24 EUR od dana 2. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 75,85 EUR od dana 1. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 73,12 EUR od dana 1. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 75,54 EUR od dana 1. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 77,20 EUR od dana 2. rujna 2013. godine,

- na iznos od 81,46 EUR od dana 1. listopada 2013. godine,

- na iznos od 79,12 EUR od dana 2. studenog 2013. godine,

- na iznos od 80,17 EUR od dana 2. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 81,02 EUR od dana 2. siječnja 2014. godine,

- na iznos od 82,66 EUR od dana 1. veljače 2014. godine,

- na iznos od 84,38 EUR od dana 1. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 83,50 EUR od dana 1. travnja 2014. godine,

- na iznos od 81,78 EUR od dana 2. svibnja 2014. godine,

- na iznos od 81,01 EUR od dana 2. lipnja 2014. godine,

- na iznos od 81,35 EUR od dana 1. srpnja 2014. godine,

- na iznos od 83,50 EUR od dana 1. kolovoza 2014. godine,

- na iznos od 85,70 EUR od dana 1. rujna 2014. godine,

- na iznos od 85,51 EUR od dana 1. listopada 2014. godine,

- na iznos od 86,61 EUR od dana 3. studenog 2014. godine,

- na iznos od 88,20 EUR od dana 1. prosinca 2014. godine,

- na iznos od 87,56 EUR od dana 2. siječnja 2015. godine,

- na iznos od 88,46 EUR od dana 2. veljače 2015. godine,

- na iznos od 88,46 EUR od dana 2. ožujka 2015. godine,

- na iznos od 88,46 EUR od dana 1. travnja 2015. godine,

- na iznos od 88,43 EUR od dana 2. svibnja 2015. godine,

- na iznos od 88,43 EUR od dana 1. lipnja 2015. godine,

- na iznos od 88,43 EUR od dana 1. srpnja 2015. godine,

- na iznos od 88,41 EUR od dana 1. kolovoza 2015. godine,

pa do konačne isplate, i to od naznačenog dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.556,45 s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 10. ožujka 2026. godine pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom (ranije: Volksbank d.d.) dana 30. srpnja 2008. godine sklopila Ugovor o kreditu, broj: 219030, kojim se Ugovorom tuženik kao Kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 21.960,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u vrijeme i na način utvrđen predmetnim Ugovorom.

1.1.Tužiteljica da se sukladno članku 2., 5. i 8. predmetnog Ugovora, obvezala tuženiku iznos kredita platiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 319,76 CHF, obračunatima u CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem za devize na dan dospijeća, s time da je redovna kamatna stopa određena kao promjenjiva temeljem Odluke o kamatama i naknadama tuženika kao Kreditora, a u trenutku ugovaranja iznosila je 5,90% godišnje.

1.2.Tuženik da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 5,90 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužiteljica otplatila, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan.

1.3. Ugovorena kamatna stopa da je promijenjena dana 1. rujna 2009. godine na 6,60%, a dana 1. travnja 2015. godine na 5,79%.

1.4. Kredit da je otplaćen u cijelosti na dan 10. kolovoza 2015. godine.

1.5. U tužbi se navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljica i tuženi nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koje utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope.

1.6. Predmetni ugovor o kreditu tužiteljica i tuženik da su sklopili na unaprijed od strane tuženika standardnom obrascu.

1.7. Predmetna ugovorna odredba da je omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime da je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.

1.8. Osim što tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla niti provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija.

1.9. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik da je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj: 35/05, 41/08,125/11; dalje: ZOO).

1.10. Dakle, u ovom slučaju kamata da je mijenjana jednostrano, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati.

1.11. Navedena odredba da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.

1.12. Osim toga, tuženik da se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

1.13. Tužiteljica navodi kako su nepoštene odredbe ugovora o kreditu, kao i odluke tuženika o izmjeni ugovorene kamatne stope, ništetne su ex tunc (od samog početka), dakle, od trenutka kada su postale sadržajem ugovora, dok njihovo korištenje da predstavlja postupanje suprotno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača za sve vrijeme dok se koriste. To znači da su ništetne od trenutka kada su iste odredbe ugovorene odnosno odluke donesene pa nadalje, s obzirom da su kao nepoštene – ništetne.

1.14. Tužiteljica navodi kako je odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a i čl. 96. st. 2. ZZP- a, propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.15. Nadalje, ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini isključivo ovisnom o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu tužitelja kao potrošača jer time dolazi do situacije da je tuženik jednostrano određivao obvezu tužitelja kao dužnika, koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao niti provjeriti jer nije imao nikakvih egzaktnih parametara.

1.16. Radi se o znatnoj neravnoteži prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

1.17. Tužiteljica navodi kako je nedvojbeno da je odredba kojom se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer je njome omogućena jednostrana promjena kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija, odnosno omogućeno je jednostrano određivanje obveze koju će tužitelj imati prema tuženiku.

1.18. Tuženik, kao trgovac profesionalac, da nije pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tužitelja da nije upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odnosno tužitelj uopće nije bio upoznat pod kojim će uvjetima tuženik jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a uvjeti pod kojima će tuženik mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nije unesen niti u predmetni ugovor niti su sadržani u općim uvjetima poslovanja tuženika.

1.19. S obzirom da je kamata cijena, da je cijena bitan sastojak ugovora o kreditu, da prema čl. 46. st. 2. ZOO-a cijena mora biti određena odnosno odrediva, predmetnu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koju tuženik koristi u predmetnom ugovoru, a na temelju koje se cijena mijenja jednostrano – prema odluci tuženika, da je čini protivnom načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu dodatnu okolnost da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, predstavlja činjenica da je predmetna odredba sadržana u ugovoru na inicijativu tuženika, tj. kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

1.20. Dakle, tužitelj da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa kamatne stope i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5,90%.

1.21. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja Sudova proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,90%.

1.22. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužiteljici da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja.

1.23. Dapače, tužiteljici da je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome da je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

1.24. S time u vezi razvidna da je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njena kreditna obveza.

1.25. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, ista da nikada ne bi preuzela takvu obvezu.

1.26. Kako tužiteljica kao prosječni potrošač nije u bilo kakvoj, pa ni razumnoj mjeri dobro obaviještena od strane tuženika, niti uz razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti predmetnu ugovornu odredbu i donijeti u potpunosti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti takav ugovor.

1.27. Nedvojbeno je da prosječan potrošač, kojem tužiteljica svakako pripada, u vrijeme sklapanja ugovora, nije znala da je uz valutnu klauzulu vezan rizik „valute utočišta”, a koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa da tako nije znala niti da je o tom trebala biti obaviještena, pa je jasno da tužiteljici kao prosječnom potrošaču odredba ugovora kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak apsolutno nije bila razumljiva.

1.28. Dakle, tuženik da je bio dužan, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje tužiteljica sklapanjem predloženog, unaprijed formuliranog standardnog ugovora od strane tuženika, prihvaća, pa i te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužiteljica kao potrošač mogao razumjeti što joj donosi predmetna ugovorna odredba i o tome donijeti informiranu odluku.

1.29. Priroda i specifičnosti valute švicarskog franka da je poznata bankama, ali ne i tužiteljici kao prosječnom potrošaču koji ne zna za rizik švicarskog franka, nego misli da je svaka od ugovornih strana prihvatila samo opći valutni rizik, koji je rizik još veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a time je još i promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke.

1.30. Kako prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika, tj. sud je vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli.

1.31. Osim navedenog, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.32. Ujedno, Vrhovni je sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, broj: Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine zauzeo shvaćanje da su rezultati kolektivnog spora protiv 8 banaka, koji je spor pokrenuo Potrošač – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, obvezujuća za sve sudove prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima radi individualne zaštite.

1.33. Kako su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu među strankama primijeniti i tuženik da nema pravo na naplatu istog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, tuženik da je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

1.34. Na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos tužiteljici da pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, i to od dana kada je izvršena pojedina uplata.

1.35. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja Sudova proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao valjani tečaj smatra ugovoreni tečaj CHF važeći na dan puštanja kredita.

1.36. Tužiteljica navodi kako je očito da je tužiteljica tuženiku sa osnova predmetnog ugovora o kreditu isplatila višestruko veći iznos od onoga koji je bio utvrđen početnim otplatnim planom kredita, a sve temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se tiču odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa da je tako s osnova nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik neosnovano primio iznos od 342,41 Eura (2.579,91 kn), a sa osnova nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.303,41 Eura (47.493,02 kn), odnosno sveukupno iznos od 6.645,82 Eura (50.072,93 kn).

1.37. Podneskom od 16. prosinca 2025. tužiteljica je sukladno Financijsko- računovodstvenom vještačenju stalnog sudskog vještaka Željka Dekovića, dipl. oec. od 28. studenog 2025., uredila tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu 5.260,56 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

2.1. U bitnome, tuženik smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer da je potraživanje tužiteljice u zastari. Tuženik smatra kako utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na konkretan predmet, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, te da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP), a isto tako prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik navodi kako je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tek 12. siječnja 2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

2.3. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.

2.4. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

2.5. Nadalje, tuženik navodi da ako bi se ovaj postupak okvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, da bi bio primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.6. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) da zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2.7. Slijedom navedenog, da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.8. Tuženik navodi da ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.9. Tuženik smatra kako u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego da se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

2.10. Tuženik navodi kako je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

2.11. Tuženik navodi kako je pogrešno stajalište tužiteljice o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kredit jer da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, da izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

2.12. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

2.13. Tuženik da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome da se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara.

2.14. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe da se percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava.

2.15. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast, te da je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti.

2.16. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Tuženik navodi kako je potpuno pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu u predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena.

2.17. Da bi takva odluka bila nepoštena da trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) da je tuženik dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga.

2.18. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

2.19. Već samim pregledom Ugovora da je moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

2.20. Tuženik navodi kako je člankom 1. Ugovora jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CH,F te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. da je ugovorena valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

2.21. Navedene odredbe da su jasno koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

2.22. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

2.23. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica da je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.24. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP- a da nije dopuštena, pa čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužiteljica da nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

2.25. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

2.26. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. godine, na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, da nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.27. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.28. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

2.29. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, da ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

2.30. Tuženik navodi kako je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.31. Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja da nije ispunjena u ovom slučaju.

2.32. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.

2.33. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

2.34. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga da ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

2.35. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva, pa da uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

2.36. Tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovor o kreditu br. 219030, plan otplate u jednakim anuitetima, izvadak iz sudskog registra za tuženika, otplatne tablice po kreditu od 18. listopada 2021., prometne kartice po kreditu, izračuna razlike kamata i tečaja, nalaza i mišljenja vještaka Željka Dekovića od 18. lipnja 2025., dopunskog vještačenja Željka Dekovića od 28. studenog 2025., čitanjem iskaza tužiteljice.

4.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5.Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od rujna 2008. do kolovoza 2015. godine.

7. U svom iskazu pred sudom na ročištu glavne rasprave 12. veljače 2026. navodi da je bila u potrebi uzeti kredit za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe. Slučajno da je otišla u tada Volksbank d.d. u [adresa], poslovnica na Trgu Dražena Petrovića, gdje se raspitivala za kredit i tamo su joj ponudili da uzme kredit u CHF jer da je to najpovoljniji kredit. Djelatnici banke da je nisu upozoravali na promjenu kamatne stope niti na povećanje tečaja CHF, već su isticali da je ovo kredit koji je najpovoljniji, a o drugim opcijama da nisu niti govorili. U vrijeme zaključenja ugovora da je bila zaposlenica firme, nije imala svoj vlastiti obrt, niti udjela u nekom dioničkom društvu. Mjesečna rata da je u početku bila kako je i bilo dogovorena, a nakon nekog vremena da je značajno rasla i da je znala da će se to događati takav ugovor da ne bi nikad niti potpisala.

8. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku.

8.1. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine

8.2. Valja istaći da je do prekida zastare došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. siječnja 2022. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to da nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

9. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 30. srpnja 2008. stranke zaključile Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 219030, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.960,59 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF devize na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora).

9.1. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 7 godina (84 mjeseca) otplatom jednakim mjesečnim anuitetima. Prvotno ugovoren anuitet prema početnoj kamatnoj stopi da je iznosio 319,76 CHF, kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaja na dan otplate.

9.2. Ugovorom je određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta 1. rujna 2008.

9.3. Nadalje, nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90 % godišnje.

9.4. Člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća.

9.5. Kako je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, ista da se s početnih 5,90% godišnje, tijekom otplate kredita mijenjala odlukom tuženika. Redovna kamatna stopa obračunavala i naplaćivala na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća, do dana naplate.

9.6. Naknada banci kreditoru za obradu kreditnog zahtjeva sukladno članku 6. Ugovora da je iznosila jednokratno 1,25% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

9.7. Ugovor je isplaćen u cijelosti i nije konvertiran.

10. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

11. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

12. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

15. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

16. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

18. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

19. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

20. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

21. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

22. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

23. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

24. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

25. Iz dokumentacije u spisu je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

27. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Željku Dekoviću mag. oec.

28. Pri izračunu i nalazu u vještačenju vještak se koristio sljedećom dokumentacijom, odnosno pregledom zakonskih odredaba: Ugovor o kreditu broj 219030, Plan otplate jednakim anuitetima u CHF - Otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Stvarni plan otplate u CHF - Otplatna tablica po kreditu, Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, od 18. listopada 2021. godine, Prometna kartica po kreditu br. 219030 Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, za korisnika kredita LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Izvadak iz sudskog registra za tuženika – neslužbeni primjerak od 12. siječnja 2022. godine, Zakon o obveznim odnosima - ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), Zakon o potrošačkom kreditiranju - ("Narodne novine", br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015, 52/2016 i 128/2022), Anuitetske i kamatne tablice.

28.1. Vještak je sukladno postavljenom zadatku suda u nalazu napravio usporedbu stvarnog otplatnog plana po Ugovoru o kreditu br. 219030 iskazanog u CHF valuti i na osnovi mjesečnih anuiteta tužitelja izračunatih u kunskoj protuvrijednosti CHF valute po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća anuiteta te promjenjivim kamatnim stopama sukladno odlukama kreditora, sve od dana isplate kredita tužitelju do dana konačne otplate kredita i početnog otplatnog plana po Ugovoru o kreditu br. 219030 izračunatog u kunskoj protuvrijednosti CHF valute po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita 4.8.2008.g. u paritetu 1 CHF = 4,428628, HRK i početnoj, ugovorenoj kamatnoj stopi, sve od dana isplate kredita tužitelju do dana konačne otplate kredita banci kreditoru.

28.2. Vještak Deković navodi kako su svi izračuni napravljeni isključivo na osnovi dokumentacije koju je izdala banka kreditor i koja prileži Spisu.

28.3. Iz svega navedenog u tekstu vještaka vještakovo mišljenje je kako slijedi: Razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF valutu na dan dospijeća plaćanja obveza i mjesečnih anuiteta obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF valutu na dan isplate kredita 4. kolovoza 2008. godine u razdoblju od dana isplate kredita do dana konačne otplate kredita, te uslijed promjene kamatnih stopa koji su plaćani banci kreditoru /tuženiku/ od strane korisnika kredita /tužitelja/ u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu u utuženom razdoblju, iskazana u tablici 3 iznosi ukupno 39.635,66 HRK, /5.260,56 €/ , specifikacija po mjesecima u tablici 6.

28.4. Podaci iskazani u tablici 6 u Dopunskom vještačenju su izračunate razlike /pretplata/ u kunskim i eurskim iznosima plaćenih anuiteta po osnovi primjene valutne klauzule /primjena srednjeg tečaju HNB za CHF valutu na dan dospijeća plaćanja obveze/ te promjene kamatnih stopa od strane banke kreditora i to mjesečno po svakom anuitetu, sve zbrojno u obračunskom razdoblju u odnosu na plaćene anuitete banci kreditoru u kunama obračunatih po fiksnom srednjem tečaju HNB za CHF valutu na dan isplate kredita i početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju, bez umanjenja mjesečnih razlika u korist tuženika kada je tijekom razdoblja otplate kredita otplaćeni mjesečni anuitet /glavnica i kamata/ banci kreditoru bio manji od početno ugovorenog.

28.5. Ukupno pretplaćeni iznos plaćenih anuiteta u korist tužitelja /mjesečno i ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku/ i završni prikaz izračuna u mišljenju vještaka se nastavno prikazuje u tablici 6, kako slijedi:

28.6. Tablica 6 Specifikacija više obračunatih i plaćenih iznosa tužitelja u mjesečnim anuitetima po osnovi primjene valutne klauzule u CHF u otplati glavnice i promjene kamatnih stopa sukladno odlukama kreditora u otplati predmetnog kredita u odnosu na početni plan Ukupan dug tuženika prema tužitelju po osnovi pretplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj: 219030, u odnosu na početni plan po osnovi primjene valutne klauzule u CHF i promjene kamatnih stopa sukladno odlukama kreditora u otplati predmetnog kredita, u utuženom razdoblju iznosi ukupno 5.260,56 Eura (39.635,66 kuna).

29. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Željka Dekovića od 28. studenog 2025., te u odnosu na zaprimljeno vještačenje uredila tužbeni zahtjev.

30. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Željka Dekovića, valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, a na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao primjedbi.

31. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 5.260,56 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.

33. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

34. Tužiteljici je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 24. rujna 2024., 27. svibnja 2025., 7. listopada 2025., 28. siječnja 2026. i 12. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako prema Tbr.9.t.1., za sastav podneska od 3. rujna 2024., 20. kolovoza 2025. i 16. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR, prema Tbr. 8.t.1., za sastav podneska od 23. svibnja 2022. i 16. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 Eura za svako prema Tbr. 8.t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), što daje iznos od 1.900,00 EUR, te za sudske pristojbe tužbe u iznosu 56,45 Eura, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 Eura jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 2.556,45 EUR.

Šibenik, 10. ožujka 2026.

Sudac:

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno i u dovoljnom broju primjeraka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika