Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-3418/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupana po Branku Bulatu, odvjetniku u OD Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 26. siječnja 2026. god. u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zamj. pun. tuženika Tonija Vasiljevića odvj. vježbenika kod Marija Vukovića odvj. u Splitu, na ročištu za objavu presude dana 10. ožujka 2026. god.

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi.

1. " Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici ĐŽ iznos od 3.600,97 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. god. pa do 31. srpnja 2015. god. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i koja kamata teče:

- na iznos od 335,37 kn/44,51 eura od 31.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 418,90 kn/55,60 eura od 30.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 527,87 kn/70,06 eura od 31.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 588,05 kn/78,05 eura od 31.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.319,98 kn/175,19 eura od 29.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.149,93 kn/152,62 eura od 31.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.082,73 kn/143,7 eura od 30.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.165,54 kn/154,69 eura od 31.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 861,59 kn/114,35 eura od 30.06.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.049,91 kn/139,35 eura od 31.07.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.122,04 kn/148,92 eura od 31.08.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.668,19 kn/221,41 eura od 30.09.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.302,25 kn/172,84 eura od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.955,22 kn/259,50 eura od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.028,52 kn/269,23 eura od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.849,86 kn/245,52 eura od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.970,33 kn/261,51 euro od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.987,79 kn/263,83 eura od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.848,22 kn/245,30 eura od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.745,44 kn/231,66 eura od 31.05.2009. godine pa do isplate"

II. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-2381/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. listopada 2006. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu čl. 4. Ugovora i koja glasi:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita“

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 246.500,00 CHF ( slovima: dvjestočetrdesetšesttisućapetsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....

„Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.219,86 (tisućudvjestodevetnaest švicarskih franaka i 86/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici ĐŽ iznos od 55.979,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i koja kamata teče:

- na iznos od 16,03 eur od 14.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,10 eur od 30.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,77 eur od 28.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,61 eur od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,53 eur od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,77 eur od 27.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,15 eur od 29.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,93 eur od 05.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,56 eur od 11.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,23 eur od 06.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,78 eur od 04.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,14 eur od 17.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,01 eur od 11.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,21 eur od 09.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,37 eur od 311.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,10 od 15.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,21 eur od 06.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,55 eur od 05.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,11 eur od 21.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,65 eur od 08.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 48,53 eur od 04.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,25 eur od 06.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,33 eur od 18.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,30 eur od 09.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,80 eur od 06.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 54.643,16 eur od 29.06.2011. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. "

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 10.721,13 Eura, sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je 11.10.2006. godine, tužitelj je kao Korisnik kredita sa HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao Kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 2162381/2006. Uplatom od 31. svibnja 2011. god. tužiteljica je u cijlosti otplatila kredit. Otplata kredita ugovorena je u kunskoj protuvrijednosti, odnosno po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (članak 4.V.), dakle primjenom valutne klauzule. Tužiteljica ovim postupkom potražuje povrat nezakonito naplaćenih iznosa temeljem predmetnog kredita, odnosno zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koje naplate su izvršene u kunama na teret tužitelja, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dospijeća svake naplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističei prigovor zastare, a napominje i da su odredbe o valutnoj klauzuli bile dopuštene i jasne.

3. Tužbeni zahtjev je sukladno vještvu preciziran podneskom od 28.08.2024.

4. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje, saslušan tužitelj

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.. Predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

7. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

7.1. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

7.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

7.3. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 06.10.2020. to nije zastupila zastara u pogledu zahtjeva za isplatu neosnovano plaćenog po odredbi o valutnoj klauzuli, a prigovor tuženika je neosnovan.

8. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, pa u tom smislu nije osnovan istaknuti prigovor tuženika.

11. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I.i II za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Ipak, na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, je li tuženik informirao tužitelja na prikladni način o ugovornim odredbama i njihovom značenju, provedeno i saslušanje tužiteljice.

13.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

13.2. Tužiteljica je tako iskazala da je 2006. godine namjeravala kupiti stan za rješenje svog stambenog pitanja. Izabrala je upravo tadašnju Hypo Alpe Adria Bank, koja se poslovnica nalazila u ulici gdje i taj stan kojeg je kupovala. Prethodno da je uglavnom preko interneta pogledala i druge banke, ali nitko nije nudio ništa drugačije, niti bolje, a ova banka je djelovala poslovno i pouzdano. Otišla se informirati u poslovnicu te su joj ponudili ugovor u CHF, i rekli da joj je to jedina opcija s obzirom na njenu kreditnu sposobnost. Također i da je to stabilna valuta. Prezentirali su joj standardne odredbe ugovora i rekli da se ugovor radi upravo prema tim odredbama tako da nije mogla ništa pregovarati ili mijenjati u odredbama ugovora. Upitana je li u trenutku zaključenja ugovora znala što znači a valutna klauzula te jesu li je u banci upozorili kada i kako će s eona mijenjati, navodi da je znala pojam da će se iznos mijenjati prema promjeni tečaja CHF u kune, ali ne i da će doći do tolike razlike, odnosno povećanja, na to nije bila upozorena, a niti su joj posebno objasnili ikakve parametre prema kojima će se ta valutna klauzula mijenjati, ni kada ni kako ni pod kojim uvjetima. Stan je kupovala za sebe i svoju obitelj za stanovanje, tu i danas stanuju, nije ga nikada iznajmljivala. Ugovor o kreditu zaključen na 30 godina te je otplaćen u cijelosti krajem 2009. i to tako što je digla novi kredit u eurima da bi zatvorila ovaj. Naime, rata u kreditu je u početku iznosila malo manje od 5. 000 kn da bi do kraja 2009. godine rata iznosila između 11 i 12 000 kn.

13.3. Iskaz tužiteljice logičan je i uvjerljiv. Neupitno je da kao laik po pitanju financijskih i bankarskih poslova ne zna i ne mora znati značenje pojedinih bankarskih izraza i odredbi. Naravno svakome je uglavnom poznato da se valutna klauzula vezuje uz tečaj valute, ali je na djelatnicima banke koji sudjeluju u sklapanju ugovora o kreditu obveza da klijentu pojasne sve odredbe, značenje svih odredbi, izraza, upoznaju ga detaljno sa sadržajem ugovora na način koji laik može shvatiti.

14. Iz iskaza tužiteljice, kao i priložene dokumentacija u spisu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužiteljica osporava u ovom postupku, te posebno da tužiteljici u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule. Svakako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je nastupala kao potrošač prilikom zaključenja spornog ugovora, da je kredit podigla radi kupnje stana, za vlastite potrebe.

15. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za EUR) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju valutne klauzule u CHF, sve na štetu porošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

16.1. Slijedom ovog utvrđenja osnovan je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između plaćanja ugovorenog anuiteta temeljem početnog tečaja CHF i tečaja koji se povećavao tijekom trajanja kredita.

17. Radi utvrđenja iznosa preplaćenih po naprijed navedenoj osnovi, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Anti Beusu.

17.1. Na dostavljen pisani nalaz i mišljenje tuženik je podneskom od 07.10.2024. izjavio prigovor u smislu da prigovara metodi kojom je izvršen izračun razlike kao i samom izračunu, da iz nalaza i mišljenja vještaka nije jasno na što se odnose anuiteti iz tablice br. 3. od točke 40 do 55, odnosno na koji na čin je vještak došao do njihovog pojedinačnog iznosa , da nalaz i mišljenje nisu točni u svom pristupu ni rezultatu. Navodi o tome da vještak nije razlučio pojedina pravna pitanja su irelevantni jer to i nije posao vještaka koji ne raspravlja o pravnim pitanjima i aspektima spora već postupa po nalogu suda u okviru svog stručnog područja.

17.2. Radi razjašnjenja prigovora tuženika vještak se očitovao pismeno i usmeno na ročištu od 26.01.2026.

17.3. tako vještak navodi da je vještvo je obuhvatilo utuženo razdoblje, a datumi navedeni u Tablici 3., stupcu 2. vještačenja, odnose se na datume plaćanja anuiteta ili dijela anuiteta, a ne na datume dospijeća anuiteta, što je jasno i označeno, kao što su jasno označeni i brojevi anuiteta. Da je koristio početni tečaj i tečaj koji je koristio tuženik, i to isključivo temeljem dokumentacije tuženika. Napominje da tuženik nije koristio tečaj dospijeća anuiteta, već je koristio tečaj plaćanja.

17.4. U usmenom iskazu na ročištu 26.01.2026. ponovno navodi: " . U odnosu na prigovore da tuženik ne shvaća na što se odnose točke: točke tj. redni broj u tablici 3 odnose se na broj anuiteta, stupac 1, u stupcu 2 navedeni su datumi svake pojedine uplate, a u točki 3 iznosi svakog pojedinog dijela anuiteta jer anuiteti nisu plaćani odjednom i u cjelokupnom iznosu. Time sam dao i odgovor na koji dan plaćanja i koji sam tečaj koristio, značio koristio sam tečaj točno na dan plaćanja i to isti oni tečaj koji je koristio i tuženik prilikom zatvaranja anuitetskih uplata." Navodi dalje da metodologija navedena na stranici 4 je općeniti prikaz metodologije, koje bi svako vještačenje trebalo imati upravo da bi olakšalo parničnim strankama da mogu jednostavno ispisati svako od vještačenja pa je upravo tu i navedeno da vještak ni na koji način izračunava posebno više plaćeno na temelju ništetne odredbe valutne klauzule u CHF, a posebno više plaćeno na temelju ništetne odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope što u ovom vještačenju nije izračunato. Objasnio je da nije računao preplaćeno temeljem odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi jer mu to nije ibo zadatak a nije ni predmet spora. Navodi da je koristio isključivo iznose koji se odnose na čisti anuitet bez zateznih kamata , bez troškova ili bilo kakvih drugih zaduženja.

17.5. Sud smatra da je vještvo izrađeno stručno i detaljno, a dodatnim pisanim i usmenim očitovanjima vještak ej razjasnio sve moguće nejasnoće.

18. Tužitelj je podneskom od 28.08.2024. uredio tužbeni zahtjev sukladno vještvu. Pri tome je kako sam objašnjava u podnesku , a obzirom je vještak iskazao negativne razlike u iznosu od 399,80 eura tužitelj umanjio tužbeni zahtjev tako da više ne potražuje više plaćeno od 11.03.2008. do 25.05.2009, kako je to iskazano u tablici više plaćenog po predmetnom ugovoru u kreditu, dok za lipanj 2009. potražuje iznos od 16,03 eura, čime je tužitelj prebio negativne razlike, pa potražuje ukupan iznos od 55.979,18 eura. Prvotnim zahtjevom je (u kunama) potraživao (prema konverzijskom tečaju) iznos od 59.580,24 eura.

18.1. Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

18.2. Sud je mišljenja da tužitelj uopće nije trebao smanjivati tužbeni zahtjev za iznos negativne razlike, odnosno u tom smislu vršiti prijeboj, jer tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja, no svakako je time išao u korist tuženika.

18.3. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP. Stoga je, a imajući u vidu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u dijelu povučene tužbe odbiti tužbeni zahtjev.

18.4. Međutim za odluku o parničnom trošku važno je reći da za odluku o zahtjevu za razmjernu naknadu troškova uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva ( djelomično povlačenje tužbe) mjerodavno je pravilo o posebnim slučajevima dužnosti naknade troškova po načelu culpae (članak 158. ZPP-a), kojim je između ostalog propisano da je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik, ako tužitelj povuče tužbu zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPPa)

19. Slijedom svega navedenog, te sukladno vještvu, sud tužbeni zahtjev prihvaća kao osnovan u pogledu dijela za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora, kao i restitucijskog zahtjeva u odnosu na više plaćeno zbog valutne klauzule odnosno razlike u tečaju, pa je odlučeno kao u izreci presude.

19.1. Pri tome, tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

20.1. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to: za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima od 23.05.2024., 17.09.2025. i 26.01.2026., za sastav podnesaka od 20.12.2023., 28.08.2024., 05.11.2024. i 08.09.2025. sve po 500 bodova, ukupno 4000 bodova, što pomnoženo sa 2,00 eura daje 8.000,00 eura,

uvećano za 25% na ime PDV-a u iznosu od 2.000,00 eura, te trošak vještačenja od 400,00 eura, te pristojbe tužbe od 321,13 eura, daje ukupno 10.721,13 eura, pa je odlučeno kao u izreci presude.

U Splitu, 10. ožujka 2026. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika