REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž Ob-12/2026-2
U IM E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dragani Vidović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Hrabar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hrabar & Partneri d.o.o., Zagreb, radi spora o roditeljskoj skrbi u odnosu na mlt. ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i mlt. FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po posebnoj skrbnici BČ, pravnici iz Centra za posebno skrbništvo, [adresa], uz sudjelovanje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, [obrt], odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1333/2023-29 od 27. studenoga 2025. na sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja i žalba tužene odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1333/2023-29 od 27. studenoga 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I.2) i I.3) izreke.
r i j e š i o j e
I Žalba tužene odbija se kao neosnovana te se potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1333/2023-29 od 27. studenoga 2025.
II Žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku u dijelu u kojem mu nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 625,00 EUR djelomično se uvažava te se tuženici nalaže da tužitelju naknaditi daljnji trošak u iznosu od 19,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja odbija kao neosnovana. III Žalba tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P Ob-1333/2023-29 od 27. studenoga 2025. kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere odbija se kao neosnovana te se u tom dijelu potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.
IV Odbija se zahtjev tužitelja i tužene za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Mijenja se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broja P Ob- 1952/2015 od 18. listopada 2017., na sljedeći način:
1) Osobni odnosi mlt. ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i mlt. FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s majkom UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ostvarivat će se sukladno dogovoru roditelja, a ukoliko dogovor izostane: - svaki drugi vikend od petka nakon nastave do nedjelje u 20:00 sati, - dva poslijepodnova u tjednu (uvažavajući školske i izvanškolske obveze djece) u trajanju od četiri sata, - naizmjenično svaki drugi blagdan i praznik te polovicu svih školskih praznika, sve na način da majka dolazi po dječake te ih vraća na adresu prebivališta oca.
2) Roditelji CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ostvarivat će zajedničku roditeljsku skrb u odnosu na mlt. djecu.
3) Nalaže se majci UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uzdržavanja mlt. ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], doprinositi mjesečno iznos od 300,00 eura, te na ime uzdržavanja mlt. FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], doprinositi mjesečno iznos od 300,00 eura, ukupno 600,00 eura mjesečno za oba djeteta, počevši od 1. prosinca 2025. pa nadalje dok za to budu postojale zakonske pretpostavke, koji iznos dospijeva do svakog 15. dana u mjesecu za tekući mjesec, a u slučaju zakašnjenja sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na tekući račun oca CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
II. Nalaže se tuženici UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“
1.2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere.
2. Tu presudu pod točkom I.2) izreke, pod točkom II. izreke te u odnosu na rješenje kojim se odbija prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere, žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23.- dalje: ZPP) predlažući uvažiti žalbu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti uz povjeravanje roditeljske skrbi tužitelju te preinačiti odluku o parničnom trošku u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu u kom slučaju predlaže naložiti prvostupanjskom sudu žurno donošenje rješenja o privremenoj mjeri za razdoblje do pravomoćnog okončanja ovog postupka.
3. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija presudu pod točkom I.3) (u žalbi pogrešno navedeno točka III.) te u odluci o parničnom trošku pod točkom II. izreke presude (u žalbi pogrešno navedeno točka IV.) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP sve uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom djelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. ZPP.
4.1. Tužena nije odgovorila na žalbu tužitelja dok je tužitelj u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužene u pogledu određene visine uzdržavanja te je predložio odbiti žalbu tužene u cijelosti i u tom pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba tužene je neosnovana u cijelosti. Žalba tužitelja je u pretežnom dijelu neosnovana, dok je djelomično osnovana samo protiv odluke o parničnom trošku.
6. Obzirom na sadržaj žalbi žalitelja, predmet spora, u ovoj žalbenoj fazi postupka je još zahtjev tužitelja da mu se omogući ostvarivanje djelomično samostalne roditeljske skrbi u odnosu na mlt. ŠČ i FČ kao i zahtjev da tužena plaća uzdržavanje u iznosu od po 300,00 EUR za svako dijete počev od 1. prosinca 2025. pa nadalje dok za to budu postojale zakonske pretpostavke kao i prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.
7. Prvostupanjski sud je nakon što je prihvatio dio tužbenog zahtjeva tužitelja da se izmjeni presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broja: P Ob- 1952/2015 od 18. listopada 2017. glede načina ostvarivanja osobnih odnosa djece s majkom s dosadašnjeg modela tjedan/tjedan, na način da djeca nastavljaju stanovati s ocem, a da se osobni odnosi mlt. ŠČ i mlt. FČ, s majkom ostvaruju sukladno dogovoru roditelja, a ukoliko dogovor izostane; svaki drugi vikend od petka nakon nastave do nedjelje u 20:00 sati, dva poslijepodneva u tjednu (uvažavajući školske i izvanškolske obveze djece) u trajanju od četiri sata, naizmjenično svaki drugi blagdan i praznik te polovicu svih školskih praznika (koja je u tom dijelu pravomoćna), odlučio o obvezi uzdržavanja tužene kao roditelja koji ne stanuje s djecom.
7.1. Pri tome je polazeći od odredbi čl. 307., čl. 311. i čl. 317. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" 103/15., 98/19., 47/20., 49/23. i 156/23., dalje: ObZ) nakon utvrđenja da je mlt. ŠČ rođen **.**.2011., da pohađa prvi razred srednje škole, trenira nogomet i brazilski nogomet te svira bubnjeve, da je mlt. FČ rođen **.**.2012., pohađa 6. razred Osnovne škole, također svira bubnjeve, trenira vaterpolo, da su obojica u tretmanu psihologa privatno, a FČ je i u tretmanu edukacijskog rehabilitatora, te da nemaju većih zdravstvenih poteškoća zaključio da mlt. ŠČ i FČ imaju uobičajene životne troškove kao i druga djeca njihove dobi, a koji se odnose na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja i zdravlja te da nemaju povećanih materijalnih potreba u smislu odredbe čl. 312. ObZ slijedom čega zaključuje da mjesečne potrebe za njihovo uzdržavanje iznose 300,00 EUR po djetetu. Nadalje, odlučujući o mogućnostima tužene kao roditelja koji ne stanuje s djecom, doprinositi za uzdržavanje mlt. djece prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je tužena po struci magistar ekonomije, da je zaposlena u [obrt] s mjesečnom plaćom od 1.500,00 eura, da je vlasnica stana u [adresa] te osobnog automobila, zaključio da je tužena u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje mlt. ŠČ i mlt. C mjesečnim iznosom od po 300,00 EUR za svako dijete imajući pritom u vidu da je prema aktualnoj Odluci o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta („Narodne novine“ broj 75/2025. od 2. svibnja 2025., dalje: Tablica), s obzirom na visinu majčinih primanja te dob dječaka, propisani mjesečni iznos uzdržavanja iznosi 319,00 eura, pa je posljedično tomu, tuženici naložio doprinositi za uzdržavanje mlt. ŠČ i mlt. FČ mjesečnim iznosom od po 300,00 EUR za svako dijete počev od 1. prosinca 2025. Pa nadalje dok za to budu postojale zakonske pretpostavke.
8. Odlučujući o zahtjevu tužitelja da mu se omogući ostvarivanje djelomično samostalne roditeljske skrbi prvostupanjski sud je polazeći od odredbe čl. 104. st. 1. Obz imajući pritom u vidu nalaz Hrvatskog zavoda za socijalni rad, [obrt] (dalje: Zavod) od 24. listopada 2024. i mišljenje Zavoda prema kojem roditelji trebaju ostvarivati zajedničku roditeljsku skrb, jer bez obzira na razdvojeni život, oboje roditelja trebaju pokazati maksimalan angažman i što veću prisutnost u životu djece, odlučio da će tužitelj i tužena i nadalje ostvarivat će zajedničku roditeljsku skrb u odnosu na mlt. djecu. U obrazloženju takve odluke prvostupanjski sud navodi kako usprkos izrazito narušenoj komunikaciji između roditelja, međusobnom neuvažavanju i fokusu na mane onog drugog te fiksaciji na međusobno prepucavanje umjesto na zajedničku djecu, nije našao da bi dobrobit i interesi djece po pitanju obrazovanja, zdravstvene zaštite, slobodnih aktivnosti i sličnog bili dovedeni u pitanje ili da je svakodnevno funkcioniranje djece na neki način blokirano zbog komunikacijskih poteškoća i konflikata roditelja jer se roditelji unatoč svemu, bar za sad, uspijevaju dogovoriti oko bitnih pitanja vezanih za djecu, pa je posljedično tomu zaključio kako nema osnove da se ostvarenje roditeljske skrbi, makar i djelomično, povjeri samo ocu.
9. Prijedlog za određivanje privremene mjere prvostupanjski sud je odbio uz obrazloženje da je presudom odlučeno o glavnom zahtjevu pa da stoga nisu ispunjene pretpostavke određene čl. 536., 537. i 538. ObZ, odnosno da ne postoje razlozi za određivanje i privremene mjere istog sadržaja kao i tužbeni zahtjev.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP utvrđenje je ovoga suda u donošenju pobijane presude i rješenja i postupku koji je prethodio donošenju istih, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Također, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno i potpunu utvrdio činjenice odlučne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
12. Odredbom čl. 288. st. 1. ObZ propisano je da su roditelji prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete. Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta.
12.1. Na temelju odredbe čl. 311. st. 1. ObZ propisano je da ukupne materijalne potrebe djeteta koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovu zdravlju i druge slične troškove djeteta, dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da se ukupne materijalne potrebe djeteta određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja.
12.2. Odredbom čl. 313. ObZ propisano je da ukupne mogućnosti roditelja obveznika uzdržavanja koje sud utvrđuje u parničnom postupku odnose se na prihode i imovinsko stanje roditelja koji ima obvezu plaćati uzdržavanje u vrijeme kad se uzdržavanje određuje (st. 1.). Kad sud utvrđuje mogućnosti roditelja koji ima obvezu plaćati uzdržavanje, dužan je osim prihoda i imovinskih prilika iz stavka 2. ovoga članka uzeti u obzir i sve druge mogućnosti stjecanja zarade u skladu s dobi, obrazovanjem i radnom sposobnosti roditelja (st. 4.). Novčane obveze roditelja obveznika uzdržavanja uzimaju se u obzir samo u iznimnim slučajevima ako traju dulje vrijeme i ako su nužne za zadovoljenje osnovnih životnih potreba (st. 5.).
12.3. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženice, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio o potrebama mlt. ŠČ i mlt. FČ kao i mogućnostima tuženice doprinositi za njihovo uzdržavanje upravo presuđenim, iznosom.
13. Žalbeni navodi tužene da je pojam „uobičajeni životni troškovi“ kojeg koristi prvostupanjski sud, krajnje apstraktan te da prvostupanjski sud nije utvrdio stvarne i opravdane materijalne potrebe djece nisu osnovani jer je prvostupanjski sud na temelju iskaza stranaka pravilno zaključio da upravo uobičajeni i općepoznate životni troškovi djece te dobi, a koji se odnose na troškove stanovanja, prehrane, odjeće, obuće, zdravlja, obrazovanja imajući protom u visu i izvanškolske aktivnosti kao i činjenicu da su obojica dječaka u tretmanu psihologa privatno, a FČ je i u tretmanu edukacijskog rehabilitatora iznose mjesečno 300,00 EUR. Pri tome, suprotno shvaćanju žaliteljice nije potrebno za svaki pojedini mjesec specificirati koliko iznosi trošak po svakoj pojedinoj stavci (hrana, odjeća, obuća, režije i dr.), koji može i varirati od mjeseca do mjeseca, već je potrebno utvrditi prosječan mjesečni trošak za svako dijete, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio u iznosu od po 300,00 EUR koji iznos je tek neznatno više od propisanog minimalnog novčanog iznosa koji predstavlja, kako to sama riječ kaže, minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje s djetetom, a koji za dijete od 13 do 18 godina (dakle za dob obojice dječaka) iznosi 290,00 EUR prema Odluci o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta("Narodne novine" broj 75/2025.) koja je na snazi od 3. svibnja 2025. Žalbeni navod tužene da će djeca kod nje provoditi pola mjeseca netočan je i nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke uzdržavanju jer je točkom I.1) izreke prvostupanjske presude određeno da će se osobni odnosi djece s majkom odvijati svaki drugi vikend od petka nakon nastave do nedjelje u 20:00 sati i dva popodneva u tjednu u trajanju od četiri sata iz čega proizlazi da se ne radi o cjelodnevnom ili višednevnom boravku djece kod majke tijekom tjedna, već isključivo o vremenski ograničenim poslijepodnevnim susretima koji nemaju značaj boravka u danima kako to tumači tužena.
14. Također prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 313. ObZ utvrdio mogućnosti tuženice te je pravilno zaključio da je tuženica s obzirom na imovinsko stanje, obrazovanje i prihode kao i činjenicu da osim mlt. ŠČ i FČ nema drugih obveza uzdržavanja, u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje upravo presuđenim iznosom. Glede žalbenih navoda tužene da je stan kupila na kredit i da joj rata iznosi 458,69 EUR da joj režije iznose 200,00 EUR te da bi joj nakon plaćanja određenog uzdržavanja ostalo svega 241,35 EUR navesti je da kreditna obveza žaliteljice predstavlja njezinu osobnu imovinsku odluku i dobrovoljno preuzetu obvezu. Takav obveza sama po sebi ne može imati prednost pred zakonskom dužnošću uzdržavanja mlt. djece. Posebno valja istaknuti da se radi o kreditu za stan površine 100 m2, što ne predstavlja egzistencijalni minimum stanovanja, već imovinsko ulaganje koje prelazi razinu nužnog stambenog zbrinjavanja. Dakle, tužena je dužna organizirati svoje financijske obveze na način da prvenstveno osigura sredstva za uzdržavanje svoje mlt. djece koja nemaju nikakvih prihoda i ne mogu doprinositi svojem uzdržavanju u smislu odredbe čl. 291. st.1 ObZ. Pritom navesti je da je primarna i najveća dužnost roditelja uzdržavati svoju mlt. djecu i podmirivati njihove potrebe koje im omogućavaju normalan razvoj, pa makar i na štetu svog vlastitog uzdržavanja, upravo iz razloga da bi toj dužnosti mogao udovoljiti zbog čega tuženica mora iskoristiti sve svoje mogućnosti, što znači ulagati i pojačani napor u stjecanju eventualne dodatne zarade, u skladu sa svojom dobi, obrazovanjem i radnom sposobnosti (čl. 313. st.4. ObZ).
15. Žalbene navode tužene da je nedavno imala ozbiljne zdravstvene probleme radi kojih nije u mogućnosti raditi dodatne poslove ovaj sud nije uzeo u obzir budući da je iste tužena prvi put istakla u žalbi.
16. Glede pozivanja žaliteljice na odredbu čl. 314. st. 3. ObZ navesti je da je istom propisana iznimno mogućnost utvrđenja potrebe maloljetnog djeteta u iznosu nižem od zakonskog minimuma ako je obveznik uzdržavanja dužan uzdržavati dvoje ili više djece ili ako dijete vlastitim prihodima pridonosi svojem uzdržavanju. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoje opravdani razlozi za primjenu navedene iznimke, jer mlt. djeca nemaju vlastitih prihoda kojima bi pridonosili svom uzdržavanju, a tužena je, kako je naprijed već navedeno, s obzirom na svoje imovinsko stanje, obrazovanje i prihode, u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje upravo presuđenim iznosom pa je žalba tužene u dijelu kojim pobija odluku o uzdržavanju neosnovana.
17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud pravilno je odlučio i o roditeljskoj skrbi.
17.1. Naime, roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Roditeljsku skrb roditelji su dužni ostvarivati u skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima. Roditelj se ne može odreći prava na roditeljsku skrb, a roditelji su dužni o pojedinačnim sadržajima roditeljske skrbi razgovarati i sporazumijevati se s djetetom u skladu s njegovom dobi i zrelošću (čl. 91. ObZ).
17.2. Prema odredbi čl. 104. st.1. ObZ roditelji imaju pravo i dužnost ravnopravno, zajednički i sporazumno ostvarivati roditeljsku skrb. Odredbom čl. 105. st.1. ObZ propisano je da jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb potpuno, djelomice ili u odnosu na određeno bitno pitanje u vezi s djetetom uz istodobno ograničavanje drugog roditelja u tom dijelu samo na temelju sudske odluke u skladu s djetetovom dobrobiti. Roditelj koji se protivi zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi, odnosno sklapanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili sporazumu, dužan je dokazati da zajednička roditeljska skrb nije za dobrobit djeteta, u protivnom sud može samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi povjeriti drugom roditelju ako je to u skladu s dobrobiti djeteta (čl. 105. st.4. ObZ).
17.3. Odredbom čl. 5. st.1. ObZ propisano je da sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta moraju ponajprije štititi prava djeteta i njegovu dobrobit.
18. Osnovni kriterij da bi jedan roditelj ostvarivao roditeljsku skrb je da je to za dobrobit djeteta. Roditelji zajednički ostvaruju roditeljsku skrb po samom zakonu. Za suprotnu odluku potrebno je postojanje izuzetnih i opravdanih razloga, a i pri tome potrebno je uvažavati najbolji interes djece.
19. U konkretnom slučaju su nakon razvoda braka stranaka u listopadu 2017. mlt. djeca ostvarivala osobne odnose s majkom na način da su tjedan dana boravila kod oca i tjedan dana kod majke, te su i otac i majka ostvarivali zajedničku roditeljsku skrb. Prvostupanjskom presudom (koja je u tom dijelu pravomoćna) izmijenjen je način održavanja osobnih odnosa djece s majkom prvenstvo iz organizacijskih razloga (jer su škola i izvanškolske aktivnosti kao i društvo mlt. djece na [adresa] gdje živi otac) a ne iz razloga na strani majke, te je i Zavod nakon provedenih razgovora s roditeljima i mlt. djecom predložio da roditelji i nadalje ostvaruju zajedničku roditeljsku skrb jer, bez obzira na razdvojen život, oboje roditelja trebaju pokazati maksimalan angažman i što veću prisutnost u životima djece.
20. Da bi se jednog od roditelja ograničilo u sudjelovanju kod donošenja bitnih odluka za djecu, potrebno je procijeniti (utvrditi, dokazati) je li taj roditelj svojim ponašanjem šteti dobrobiti djece. Sama činjenica da između stranka ne postoji adekvatna komunikacija i da je njihov odnos konfliktan, što nedvojbeno proizlazi i iz mišljenja Zavoda, ne predstavlja automatski razlog radi kojeg bi se majku ograničilo u sudjelovanju kod donošenja bitnih odluka za mlt. djecu jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da unatoč narušenoj roditeljskoj komunikaciji, dobrobit i interes djece po pitanju obrazovanja, zdravstvene zaštite, slobodnih aktivnosti kao ni drugih bitnih pitanja, kroz sve vrijeme nakon razvoda braka 2017., nisu bili dovedeni u pitanje niti je svakodnevno funkcioniranje djece bilo otežano zbog komunikacijskih poteškoća i konflikata roditelja. Stoga, u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja odlučio da roditelji ostvaruju roditeljsku skrb ravnopravno, zajednički i sporazumno, budući da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je to u interesu i za dobrobit maloljetne djece.
21. Vezano za žalbene navode tužitelja da roditelji međusobno ne komuniciraju, da tužena često iskazuje neprimjereno i nezrelo roditeljsko ponašanje, navesti je iz izvješća Zavoda jasno proizlazi kako odgovornost za postojeće komunikacijske poteškoće i konflikte nije samo na tuženoj, kako to u tijeku postupka a i sada u žalbi nastoji prikazati tužitelj, već su za takvo stanje odgovorne obje stranke koje se međusobno optužuju za iznošenje netočnih informacija te su oboje usmjereni isključivo na negativne strane i ponašanja drugog roditelja dok sebe doživljavaju u pozitivnim terminima radi čega su i od strane Zavoda kao i prvostupanjskog suda upućeni na to da su kao roditelji dužni vlastite probleme, zamjeranja i nesuglasice staviti po strani, poraditi na minimumu pristojne i redovne komunikacije te na prvo mjesto staviti dobrobit djece uz naglasak da su i sama mlt. djeca tijekom postupka više puta navodila koliko ih njihov loš međusobni odnos opterećuje i žalosti. Oboje roditelja odgovorni su za odgoj djece, za njihov budući život i emocionalni razvoj pa svoje ponašanje moraju uskladiti s najboljim interesima djece te izbjeći sve nesuglasice i probleme do kojih dolazi zbog njihovih emocionalnih stanja, inata i bilo kojih razloga koji nisu primjereni pri skrbi o djeci. Iz navedenih razloga neosnovana je žalba tužitelja protiv odluke o zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi.
22. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev prijedlog za određivanjem privremene mjere cijeneći da za to nisu ispunjene pretpostavke određene čl. 536., 537. i 538. ObZ obzirom da su se za vrijeme trajanja postupka osobni odnosi tužene s mlt. djecom odvijali sukladno presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broja P Ob-1952/2015 od 18. listopada 2017. kojom je odlukom bila uređeno pitanje roditeljske skrbi kao i odluka o uzdržavanju.
22.1. Također, obzirom da je privremena mjera osiguranja vremenski ograničenog trajanja, to ista, ako se predlaže tijekom sudskog postupka, može trajati najdulje do okončanja postupka. Obzirom da je ovaj postupak okončan, to više nema osnove niti za određivanjem predložene privremene mjere, slijedom čega je žalba tužitelja i u tom dijelu neosnovana.
23. O trošku postupka prvostupanjski sud je pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 366. st.1 ObZ prema kojoj u statusnim stvarima, stvarima u kojima se odlučuje o roditeljskoj skrbi, osobnim odnosima i mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta te u stvarima uzdržavanja djeteta sud će o troškovima postupka odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka. Imajući u vidu da je tužitelj u pretežnom dijelu uspio sa tužbom, dok tužena sa suprostavljenim protutužbenim zahtjevom nije uspjela, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda pravilno tužitelju priznao trošak u iznosu od 625,00 EUR za pojedine radnje i u visini kako je to obrazloženo u točki 22. obrazloženja prvostupanjske presude, slijedom čega je žalba tužene u tom dijelu neosnovana. Također, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan zatraženi trošak sastava prijedloga za osiguranje od 17. rujna 2025. i podnesaka od 23. travnja 2025. i 14. listopada 2025. koji se primarno odnose na privremenu mjeru s obzirom da je prijedlog za donošenje privremene mjere odbijen kao neosnovan, pa je žalba tužitelja u tom dijelu neosnovana.
23.1. Međutim, osnovano tužitelj navodi da mu je pored priznatog troška u iznosu od 625,00 EUR valjalo priznati i daljnji iznos od 19,91 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu prema dokazu o uplati dostavljenom u spis (str. 58) slijedom čega je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja odluku o trošku valjalo preinačiti i tuženoj naložiti da tužitelju naknadi daljnji iznos od 19,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 27. studenog 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
24. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovane žalbe tužitelja i tužene i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I.2) i I.3) izreke te odlučiti kao u izreci ove presude.
25. Odbijanjem žalbe tužene te djelomičnim odbijanjem i djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
26. Budući je žalba tužene odbijena u cijelosti a tužitelj je sa žalbom uspio samo djelomično protiv odluke o parničnom trošku to je odbijen zahtjev oba žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (čl. 166. st.1. ZPP).
Pula - Pola, 9. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
