Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-3086/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika TO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-986/2024 od 8. prosinca 2025., dana 9. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja i ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-986/2024 od 8. prosinca 2025, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u odluci o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je da se tužba odbacuje.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog/ovršnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je izreka kontradiktorna sa obrazloženjem i da ne proizlazi iz istog, a što bi bila povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Tuženik predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja je osnovana.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naplatu RTV pristojbe.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbe i postupak koji mu je prethodio ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, u vezi s člankom 381. ZPP-a, a nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, s obzirom je pobijano rješenje razumljivo i nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu.

6. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda utvrđeno je:

- da je ovrhovoditelj (sada tužitelj) 30. kolovoza 2024. podnio protiv ovršenika (sada tuženika) prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave-izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga sa stanjem na dan 3. svibnja 2024., radi naplate novčane (RTV pristojbe za razdoblje od srpnja do prosinca 2023.) u ukupnom iznosu od 63,72 eura i troškova postupka u iznosu od 25,00 eura,

- da je u prijedlogu za ovrhu i vjerodostojnoj ispravi-izvatku iz poslovnih knjiga kao ovršenik odnosno kao obveznik plaćanja navedena osoba TO, s adresom [adresa],

- da je predmet dostavljen nadležnom sudu radi izdavanja platnog naloga pozivom na odredbu članka 281. stavak 6. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje OZ),

- da je prvostupanjski sud provjerom u JRORH (MUP) utvrdio da tuženik ima hrvatsko državljanstvo, ali da mu je od 16. ožujka 2020. prebivalište prijavljeno na adresi [adresa], Njemačka,

- da je prvostupanjski sud odbacio tužbu iz razloga što tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj pri čemu se pozvao na članak 16. ZPP-a te citirane u pobijanom rješenju odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj 101/17.) i Uredbe (EU) br. 1215/2012, navodeći da:„iz citiranih odredbi čl. 46. st. 1. ZMPP-a u čl. 1. i 6. st. 1. Uredbe te čl. 27. i 47. ZPP-a proizlazi da za predmetni spor radi isplate nije nadležan sud Republike Hrvatske. Stoga dakle, kako u konkretnom slučaju tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj, tužitelj prema Uredbi i čl. 46. st. 1. ZMPP-a te čl. 27. i 47. ZPP-a radi naplate svoje tražbine nije mogao pokrenuti postupak pred sudom Republike Hrvatske, već u onoj državi u kojoj tuženik ima domicil, a to očito nije Republika Hrvatska.“

7. Prema odredbi članka 34. stavka 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“, broj 137/10., 76/12., 78/16., 46/17., 73/17., 94/18., 114/22., 20/23. i 18/24., dalje: ZHRT) svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom, dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu člankom 35. stavkom 2. toga Zakona, osim ako tim Zakonom nije drugačije određeno, a prema odredbi članka 36. stavka 1. ZHRT-a, osoba iz članka 34. stavka 1. toga Zakona ne plaća mjesečnu pristojbu ako prijamnik odjavi. Način odjave prijamnika i kontrole plaćanja mjesečne pristojbe utvrđuje HRT svojom odlukom.

8. U konkretnom slučaju treba poći od činjenice da tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj (što na temelju Zakona o međunarodnom privatnom pravu implicira na primjenu Uredbe (EU) br. 1215/2012), da tužitelj traži naplatu novčane tražbine koja se odnosi na dospjele a neplaćene RTV pristojbe nastale na području RH, dakle da je mjesto izvršenja obveze u RH, da se ta tražbina smatra javnom obvezom i da proizlazi iz zakonodavstva RH, odnosno naprijed navedenog ZHRT-a (a ne na ugovornom odnosu slijedom čega se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru), te da su sudovi Republike Hrvatske nadležni za rješavanje sporova koji proizlaze iz obveza koje su propisane zakonima RH, pa je stoga prema stavu ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju Općinski sud u Splitu nadležan za rješavanje predmetnog spora neovisno o prebivalištu ili boravištu tuženika.

9.1. Dana 29. siječnja 2019. na snagu je stupio Zakon o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17., 67/23., dalje: ZMPP), kojim je regulirano pitanje mjerodavnog prava za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem, nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske u pravnim stvarima.

9.2. Odredbom članka 46. stavak 1. ZMPP-a propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.), dok je stavkom 2. istog članka propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. toga članka i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

10.1. Uredbom (EU) br. 1215/2012, između ostalog, uređena je nadležnost sudova (poglavlje II. članak 5.) na način da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljka 2. - 7. toga poglavlja.

10.2. Prema Odjeljku 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, ''Nadležnost za potrošačke ugovore'', u članku 17. stavka 1. Uredbe propisano je da se u pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako: (a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; (b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.

10.3. Iz citiranih odredbi proizlazi da se nadležnost utvrđuje odjeljkom 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012, samo ako je riječ o potrošačkim ugovorima koji su taksativno navedeni u članku 17. stavka 1. Uredbe.

11. O takvim se ugovorima u konkretnom slučaju ne radi jer je postupak pokrenut radi naplate RTV pristojbe koja je, kako je već ranije navedeno, zakonom propisana obveza pa stoga ne dolazi u obzir primjena odredbe članak 6. i točka 5. članka 7. navedene Uredbe niti primjena preostalih stavaka toga članka, odnosno odredba članka 17. stavak 2. i 3. Uredbe, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučujući o nadležnosti pogrešno primijenio odredbu članka 18. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 prema kojoj druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.

12. U konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 7. stavka 1. te Uredbe prema kojoj osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici: (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze; (b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je: - u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru, - u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru; (c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a).

13. Stoga je sud u Republici Hrvatskoj nadležan za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj, kao domaća pravna osoba i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj, protiv tuženika evidentiranog kao vlasnika TV prijamnika (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev 1101/2022-2 od 27. lipnja 2023.).

14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena je žalba tužiteljice, ukinuto je pobijano rješenje i predmet je vraćen na ponovno suđenje u kojem će prvostupanjski sud postupiti sukladno odredbi članka 448. ZPP- a.

U Splitu, 9. ožujka 2026.

sutkinja:

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić