Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-843/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZB, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Petrić odvjetniku iz Poreča, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P- 855/2021 od 27. ožujka 2025., na sjednici vijeća 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-855/2021 od 27. ožujka 2025. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 91,95 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odlukama o trošku sadržanim u točkama III. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od ukupno 1.777,92 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijena je tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.030,27 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za iznos od 1.500,62 eur, točkom V. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 91,95 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odluka o trošku sadržanim u točkama III. i V. izreke, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tuženika, te zatražila naknadu troškova odgovora na žalbu.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena tužiteljici isplata iznosa sa osnova ništetne naknade za obradu kredita.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 23. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012435070, da je pored ostalog čl. 11. Ugovora utvrđeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, sukladno Odluci Banke o kreditiranjima građana za kupnju motornih vozila,

-da je provedenim financijskim vještačenjem između ostalog utvrđeno da je tuženik tužiteljici na ime naknade za obradu kredita naplatio iznos od 91,95 eur,

-da iz iskaza tužiteljice nije razvidno da joj je tuženik objasnio sadržaj spornih ugovornih odredaba, pa tako ni one sadržane u čl. 11. Ugovora, da kao ni o drugim, pa tako ni toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da joj je tuženik na ime obrade kredita skinuo iznos od 77,12 CHF, a uz to još i onih 1,00 % koliko je navedeno u Ugovoru o kreditu, da je taj iznos naveden u Ugovoru malim slovima i to tek na kraju Ugovora, da joj nitko nije objasnio na što se ovi troškovi odnose.

8.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice između ostalog i u dijelu u kojem je ista zatražila isplatu na ime naknade za obradu kredita, sud prvog stupnja uvažava ponajprije čl. 3. Zakona o zaštiti o potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), te u svezi s time i čl. 2. Direktive broj 93/2013 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Nadalje, uvažava i utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kojima je pravomoćno utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u periodu od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP-a/03, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti o potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a što da je suprotno čl. 82. i 90. ZZP-a/03, te čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

8.2. Sud prvog stupnja, uvažavajući prednja utvrđenja, poziva se na čl. 502c. ZPP-a, držeći da je vezan za prednje navedena utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu.

Polazeći od iskaza tužiteljice, koji prihvaća u cijelosti, prvostupanjski sud stajališta je da je za status potrošača, potrebno da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti, te je u podređenom položaju u odnosu na pružatelja usluge. Nastavno tome, uvjerenje je prvostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji, tužiteljica potrošač, budući je sporni Ugovor sklopila kao fizička osoba i to u svrhu kupnje vozila.

Kako je obzirom na prednje, prema stavu suda, pored ostalog i ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, to je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je ista ništetna, te se ujedno ne radi o odredbi koja bi bila uvjet Ugovora o kreditu, ali ni odlučujuća pobuda zbog koje je isti sklopljen.

8.3.Slijedom prethodno navedenih razloga, te uz uvažavanje nalaza i mišljenja sudskog vještaka, pored ostalog i u odnosu na visinu naknade za obradu kredita koju je tuženik naplatio, prosudba je suda prvog stupnja da sukladno čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05 i dr., dalje ZOO-a), postoji obveza tuženika da vrati tužiteljici i iznos od 91,95 eur na ime naknade za obradu kredita, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a.

Pri tome u odnosu na zahtjev za isplatu prednje navedenog iznosa, sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare, uvažavajući pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a.

9.1.U kontekstu do sada iznesenih razloga, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni žalbeni navodi tuženika kojima pobija odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen na ime naknade za obradu kredita iznos od 91,95 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, upirući pri tome na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023.

9.2.Naime, iz obrazloženja te presude, razvidno je između ostalog da je povodom dopuštene revizije, na postavljeno pitanje Vrhovni sud RH dao slijedeći odgovor:

„Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovarala naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva, te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluga koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu čl. 81. st.1. ZZP-a u svezi čl. 83. i 85. ZPP-a“

U svezi prednjeg, valja reći i to da je u predmetnoj odluci, revizijski sud zaključio da je nižestupanjski sud (drugostupanjski), imao u vidu sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom čega da je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba kojom je sporna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u smislu čl. 87. ZZP-a nepoštena i time ništetna. To svoje stajalište je argumentirao time da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

9.3.Sagledavajući bitna utvrđenja koja proizlaze iz spomenute odluke Vrhovnog suda RH s jedne strane, te s druge strane sve okolnosti o kojima je vodio računa prvostupanjski sud: 1) da se ni o spornoj odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu i odobravanje kredita (kao ni o ostalim spornim odredbama), nije pojedinačno pregovaralo, 2) da je pobijanom presudom obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, kao prethodno pitanja utvrđeno da su ništetne i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, 3) da se ovdje radilo o potrošačkom ugovoru odnosno da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba i to za kupnju osobnog vozila, dakle da je obzirom na narav robe, tužiteljica kao potrošač bila ograničena sadržajem samog Ugovora, jer se radilo o Ugovoru o čijim odredbama nije mogla pregovarati. Drugim riječima, neovisno o tome što se sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke nije izravno pored ostalog pozvao i na čl. 83. ZZP-a/03, odnosno sadržajno odgovarajuće odredbe iz kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, prosudba je ovog suda, da je odlučujući o osnovanosti ovog dijela zahtjeva, sud ipak vodio računa o svim pravno relevantnim okolnostima, u smislu ranije iznesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH.

9.4.Ujedno je ovdje za dodati da kad se analizira sadržaj spornog čl. 11. Ugovora, da se tada neupitno nameće zaključak da je ta odredba jasna odnosno da je jasno sastavljena.

No, istodobno nije u razumljiva, upravo iz razloga jer se iz iste ne vidi konkretno i nedvosmisleno o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju. Što više iz rezultata dokaznog postupka, proizlazi da prethodno spomenuto nije tužiteljici ni usmeno pojašnjeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. U tom kontekstu, činjenica da je tužiteljica u konačnici ipak pristala na tu odredbu, nije od presudnog značaja, odnosno ni na koji način ne eskulpira odgovornost tuženika, budući iz iskaza tužiteljice nepobitno proizlazi da nije pregovarala ni o sadržaju te ugovorne odredbe, što znači da nije mogla utjecati na njen sadržaj.

U svezi sa prednjim, ukazuje se i na to da ovaj sud drži da se doista radi o određenim stvarnim troškovima koji su potrebni za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku kao što je to ovdje slučaj, budući da troškovi kao što su npr. rad djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

Kako dakle, tužiteljici prilikom ugovaranje ove odredbe, ni na koji način nisu predočeni konkretni parametri odnosno metode izračuna tih parametara temeljem kojih je tuženik utvrdio visinu ove naknade upravo u iznosu od 1% od iznosa kredita, stajalište je i ovog suda da je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a što da je suprotno čl. 82. i 90. ZZP-a/03, te čl. 96. i 97. ZZP-a/07, zbog čega je ta sporna odredba nepoštena, te ujedno i ništetna, što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9.5.Konačno u prilog svemu navedenom u prethodnim točkama, upućuje i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima broj C 224/2019 i C 259/2019, gdje je vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovoreno na slijedeći način:

„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

10.Nije u pravu tuženik ni kada ustraje na prigovoru zastare ovog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Ovo stoga, što je se u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako se u ovoj parnici kao prethodno pitanje za osnovanost zahtjeva za isplatu naknade za obradu kredita, utvrđivalo da li je ta ugovorna odredba (čl. 11.) ništetna, da zahtjev za isplatu ranije navedenog novčanog iznosa, a kao posljedice te ništetnosti koja je u ovom postupku ustanovljena kroz prethodno pitanje, nije u zastari, kako to pogrešno tumači tuženik.

11. Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

12.Obzirom na prethodno navedeno, pravilnom smatra ovaj sud i odluke o trošku sadržane u točkama III. i V. izreke presude.

13.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 91,95 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odlukama o trošku sadržanim u točkama III. i V. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

14.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

15.Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, u točki II., te IV. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković